Prati nas

Zdravlje

Tajna dugog života – svaki dan dvije čaše piva ili vina

Umjerena konzumacija alkohola, a to znači dvije čaše piva ili vina dnevno, mogla bi biti povezana s duljinom života. Sugerira to najnovija studija koja je proučavala životn enavike 1.700 osoba starijih od 90 godina. No, tu nije kraj dobrim vijestima.

Objavljeno

|

foto: Sandro Bura

Što je tajna dugog života? O odgovoru na to pitanje, raspravlja se otkako je svijeta i vijeka. Pravilna prehrana, redovita vježba, joga u nekom mirnom parku, brčkanje u ljekovitoj vodi… Ljudi su probali svašta ne bi li produljili život. No najnovija studija sugerira da bi ključno ako želimo doživjeti dob iznad 90, mogla biti koja kapljica svakoga dana i koja kilica više, piše Independent.

Doktorica Claudia Kawas, neurologinja sa Sveučilišta Kalifornija, na godišnjoj je znanstvenoj konferenciji u Austinu u Teksasu, predstavila rezultate svoje studije koja je trajala čak 15 godina. Ona i njezin tim od 2003. su proučavali životne navike 1.700 osoba starijih od 90 godina te pokušali odgonetnuti postoji li neka zajednička navika koja im je osigurala tako dug život. Na njihovo iznenađenje, otkrili su da su oni ispitanici koji su dnevno pili do dvije čaše piva ili vina, imali 18 posto manje šanse od prijevremene smrti. Nadalje, oni koju su imali 2-3 kile viška (ali ne više od toga!), bili su također u manjem riziku od iznenadne smrti – 3 posto.


“Nemamo objašnjenje za ovo, no čvrsto vjerujem da je umjerena konzumacija alkohola dobra za dug život”, rekla je doktorica Kawas. No umjereno pijenje nije jedina aktivnost koja omogućuje dug život. Redovita vježba i bavljenje hobijem također povećavaju vaše šanse da doživite duboku starost. Oni koji barem dva sata dnevno provode baveći se hobijem, u manjem su riziku od prijevremene smrti, baš kao i oni koji se bave nekom fizičkom aktivnošću od 15 do 45 minuta svakoga dana.

Naravno, genetiku je teško prevariti pa tako najveće šanse za dug život imaju oni čiji su roditelji i bake i djedovi doživjelo poznu dob. No jedna je stvar živjeti dugo, a druga čitavo to vrijeme zadržati zdravlje i pamćenje. Znanstvenici sa Sveučilišta Northwestern u Chicagu, proveli su studiju o pamćenju nakon osamdesete. Znanstvenici su ustanovili da ti tzv. “superagers” – osobe iznad 80 godina – imaju veću koncentraciju vretenastih neurona u mozgu. To je poseban tip neurona za koji se vjeruje da pogoduje društvenom ponašanju i duljem zadržavanju pamćenja. Kod tih ‘superstaraca’ primijećen je veći broj tih neurona čak i u usporedbi s nekim dvadesetogodišnjacima.

.

Zdravlje

Zimska depresija posebno pogađa starije, a liječi se svjetlošću

U ovim hladnim, sivim danima se čuje kako terapija svjetlom pomaže protiv tipične zimske depresije. Pomaže li doista? Ili se sami uvjeravamo u to? Da, to doista pomaže – uglavnom, ali ne svima.

Objavljeno

|

Autor

Još je starogrčki liječnik Aretaios savjetovao: “Letargičare valja izložiti svjetlosti i pustiti ih njegovom zračenju”. Jer vječiti umor – makar se spava više nego inače, bezvoljnost i loše raspoloženje u hladnim zimskim danima kad su ionako dani kratki su poznati simptomi i davno prije nego što je to dobilo pomodni naziv Seasonal Affective Disorder (SAD). Običnim rječnikom rečeno, to je zimska depresija i nema malo ljudi koji bi se možda najradije, kao medvjed, zavukli nekamo i spavali sve do ljepših dana, piše Deutsche Welle.

Nipošto ne griješe niti oni koji u ovim danima i spontano posežu za (toplom?) čokoladom: u njoj se nalazi prilična količina aminokiseline triptofana koji se u našem mozgu pak pretvara u serotonin, takozvani “hormon sreće”. Ali taj hormon doista nastaje i sunčanog dana zbog obilja svjetla.


Henrik Oster iz Instituta za neurobiologiju Sveučilišta Lübeck upozorava i kako je problem što već silom prilika po zimi palimo svjetlo i po danu i po noći – i tako narušavamo unutrašnji ritam našeg tijela. “Više ne funkcionira sinkronizacija našeg tijela s dobom dana. To pokušavamo korigirati tim umjetnim svjetlosnim signalom u terapiji svjetlom”.

Tko želi izići van po ovakvom vremenu?

Uobičajena rasvjeta koju imamo kod kuće ili u uredu neće postići taj učinak. Doduše, najbolje bi bilo i po zimi dan provoditi na otvorenom jer je i po tmurnom, zimskom danu zapravo dovoljno svjetlosti da nas to živne. Ali zima je, i ako se nekad još to moralo, tko će danas provoditi vrijeme na hladnoći. Zato se pokazalo kako takva svjetlosna terapija pomaže jer je to svjetlost i od 10.000 luksa. Ne treba niti pretjerivati: dovoljno je provesti pola sata pod takvom svjetlošću i nipošto ne gledati u izvor svjetla. Najbolje je takvu terapiju provesti ujutro, odmah nakon buđenja. Možda tek “uz put”, na primjer uz doručak.

Dolac, Zagreb (photo: Sandro Bura)

Medicinska istraživanja potvrđuju kako je naš unutrašnji sat uvelike upravljan s dva hormona: prvi je kortizol i on je u stanju naše tijelo “dići na noge” – bilo u uzbuđenju, ali i ujutro kad se budimo. Drugi je melatonin, “hormon spavanja” i on je već i kemijski osjetljiv na svjetlost. “Kad ustanemo po noći i upalimo svjetlo, onda se i naša razina melatonina veoma smanjuje već za nekoliko sekundi”, objašnjava Oster. Zato je važno da nas po noći ne smeta svjetlo, a svjetlosnom terapijom na gotovo prirodan način upravlja i tim hormonima.

Makar “zimska depresija” bez ikakve sumnje pogađa i mlade, istina je da ovi dani posebno teško padaju starijim osobama. Nerijetko je njihov čitav “unutrašnji sat” polako postao problematičan, a njihov noćni san je često isprekidan – “fragmentiran” kako za Deutsche Welle kaže Oster. Rezultat jest dojam kako im nikad nije dovoljno sna, bez obzira koliko vremena proveli u krevetu.

Ne za sve, ali za većinu nas…

I tu svjetlosna terapija može nešto pomoći: medicinari su postavili takve uređaje u više staračkih domova i mnogima se uspio popraviti taj njihov ritam gdje će tijelo znati kada je dan, a kada je noć. Svakako najgore što se tom “unutrašnjem satu” može učiniti jest vječito buljenje u ekran – bilo televizije ili računala. Terapeuti su se naslušali iskustava osoba koje tvrde kako “uz televizor odmah zaspu”. To može biti točno obzirom na televizijski program, ali to neće biti san koji će donijeti odmor.

Naravno terapija svjetlom nije lijek protiv svega, a za neke može biti i štetna: na prvom mjestu su tu oni koji ionako imaju neke probleme s očima, a već po prirodi šećerne bolesti koja može voditi i do oštećenja vida, dobro je i da takvi bolesnici radije tek malo prošeću po prirodnom, pa makar i sivom zimskom svjetlu. I kod uzimanja antibiotika se mogu stvoriti neželjene posljedice, a nije preporučljiva niti kod nekih ozbiljnih psihičkih oboljenja.

No u svakom slučaju bi tople zrake sunca – ili barem takvog umjetnog svjetla kod depresije trebale biti prvi izbor, daleko prije nego što se posegne za nekim psihofarmakološkim antidepresivom. Naravno, s izuzetkom čokolade. Ali, sunce ne deblja.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP