Prati nas

Mozaik

Siromašne i usamljene japanske starice traže spas u zatvorima

Ovdje možda nemam slobodu, no nemam ni briga. Oko mene ima puno ljudi s kojima mogu razgovarati, a svaki dan dobijem tri ukusna i hranjiva obroka. Kćer me posjećuje jednom mjesečno i kaže mi da sam jadna. Mislim da je možda u pravu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Ilustracija (foto: DVIDSHUB@FLickr)

Svako društvo koje ubrzano stari suočeno je s brojnim izazovima. No u Japanu, čije stanovništvo je najstarije na svijetu (27,3 posto Japanaca je starije od 65 godina, čak dvostruko više nego u SAD-u), događa se nešto što nitko nije mogao pretpostaviti: visoka stopa kriminala upravo kod starijih osoba, piše Bloomberg.

Uhićenja starijih osoba, naročito žena, daleko su češća nego uhićenja bilo koje druge dobne skupine. Jedna od pet japanskih zatvorenica pripada starijoj generaciji. Njihovi zločini su obično neki manji prijestupi – devet od deset zatočenica osuđeno je zbog neke sitne krađe. Zašto starije žene u državi u kojoj se zakon uglavnom poštuje, tako često kradu?


Briga za starije osobe nekad je bila zadatak članova obitelji i zajednica, no to se mijenja. Od 1980. do 2015. broj starijih osoba koje žive same se ušesterostručio te sad iznosi gotovo 6 milijuna. 2017. gradska uprava Tokija napravila je istraživanje koje je pokazalo da više od polovine svih starijih osoba uhvaćenih u krađi živi samo; 40 posto nemaju obitelj ili rijetko komuniciraju s rođacima. Ti su ljudi rekli i kako se nemaju kome obratiti kad im nešto treba.

Čak i žene koje imaju gdje otići, osjećaju se nevidljivima. ‘Možda imaju kuću i obitelj, ali to ne znači da imaju mjesto koje mogu nazvati domom’, kaže Yumi Muranaka, kaže ravnatelj ženskog zatvora tridesetak kilometara izvan Hirošime. “Osjećaju da ih nitko ne razumije. Misle da ih smatraju samo besplatnom pomoći u kući.”

Starije žene često su i ekonomski vrlo ranjive. Čak polovina starijih od 65 godina živi u relativnom siromaštvu u usporedbi prema ostatku stanovništva. “Moj muž je umro prošle godine. Nismo imali djecu i ostala sam sama. Otišla sam do trgovine po povrće i vidjela paket govedine. Željela sam ga, ali si ga nisam mogla priuštiti pa sam ga jednostavno uzela”, kaže jedna zatvorenica.

Gospođa F., 89 godina

Ukrala je rižu, jagode i sirup protiv prehlade. Ovo joj je drugi boravak u zatvoru, osuđena je na godinu i pol. Ima kćer i unuka. “Živjela sam sama i na socijalnoj pomoći. Prije sam živjela s kćeri i sav novac trošila na nasilnog zeta.”

Gospođa A., 67 godina

Ukrala je nešto odjeće. Ovo joj je prvi boravak u zatvoru, a osuđena je na dvije godine i tri mjeseca. Ima muža, dva sina i troje unučadi. “U trgovinama sam nešto ukrala više od 20 puta. Svaki put odjeću, no nikad nešto skupo. Kad sam prvi put nešto ukrala, nisu me uhvatili. Shvatila sam da lako mogu uzeti nešto što mi se sviđa i da za to ne moram platiti. Osjetila sam sreću i uzbuđenje. Moj muž mi je velika podrška i redovito mi piše. No moji sinovi se ljute na mene. Unučad ni ne zna da sam ovdje. Misle da sam u bolnici.”

foto: stock.xchng

Gospođa T., 80 godina

Ukrala je bakalar, sjemenke i tavu za pečenje. Ovo joj je četvrti boravak u zatvoru, osuđena je na dvije i pol godine. Ima muža, sina i kćer. “Kad sam bila mlađa, nije mi padalo na pamet krasti. Samo sam mislila na posao i kako što više raditi. Radila sam 20 godina u tvornici gume, a nakon toga kao njegovateljica u bolnici. Novca je uvijek nedostajalo, no ipak smo uspjeli poslati sina na fakultet. Moj muž je prije šest godina imao moždani udar i otada je u krevetu. Osim toga je i dementan te pati od paranoje. Bilo mi je jako teško brinuti o njemu, no nikome nisam govorila o svojoj muci jer me je bilo sram.

U zatvor sam prvi put dospjela kad mi je bilo 70 godina. Kad su me uhvatili u krađi, zapravo sam imala novca da platim tu robu, ali jednostavno nisam željela ići kući, a nisam imala gdje otići. Tražiti pomoć u zatvoru mi je bilo jedino rješenje. U zatvoru mi je život puno jednostavniji. Mogu biti svoja i disati, koliko god to bilo privremeno. Moj sin mi kaže da sam bolesna i da bih trebala biti u nekoj psihijatrijskoj ustanovi. No ja ne mislim da sam bolesna. Mislim da me moja tjeskoba tjera na kađu.”

Gospođa N., 80 godina

Ukrala je jednu knjigu, krokete i ručni ventilator. Ovo joj je treći boravak u zatvoru, osuđena je na tri godine i dva mjeseca. Ima muža, dvojicu sinova i šestero unučadi. “Uvijek sam bila puno sama i osjećala se usamljeno. Moj mi je muž davao puno nvca i svi su mi govorili kako sam sretna. No nisam željela novac. To me uopće nije usrećilo. Prvi put sam nešto ukrala prije 13 godina. Ušla sam u jednu knjižaru i ukrala neki roman s mekim uvezom. Kad su me ulovili, odveli su me u policijsku postaju gdje me ispitao jedan vrlo drag policajac. Pažljivo me saslušao. Činilo mi se da me po prvi puta netko u životu sluša. Na kraju me potapšao po ramenu i rekao da razumije da sam usamljena, no da u buduće više ne kradem.

Ne mogu vam ni opisati koliko volim raditi u zatvorskoj tvornici. Neki dan su me pohvalili kako sam vrijedna i pedantna. Volim raditi i žao mi je što nikad u životu nisam imala pravi posao. Da jesam, moj bi život bio posve drugačiji. Više volim život u zatvoru nego na slobodi. Ovdje uvijek ima ljudi pa se ne osjećam usamljeno. Kad sam drugi put osuđena, obećala sam da se više neću vraćati. No kad su me oslobodili, počela sam osjećati nostalgiju.”

Gospođa K., 74 godine

Ukrala je Coca-Colu i sok od naranče. Ovo joj je drugi boravak u zatvoru, no još nije dobila konačnu presudu. Ima sina i kćer. “Živjela sam od socijalne pomoći i bilo mi je vrlo teško. Kad¸me puste iz zatvora, ne znam kao ću preživjeti od 1.000 jena (9 dolara) dnevno. Nemam se čemu veseliti na slobodi. Zatvor je za mene prava oaza. Mjesto za relaksaciju i uživanje. Ovdje možda nemam slobodu, no nemam ni briga. Oko mene ima puno ljudi s kojima mogu razgovarati, a svaki dan dobijem tri ukusna i hranjiva obroka. Kćer me posjećuje jednom mjesečno i kaže mi da sam jadna. Mislim da je možda u pravu.”

foto: Pixabay

Niti vlada, niti privatni sektor nemaju rješenje za učinkovitu rehabilitaciju starijih zatvorenika, a troškovi njihova boravka u zatvoru nezaustavljivo rastu. Troškovi vezani uz liječenje starijih zatvorenika u proteklih deset godina popeli su se na 6 milijardi jena (50 milijuna dolara), što je povećanje od 80 posto. Zaposleni su i posebni radnici koji pomažu starijim zatvorenicima oko kupanja i odlaska na toalet tijekom dana, ali noću taj posao obavljaju čuvari.

U nekim zatvorima, posao čuvara sve više nalikuje njegovatelju u staračkom domu. Satomi Kezuka, starija čuvarica u ženskom zatvoru Tochigi, udaljenom oko 100 km od Tokija, kaže da njezin posao sad uključuje i rješavanje problema s inkontinencijom. “Srame se pa skrivaju svoje rublje. Kažem im da mi ga donesu na pranje.” Inače, čak trećina čuvarica u zatvorima da otkaz unutar tri godine.

2016. godine japanski parlament izglasao je zakon po kojem bi se starijim kradljivcima recidivistima omogućila pomoć, bilo financijska, bilo u nekom drugom obliku. Otada ured tužitelja i zatvori rade s državnim agencijama i ulažu zajedničke napore da se starijim prekršiteljima osigura pomoć. No problemi koji prisiljavaju starije žene da traže relativan komfor unutar zatvora, previše je kompleksan da bi ga vlada samo tako mogla riješiti.

.

