Prati nas

Mozaik

Što s tim silnim stvarima naših roditelja?

Gomile namještaja, razni stolovi i stolice, pribori za jelo, posuđe koje je desetljećima samo stajalo u ormaru, zatim odjeća, razne figurice i uspomene. Što sa svim tim stvarima iz roditeljskog doma kad roditelji jednom odsele ili umru?

Silvija Novak

Objavljeno

|

Gdje kupiti fini porculan?
foto: BigStock

Majke i kćeri razgovaraju o raznim stvarima, no ima jedan razgovor kojeg Susan Beauregard (49) i njezina majka Anita Shear (89) već dugo odgađaju – što će se, kad za to dođe vrijeme, dogoditi s majčinim voljenim porculanskim servisom, piše New York Times.

Susan kaže kako ni svoje fino porculansko posuđe, koje je dobila kao svadbeni dar, skoro nikad ne koristi, a sada osjeća da ima obvezu pobrinuti se i za majčin servis koji će, po svoj prilici, samo stajati negdje u nekom ormaru. Sve što Susan zapravo želi od svoje majke je nekoliko fotografija i majčin vjenčani prsten koji planira jednoga dana dati svojem sinu za njegovu buduću zaručnicu.


Susan će tako u sljedećim danima morati s majkom povesti razgovor kojeg se mnogi groze: morat će joj reći da zapravo ništa od stvari koje joj je majka namijenila pokloniti, ona ne želi. Svaka čast i očuvanom porculanu i raznim zdjelicama i posudama za umake. Ništa od toga joj ne treba.

Kako generacija babyboomera stari, količina predmeta u njihovim domovima se povećava – kao i razina neugodnosti s kojom o tim neželjenim stvarima razgovaraju sa svojim roditeljima. Prema popisu stanovništva SAD-a iz 2014. godine, više od 20 posto američkog stanovništva bit će 65 ili stariji do 2010. godine. Kako se ti ljudi počnu seliti u manje stanove ili kuće, imat će hrpu stvari koju jednostavno neće moći ili željeti ponijeti sa sobom.

“Nakon odlaska u mirovinu, preselili smo se u manji stan”, govore Tena i Ray Bluhm. “I da smo željeli, nismo mogli sa sobom ponijeti baš sve stvari.”

Prije preseljenja njihova su djeca uzela sa sobom nekoliko stvarčica uključujući novi krevet, stol i stolice. No pribor i posuđe za jelo – taj zaštitni znak srednje klase –  ih nisu interesirali.

Inače, ta opsesija akumulacijom predmeta u domu, počela je iza Drugog svjetskog rata kad su se ratni veterani s obiteljima preselili u gradska predgrađa. Kad bi se mladi parovi vjenčali, za poklon bi dobili pribor i posuđe za jelo i to bi im trebalo služiti čitav život. Ujedno, fini pribor za jelo bio je svojevrsni statusni simbol, kaže Juliet B. Schor, psihologinja s bostonskog koledža i autorica knjige “Amerika koja previše troši: Zato želimo stvari koje ne trebamo?”

No današnja mladež na te stvari gleda drugačije. Predmeti poput bešteka su nešto što se kratko koristi i ubrzo baca te se jednostavno nabavlja novo. Kupovina novih stvari, mladima se čini logičnijim odabirom nego naslijediti nešto od bake i djeda.

To predstavlja značajan pomak u materijalnoj kulturi, kaže Mary Kay Buysse, vlasnica agencije za selidbe koja pomaže starijima kod preseljenja u manji dom.

“Sad prvi put vidimo promjene u običajima nasljeđivanja. Često se javlja problem da nakon roditelja koji su preselili u manji stan, ostane hrpa stvari koje nitko ne želi”, kaže Tracy Niro, vlasnica još jedne agencije za preseljenja. “Neke od tih stvari završe na aukciji, neke na internetskim stranicama za prodaju. Postoje i neke tvrtke za likvidaciju s kojima radimo pa dio stvari uzmu i one.”

Niro kaže kako je generacija koja sad odlazi u mirovinu i seli u manje domove, doslovce zatrpana namještajem. Tome je razlog i moda u uređenju doma koja se jako brzo mijenja, ali i to što su ljudi kao nikad prije u mogućnosti kupiti sve te stvari. Mnoga djeca uzimaju stvari koje roditelji ne mogu nositi sa sobom u manji stan, samo kako bi im roditelji bili zadovoljni. No zapravo, te će stvari često završiti na otpadu li u nekoj humanitarnoj organizaciji.

.

Aktivno starenje

Diplomirao s 96 godina, a planira i postdiplomski: ‘Napokon sam ostvario svoj san!’

Giuseppe Paternò oduvijek je volio učiti i želio studirati. No njegova siromašna obitelj nije mu mogla priuštiti obrazovanje. Giuseppe je svoj san ipak ostvario i postao najstarija osoba u Italiji koja je završila fakultet.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Sicilijanac Giuseppe Paternò oduvijek je silno želio završiti fakultet, no rat i siromaštvo u tom su ga naumu omeli. Ipak, od svoje želje nikada nije odustao te je sada, s 96 godina, napokon ostvario svoj san i postao najstariji diplomant na nekom talijanskom sveučilištu, piše Guardian.

“Napokon sam ostvario svoj san”, kazao je ovaj bivši željeznički radnik i veteran Drugog svjetskog rata nakon što je uspješno diplomirao filozofiju na Sveučilištu Palermo.


“Studiranje mi je oduvijek bilo velika želja, no moja obitelj nije mogla platiti za moje obrazovanje. Bili smo velika i jako siromašna obitelj”, kazao je Paternò.

Giuseppe je najstariji od sedmero braće i sestara, a raditi je počeo još kao dijete kad je pomagao ocu u njihovoj pivovari u Palermu. U srpnju 1943. kad su se saveznici iskrcali na Siciliji, Paternò je radio kao telegrafist za talijansku vojsku u Trapani.

“Srećom, iz rata sam izašao neozlijeđen i tada počeo raditi na željeznici. Nisam baš bio presretan svojim poslom, no znao sam da moram nešto raditi jer sam u međuvremenu dobio djecu i morao sam uzdržavati obitelj. U isto vrijeme, imao sam silnu želju čitati i učiti”, kaže Paternò.

U dobi od 31 godine, Giuseppe je uspio završiti večernju školu i dobiti srednjoškolsku diplomu. “Po danu bih radio, a navečer išao u školu i učio po noći”, kaže Paternò. Ali njegov san o pohađanju fakulteta još je neko vrijeme ostao samo san.

No, 2017. godine ustrajni Paternò upisao je studij filozofije na Sveučilištu Palermo. “Budio bih se u 7 ujutro i odmah počeo učiti. Za obavljanje raznih studentskih zadataka, koristio sam stari pisaći stroj. Popodne bih se odmarao i onda opet učio navečer sve do ponoći. Moji susjedi su me znali pitati čemu sva ta gnjavaža pod stare dane, no oni ne shvaćaju važnost ispunjenja sna, bez obzira na dob”, kaže Giuseppe.

Kad je svijet zahvatila pandemija Covida-19, Giuseppeu je bilo ostalo još nekoliko ispita. Tada se, kao i ostali studenti, prebacio na on-line nastavu i to je bilo prvi put da je ozbiljno počeo koristiti modernu tehnologiju.

“Kad je Italiju zahvatila epidemija, počeo sam se doista brinuti za njegovo zdravlje”, kaže Giuseppeov sin Ninni Paternò. “Kazao sam ocu da odgodi ispite i da se vrati na fakultet najesen. No on je rekao da neće. Rekao je da s obzirom na svoju dob, možda ne preživi ljeto.2

Giuseppeov san postao je stvarnost prošlog petka kad je s izvrsnim ocjenama napokon diplomirao. “Ovo je jedan od najsretnijih dana u mojem čitavom životu”, kazao je presretni Giuseppe i dodao da jedino žali što ga sad ne može vidjeti njegova supruga koja je umrla prije 14 godina.

Je li, nakon svega, Giuseppe prestao sanjati? Ne – upravo suprotno! 2Razmišljam da upišem poslijediplomski studij. Moja majka je živjela do sto godina. Ako je genetika na mojoj strani, imam još četiri godine vremena”, kaže Giuseppe.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP