Prati nas

Vijesti

National Geographic: Titov otok strave

Možete posjetiti Goli otok, nenaseljeni otok u Hrvatskoj, riječi su s kojima počinje video koji u prvom kadru neodoljivo podsjeća na promotivni spot za jadranski turizam.

Objavljeno

|

Kako je bilo na Golom otoku?
Goli Otok (screenshot: National Geographic)

Najpoznatiji svjetski medij specijaliziran za dokumentaristiku National Geographic posjetio je Goli otok, perverzno stratište bivše Jugoslavije. Na svojim je stranicama objavio potresne snimke ostataka nekadašnjeg mučilišta uz kratko objašnjenje kako se je nekad „preodgajalo“ političke protivnike u Jugoslaviji. Riječ je o državi koju danas mnogi romantiziraju, zanemarujući njen pravi antidemokratski karakter.

„Možete posjetiti Goli otok, nenaseljeni otok u Hrvatskoj“, riječi su s kojima počinje video koji u prvom kadru neodoljivo podsjeća na promotivni spot za jadranski turizam. No ljepota brzo nestaje s ekrana, a National Geographic najavljuje da donosi mučne scene i podsjeća na vrijeme političkih progona u Titovoj Jugoslaviji.



„Ovo je otok koji, za razliku od drugih otoka na Jadranu, ne odlikuju sadržaji za rekreaciju i povijesne ulice. Ove ruševine podsjećaju na zloglasni kamp u kojeg su slani politički zatvorenici za vrijeme režima Josipa Broza Tita u Jugoslaviji, a koja je uključivala i Hrvatsku.

Tijekom hladnog rata, Tito se nije priklonio ni Sovjetima, ni zapadu. Oni koji su bili lojalni Staljinu, mogli su biti poslani na Goli. Otok je zbog okruženja zvan i hrvatskim Alcatrazom. Uvjeti koji su vladali u kampu priskrbili su mu i drugi naziv – Živi pakao.

Zatvorenici su ovamo navodno slani na preodgoj, no život im se svodio okrutan rad u kamenolomu i doslovno mučenje. Mučili su ih često i drugi zatvorenici.

Više od 10.000 političkih zatvorenika prošli su Golim, uz još desetke tisuća drugih osuđenih zbog kriminala. Neki su i umrli na otoku; zbog batina i gladi.

Zatvor je konačno zatvoren 1989. godine“, zaključuje National Geographic u priloženom dvominutnom dokumentarcu.

.

Vijesti

KPJ slavi stoti rođendan. Je li propala zbog Titove alergije na kritiku?

Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Objavljeno

|

Autor

Prije točno 100 godina je osnovana Komunistička partija Jugoslavije. Nakon dvije države i dva rata ova je ideja propala, piše Deutsche Welle za kojeg je tim povodom komentar napisao Dušan Bogdanović.

Osvojivši vlast u nečemu što mnogi nepristrani promatrač smatra autentičnim spojem oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, jugoslavenski komunisti su poslije 1945., a naročito nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, otpočeli opsežan modernizacijski i emancipatorski poduhvat koji je od zaostale, ratovima razorene i iznemogle zemlje napravio relativno razvijenu državu koja je u međunarodnim okvirima uživala svojoj veličini nesrazmjeran ugled i poštovanje.



Zašto je propala jugoslavenska ideja?

Neporeciva je, naime, činjenica da su jugoslavenski komunisti predstavljali jedinu snagu koja je porazila dva najveća zla dvadesetog stoljeća: i Hitlera i Staljina. DW nabraja i nekoliko razloga propasti jugoslavenske ideje:

Društva na prostoru nekadašnje Jugoslavije do današnjeg dana nisu osjetila blagodati europskog prosvjetiteljstva i racionalizma, što je rezultiralo bolnim odsustvom demokratskih tradicija.

Nezrele elite, ili, bolje rečeno, “elite”,  koje su manipulirale etničkim razlikama i potencijalnim sukobima umjesto da se posvete izgradnji demokratskih institucija i poštivanju pravila svojstvenih uređenim državama.

Dominacija kolektivističkog (država, nacija, Partija, radnička klasa) nad slobodom emancipiranog pojedinca.

Manje ili više svjesna zamjena teza, u kojoj su relativne slobode (putovanje, radničko samoupravljanje) smatrane demokracijom, u čemu su prednjačile intelektualne elite što, uostalom, nije bilo teško u usporedbi s drugim zemljama s komunistima na vlasti.

Neefikasne i partijskom diktatu podređene institucije koje bi dovele do funkcionalne demokracije, vladavine prava, slobodnih medija i neovisnog sudstva. Takozvana “partijska država” (partitokracija) koju su “patentirali” jugoslavenski komunisti i danas je bolest od koje boluju bezmalo sve nekadašnje republike.

Tito – alergičan na kritiku

Zbog svega toga nije bilo teško napraviti sustav u kojem je vlast centralizirana i, u ličnosti Tita, otjelotvorena u jednom pojedincu. Uvjeren u vlastitu nepogrešivost, Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Kritika i otpora je bilo i za Titove vladavine. Podsjetimo se Milovana Đilasa i njegovog pokušaja da “Novom klasom” i disidentskim djelovanjem ukaže da u jugoslavenskom socijalizmu ne postoje samo “objektivne okolnosti” nego i “subjektivne slabosti”. Đilasov slučaj je samo jedan primjer korištenja aparata represije kako bi se onemogućio svatko tko bi ukazao na demokratsku insuficijenciju i za nju optužio vladajući režim.

Otpora je bilo i na drugoj strani: sukob sa Staljinom je doveo i do neviđenog vala represije nad neistomišljenicima. Donekle razumljiva i opravdana obrana države od prijetećeg sovjetskog napada pretvorila se u monstruozan zločinački sustav koncentracijskih logora kao što je bio notorni Goli otok.

Ovdje treba spomenuti i progon kritičkih intelektualaca okupljenih oko časopisa “Praxis”, koji su direktnim nalogom partijske vrhuške 1975. otpušteni sa Sveučilišta u Beogradu. Neki od njih, treba i to reći, kasnije su postali fanatični sljedbenici zločinačke klike Slobodana Miloševića i ideolozi histerične velikosrpske politike.

Burna povijest KPJ/SKJ je možda najbolja potvrda teze da se u slučaju Jugoslavije kao zajednice srodnih naroda i slične prošlosti radilo o epohalnom “projektu” koji je – naročito u posljednjim godinama njenog postojanja “povjeren” pohlepnim, nezrelim, nesposobnim i vlastoljubivim “elitama” – ili, točnije, uzurpiran od njih, u nedostatku demokratskih mehanizama. Sve to je vodilo direktno u krvavi pir devedesetih godina prošlog stoljeća, čiji su inspiratori, kreatori i kolovođe u mnogima od novonastalih državica i danas na vrhu piramide odlučivanja.

Nastavi čitati