Aktivno starenje

Umirovljenice su lude za nordijskim hodanjem, provjerili smo zašto

Nordijskim hodanje bavi se sve više ljudi što i ne treba čuditi jer ova jednostavna aktivnost pokreće doista sve mišiće u tijelu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Taj je petak bilo oblačno, čak je sipila i sitna kišica, no ekipa koja se točno u 9 ujutro okupila na zagrebačkom jezeru Bundek bila je vedra. To su nordijski hodači. Znak raspoznavanja – štapovi za hodanje i udobna obuća. I to je zapravo sve što vam je potrebno da biste se uključili u ovu aktivnost koja iz godine u godinu privlači sve više poklonika. Razlog je jednostavan: nordijsko hodanje je zdravo, njime se mogu baviti praktički svi, a kad jednom ovladate tehnikom neće proći dugo da počnete primjećivati promjene.

“Meni je ovo treći tjedan nordijskog hodanja. Za to sam doznala preko prijateljice, tako sam došla i jako mi se sviđa. Ovo mi nije jedina aktivnost. Osim ovoga, idem i na vježbe utorkom i četvrtkom, isto tu na Bundeku. Otprije sam znala da je to zdravo, radi kretanja i svega. I onda sam se odlučila u to upustiti, da naučim pravilno hodati”, govori nam gospođa Ana Kapetanović, umirovljenica iz Zagreba, dok se lagano zagrijava.


Slično razmišlja i gospođa Emilija Ljubičić koja se sve do pojave korone bavila vježbanjem u Domu sv. Ane i u mjesnoj zajednici, no kad je izbila epidemija, dosta je stvari otkazano. “Baš sam imala potrebu nečim se baviti. Tražila sam neku aktivnost i na internetu pronašla informacije o nordijskom hodanju. Tako sam se javila, došla sam ovdje i brzo je sve krenulo.”

Ana Kapetanović (foto: Silvija Novak)

Uskoro stiže i Krešo Ritz, instruktor iz Hrvatskog saveza nordijskog hodanja i prava osoba da nam objasni o čemu se zapravo radi i kako to da su svi počeli hodati sa štapovima.

Što je to nordijsko hodanje?

“Nordijsko hodanje je proizišlo iz nordijskog trčanja gdje su Finci suhi trening skijaškog trčanja prilagodili općoj populaciji. U nordijskom trčanju se koriste još i skije i dugi štapovi, a ti štapovi su u nordijskom hodanju skraćeni otprilike na visinu skijaškog štapa. Optimalna je visina štapa da dopire do poda kad držite ruku uz tijelo, a lakat je savijen pod 90 stupnjeva. Također, kad se radi pravilnom tehnikom, uključeno je 90 posto mišića. Ljudi često rade grešku jer misle da će im samo biti dovoljno hodati okolo sa štapovima, no to nije točno. Kad se ljudi samo lagano oslananju na štapove, troši se značajno manje energije. Ima različitih tehnika, ali nordijsko hodanje je specifično po tome što aktivira doista cijelo tijelo.”

Krešo nam demonstrira na što točno misli. Prvo nam kaže da pokušamo hodati normalno, tek mašući rukama kao što to biva kod običnog hoda, a nakon toga nam daje u ruke štap za hodanje i pokazuje tehniku. I doista, dok hodamo bez štapa, uz noge su aktivirani tek mišići nadlaktice, no s nordijskim štapovima aktivni su i svi mišići nogu, ruku, trupa i vrata. Jednom riječju – sve.

Instruktor Krešo Ritz (foto: Silvija Novak)

“Pravilnim načinom se rasterećuje donji dio tijela, a uključuje gornji – rameni pojas, prsa, leđa i trbušni zid te ruke jer pri svakom ubodu štapa o tlo, tijelo se gura naprijed i lagano podiže. Na taj način se dobije i svojevrsno ubrzanje i cijela je aktivnost kompletna”, pojašnjava Krešo.

Marija: Sutra slavim 82. rođendan

Aktiviranje svih mišića, čak i onih na koje često zaboravimo, mora se na koncu primijetiti, što potvrđuje i gospođa Marija Lončarević. “Imala sam dosta problema s vratnom kralježnicom, zbog dugogodišnjeg načina rada i sjedenja, tako da su mi ove vježbe i općento hodanje sa štapovima, pravo rješenje. Čak mi je veći problem bio gornji dio kralježnice, tu kod vrata. Zbog toga sam imala i vrtoglavice, no s ovim načinom vježbanja i hodanja ja sam to riješila i baš sam zadovoljna. Osim toga, ja vam sutra slavim 82. rođendan”, otkriva nam Marija. Doista, gospođi te godine nitko ne bi dao.

“Meni je ovo stvarno otkriće. Ja sam svašta radila u životu, ali nordijski hodala još nisam. Osjeti se na kondiciji, razgibani ste… Osim toga, ja živim sama, a sad se ne možemo baš ni družiti, tako da je ovo meni jako važno. Moram negdje otići, ali da radim nešto pametno i korisno. Ovo je meni stvarno rješenje. Osim toga, stanujem tu blizu. I Bundek je prekrasan u svako doba godine. Kad padne snijeg i kad se očiste staze, pa to je kao u Švicarskoj”, kaže Marija.

Marija Lončarević (foto: Silvija Novak)

Ekipa se razgibala i kreću u šetnju oko jezera. Ta ruta duga je oko kilometar i pol za što će im trebati oko dvadesetak minuta. Dovoljno da nam Krešo otkrije još neke tajne nordijskog hodanja.

Zašto hodati sa štapovima?

“Brzina hodanja ovisi od osobe do osobe, no mi uvijek naglašavamo da brzina treba doći iz snage potiska štapa. Znači, što se jače odgurujemo, to će nam brzina biti veća. Iako ima i onih koji vole brzo hodati, a usput koriste i štapove, ipak tada distribucija energije nije toliko učinkovita jer su u tom slučaju i dalje naglašenije noge. S pravilnim hodanjem nordijskim stilom, prebacuje se opterećenje na gornji dio tijela i ruke vode glavnu riječ. Ovisno o snazi potiska, dolazi i brzina”, objašnjava Krešo i dodaje kako nordijsko hodanje nije samo rekreacija već i kompletan sport.

“Postoje i natjecateljske varijante nordijskog hodanja, iako je to još u fazi uhodavanja. To je sve masovnija aktivnost pa mnoge države već organiziraju takve utrke. Naravno, i tada je poanta stići prvi, a to bi se moglo usporediti s brzim hodanjem. Obraća se pažnja na tehniku u smislu da se štapovi ne smiju nositi u zraku, odguravanje sa štapovima mora biti pravilno, ne smije se trčati i ima još par segmenata na koje suci obraćaju pažnju. Toga ima sve više i više. Postoje sad čak i svjetski kupovi, rang liste, nordijskih hodača je sve više, iako se to još ne da usporediti s nekim drugim razvikanijim sportovima. Ali tko zna… Jednoga dana možda i kod nas to postane baš ozbiljan sport. Zasada je prvenstveno rekreativna disciplina.”

Najčešće greške

Bez obzira na status te aktivnosti, u Hrvatskom savezu nordijskog hodanja podučavanju pristupaju vrlo ozbiljno i najčešće greške vrlo brzo ispravljaju.
“Jedna od prvih grešaka ili krivih navika je neaktivnost gornjeg dijela tijela i ruku pa kad krećemo u vježbu, krećemo bez štapova da se vidi koliko su ljudi spremni napraviti malo dulji korak samo se pomažući rukama. Tad moraju razmišljati o tome kako rade rukama pa se spetljaju pa krenu istovremeno s lijevom rukom i nogom, jer nisu navikli slobodno se gibati i mahati rukama kad hodaju. Kasnije dolaze i drugi segmenti u koje su uključene i šake kad se štap stisne prilikom koraka, a kasnije se otvori i štap se vuče po podu. Tako je štap i modeliran. Važna je tu koordinacija nogu, ruku i šaka za što nekima treba malo vremena. Ljudi previše sjede, zanemaruju kretanje općenito i posebno gornji dio tijela prilikom hoda, a kad počnu hodati sa štapovima onda vide gdje su griješili”, objašnjava Krešo.

Naši nordijski hodači, zapravo hodačice jer ekipa je u potpunosti ženska, uskoro se vraćaju iz svoje šetnje oko jezera. Dobro su raspoložene i nikome više nije hladno. Dok se pripremaju za sljedeću fazu – razgibavanje pomoću rastezljive užadi – gospođe nam još malo opisuju svoje prve nordijske korake.

“Kad sam počela, ljudi su se ispočetka malo čudili, a ja sam hodala i oko kuće. Služila sam za uveseljavanje susjeda i njihovih pasa. Svi mi kažu da je to jako dobro i zdravo, ali da nemaju vremena. Ja im na to odgovaram da svaki čovjek ima svoju listu prioriteta. To što ja idem hodati, ne znači da nemam što pametno drugo raditi i da bih sjedila doma i vrtila palce. Ne, nego ja rasporedim svoj posao, svoje obaveze, tako da i nordijsko hodanje stignem ugurati u raspored”, kaže gospođa Vesna.

foto: Silvija Novak

“Ja nisam hodala do sada. Cijelo sam ljeto vježbala na Bundeku u okviru programa Sport za sve, a kad je to završilo, nisam htjela ići u zatvoreni prostor zbog korone. Onda mi je moja susjeda, kojoj sam jako zahvalna na tome, rekla da je najbolje da probam nordijsko hodanje. I tako sam tu došla i famozno mi je. Blizu stanujem, pa mi je to jako zgodno. Inače ja volim hodanje, ja sam i planinarila. Na ovo sad idem redovito. Imam vikendicu u Zelini pa moram malo ostavit vremena i za to, kao i za obitelj, no preko tjedna imam nordijsko i redovito idem”, dodaje Marija.

Gdje su muškarci?

No bave li se nordijskim hodanjem doista samo žene? Gdje su muškarci?
“A što da vam kažem? Muški penzioneri štekaju. Ne znam zašto”, kaže Krešo. “Vjerujem da tu ima i doza nerazumijevanja te aktivnosti pa misle da im to ne treba, dok su žene nekako u toj dobi puno samosvjesnije. Puno njih ili imaju neki problem ili strah od osteoporoze što ih vuče k tim aktivnostima. Muški, pretpostavljam, više vole nogomet, nekakav hakl… ili televiziju (smijeh). Teško mi je naći pravo objašnjenje za to, ali definitivno su 95 posto žene, kad govorilmo o ovoj penzionerskoj dobi.”

No u drugim zemljama je ipak drugačije, kaže Krešo, jer tamo nordijsko hodanje više nije novost. “Konkretno, prošle smo godine išli u Poljsku u posjet tamošnjim savezima nordijskog hodanja, gdje već desetak godina organiziraju natjecanja i gdje se ovim bavi gotovo deset posto stanovništva. Ako uzmete da Poljaka ima 40 milijuna, onda se nordijskom hodanjem bavi četiri milijuna ljudi što je ogromna brojka. I kod nas postoji inicijativa da se taj sport čim više raširi i ljudi sve više to prepoznaju. Prije pet-deset godina ljudi su se smijali, da je to samo za osobe s invaliditetom, no sada je drugačije.”

Tvrdoglavi muževi

Neke su gospođe pokušale nagovoriti i svoje muževe da dođu, no zasad bez uspjeha. “Moj je muž imao moždani udar i dugo se oporavljao. Za njega bi ova aktivnost bila izvrsna, ali ne da se”, objašnjava nam gospođa Zlata Šimić.

foto: Silvija Novak

Doista, rijetko koja se aktivnost može pohvaliti time da je jednostavna, ugodna, korisna, uvijek dostupna, da ne zahtijeva skupu opremu te da je, barem u slučaju ove konkretne grupe nordijskih hodača, potpuno besplatna. Naime, ova grupa je sponzorirana europskim fondovima i organizirana u suradnji Saveza nordijskog hodanja i Kineziološkog fakulteta.

“Ima nas po čitavoj Hrvatskoj. Osim Zagreba, uključeni su još Karlovac, Varaždin i Opatija. Ukupno imamo oko 250 hodača u tom dvogodišnjem programu i vidjet ćemo kako se program bude razvijao pa možda otvorimo i nove ekipe”, kaže Krešo, a mi već sada predviđamo da će i te nove grupe biti brzo popunjene jer, kako smo već spomenuli, atmosfera među hodačima je sjajna.

“Krešo nam sve lijepo pokaže, ispravi, rastumači… Tu zapravo ima puno stvari na koje se treba paziti. Ne može se baš hodati bez veze. Bitna je i visina štapova, važno je kako se ti ‘odguruješ’, da tako kažem… Moja prijateljica i njen muž hodaju, ali nikad nisu išli na tečaj da im stručnjak pokaže. Ona meni kaže: ‘Čuj, koliko trebaju biti visoki štapovi?’ A ja joj odgovorim da najbolje da dođe na Bundek pa da sve nauči”, kaže gospođa Vesna nakon završene vježbe.

Sat nordijskog hodanja i popratnih vježbi proletio je u trenu. Ekipa se pozdravlja i zakazuju ponovni susret za ponedjeljak također u 9 ujutro. Kako sada stvari stoje, i mi ćemo ponovno biti s njima.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP