Prati nas

Vijesti

Slonjšak reagirala na napise o osječkom domu za psihički bolesne

Pravo na život u zajednici i uključenost u društvo ljudsko je pravo svakog čovjeka pa tako i svih osoba s invaliditetom, bez obzira na vrstu ili težinu njihovog oštećenja. Izdvajanje osoba u izolirane, zatvorene institucije, gdje žive bez prava na privatnost, i sve osobne izbore, jer im društvo nije osiguralo odgovarajuću podršku za život u zajednici samo iz razloga postojanja invaliditeta predstavlja povredu njihovih ljudskih prava i diskriminaciju s osnove invaliditeta.

Objavljeno

|

Starački domovi u Osijeku
foto: Pixabay

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak reagirala je na navode medija o katastrofalnim životnim uvjetima u osječkom domu za psihički bolesne odrasle osobe. Reakciju prenosimo i cijelosti.

Republika Hrvatska se potpisivanjem Konvencije o pravima osoba s invaliditetom obvezala na ostvarivanje prava na život u zajednici za više od 6000 osoba koje i dalje žive u domovima socijalne skrbi. Stoga je Ministarstvo nadležno za socijalnu skrb donijelo 2010. Nacionalni plan transformacije i deinstitucionalizacije domova socijalne skrbi i drugih pravnih osoba u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2011. do 2016. (2018.), a s ciljem zatvaranja velikih ustanova za stalni smještaj osoba s invaliditetom i njihov povratak životu u zajednici.


Međutim,do danas je priliku da žive u stanovima uz podršku dobilo svega oko 1000 osoba. Tvrditi da su osobe sa „intelektualnim teškoćama“ i „psihički bolesne odrasle osobe“ „najzahtjevnija grupa korisnika“, kako se to navodi u članku u Jutarnjem listu od 9. veljače 2018. – predstavlja štetnu predrasudu prema ovoj kategoriji osoba s invaliditetom te upravo pokazuje zabrinjavajuću razinu njihove stigmatizacije čak i od strane osoba koje o njima svakodnevno brinu. Izrečena mišljenja da deinstitucionalizacija nije za svakoga – diskriminatorna su i potiču segregaciju osoba samo zbog vrste njihova invaliditeta.“

Za ostvarenjetemeljnog ljudskog prava osoba s invaliditetom da žive u zajednici ne treba utvrđivati njihovu podobnost niti sposobnost kako se topokušava implicirati u članku.

Upozoravali smo godinama nadležno ministarstvo da je potrebno ubrzati te procese, transformirati i druge ustanovete razvijati usluge za podršku. Isticanje problema otpora djelatnika koji ne prihvaćaju drugačiju organizaciju i način rada kao jedan od razloga sporosti ovih procesa nije prihvatljivo. Taj otpor je očekivan i predviđen samim planom transformacije kao i aktivnosti za prevladavanje otpora. Ovaj proces podrazumijeva nove i drugačije radne uloge zaposlenika kao nositelja kvalitetne podrške, ali neki od njih nisu spremni odbaciti institucionalnu kulturu odnosa prema korisniku.

Prilikom obilaska predstavnica Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u studenom 2017.,u Centru su čule da neki zaposlenici i nakon 20 godina ne znaju imena korisnika o kojima skrbe.Činjenica je da za neka radna mjesta u novim uvjetima neće biti potrebe, jer korisnici koriste usluge i resurse zajednice, ali nisu riješena pitanja onih zaposlenika koji ne prihvaćaju niti jedno ponuđeno radno mjesto. Provođenje procesa transformacije ustanova ne smije biti ostavljeno samo u nadležnost jedne ustanove, ravnatelja niti zaposlenika, niti je moguće zbog neriješenih problema zastati u ostvarivanju naših obaveza.

O svim izazovima u ovoj ustanovi trebalo bi otvoreno razgovarati sa svim dionicima, ukljujučujući i Sindikat, ne zaboravljajući da stacionar doma treba imati sve potrebne uvjete za kvalitetnu skrb o korisnicima, ali ne može biti niti rezervna varijanta za djelatnike koji odbijaju ponuđene poslove za kojima postoji potreba.

Sva nadležna tijela trebaju preuzeti aktivniju ulogu u rješavanju problema koji su poznati duže vrijeme u provođenju procesa deinstitucionalizacije ne samo u navedenom slučaju, već diljem Republike Hrvatske,sve s ciljem ostvarenja dvaju najznačajnijih zadataka- realizacije obveza iz Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i brigu za dobrobit svih korisnika.

Dom za psihički bolesne odrasle osobe Osijek transformiran je u Centar za pružanje usluga u zajednici Ja kao i Ti, a gotovo svi korisnici ustanove sada žive u stambenim zajednicama u Osijeku, uz osiguranu podršku. Centar je u suradnji s državom, lokalnom samoupravom i uz korištenje europskih fondova uspio osigurati stanove za sve, što je u drugim ustanovama jedna od prepreka za transformaciju. Time je ovim osobama vraćeno njihovo pravo na dostojanstven život. Dobili su priliku da mogu odlučivati o osnovnim stvarima iz svog života – kupovati odjeću po vlastitom izboru, otići kod frizera… Neki su korisnici u ustanovi proveli po 10, 20 ili više godina i time izgubili svaki kontakt s okolinom i smislom života – beživotni programi rehabilitacije nisu im omogućavaliautonomiju, osobne izbore i ljudsko dostojanstvo.

Pravo na život u zajednici i uključenost u društvo ljudsko je pravo svakog čovjeka pa tako i svih osoba s invaliditetom, bez obzira na vrstu ili težinu njihovog oštećenja. Izdvajanje osoba u izolirane, zatvorene institucije, gdje žive bez prava na privatnost, i sve osobne izbore, jer im društvo nije osiguralo odgovarajuću podršku za život u zajednici samo iz razloga postojanja invaliditeta predstavlja povredu njihovih ljudskih prava i diskriminaciju s osnove invaliditeta.

.

Vijesti

‘Makarski umirovljenici gladuju. Svi osim povlaštenih su ugroženi. Nešto se mora hitno učiniti!’

Sve više ljudi kopa po smeću i nema tu razlike jer su svi ugroženi osim onih koji dobivaju povlaštene mirovine. Nešto se mora učiniti, i to hitno.

Objavljeno

|

Autor

Zašto su ljudi siromašni?

Kopanje po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama, od kojih se dnevno može zaraditi barem 20 kuna za kruh i mlijeko, postalo je, nažalost, hrvatska realnost, i to nezaposlenih, socijalnih slučajeva, zaposlenih s malim primanjima i – najžalosnije – umirovljenika, koji su svoj cijeli radni vijek radili misleći da će se na koncu, kad odu u mirovinu, moći pošteno odmoriti, piše Slobodna Dalmacija.

Ovakva je slika, kao i u većini hrvatskih gradova, vidljiva i u turistički razvijenoj Makarskoj, u kojoj nema svatko sreće zarađivati na iznajmljivanju apartmana ili uživati u pristojnoj mirovini.


Granica siromaštva

 “Umirovljenici u Makarskoj žive u dosta nepovoljnoj situaciji jer od njih 1500, 1000 ih ima mirovine manje od 2500 kuna, pa ih čak 800 prima mirovine od oko 1600 kuna, a dosta ih je s najmanjim mirovinama od 700 kuna”, kaže predsjednik makarskog ogranka Hrvatske stranke umirovljenika Milan Grbavac.

“Granica siromaštva lani je iznosila 2320 kuna, tako da u Makarskoj 1200 umirovljenika živi ispod praga ljudskog dostojanstva, a s druge strane, ima ih 70 s povlaštenim mirovinama i do 12 tisuća kuna. Prema hrvatskom Zakonu, košarica za četveročlanu obitelj iznosi 4500 kuna, a za dvočlanu 2300 kuna, pa je prema brojkama jasno kako živi bračni par umirovljenika. Jadno i bijedno, kako nitko ne zaslužuje nakon četiri desetljeća radnog vijeka”, govori Grbavac, dodavši da se umirovljenici koji imaju svoje apartmane malo ‘pokriju’, a neki i rade na pola radnog vremena, posebno bivši policajci ili vojnici koji su relativno mladi otišli u mirovinu.

Rade na crno da bi preživjeli

Kako kaže, mnogo makarskih umirovljenika radi na crno, i to sve poslove, od čišćenja apartmana, stanova i kafića, do čuvanja djece i na bauštelama, bave se svim i svačim samo kako bi mogli preživjeti.

“Do sada su prilikom rada nakon umirovljenja morali zamrzavati mirovinu, a sada zakonski više ne moraju, ali im se skida dio mirovine ako rade četiri sata dnevno ili 20 tjedno, primjerice s 2000 na 1940 kuna. S obzirom na to da na tržištu manjka radne snage, dosta umirovljenika rade i kao vozači autobusa”, kaže Grbavac, te napominje da su najkritičniji umirovljenici koji su bolesni jer mjesečna mirovina od 2200 kuna nije dostatna ni za život, a kamoli za lijekove.

Makarska (foto: Maria Butyrina/Unsplash)

Bježe od prijatelja, jer nemaju za kavu

„”Primjerice, moja mjesečna mirovina iznosi 2400 kuna, od čega dopunsko zdravstveno osiguranje plaćam 80 kuna, a 454 kune svakog mjeseca potrošim za lijekove, što je gotovo petina mirovine i to nije dostatno za život. Događa se da na ulici sretnete prijatelja ili kolegu umirovljenika i doslovno bježite od njega jer nemate ni za kavu”, govori Grbavac za Slobodnu.

Napominje i da Makarska kao grad ne vodi računa o svojim umirovljenicima, koji su božićnicu nakon šest godina pauze počeli dobivati za vrijeme bivšega gradonačelnika Tončija Bilića. Ove se godine tako božićnica od 200 kuna dijelila umirovljenicima čija mjesečna primanja ne prelaze 3500 kuna, pa su oni s 1200 i 3500 kuna mirovine dobili poklon-bon u istom iznosu, što nije dobra raspodjela.

Preživljavanje magijom

“Kako živimo? Ne znam ni ja kojom magijom. Makarski umirovljenici uglavnom hranu kupuju na akcijama i pomno prate u kojim se trgovačkim lancima one odvijaju, a usput, primjerice, na tržnici besplatno uzimaju oštećeno voće i povrće pred kraj radnog vremena. Većina umirovljenika srami se svojeg financijskog stanja, pa nerijetko plastične boce iz kontejnera kupe i umirovljeni profesori, ali to je danas neminovno”, govori Grbavac, kojega općenito ljuti omjer povlaštenih i radničkih mirovina, odnosno 30 posto radničkih i 70 povlaštenih, čijim je umirovljenicima prosjek rada bio sedam godina, što se, kako tvrdi, u većini slučajeva odnosi na saborske zastupnike i suce.

“U zadnje dvije godine povlaštene su mirovine u prosjeku porasle za više od 1000 kuna, a radničke nisu, dok s druge strane u našem gradu jedva životare umirovljenici koji primaju mjesečne mirovine od 700 kuna, a uglavnom je riječ o ljudima koji su se razboljeli nakon 13 ili 14 godina rada i onda su otišli u invalidsku mirovinu. U Makarskoj je prosjek mirovine bio 2300 kuna i pokazalo se da nam je ekonomija najgora u cijeloj regiji. Znači, nakon 40 godina rintanja i u 61. godini života čovjek ode u mirovinu, i ne da krpa kraj s krajem ili živi od 1. do 1., nego životari prvih 10 dana, a ostalih 20 dana gladuje.”

“Sve više ljudi kopa po smeću i nema tu razlike jer su svi ugroženi osim onih koji dobivaju povlaštene mirovine. Nešto se mora učiniti, i to hitno”, zaključuje Grbavac za Slobodnu.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP