Prati nas

Mozaik

Trebaju li bake i djedovi plaćati alimentaciju za unuke?

S obzirom da bake i djedovi imaju prava vezana uz svoje unuke, logično je zaključiti da imaju i obaveze prema njima. Što kada te obaveze ne mogu izvršavati? Je li nepravedno da oni koji imaju malo moraju dati gotovo sve?

Objavljeno

|

Smiju li baka i djed razmaziti unučad?
foto: BigStock

Kad roditelji nakon razvoda, iz opravdanog ili neopravdanog razloga, ne plaćaju dosuđeno  uzdržavanje vlastite djece, slijede tužbe protiv bake i djedova, odnosno, roditelja osobe koja namjerno ili nenamjerno uskraćuje financijsku podršku svom djetetu, piše Glas umirovljenika.

Kako doznajemo od struke, takvi se slučajevi, koliko god se činili nepravednima ponekad, ipak javljaju u hrvatskom sudstvu, no – nisu česti. Zakon takvu mogućnost predviđa, no uvjeti plaćanja alimentacije nisu istovjetni onima u slučaju kad je roditelj zakonski primoran financijski potpomagati dijete.


Pregledom medijskih napisa o takvim slučajevima, gdje su bake i djedovi prisiljeni iz vlastitih malih mirovina pomagati jedno ili više unučadi, daje se naslutiti kako je zakon nepravedan, u potpunosti protivan pravu baka i djedova na dostojanstven život. Što je točno i – što je pravedno?

Prisjetimo se jednog od tih slučajeva. Djed djevojčice na sudu se usprotivio tužbi unuke govoreći da ni sam nema dovoljno novaca za život jer kao jamac, umjesto sina, mora plaćati kredit od oko tisuću kuna, a usto i sam otplaćuje manji kredit. Kako djed prima mirovinu od 3.800 kuna te još 67 eura njemačke mirovine, zdrav je, živi u svojoj kući, sud je – imajući na umu njegove obveze za dva kredita koje ima – presudio da je dužan za unuku plaćati 650 kuna mjesečno, navodeći da će se preostali dio iznosa potreban djevojčici namiriti iz dječjeg doplatka.

Iz presude djedu, koju je u zagrebačkoj Palači pravde obrazložila sutkinja i koja je kasnije postala pravomoćna, saznajemo kako je uzdržavanje maloljetnog djeteta zakonski i životno prioritetno u odnosu na vraćanje bilo kakvih kredita, a osobito kredita za kupnju automobila.

Ovakve tužbe, u kojima unuci tuže bake i djedove radi plaćanja alimentacije, koje su se prije događale izuzetno rijetko, posljednjih godina zbog krize i nezaposlenosti rastu, iako ih je očekivano malo u odnosu na broj tužbi djece protiv roditelja zbog neplaćanja alimentacije. Kad im roditelj s kojim ne žive ne plaća uredno dosuđenu alimentaciju, tada djeca mogu tužiti baku i djeda, a na sudu ih zastupa roditelj s kojim žive. Najčešće su to majke, jer kod nas još uvijek u 85 posto slučajeva djeca nakon razvoda žive s majkama.

Pravedno i opravdano?

Je li to pravedno i u kojim slučajevima opravdano? Važno je naglasiti kako u takvim slučajevima, kao ni u „standardnim” tužbama djece protiv roditelja za alimentaciju, nema – automatizma. U sporovima u kojima su tuženi baka i djed, sud mora utvrditi plaća li roditelj dosuđeni iznos uzdržavanja za djeteta, ako ne plaća, sud utvrđuje potrebe djeteta i mogućnosti bake i djeda, njihove prihode i rashode, imovinsko stanje i osobne potrebe, kaže riječki odvjetnik Nikola Pranjić.

Iznos uzdržavanja za dijete dosuđen roditelju nikako ne znači da se automatski prenosi na baku ili djeda, jer sud mora voditi računa i o potrebama baka i djedova te njihovim mogućnostima da umjesto vlastite djece plaćaju alimentaciju za unuke pa te alimentacije znaju biti manje no što bi bile da ih plaća roditelj.

„Takve tužbe su zakonom propisane i nisu ništa novo. Obiteljski zakon propisuje i obvezu da djeca uzdržavaju svoje roditelje, tako da tu postoji jedan određeni reciprocitet, znači, onaj koji želi ostvarivati određena prava zapravo bi trebao imati određenu obvezu uzdržavanja tih osoba, bilo da se radi o roditeljskim odnosima ili se radi o odnosima bake i djedova. Nažalost, kod su nas su bake i djedovi najčešće u takvoj poziciji da su njihove mirovine toliko male da, kad bi se prema njima i okrenuli, onaj iznos koji prema Ovršnom zakonu imate pravo naplaćivati za uzdržavanje djeteta opet ispadne jako mali. Potrebne su konkretne sudske odluke i sudska rješenja, odnosno, sud mora utvrditi u konkretnoj situaciji da li za to postoji zakonom propisani uvjeti.”, zaključuje Pranjić.

Što kad je mirovina mizerna?

To zaista jesu ekstremne situacije, jer osoba koja ima obvezu uzdržavanja neispunjavanjem te obveze zapravo tu obvezu prenosi na onoga koji vrlo vjerojatno ima još manje i zapravo je jako teško iznivelirati koga treba više zaštititi, da li zaštititi dijete kojem sigurno uzdržavanje treba, ili zaštititi umirovljene baku ili djeda?

U Donjem Miholjcu upoznali smo baku kojoj se od mirovine od 2.100 kuna ovršuje alimentacija za unuka. Smatra da je to nepravedno, iako je jasno da prikriveno štiti sina neplatišu koji navodno živi na nepoznatoj adresi u Njemačkoj. Ne opravdava njegovo neplaćanje, ali optužuje bivšu snahu što ju je ovršila. Kaže da jedva preživljava.

„Ako imaju dobre prihode i imovinu, u redu je da plaćaju za svoje unuke, ali kako da plaćaju ako i sami jedva spajaju kraj s krajem”, postavlja pitanje i zagrebačka odvjetnica Dafinka Večerina.

„Susretala sam se više puta sa takvim slučajevima i osobno mislim da je to prilično nepravedno. Zakon to omogućava, međutim tu su malo drukčiji uvjeti nego kad se radi o roditeljima, uvjeti su blaži. Naravno, alimentacija se neće moći odrediti ako je bakina mirovina npr. 1.200 kuna, a znamo da je takvih malih mirovina kod nas, nažalost, puno. No, ako ta baka ili djed imaju neku imovinu, ako unatoč maloj mirovini možda imaju tri stana koja mogu iznajmljivati, ili ušteđevinu i dodatne prihode, u tom se slučaju alimentacija određuje njima umjesto njihovom djetetu”.

Odvjetnica Večerina potvrđuje također da su i u njenoj odvjetničkoj karijeri takvi slučajevi bili rijetki. Država ne vodi računa o tome tko plaća alimentaciju te tako ni jedna alimentacija ne ide automatizmom, već se svaka mora sudski zatražiti, naglašava. Ne možemo reći da je Zakon nepošten, takva mogućnost mora postojati, ali treba biti selektivan. Alimentaciju moraju moći plaćati samo oni bake i djedovi koji to zaista mogu financijski podnijeti, zaključuje odvjetnica Večerina. (Ivana Dragija za Glas umirovljenika)

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP