Prati nas

Mozaik

‘Žao mi je, ali stvarno mrzim biti baka’

Možda sam jedina žena koja se tako osjeća, a možda postoje i druge bake koje se, za razliku od mene, ne usude to javno reći. Šute zbog straha od odbacivanja i zgražanja nad njima. Ljudi priznaju brojne stvari; od preljuba preko kriminala i dugova. U javnosti raspravljaju o intimnim stvarima poput probave. Ali nisam nikada čula za baku koja kaže da ne želi biti baka.

Objavljeno

|

Kako izgleda žena u menopauzi? Koji su znakovi klimakterija? Luda sam od menopauze.
foto: BigStock

Nisu sve žene oduševljene kada postanu bake, no rijetke će to priznati. Jedna od njih je Jenny Blythe, kolumnistica britanskog Telegrapha.

U svojem iskrenom obraćanju čitateljima svojevremeno je napisala kako joj je srce stalo kad joj je sin priopćio da će postati baka. „Uložila sam nadljudski napor kako bih se nasmiješila i rekla mu: ‘To su odlične vijesti, mora da ste presretni! A onda sam zaplakala.“


Naravno, njen je sin pomislio da plače od sreće, ali ona je plakala – zbog sebe. „Dok je njih obasjalo stvaranje novog života, osjećala sam kako moj život nestaje. Odjednom nisam više kontrolirala tko sam. Ta odvratna riječ – baka – promijenit će način na koji poimam sebe, i što je još važnije, kako me drugi poimaju“, napisala je Blythe.

Nametnuta uloga

Po dolasku na svijet malene djevojčice, piše, svi su u njoj vidjeli samo baku. Kaže, postajala je nevidljiva, druge bake su joj pričale samo o tome kako je biti baka, kako se današnje pelene razlikuju od onih prije trideset godina. „A ja nisam željela pričati o pelenama, čak ni kada su ih moja vlastita djeca nosila. To me je razbjesnilo, željela sam se pobuniti. Kako mi se to moglo dogoditi? Razlog je očigledan, naravno: djeca su mi odrasla, pronašla svoje partnere i imaju djecu. Ali zašto to u meni pobuđuje takve negativne osjećaje?“ pita se ova iskrena baka.

Zaključila je kako nije u pitanju samo osvješćivanje svoje starosti i prolaznosti, već je riječ o – emancipaciji. Pripadala je generaciji samosvjesnih žena koje su upravljale svojim životima, karijerama, obitelji. Mogla je birati svoj život. „Odabrala sam ravnopravnost s partnerom. Imala sam dva braka. Ne očekujem da me muškarac uzdržava. Odabrala sam troje djece, što je bilo teško s obzirom na moj posao, i obožavala sam ih. Danas se često viđamo, poštujemo se, vodimo kvalitetne razgovore. Nikada me dvoje starijih sinova nisu kritizirali zbog razvoda od njihovog oca.“

No, priznaje kolumnistica, sve su to bili njeni izbori. Sada je netko, promijenio njen status, a da ona u donošenju te odluke nije mogla sudjelovati. „Nisam nikada željela biti baka. Nikada mi to nije bio plan. I sada se dogodilo. Dio mene se osjeća odbačeno. Možda sam jedina žena koja se tako osjeća, a možda postoje i druge bake koje se, za razliku od mene, ne usude to javno reći. Šute zbog straha od odbacivanja i zgražanja nad njima. Ljudi priznaju brojne stvari; od preljuba preko kriminala i dugova. U javnosti raspravljaju o intimnim stvarima poput probave. Ali nisam nikada čula za baku koja kaže da ne želi biti baka“, kaže Blythe.

Kada im je nagovijestila što se događa u njoj, prijatelji su je sažalijevali, govorili joj kako i sami jedva čekaju postati bake ili djedovi te kako će biti divna baka.

I dalje najviše voli svoju djecu

„Nisam loša baka. Unuku sam vidjela sat vremena nakon rođenja i rekla sam ono što sam trebala u tom trenutku. Ali bila sam svjesna neusporedivosti između preplavljujućih emocija koje sam osjećala kada su se rodila moja tri sina i onoga što sam osjećala o malenom biću koje se je sad odmaralo na majčinim grudima. Postoje i druge razlike. Plač mojih beba je probadao moje srce, budio me je u trenutku – nisam trebala alarm za bebe i mogla sam prepoznati njihov glas su gomili. Unuka na mene nema isti efekt. U pupčanoj vezi između nje i njene majke nema mjesta za mene.“

Sinu nije rekla kako se osjeća, jer bi, smatra, to bilo okrutno, a snaha je dobro primila kada joj je rekla da ne želi biti zvana bakom.

„Ipak, nisam se pomirila s novim stanjem. Kada se susjedi zaderu preko ulice pitajući kako mi je unuka, pravim se da ne čujem. Kada me ljudi pitaju kako moja beba, uzvraćam im da sam ja svoje bebe odgojila. Izgubila sam i dio prijateljica koje su mi blebetale o tome kako je divno biti bakom, kako su ljubomorne. Čak i kada mi kažu da sam premlada da bih bila baka, pomislim kako bi baka trebala izgledati. Sjedokosa zaboravna žena koja kukiča? Govore li mi to zato što mi grudi nisu obješene do koljena, noge mi nisu popuno prekrivene celulitom, a lice mi nije premreženo borama? Znam, bake danas ne moraju tako izgledati, ali i dalje nisu u prvim redovima života.“

Osmislila je vlastiti život i želi ga za sebe

Suprug joj, piše Blythe, govori da je budalasta. On je oduševljen unukom i provodi puno vremena zabavljajući je. „I ja pomažem kad treba čuvati, ali ne pretjerano puno. Kada su djeca napustila roditeljsko gnijezdo, bila sam uzbuđena zbog nove budućnosti. Ne želim biti ponovno prognana u prošlost. Ne želim živjeti za druge. Osjećam se mlado i fit sam. Želim avanture. Želim biti igračica.

Unuka, naravno, nema pojma o ovome što govorim. Razveseli se svaki puta kad me vidi, stisne svoju malu glavicu uz mene i smije se zvonko i čisto svaki puta kada napravim taj zvuk koji ju veseli. Bilo bi pošteno reći da me je osvojila svojom slatkoćom i da smo – posebne prijateljice. Ali moja nova uloga je nadvila sjenku nad moj život i ta uloga neće nestati“, zaključuje baka koja to nije željela biti.

.

Mozaik

Upoznajte hrvatske gradonačelnike s brojnim obiteljima

Raditi odgovoran gradonačelnički posao nije lako, a poseban danak uzima od obiteljskog života. Kako onda uspijevaju svoje roditeljske i obiteljske obaveze pomiriti s političkim i gradskim dužnostima gradonačelnice i gradonačelnici koji imaju velike obitelji?

Objavljeno

|

Autor

Raditi odgovoran gradonačelnički posao nije lako, a poseban danak uzima od obiteljskog života, piše Gradonačelnik.hr. Kako onda uspijevaju svoje roditeljske i obiteljske obaveze pomiriti s političkim i gradskim dužnostima gradonačelnice i gradonačelnici koji imaju velike obitelji, pokušali smo saznati od nekoliko njih koji imaju najviše djece.

Ugled profesije političara u Hrvatskoj možda i nije na najvišoj razini, no nitko ne može osporiti da obnašanje javnih dužnosničkih funkcija oduzima jako puno vremena, dapače, da radno vrijeme gotovo i ne postoji te da funkcija ne prestaje izlaskom iz ureda. Raditi odgovoran gradonačelnički posao nije lako, a poseban danak uzima od obiteljskog života. Kako onda uspijevaju svoje roditeljske i obiteljske obaveze pomiriti s političkim i gradskim dužnostima gradonačelnice i gradonačelnici koji imaju velike obitelji, pokušali smo saznati od nekoliko njih koji imaju najviše djece.


Gordana Lipšinić, gradonačelnica Ozlja, majka četvero djece i udomiteljica djevojčice

Kada je postala gradonačelnica Ozlja, najmlađe dijete u obitelji Gordane Lipšinić imalo je 13 godina, dok su ostalo troje djece već bili poodrasli. Zato kaže da je težinu dnevnih briga oko djece iskusila na ranijim poslovima na kojima je radila, među ostalima i kao direktorica savjetodavnog centra Erste banke u Karlovcu. Osim vlastite četvero djece, Lipšinići su svojedobno i udomili djevojčicu od osam godina, koja je s njima živjela do svoje 18. godine, a danas se i udala, no i dalje je ravnopravan član obitelji.

Lipšinić je ispričala da joj je u dva ranija izborna ciklusa nuđeno da prihvati da bude kandidatkinja za gradonačelnicu, no odlučila je prihvatiti tek prije sedam godina, naravno, kako kaže, nakon što se konzultirala s obitelji, sa suprugom i djecom. “Tek kad sam dobila njihovu bezrezervnu podršku sam to prihvatila”, kazala je. “To mi je bilo jako važno. Brinula me ona uzrečica o tome da ‘vlast kvari ljude’ – nisam željela da se to meni dogodi. Obitelj me ohrabrila tvrdnjom da sam se u dotadašnjoj karijeri uspjela etablirati kao osoba i stručnjak i da je upravo to jamstvo da se to meni neće dogoditi”, kazala nam je.

