Prati nas

Aktivno starenje

‘Sve više starijih osoba odlučuje se volontirati’

“Ljudi se na volontiranje odlučuju iz različitih razloga: žele upoznati neko područje rada, upoznati nove ljude i slično. No svima im je zajedničko da žele dati svoj doprinos u poboljšanju društva i učiniti ovaj svijet boljim mjestom.”

Objavljeno

|

Čuvanje staraca u Italiji
foto: Pixabay

Može li pojedinac promijeniti svijet? Može pokušati. No ono što sigurno može je promijeniti svoj svijet i potaknuti pozitivne promjene u svojoj okolini. Tko želi izravno sudjelovati u stvaranju boljeg svijeta, a pritom ima nešto slobodnog vremena i volje, prijavit će se u Volonterski centar i pomoći ondje gdje je njegova pomoć najpotrebnija.

Bez obzira radi li se o radu s mladima, sa starima, o pitanjima ljudskih prava ili zaštite životinja, svako područje pruža mogućnost volontiranja. No što iz toga dobivaju sami volonteri? Mnogo. Kao prvo, neprocjenjivo iskustvo, nove kontakte i prijateljstva, nove spoznaje i vještine i, možda najvažnije, osjećaj da rade nešto korisno.



Razgovarali smo s Mijom Rakarić iz Volonterskog centra Zagreb koja nam je pojasnila o kakvoj je točno organizaciji riječ i što je činiti nekome tko želi volontirati.

“Volonterski centar Zagreb je osnovan 1998. godine. Sad ćemo proslaviti dvadeset godina. Mi radimo na toma da preko naše volonterske baze spojimo organizatore volontiranja i same volontere te da na što jednostavniji način omogućimo da volonteri nađu svoja volonterska mjesta i organizatori volontiranja svoje volontere. Osim toga, provodimo razne domaće i međunarodne projekte kao na primjer školsko volontiranje kroz koje potičemo škole da osnuju svoje volonterske klubove, imamo i dio u kojem se bavimo zagovaranjem i umrežavanjem te pokušavamo ostvariti suradnju s drugim instutucijama i udrugama.”

Ako netko odluči volontirati jer ima nešto slobodnog vremena koje bi želio pokloniti, kakv je onda postupak?

“Svatko tko želi volontirati, a do sad još nije volontirao i nije siguran o čemu se točno radi, može doći na info servis koji se uglavnom održava utorkom i četvrtkom od 15:30 do 17 sati. Ako osoba nije u mogućnosti doći u tom terminu, uvijek nam se može javiti pa ćemo dogovoriti drugačiji termin. Isto tako, imamo info servis za međunarodno volontiranje za one koji žele ići volontirati u inozemstvo na inozemne pojekte.”

Kako se određuje u kojem području bi čovjek mogao volontirati? Ide li to nekako prema vlastitim željama ili vi na neki drugi način određujete na kojim bi projektima netko mogao raditi?

“U našoj bazi su ponuđena različita područja rada, poput rada s mladima, s osobama s posebnim potrebama, ljudska prava, zdravstvo, sport… Ima raznih kategorija između kojih volonteri mogu izabrati i u kojima se objavljuju projekti. Mi uvijek osobama koje prvi put dođu, savjetujemo da se okušaju u nečemu što im je poznato i blisko, možda neka struka u kojoj je osoba radila i planira raditi u budućnosti, nešto s čime je upoznata. No ako volonter ili osoba koja tek želi postati volonter ima neke preferencije i područje koje mu je naročito privlačno, naravno da može jer nema nikakvih pravila niti ograničenja zbog kojih ne bi smio odabrati određenu djelatnost. Uglavnom nije potrebno nikakvo znanje ili predznanje, sve se uči u hodu. Naime, većina volonterski mjesta održava i edukacije svojih volontera kako bi volonteri mogli što bolje obavljati svoj posao. Naravno, uvijek ih detaljno informiramo o tome kakvo je to volontersko područje, kako je u njemu raditi, ako imamo nekakvih osobnih iskustava to također uvijek podijelimo s budućim volonterima.”

S druge strane, kako izgleda kad vam se jave neke organizacije koje bi trebale volontere?

“Kao i volonteri, oni također izrađuju profil na našoj stranici, samo njih ipak malo više provjeravamo. Recimo, ako se radi o nekoj udruzi, provjerimo u Registru udruga da li su oni doista registrirani kao udruga. Ako su to nekakve javne ustanove, ipak ih zatražimo i da nam pošalju dio iz svojega statuta iz kojeg je vidljivo da mogu provoditi i neprofitne aktivnosti. Znači, one moraju biti usklađene sa zakonom o volontiranju. Kad se organizacije ili udruge kod nas registriraju, one prijavljuju projekte koja pak mi objavljujemo na našim stranicama i na koje se volonteri javljaju.”

Koliko u Hrvatskoj ima volontera? Zna li se uopće njihov točan broj te kojeg su oni profila, odnosno jesu li to češće žene ili muškarci, mlađi ili stariji…?

“Što se broja volontera tiče, u našoj bazi ih je skoro 16 tisuća. No to nisu svi volonteri u Hrvatskoj s obzirom da se može volontirati i bez da se kod nas prijavi. Naša baza volonterima samo olakšava pronalazak mjesta gdje će volontirati, ali ona nije uvjet da se može volontirati. Što se tiče strukture volontera, najčešće to budu žene iako u zadnje vrijeme volontira i sve više muškaraca. Kad govorimo o dobi, najčešće se počne volontirati u studentskoj dobi. No sve je više upita i od osoba starije životne dobi koji bi željeli volontirati. Kad dođu u mirovinu, volontiranje im predstavlja nekakvo prijelazno razdoblje kada više nemaju stalni posao, a ipak nešto mogu raditi, barem jednom tjedno.”

Ima li neko područje u kojem osobe starije životne dobi naročito rado volontiraju?

“Uglavnom se radi o poslovima gdje pomažu svojim vršnjacima, znači pratnja u bolnicu starijima i nemoćnima, razna druženja i slično. Događa se i da žele raditi nešto što im je struka, nešto što su radili dok su bili u radnom odnosu. No ipak, najčešće volontiraju na način da pomažu također starijim osobama. Posebno bih spomenula udrugu Kap dobrote gdje radi gospođa Marija Fulgosi koja je osvojila prvog Volonterskog Oskara za životno djelo dodijeljenog za 2016. godinu. Inače, Volonterskog Oskara već 15. godinu zaredom dodjeljuju Volonterski centar Zagreb i Grad Zagreb – Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom za poseban i nezamjenjiv doprinos volontera razvoju zajednice i poboljšanju kvalitete života u Zagrebu. Gospođa Fulgosi već gotovo trideset godina volonterski radi s najugroženijim skupinama društva. U Udruzi Kap dobrote je od samog početka, štoviše jedna je od osnivačica. Ona doista želi pomoći svakome, a osobito siromašnima, starima i bolesnima.

Također bih istaknula i gospodina Marijana Milića koji vodi zbor Čarobna frula i koji je osvojio Volonterskog Oskara za životno djelo 2017. godinu. On je osnovao Hrvatsko glazbeno društvo Čarobna frula još 1992. godine, kao entuzijast pružio je obrazovanje nadarenoj djeci, ali i odraslima, gdje su se uključili i pojedinci umirovljeničke udruge, tako da danas u zboru ima generacija od 7 do 70 godina. Oni nastupaju širom Hrvatske ali i izvan nje. On je profesor glazbenog i dva puta tjedno po dva sata intenzivnog volonterstva pruža nadarenoj djeci te ih uči kako voljeti glazbu. Mnogi od njih su danas uspješni glazbenici, a zainteresirao je i mnoge odrasle pojedince, vjerujući da svi mogu pjevati. Marijan volontira već 25 godina a u ovoj godini je odradio preko 250 volonterskih sati.”

Zašto se ljudi uopće odlučuju volontirati?

“Ljudi se na volontiranje odlučuju iz različitih razloga: žele upoznati neko područje rada, upoznati nove ljude i slično. No svima im je zajedničko da žele dati svoj doprinos u poboljšanju društva i učiniti ovaj svijet boljim mjestom.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.   

.

Aktivno starenje

‘Za 80. rođendan darovala sam si – tetovažu!’

Ova tetovaža je dar koji sam sama sebi poklonila za 80. rođendan. Namjeravam tu novu tetovažu iskoristiti u razgovorima o toma kako su žene u osamdesetim godinama tretirane i kako se na njih gleda. Brine me to što mnoge žene mojih godina skrivaju svoju dob. Zašto misle da moraju sakriti taj podatak? I zašto misle da moraju skrivati i mijenjati kako izgledaju? Što to zapravo govori o nama?

Objavljeno

|

Gdje se tetovirati?

Elaine Soloway nagrađivana je autorica blogova i kazališnih predstava koje je producirala zajedno s kćerima. Nedavno je proslavila 80. rođendan i tom si je prilikom darovala – tetovažu. Evo što o tome kaže:

“Graciela spokojno sjedi na mom desnom ramenu. To je tetovaža morskog konjica veličine dlana. Ima prelijepe oči s dugačkim trepavicama, dugačak ružičasti rep i krunu. Tri puta dnevno pažljivo perem svoju novu tetovažu antibakterijskim sapunom i sušim ručnikom. Vrlo sam pažljiva prilikom tog procesa, baš kao nova mama koja njeguje svoje dijete.



Ova tetovaža je dar koji sam sama sebi poklonila za 80. rođendan. To je također podsjetnik na dar koji sam sama sebi poklonila prošle godine kad sam napokon naučila plivati.

Netko bi mogao pomisliti da sam umjesto na tetoviranje trebala odvesti svoje naborano lice estetskom kirurgu, no nakon jednog propalog braka i drugog koji je završio smrću supruga, odlučila sam da to ipak nije za mene. Sretna sam sama i ne zanimaju me nove veze. Nikad nisam zavidjela prijateljicama koje su bile na faceliftingu i tretmanu protiv bora. To je njihova stvar. Meni se činilo nepotrebnim dobrovoljno odlaziti u bolnicu. Ja kod doktora idem samo u prijekoj nuždi.

Graciela je moja druga tetovaža. Prvu sam napravila kad mi je bilo 60 godina i ona je moja posveta dvjema kćerima. Na lijevoj nadlaktici imam srce, glazbene note i imena svojih kćeri Faith i Jill. Mnogi su me čudno gledali kad sam se prvi put odlučila tetovirati. Iako sam uvijek gajila stav ‘baš me briga što ljudi misle’, sad imam spremne još neke odgovore u slučaju da netko odluči zabadati nos.

Sa svojih tek nešto više od 1,50 centimetara lako se izgubim u gužvi. A kad i nisam skrivena, moja veličina u kombinaciji s mojim godinama često izazove komentare poput: ‘Joj, baš ste slatki!’ I dok su oni koji mi to govore uvjereni da mi daju kompliment, ja čujem nešto posve drugo. Te me riječi još više umanjuju. Kao da sam nekakva mala životinjica, mačkica ili psić. A ja sam zapravo pametna, sposobna i samostalna žena.

Zato sam odlučila da sada, sa svojih 80 godina, napravim novu tetovažu kojom neću slaviti svoje divne kćeri, već sebe. Namjeravam tu novu tetovažu iskoristiti u razgovorima o toma kako su žene u osamdesetim godinama tretirane i kako se na njih gleda. Brine me to što mnoge žene mojih godina skrivaju svoju dob. Zašto misle da moraju sakriti taj podatak? I zašto misle da moraju skrivati i mijenjati kako izgledaju? Što to zapravo govori o nama? Zašto se imaju potrebu mijenjati umjesto da budu ponosne na to što jesu?

Naravno, razumijem da će u mnogim slučajevima mlađe osobe imati prednost, no umjesto da se prilagođavamo stereotipima, zašto ih jednostavno ne bismo razbili?

Možda moja nova tetovaža pomaže otkriti pravu priču o mom životu. Kad me pitaju što ta slika znači, ja im objasnim da znači da nikad nije kasno za ostvariti ciljeve. Mislim da je to ključna poruka za sve starije ljude. Vidite, plivanje je bila moja dugogodišnja želja. I naučila sam plivati. Također, naučila sam nešto španjolskog i naučila svirati omiljenu pjesmu na klaviru. Priznajem da mi ne ide najbolje, ali u ovom sam slučaju zadovoljna s osrednjim. Nikad se neću natjecati na olimpijskim igrama za starije, ali plivati znam. Neću nikada pisati poeziju na španjolskom, ali mogu voditi jednostavan razgovor. Nikad neću imati solistički koncert, ali najdražu pjesmu znam odsvirati.

Ono što je najvažnije je to da me moj bazen, moj klavir i moji prijatelji govornici španjolskog prihvaćaju onakvom kakva jesam – stara, naborana, sjedokosa, tetovirana i – sretna!”

Nastavi čitati