Prati nas

Vijesti

Zbog gladi u ‘socijalističkom raju’ propada cijela generacija djece

Inflacija, koja je u protekloj godini premašila 2.000 posto, odrazila se na kupovnu moć svih slojeva stanovništva. Analitičari se plaše da bi 2018. godine gubitak vrijednosti valute mogao doseći čak 10.000 posto.

Objavljeno

|

foto: Pixabay

U Venezueli je država preuzela zadaću prehrane stanovništva. Taj projekt se suočava sa stalnim neuspjesima. U jednoj klinici za neuhranjenu djecu u Caracasu ustanovili su razmjere tog neuspjeha, javlja Deutsche Welle.

Medicinski tretman djece poput Félixa Barona je sada uobičajena praksa u Dječjoj bolnici Huan Manuel de Los Rios u Caracasu. On ima tek 11 mjeseci i težak je pet kilograma. To je tek nešto više od polovice prosječne tjelesne težine djece njegovog uzrasta. Njegova majka Jamile kaže da ne zna što se događa s njezinim dječakom te da nešto sigurno utječe na njegov apetit.



Ranije je Jamile radila kao kuharica u jednom od boljih restorana u venezuelskoj prijestolnici, a sada je nezaposlena. Njezin muž ima posao – u državnoj službi. Kao i većina Venezuelaca on dobiva mjesečnu minimalnu plaću: 248.510 bolivara i bonove za kupovinu hrane u vrijednosti od dodatnih 549.000 bolivara. Po službenom tečaju njegova primanja iznose ukupno 238 američkih dolara. Na crnom tržištu, koje je zapravo jedino mjesto za mijenjanje valute, za tu svotu može dobiti oko 6,5 američkih dolara.

Jedno zamrznuto pile košta više od polovice te svote. Ipak, Jamile kaže da ne gladuju: “Naravno da smo smanjili potrošnju mesa, ali na tanjurima imamo hrane”, kaže ona, odbacujući bilo kakav nagovještaj da bi stanje njezinog sina moglo imati veze s nedostatkom hrane. Ipak, ona priznaje da je samo tijekom 2017. izgubila oko deset kilograma tjelesne težine.

kako se živi u Venezueli?

foto: Pixabay

Najveći dio stanovništva je neuhranjen

U svemu tome ona nije usamljena. Rezultati jedne zajedničke studije triju sveučilišta u Venezueli, provedene u prvoj polovici 2017. godine, pokazuju da se kod 70 posto ispitanika, sudionika studije, tijekom proteklih šest mjeseci smanjila tjelesna težina – u prosjeku za oko šest kilograma.

Čak i ako rezultati studije nisu reprezentativni za cijelu zemlju, oni daju uvid u razmjere tog problema. Jedno je pak sigurno: Bilo da je riječ o natprosječno gusto naseljenim područjima i velikim gradovima na obali Kariba, ruralnim područjima u podnožju Anda ili potpuno udaljenim krajevima u blizini brazilske granice: širom Venezuele ljudi gladuju.

A oskudica više nije samo problem najsiromašnijih obitelji. Inflacija, koja je u protekloj godini premašila 2.000 posto, odrazila se na kupovnu moć svih slojeva stanovništva. Analitičari se plaše da bi 2018. godine gubitak vrijednosti valute mogao doseći čak 10.000 posto. Vladine mjere vjerojatno neće uspjeti umanjiti krizu. Ni izdavanje vlastite kripto-valute, kao ni sporadična povećanja plaća ne rješavaju osnovni problem s kojim se suočava tamošnje gospodarstvo, koje u svim segmentima propada.

Čak je i proizvodnja sirove nafte, koja čini preko 90 posto devizne zarade te zemlje, u studenom 2017. dostigla najnižu razinu u proteklih 30 godina. Kao rezultat toga devizne rezerve se smanjuju, država se smatra djelomice insolventnom, jer je u zakašnjenju s plaćanjem obveza, zbog čega vladi nedostaje novca za uvoz hrane. Pri tome skoro sva hrana koja se konzumira u ovoj zemlji dolazi iz inozemstva, jer je nekada produktivna poljoprivreda skoro u potpunosti uništena.

Glad u Venezueli

foto: Pixabay

Najviše pogođena djeca

Nedostatak hrane posebno pogađa djecu. Jer tijekom ranog razvoja djece – od začeća do navršetka druge godine – nedostaci i neuhranjenost imaju ozbiljne posljedice na njihov tjelesni i duševni razvitak.

Prema istraživanju Caritasa u Venezueli, u urbanim područjima s niskim i vrlo niskim prihodima čak 15,5 posto djece mlađe od šest godina je neuhranjeno. Još 20 posto njih je direktno ugroženo zbog neuhranjenosti. “Baza podataka je mala i ne odnosi se na kompletno stanovništvo”, priznaje Janet Rodrigues, šefica ove humanitarne organizacije, dodajući da bi takva anketa zapravo trebala biti zadaća vlade. “Ali ona takve podatke nije objavila duže od dvije godine.” Za Rodrigues je pak jasno da su, prema kriterijima UN-a, područja koja su bila predmet tih istraživanja suočena s potrebom hitne pomoći u hrani: “Ovo je vrlo ozbiljno i zahtijeva intervenciju međunarodnih organizacija – puno većih igrača od nas.”

Ako su Caritasovi podaci reprezentativni za čitavu Venezuelu, najmanje 300.000 djece u dobi do pet godina moralo bi biti umjereno ili teško neuhranjeno – samo u nižem i nižem srednjem sloju društva.

Počinje humanitarna katastrofa

Iako se razmjeri ove humanitarne krize još drže pod kontrolom, to samo zato što vlada još uvijek dijeli hranu, od trenutka kada je prije dvije godine ekonomska situacija posve izmakla kontroli. Gajbe u kojima se dijele obroci sadrže osnovne namirnice kao što su riža, brašno, ulje, tjestenina, šećer i sol. Riječ je o velikoj količini ugljikohidrata i malo masnoće, što je hrana bez proteina – kako biljnih, tako i životinjskih.

Hrana vas može zasititi, kao što tvrdi Jamile, majka malog Félixa Barona. Ali, to se teško može nazvati uravnoteženom ishranom, kaže Ingrid Soto de Sanabria, direktorica Klinike za medicinsku ishranu, u kojoj se pruža pomoć malom Félixu: “Ovdje je riječ o vrlo lošoj ishrani.”

“Mi doživljavamo tragediju koja će trajati još puno, puno godina”, kaže ova liječnica. Bez podjele tih gajbi, priznaje ona, situacija bi bila još gora. Bez obzira na to, ona ne krije svoje strahove: “Mi riskiramo da izgubimo jednu cijelu generaciju i trebat će nam puno vremena da se oporavimo od toga.”

/autor: Yan Boechat, Deutsche Welle/

.

Vijesti

KPJ slavi stoti rođendan. Je li propala zbog Titove alergije na kritiku?

Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Objavljeno

|

Autor

Prije točno 100 godina je osnovana Komunistička partija Jugoslavije. Nakon dvije države i dva rata ova je ideja propala, piše Deutsche Welle za kojeg je tim povodom komentar napisao Dušan Bogdanović.

Osvojivši vlast u nečemu što mnogi nepristrani promatrač smatra autentičnim spojem oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, jugoslavenski komunisti su poslije 1945., a naročito nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, otpočeli opsežan modernizacijski i emancipatorski poduhvat koji je od zaostale, ratovima razorene i iznemogle zemlje napravio relativno razvijenu državu koja je u međunarodnim okvirima uživala svojoj veličini nesrazmjeran ugled i poštovanje.



Zašto je propala jugoslavenska ideja?

Neporeciva je, naime, činjenica da su jugoslavenski komunisti predstavljali jedinu snagu koja je porazila dva najveća zla dvadesetog stoljeća: i Hitlera i Staljina. DW nabraja i nekoliko razloga propasti jugoslavenske ideje:

Društva na prostoru nekadašnje Jugoslavije do današnjeg dana nisu osjetila blagodati europskog prosvjetiteljstva i racionalizma, što je rezultiralo bolnim odsustvom demokratskih tradicija.

Nezrele elite, ili, bolje rečeno, “elite”,  koje su manipulirale etničkim razlikama i potencijalnim sukobima umjesto da se posvete izgradnji demokratskih institucija i poštivanju pravila svojstvenih uređenim državama.

Dominacija kolektivističkog (država, nacija, Partija, radnička klasa) nad slobodom emancipiranog pojedinca.

Manje ili više svjesna zamjena teza, u kojoj su relativne slobode (putovanje, radničko samoupravljanje) smatrane demokracijom, u čemu su prednjačile intelektualne elite što, uostalom, nije bilo teško u usporedbi s drugim zemljama s komunistima na vlasti.

Neefikasne i partijskom diktatu podređene institucije koje bi dovele do funkcionalne demokracije, vladavine prava, slobodnih medija i neovisnog sudstva. Takozvana “partijska država” (partitokracija) koju su “patentirali” jugoslavenski komunisti i danas je bolest od koje boluju bezmalo sve nekadašnje republike.

Tito – alergičan na kritiku

Zbog svega toga nije bilo teško napraviti sustav u kojem je vlast centralizirana i, u ličnosti Tita, otjelotvorena u jednom pojedincu. Uvjeren u vlastitu nepogrešivost, Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Kritika i otpora je bilo i za Titove vladavine. Podsjetimo se Milovana Đilasa i njegovog pokušaja da “Novom klasom” i disidentskim djelovanjem ukaže da u jugoslavenskom socijalizmu ne postoje samo “objektivne okolnosti” nego i “subjektivne slabosti”. Đilasov slučaj je samo jedan primjer korištenja aparata represije kako bi se onemogućio svatko tko bi ukazao na demokratsku insuficijenciju i za nju optužio vladajući režim.

Otpora je bilo i na drugoj strani: sukob sa Staljinom je doveo i do neviđenog vala represije nad neistomišljenicima. Donekle razumljiva i opravdana obrana države od prijetećeg sovjetskog napada pretvorila se u monstruozan zločinački sustav koncentracijskih logora kao što je bio notorni Goli otok.

Ovdje treba spomenuti i progon kritičkih intelektualaca okupljenih oko časopisa “Praxis”, koji su direktnim nalogom partijske vrhuške 1975. otpušteni sa Sveučilišta u Beogradu. Neki od njih, treba i to reći, kasnije su postali fanatični sljedbenici zločinačke klike Slobodana Miloševića i ideolozi histerične velikosrpske politike.

Burna povijest KPJ/SKJ je možda najbolja potvrda teze da se u slučaju Jugoslavije kao zajednice srodnih naroda i slične prošlosti radilo o epohalnom “projektu” koji je – naročito u posljednjim godinama njenog postojanja “povjeren” pohlepnim, nezrelim, nesposobnim i vlastoljubivim “elitama” – ili, točnije, uzurpiran od njih, u nedostatku demokratskih mehanizama. Sve to je vodilo direktno u krvavi pir devedesetih godina prošlog stoljeća, čiji su inspiratori, kreatori i kolovođe u mnogima od novonastalih državica i danas na vrhu piramide odlučivanja.

Nastavi čitati