“Bez obzira što su odrasli, naravno da obitelj treba majku i nekoga tko će brinuti o kućanskim poslovima. Imam priličnu radnu energiju, a i cijeli život sam radila na poslovima koji su zahtijevali angažiranost i puno više od radnog vremena – za drugi način ni ne znam. Uspijevam uz pomoć obitelji, naročito supruga koji je preuzeo puno toga oko prehrane obitelji”, kaže Lipšinić i dodaje da bi joj vjerojatno bilo nešto teže kao ženi, kada bi u njihovoj kući postojala stroga podjela na muške i ženske poslove, no da to kod njih nikad nije bilo tako. Gradonačelnica Lipšinić ima i unuke koji su prije četiri godine odselili u inozemstvo s roditeljima, liječnicima koji su “otišli za zelenijim pašnjacima”, kako se izrazila, te ih ne viđa koliko bi voljela, ali se tješi da je kvaliteta zajednički provedenog vremena važnija od kvantitete.

Ivan Budalić: Uz petero djece i posao ključna podrška supruge

Gradonačelnik Imotskog Ivan Budalić ponosni je otac petero djece, odreda sinova, Josipa (23), Tonija (22), Anđelka (21), Ivana (18) i najmlađeg, trogodišnjeg Mihaela (3), kako kaže gradonačelnik Budalić, mezimca cijele obitelji.

“Kao i svaki roditelj, uvijek balansirate rad i obiteljski život te se uvijek trudite dati svoj maksimum i na jednoj i na drugoj strani. I upravo zato je važno da u supružniku imate nadopunu, podršku i partnerstvo – u svakom smislu te riječi. Sretan sam što uz sebe imam suprugu koja razumije zahtjevnost ovog posla te smo i u roditeljstvu i podjeli obveza oko djece u potpunosti zajedno. Sretan sam što mi je u svemu obitelj uvijek podrška. A u mom poslu, oni su moja inspiracija i pokretač da radim i borim se dalje”, kaže Budalić, koji kaže da je za njega posao gradonačelnika jako sličan roditeljstvu.

“To je posao koji nema radnog vremena, koji podrazumijeva predanost, koji traži odgovornost i koji direktno utječe na budućnost treće strane. Tako da vam odgoj petorice sinova uvelike pomogne u izdržljivosti, ustrajnosti i proaktivnosti u poslu. I to je taj segment za koji kažem da je moja obitelj uistinu moja inspiracija u poslu.”

Budalić kaže da kada se nešto voli, onda se pronađe vremena posvetiti se i uskladiti i obitelj i posao.

“Svaki roditelj zna da je ključna stvar određivanje prioriteta. Roditeljstvo vas nauči da nemate vremena za nebitne stvari, već da svojoj obitelji trebate biti u potpunosti posvećeni. Iako je u vođenju grada zapravo nemoguće ‘ne nositi posao kući’, ja se trudim kod kuće u potpunosti biti posvećen obitelji. Sinovi su već veliki i oni sada grade svoje putove i svoju budućnost i znaju da u svemu imaju podršku roditelja. No, supruga i ja uživamo u pažnji i odgoju našeg mezimca Mihaela, koji je sreća i smijeh svih ukućana”, ispričao nam je Budalić.

“Kada ste otac, a posebno otac petero djece, tada stalno mislite na budućnost i na skrb, razvoj i napredovanje. Iako djeci dajem slobodu u gradnji njihove budućnosti, moja želja je, naravno, da prepoznaju Imotski i Imotsku krajinu kao svoj dom, te mjesto gdje će i oni graditi obitelj. To je moj cilj i moja misija za moje sinove, ali i za sve mlade ljude u Imotskom. Mislim da je Imotski idealan grad u kojem je moguće raditi, ali i imati predivan obiteljski život te ovako velike obitelji. Upravo zato želim mladima dati prilike i perspektive i moja misija je da doprinesem tim mogućnostima i da ostvarimo priliku i potencijal za našu djecu”, zaključuje Budalić.

Antonija Jozić: “Bez podrške obitelji ne bih mogla obnašati ovako odgovornu i zahtjevnu dužnost”

Antonija Jozić, gradonačelnica Pleternice, ima četvoro djece, dva sina od 8 i 22 godine i dvije kćeri od 11 i 16 godina. “Velika obitelj je veliki blagoslov uz sve izazove njihovog odrastanja. Naravno da mi je obitelj velika podrška, od supruga, mame i naravno djece i da nije njihove podrške teško da bih mogla obnašati ovako odgovornu i zahtjevnu dužnost koja često podrazumijeva i višednevna putovanja, obveze 24 sata na dan, sedam dana u tjednu i nepostojanje privatnog života. Da je lako, nije, no vjerujem da je tako svakome neovisno o tome je li muškarac ili žena na političkoj funkciji ili npr. privatnom biznisu”, kaže Jozić.

Gradonačelnica Pleternice dodaje jednu osobnu opasku o izazovima i problemima s kojima se suočavaju političari: “Kad ljudi na društvenim mrežama ružno komentiraju političare, njihove poteze, izgled i slično čisto sumnjam da itko od tih komentatora razmišlja da ta piskaranja možda čitaju i naša djeca u različitim razvojnim fazama. Ona naravno prolaze i sve pozitivne, ali i sve negativne strane moje dužnosti. Znam da su ponosni, ali isto tako kao njihova majka znam i da im nije lako. Različito komentiraju moju dužnost i kako odrastaju tako je različito i proživljavaju.”

Najstariji sin, kaže ona, najviše komentira dnevne političke događaje i pokazuje interes za sve oko njezinog posla. “Cure su manje-više fokusirane na projekte koje radim, a najmlađi sin jedino pita što ću mu kuhati subotom kad sam slobodna. Njemu je sasvim uobičajeno da je mama gradonačelnica jer se rodio u vrijeme dok sam obnašala dužnost zamjenice gradonačelnika”, otkriva Jozić.

Kaže da je motiv njenog ulaska u politiku bila želja da se neke stvari promijene i naprave, a konkretno je to bila škola u naselju u kojem živi u trenutku kada je već postala majkom jednog djeteta. Škola je, naime, bila u derutnom stanju. “Željela sam svojim radom i angažmanom potaknuti njenu obnovu2, što je i učinjeno u vrijeme dok je bila zamjenica gradonačelnika.

“Je li mi teže nego muškim kolegama? Ne znam, ne volim stvari gledati kroz muško-žensku prizmu, no želim vjerovati da svaki gradonačelnik ili svaka gradonačelnica želi najbolje za svoj grad i da taj mandat za koji su nam građani dali povjerenje maksimalno iskoristimo za osiguravanje boljih gospodarsko-društvenih uvjeta u našim gradovima”, zaključuje.

Branko Dukić: “Djeca prigovore gradonačelniku iznose direktno za ručkom. I imaju manje razumijevanja od oporbe”

Gradonačelnik Zadra Branko Dukić ima četvero djece, Bornu (21 g.), Luciju (19 g.), Nikolinu (17 g.) i Katarinu (10 g.). U razgovoru za naš portal kaže da mu nije problem usklađivati obiteljske i političke, odnosno gradske obaveze.

“Nije se nešto bitno promijenilo u životu moje obitelji u tom segmentu. Posao liječnika i obveze koje sam imao kroz rad u udrugama, mjesnom odboru i ostale aktivnosti tražile su svakodnevno balansiranje”, kaže Dukić, koji ipak priznaje da mu obitelj i nije najsretnija zbog toga što se odlučio za karijeru u politici. “Nisu baš najsretniji, ali poštuju i podržavaju moju odluku. Funkcija na koju sam izabran izložila je i njih javnosti. Mi smo ista obitelj i oni su ista djeca, samo dvije godine starija nego kad sam se odlučio prihvatiti kandidaturu za gradonačelnika, a osjećaju neke promjene, no to je isto dio života. S druge strane koriste često priliku pa svoje želje i prigovore iznose direktno za gradonačelniku za ručkom. Nekad pokazuju manje razumijevanja od oporbe”, šali se Dukić.

Zadarski gradonačelnik kaže kako to što ima četvero djece jest utjecalo na to što se odlučio ući u politiku. 2Nisam poseban po tome što volim svoju djecu i što im želim osigurati poštenu šansu da postanu zdravi, samostalni ljudi i zasnuju svoje obitelji, ako je moguće u Zadru. Koliko god sam vezan za svoju obitelj potreba za doprinos zajednici u kojoj živim je postojala i ranije. Prije je to bilo vezano uz Stanove, gradsku četvrt u kojoj sam se rodio i u kojoj i danas živim. Želio samo poboljšati uvjete i kvalitetu života svima nama koji smo tamo odrastali i koji živimo s tim kvartom iz dana u dan. Isti motiv vodio me i dalje kada se ta želja prenijela na razvoj cijeloga grada. Želim da moja djeca budu ponosna na mene, a to što sam otac njih četvero pomaže mi da možda malo bolje razumijem druge roditelje i potrebe koje imaju. Nadam se da se to osjeća kroz moj rad i prioritete koje smo postavili. Sve što radim ima za cilj da Zadrani ostaju ovdje, da žive, rade i zasnivaju obitelji i da nemaju potrebu odlaziti u druge gradove u zemlji ili izvan nje. Kao otac bih htio da su mi moja djeca bliže, ali na kraju oni će biti ti koji će odlučiti gdje i kako žele živjeti”, dodaje na kraju Dukić. (Dalibor Dobrić, Gradonačelnik.hr)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP