Prati nas

Vijesti

Silvano Hrelja: Za umirovljenike nema svjetla na vidiku

Priče da ćemo u kratkom roku zaposliti nekoliko stotina tisuća ljudi ne drže vodu. Nažalost, činimo napore na zadržavanju postojećih prava i ispravljanja nekih nepravdi, što ne predstavlja epohalna rješenja.

Objavljeno

|

predsjednik umirovljenika hrvatske
Silvano Hrelja (foto: hsu.hr)

Silvano Hrelja, jedini predstavnik Hrvatske stranke umirovljenika u Saboru, u razgovoru za Glas Istre izjavio je da će život umirovljenika – i onih koji će to tek biti – biti težak do samog kraja.

„Sustav se ne trudi da u potpunosti razumije sve potrebe starije populacije i naše društvo nikako da osvijesti činjenicu da rapidno starimo. Analizirajući statistike HZMO-a, oko 350 tisuća umirovljenika prema mirovinskim primanjima živi u zoni siromaštva, a još 200 tisuća se nalazi oko te granice, uzmemo li da je 2.100 kuna granica siromaštva“, kaže Hrelja i dodaje da za objektivno utvrđivanje činjenica ove podatke treba upariti s podacima o mirovinskim primicima iz inozemstva, socijale i imovine. „Pravu istinu u ovih 27 godina nitko nije istražio, iako su dostupni svi parametri po kojima bismo mogli reći nešto više od procjena.“



O eventualnoj budućnosti kada umirovljenje neće značiti potonuće u bijedu Hrelja izjavljuje: „Volio bih da mogu reći da vidim kada će se to dogoditi, međutim, takvog svjetla na vidiku nažalost nema. S obzirom na broj zaposlenih, nije realno očekivati rast umirovljeničkog standarda. Već se više od dva desetljeća za isplatu ovakvih mirovina zahvaća u porezne prihode proračuna. Priče da ćemo u kratkom roku zaposliti nekoliko stotina tisuća ljudi ne drže vodu. Nažalost, činimo napore na zadržavanju postojećih prava i ispravljanja nekih nepravdi, što ne predstavlja epohalna rješenja. Bojim se da ćemo se i u budućnosti fokusirati na obranu sadašnje razine prava umirovljenika. No protiv siromaštva se moramo boriti kroz mirovinski sustav, koliko je to moguće.“

.

Vijesti

KPJ slavi stoti rođendan. Je li propala zbog Titove alergije na kritiku?

Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Objavljeno

|

Autor

Prije točno 100 godina je osnovana Komunistička partija Jugoslavije. Nakon dvije države i dva rata ova je ideja propala, piše Deutsche Welle za kojeg je tim povodom komentar napisao Dušan Bogdanović.

Osvojivši vlast u nečemu što mnogi nepristrani promatrač smatra autentičnim spojem oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, jugoslavenski komunisti su poslije 1945., a naročito nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, otpočeli opsežan modernizacijski i emancipatorski poduhvat koji je od zaostale, ratovima razorene i iznemogle zemlje napravio relativno razvijenu državu koja je u međunarodnim okvirima uživala svojoj veličini nesrazmjeran ugled i poštovanje.



Zašto je propala jugoslavenska ideja?

Neporeciva je, naime, činjenica da su jugoslavenski komunisti predstavljali jedinu snagu koja je porazila dva najveća zla dvadesetog stoljeća: i Hitlera i Staljina. DW nabraja i nekoliko razloga propasti jugoslavenske ideje:

Društva na prostoru nekadašnje Jugoslavije do današnjeg dana nisu osjetila blagodati europskog prosvjetiteljstva i racionalizma, što je rezultiralo bolnim odsustvom demokratskih tradicija.

Nezrele elite, ili, bolje rečeno, “elite”,  koje su manipulirale etničkim razlikama i potencijalnim sukobima umjesto da se posvete izgradnji demokratskih institucija i poštivanju pravila svojstvenih uređenim državama.

Dominacija kolektivističkog (država, nacija, Partija, radnička klasa) nad slobodom emancipiranog pojedinca.

Manje ili više svjesna zamjena teza, u kojoj su relativne slobode (putovanje, radničko samoupravljanje) smatrane demokracijom, u čemu su prednjačile intelektualne elite što, uostalom, nije bilo teško u usporedbi s drugim zemljama s komunistima na vlasti.

Neefikasne i partijskom diktatu podređene institucije koje bi dovele do funkcionalne demokracije, vladavine prava, slobodnih medija i neovisnog sudstva. Takozvana “partijska država” (partitokracija) koju su “patentirali” jugoslavenski komunisti i danas je bolest od koje boluju bezmalo sve nekadašnje republike.

Tito – alergičan na kritiku

Zbog svega toga nije bilo teško napraviti sustav u kojem je vlast centralizirana i, u ličnosti Tita, otjelotvorena u jednom pojedincu. Uvjeren u vlastitu nepogrešivost, Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Kritika i otpora je bilo i za Titove vladavine. Podsjetimo se Milovana Đilasa i njegovog pokušaja da “Novom klasom” i disidentskim djelovanjem ukaže da u jugoslavenskom socijalizmu ne postoje samo “objektivne okolnosti” nego i “subjektivne slabosti”. Đilasov slučaj je samo jedan primjer korištenja aparata represije kako bi se onemogućio svatko tko bi ukazao na demokratsku insuficijenciju i za nju optužio vladajući režim.

Otpora je bilo i na drugoj strani: sukob sa Staljinom je doveo i do neviđenog vala represije nad neistomišljenicima. Donekle razumljiva i opravdana obrana države od prijetećeg sovjetskog napada pretvorila se u monstruozan zločinački sustav koncentracijskih logora kao što je bio notorni Goli otok.

Ovdje treba spomenuti i progon kritičkih intelektualaca okupljenih oko časopisa “Praxis”, koji su direktnim nalogom partijske vrhuške 1975. otpušteni sa Sveučilišta u Beogradu. Neki od njih, treba i to reći, kasnije su postali fanatični sljedbenici zločinačke klike Slobodana Miloševića i ideolozi histerične velikosrpske politike.

Burna povijest KPJ/SKJ je možda najbolja potvrda teze da se u slučaju Jugoslavije kao zajednice srodnih naroda i slične prošlosti radilo o epohalnom “projektu” koji je – naročito u posljednjim godinama njenog postojanja “povjeren” pohlepnim, nezrelim, nesposobnim i vlastoljubivim “elitama” – ili, točnije, uzurpiran od njih, u nedostatku demokratskih mehanizama. Sve to je vodilo direktno u krvavi pir devedesetih godina prošlog stoljeća, čiji su inspiratori, kreatori i kolovođe u mnogima od novonastalih državica i danas na vrhu piramide odlučivanja.

Nastavi čitati