Prati nas

Život

Baka ministrice Obuljen uskoro slavi 110. rođendan

Baka je dobro, Kako može biti s tim godinama, dobro je, kazala je ministrica. O njoj se brinu moji roditelji, nije u domu. Te godine možete doživjeti samo ako imate veliki optimizam.

Objavljeno

|

Violinistica Nina Obuljen
Nina Obuljen (screenshot: HRT)

Jedna od najdugovječnijih Hrvatica jest baka ministrice kulture Nine Obuljen. Ministrica je to potvrdila u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 kada joj je Aleksandar Stanković postavio pitanje o 110. rođendanu koji će gospođa Nina Valjalo uskoro (6. srpnja) proslaviti.

„Baka je dobro, Kako može biti s tim godinama, dobro je“, kazala je ministrica. „O njoj se brinu moji roditelji, nije u domu. Te godine možete doživjeti samo ako imate veliki optimizam. Ona je uvijek, bez obzira što je prošla težak i zahtjevan život, bila uvijek optimist. To je nešto što mi svi u obitelji nosimo kao njenu poduku. Treba uvijek gledati na čašu kao da je napola puna, a ne prazna.“


Komunisti su sve “poravnali”

Najstarija Dubrovkinja, živahna Nina Valjalo prije dvije godine za Dulist.hr ispričala je svoje sjećanje na Drugi svjetski rat.

„U ratu smo svašta proživjeli, a najviše straha. Puno je ljudi stradalo, a do hrane se jako teško dolazilo. Zaludu ti je bilo imat novaca, nije se imalo gdje što kupit, a kad su komunisti došli 1944. sve su ‘poravnali’. Bilo je to grubo doba. Bilo je dobrih ljudi i simpatizera, koji nisu znali što komunisti spremaju. Iz početka se mislilo da će biti bolje, a onda je nastupilo grozno doba – gdje god je ko imao što bio je ‘grešnik’. Moj muž na primjer otključao je sef i davo kome je trebalo, za liječenje, za pomoć, za školu, ali 1949. je umro pa vazda mislim ‘Bože zašto si ga digo’. Moj muž je prije rata kupio kuću s tri stana i dućanima u Zeljarici od čijih prihoda se je moglo dobro živjeti. E onda su nam oduzeli poduzeće, dućane u kući u Zeljarici i postali smo siromasi od dobro stojećih ljudi. I tako je to bilo – burno doba. I teško. Neprijatelju ne bih to poželila.

Ostala sam sama s dvoje djece i snalazila sam se kako sam znala i umjela. Kad su počeli nešto vraćat i ja sam pošla tražit moje oduzeto. Napisala sam da imam dvoje djece koje školujem i znate što sam doživjela. A čovjek kojemu sam odnijela taj dokument na općini mi je rekao: ‘To bi značilo da mi vama to sad regalavamo’. Mislila sam da će mi izletiti oči iz glave.

I znate što, nakon dosta godina uspjela sam dućane vratit i prodat i podić se na noge i ponovo me zadesila nevolja, potres 1979. jako je oštetio našu kuću u Zeljarici. Imala sam jedan stan ja a drugi moj sin koji je tu imao i svoju advokatsku kancelariju. Taj dan isto neću nikad zaboravit. Ja i moj sin sa ženom i djetetom u šoku smo napustili kuću i jedino što sam donijela u kuću moje kćeri i zeta u Lapadu bila je jedna vješalica. Od onda sam u Lapad – kao u jednom dahu, toliko živo kao da smo i sami s njome bili to cijelo vrijeme.“

Preživjela je i Domovinski rat, a sjetno dodaje kako joj je najteži trenutak bio 1993. gubitak sina, kojeg se s tugom sjeća i što joj je najteže u životu palo. „Imala sam dobrog muža, dobru djecu i tu je to zadovoljstvo – imati nešto lijepo u životu. Uvijek sam govorila: ‘Proći će!’ I ono lijepo i ono grubo“, ispričala je gospođa Valjalo za Dulist.hr. Cijeli razgovor pročitajte ovdje.

.

Život

Ova medicinska sestra vodi hospicij za pse. Zadnje dane života ispunjava im srećom

Njeni štićenici dobiju i propisno rođendansko slavlje, čak i kada ne zna kada su točno došli na ovaj svijet. Osjećajna Nicola, naime, vjeruje da svaki pas zaslužuje barem jedan proslavljeni rođendan u životu.

Objavljeno

|

Autor

Psi po mnogo čemu nalikuju ljudima. Između ostalog, u starosti ih muče brojne degenerativne bolesti, baš kao i ljude. Neizlječiva i bolna stanja razlog su zašto se neki ljudi odlučuju na eutanaziranje ljubimaca. Za njih je to pošteda od muka same životinje, ali i pošteda od iscrpljujuće brige za starog ljubimca.

Nažalost, postoje i oni koji bolesnu i staru životinju jednostavno izbace na ulicu ili ostave u azilu. Neki treći pak misle da životinji treba pružiti sve kako bi, što je moguće sretnija, dočekala svoj prirodni kraj. Među njima je jedna Engleskinja koja se odlučila brinuti se o smrtno bolesnim psima.


Naime, kako se ljudi općenito teško nose sa smrtnom bolešću i starošću ljubimca, u priču uskače Nicola Coyle i njen The Grey Muzzle hospicij. Poslanje joj je zadnje dane bolesnog psa učiniti sretnima. Coyle je nekada radila kao medicinska sestra, a sada je svoj dom u Mansfieldu pretvorila u hospicij za pse kojima je preostalo manje od šest mjeseci života. Pse preuzima od veterinara i, u pravilu, skrbi od dva psa istovremeno. Više, kaže, ne bi mogla, s obzirom da se zaista trudi olakšati im bol i učiniti ih sretnima.

A dok se brine o njima, Coyle ih vodi i na omiljene obroke; u lokalni pub gdje im poslužuju odreske ili čak u McDonalds. Njeni štićenici dobiju i propisno rođendansko slavlje, čak i kada ne zna kada su točno došli na ovaj svijet. Osjećajna Nicola vjeruje da svaki pas zaslužuje barem jedan proslavljeni rođendan u životu. Kada ih vodi na plažu, kupuje im ribice, krumpiriće i sladoled.

Dakako, niti jedan rastanak nije lak. S nekim psima provede mjesece, a s nekima tek tjedne. “Tugovanje za svakim od njih je teško, ali oni su heroji”, kaže Coyle i dodaje da ju psi koji su otišli inspiriraju da učini sretnima neke druge napuštene i teško bolesne pse.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP