Starački domovi u Osijeku
foto: Pixabay

Slonjšak reagirala na napise o osječkom domu za psihički bolesne

Autor: • 11. 02. 2018. • Vijesti194 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak reagirala je na navode medija o katastrofalnim životnim uvjetima u osječkom domu za psihički bolesne odrasle osobe. Reakciju prenosimo i cijelosti.

Republika Hrvatska se potpisivanjem Konvencije o pravima osoba s invaliditetom obvezala na ostvarivanje prava na život u zajednici za više od 6000 osoba koje i dalje žive u domovima socijalne skrbi. Stoga je Ministarstvo nadležno za socijalnu skrb donijelo 2010. Nacionalni plan transformacije i deinstitucionalizacije domova socijalne skrbi i drugih pravnih osoba u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2011. do 2016. (2018.), a s ciljem zatvaranja velikih ustanova za stalni smještaj osoba s invaliditetom i njihov povratak životu u zajednici.



Međutim,do danas je priliku da žive u stanovima uz podršku dobilo svega oko 1000 osoba. Tvrditi da su osobe sa „intelektualnim teškoćama“ i „psihički bolesne odrasle osobe“ „najzahtjevnija grupa korisnika“, kako se to navodi u članku u Jutarnjem listu od 9. veljače 2018. – predstavlja štetnu predrasudu prema ovoj kategoriji osoba s invaliditetom te upravo pokazuje zabrinjavajuću razinu njihove stigmatizacije čak i od strane osoba koje o njima svakodnevno brinu. Izrečena mišljenja da deinstitucionalizacija nije za svakoga – diskriminatorna su i potiču segregaciju osoba samo zbog vrste njihova invaliditeta.“

Za ostvarenjetemeljnog ljudskog prava osoba s invaliditetom da žive u zajednici ne treba utvrđivati njihovu podobnost niti sposobnost kako se topokušava implicirati u članku.

Upozoravali smo godinama nadležno ministarstvo da je potrebno ubrzati te procese, transformirati i druge ustanovete razvijati usluge za podršku. Isticanje problema otpora djelatnika koji ne prihvaćaju drugačiju organizaciju i način rada kao jedan od razloga sporosti ovih procesa nije prihvatljivo. Taj otpor je očekivan i predviđen samim planom transformacije kao i aktivnosti za prevladavanje otpora. Ovaj proces podrazumijeva nove i drugačije radne uloge zaposlenika kao nositelja kvalitetne podrške, ali neki od njih nisu spremni odbaciti institucionalnu kulturu odnosa prema korisniku.

Prilikom obilaska predstavnica Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u studenom 2017.,u Centru su čule da neki zaposlenici i nakon 20 godina ne znaju imena korisnika o kojima skrbe.Činjenica je da za neka radna mjesta u novim uvjetima neće biti potrebe, jer korisnici koriste usluge i resurse zajednice, ali nisu riješena pitanja onih zaposlenika koji ne prihvaćaju niti jedno ponuđeno radno mjesto. Provođenje procesa transformacije ustanova ne smije biti ostavljeno samo u nadležnost jedne ustanove, ravnatelja niti zaposlenika, niti je moguće zbog neriješenih problema zastati u ostvarivanju naših obaveza.

O svim izazovima u ovoj ustanovi trebalo bi otvoreno razgovarati sa svim dionicima, ukljujučujući i Sindikat, ne zaboravljajući da stacionar doma treba imati sve potrebne uvjete za kvalitetnu skrb o korisnicima, ali ne može biti niti rezervna varijanta za djelatnike koji odbijaju ponuđene poslove za kojima postoji potreba.

Sva nadležna tijela trebaju preuzeti aktivniju ulogu u rješavanju problema koji su poznati duže vrijeme u provođenju procesa deinstitucionalizacije ne samo u navedenom slučaju, već diljem Republike Hrvatske,sve s ciljem ostvarenja dvaju najznačajnijih zadataka- realizacije obveza iz Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i brigu za dobrobit svih korisnika.

Dom za psihički bolesne odrasle osobe Osijek transformiran je u Centar za pružanje usluga u zajednici Ja kao i Ti, a gotovo svi korisnici ustanove sada žive u stambenim zajednicama u Osijeku, uz osiguranu podršku. Centar je u suradnji s državom, lokalnom samoupravom i uz korištenje europskih fondova uspio osigurati stanove za sve, što je u drugim ustanovama jedna od prepreka za transformaciju. Time je ovim osobama vraćeno njihovo pravo na dostojanstven život. Dobili su priliku da mogu odlučivati o osnovnim stvarima iz svog života – kupovati odjeću po vlastitom izboru, otići kod frizera… Neki su korisnici u ustanovi proveli po 10, 20 ili više godina i time izgubili svaki kontakt s okolinom i smislom života – beživotni programi rehabilitacije nisu im omogućavaliautonomiju, osobne izbore i ljudsko dostojanstvo.

Pravo na život u zajednici i uključenost u društvo ljudsko je pravo svakog čovjeka pa tako i svih osoba s invaliditetom, bez obzira na vrstu ili težinu njihovog oštećenja. Izdvajanje osoba u izolirane, zatvorene institucije, gdje žive bez prava na privatnost, i sve osobne izbore, jer im društvo nije osiguralo odgovarajuću podršku za život u zajednici samo iz razloga postojanja invaliditeta predstavlja povredu njihovih ljudskih prava i diskriminaciju s osnove invaliditeta.

Ključne riječi Sve o temi: , ,


Imate komentar?

Povezane teme

Comments are closed.