Prati nas

Mozaik

Rodne uloge: Ante je radio goblene, Marija je cijepala drva

Je li doista istina da su rodne uloge prirodno određene ili se ipak radi o društvenom dogovoru? O tome je u posljednjih nekoliko mjeseci bilo mnogo govora. Hoće li muškarac doista postati žena ako obavlja ženski posao o obratno? Hoće li se obitelj i društvo urušiti ako rodne uloge zamijenimo? Naravno da neće.

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: obiteljski album

Nikad se nije više govorilo o pojmu spola, roda i rodnih uloga kao u posljednjih nekoliko mjeseci. Pa ipak, uz sve izgovorene riječi, još je uvijek puno zbunjenih. Mnogima je ostalo nejasno što je zapravo rod, zašto je to različito od spola i po kojem se ključu rodne uloge dodijeljuju. Jesu li rodne uloge doista tako zadane i nepromjenjive kako tvrde konzervativci? Jesu li doista priroda ili Bog odredili što trebaju činiti i kako se ponašati žene, a kako muškarci ili je to nešto što se možemo dogovoriti? Hoće li muškarac koji obavlja ženski posao doista i postati žena? Pronašli smo nekoliko primjera iz različitih razdoblja i pokušali dati odgovor na ova pitanja.

Muškarac koji radi goblene

Ante Dabčević rođen je krajem 19. stoljeća u Siraču, malom mjestu pokraj Daruvara. Bio je zemljoposjednik i obrađivao je, uz pomoć obitelji i djece, velike vinograde, voćnjake i vrtove. Osim toga bio je i pčelar te prvi u mjestu koji je kalemio voćke.


“Zanimljivo, kaleme – mladice voćaka koje se mogu ‘usaditi’ u već posađenu voćku – naručivao je preko časopisa za poljoprivredu iz Austrije. Jedini u svojem mjestu bio je pretplaćen na to strano izdanje, pa je i njegov voćnjak bio jedini u kojem su se mogle naći neobične i nove sorte voća”, govori nam Antin unuk, Vjekoslav (81).

Ante Dabčević (donji red, prvi slijeva; foto: obiteljski album)

Ante Dabčević bio je poznat još po nečemu: nije mnogo mario za tuđe mišljenje. Tijekom zimskih mjeseci, kad se u polju nije radilo, a hladnoća bi zatvorila ljude u kuće, ženska čeljad provodila je duge zimske večeri u izradi goblena. Tad su se radili poznati Wiehlerovi gobleni uz koje nije stigla i slika otisnuta na platnu, već shema u kojoj je svaka boja konca bila označena drugim geometrijskim likom.

Nije svatko mogao raditi Wiehlerove goblene: za to je bila potrebna izuzetna strpljivost, mirna ruka i dobro oko. Sve te osobine imao je i Ante Dapčević i jedne je zime odlučio i sam pokušati – iako u selu i bližoj okolici ni jednom muškarcu nije tako nešto palo na pamet.

“Gledao je kako žene rade goblene, pa ih je i sam naučio izrađivati. Ubrzo u tome postao izuzetno vješt. Jedan od najuspješnijih goblena bio je prikaz Marije Magdalene koji je ispao toliko dobro da je završio u Župnoj crkvi blažene djevice Marije u Siraču gdje se nalazi i dan danas”, priča Vjekoslav.

Ante Dapčević nije znao ništa o rodnoj teoriji niti ga je itko plašio da će se od obavljanja “ženskog” posla pretvoriti u ženu. No u Wiehlerovim goblenima bio je pravi majstor i uživao je izrađujući ih.

Žena koja cijepa drva i kreči kuću

Marija Škulj rođena je u prvoj polovini 20. stoljeća u Uljaniku u zapadnoj Slavoniji. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, ostala je udovica s dvoje male djece i kućanstvom koje je trebalo voditi pa nije imala mnogo vremena za tugovanje. Sin i kćer bili su mali, trebalo ih je othraniti i postaviti na vlastite noge, a kućanski poslovi ne pitaju kojeg si spola.

“Mama je oduvijek bila prvi borac. Ponekad je djelovala strogo, ali je u biti bila vrlo brižna i mudra. Tek sad uviđam da je u puno stvari bila u pravu. No to sam shvatila tek kad sam i sama došla u njezine godine”, priča Marijina kći, Gordana (71).

Marija Škulj (druga zdesna) i kolegice (foto: obiteljski album)

“Sad kad razmišljam o njezinom životu, nije mi jasno kako je to sve uspijevala i stigla. Ja sam još bila mala djevojčica kad je krenula na dodatno školovanje i obrazovala se za primalju. Godinama je radila kao glavna babica u virovitičkom rodilištu pa su je i nakon odlaska u penziju svi oslovljavali s ‘babica Škulj’. Kad ste hodali ulicom i došli do mamine kuće, odmah ste primijetili da je ovdje nešto drugačije: ograda je uvijek bila svježe obojana, staza uredno pometena, bilo je uvijek mnogo cvijeća, a drva za zimu uredno složena i pokrivena da ne kisnu. Uz redovan posao, uzgajala je voće i povrće te kokoši i patke. U njezinoj je kući bilo uvijek i domaćeg mesa i jaja i povrća i voća, a u trgovinu je išla samo po one stvari koje nije mogla kod kuće sama proizvesti – prašak za rublje i slične stvari.”

No gospođa Škulj bila je poznata po još nečemu: nije se libila prihvatiti i tzv. “muških” poslova jer za nju poslovi nisu bili ni muški, ni ženski već samo poslovi koje je valjalo obaviti. “Mama je uvijek znala reći da dolazi iz obitelji u kojoj vole rad i ništa im nije teško, a to se vidjelo i na njenom kućanstvu. Kako je rano ostala bez muža, naučila je obavljati i sve te muške poslove – krečenje kuće, sitni popravci, cijepanje drva – jer jednostavno nije bilo muškog koji bi to obavio, a stalno nekoga moliti za pomoć nije željela”, priča Gordana.

Niti gospođa Škulj se nije opterećivala rodnom teorijom, niti je zbog cijepanja drva poslala muškarac.

Roditelji koji dijele porodiljni

Iva i Tomislav rođeni su u osamdesetim godinama. Žive u Zagrebu i po struci su građevinari. Kad im se prije šest godina rodio sin, radili su u različitim tvrtkama i, slučaj je tako htio, Iva je imala bolju plaću. Za njih nije bilo dvojbe: nakon što je Iva iskoristila prvih šest mjeseci porodiljnog dopusta, drugih šest mjeseci iskoristio je Tomislav i dok je on čuvao bebu, majka se vratila na posao. “Nismo o toj odluci puno razmišljali. Ja sam imala bolju plaću i bilo je logično da se ja vratim na posao. Naravno da mi je bilo teško ostaviti tako malu bebu doma – pa to je teško svakoj majci čak i nakon godinu ili više dana – no mali je ostao doma s tatom i njih su dvojica ubrzo našli zajednički jezik”, govori Iva.

Nakon nekoliko godina, Iva i Tomislav odvažili su se otvoriti vlastitu firmu i posao je, srećom, krenuo dobro. Odlučili su imati još jedno dijete pa je ubrzo je stigla i djevojčica. Iako ovaj put novac nije bio presudan, Iva i Tomislav odlučili su ponoviti prethodno iskustvo: nakon šest mjeseci, Iva se vratila na posao, a Tomislav je ostao doma s djevojčicom. “Prvi put je to ispalo jako dobro pa smo sve odlučili ponoviti. I nismo pogriješili”, kaže Tomislav. “Mislim da u Hrvatskoj premalo očeva iskorištava mogućnost da ostanu doma s djecom, a to je vrijeme od neprocjenjivo i za tatu i za bebu i za cijelu obitelj. Stvari se pomalo mijenjaju i tate se sve češće uključuju u brigu i oko sasvim male djece što je prije bio gotovo isključivo posao mama.”

Tijekom zamjene tradicionalnih rodnih uloga, kad je mama na šest mjeseci postala hranitelj, a tata se brinuo za djecu, ni Ivi ni Tomislavu se nije dogodilo da su promijenili spol. Iva je ostala žena, a Tomislav muškarac. Pa treba li to uopće naglašavati? Posljednji događaji pokazali su da, nažalost, ipak treba.

Jesu li rodne uloge određene spolom…

Najjednostavnije rečeno, spol je ono što biološki razlikuje žene i muškarce. S druge strane, rod i rodne razlike su određene sustavom društvenih uloga i očekivanja, to jest načinom na koji neko društvo definira položaj žena i muškaraca. Poimanja roda i rodne ravnopravnosti se, drugim riječima, razvijaju kroz povijest i nisu nepromjenjivi kao biološke razlike, kaže predstojnik Katedre za seksologiju na FFZG-u, Aleksandar Štulhofer.

… i zašto u 2018. godini uopće o tome raspravljamo?

Nevolja je u tome što se kod nas, u svakodnevnom govoru, riječi spol i rod često koriste kao istoznačnice što je mogao biti jedan od okidača za neviđenu paniku i strah kod konzervativnih krugova da će zamjena rodnih uloga dovesti do zamjene spolova i da će dječaci i djevojčice u školama na neki način moći birati kojeg spola žele biti.

Zašto su, zapravo, uvedena dva različita pojma?

Različito poimanje pojmova spol i rod naznačila je još početkom dvadesetog stoljeća glasovita francuska spisateljica, filozofkinja, politička aktivistkinja i društvena teoretičarka Simone de Beauvoir u svojoj knjizi “Drugi spol”. Ona je tada ustvrdila da se “ženom ne rađa, nego postaje”, misleći pritom, dakako, na ulogu žene u društvu, ne na spolna obilježja. Dakle, društvo djevojčice od najranijih dana uči da budu pristojne, krotke i požrtvovne žene, a kasnije i majke – drugim riječima “prave” žene – ne dajući im pravo izbora koje dobivaju muškarci. Otada se različito poimanje riječi spol i rod udomaćilo u teorijskim raspravama.

U novije vrijeme, tim se pojmovima posebno bavila sociologinja Ann Oakley čija je knjiga iz 1972. “Spol, rod  i društvo” izazvala velik interes u stručnim krugovima i odmah je preporučena kao izvor za suvremeno objašnjavanje pojma roda. U nedavnom intervjuu za Globus, Oakley je izrazila čuđenje što još ima političkih režima u kojima se napada pojam roda. No osim zbunjenosti oko različitih značenja pojmova spola i roda, ona u tome vidi još nešto. “Pravi razlog napada je vjerojatno povezanost rodne teorije s pokretima koji promiču društvena i politička prava. Stoga uspostavu roda kao posebne kategorije neki doživljavaju kao političku opasnost jer se potkopavaju tradicionalni ustaljeni sustavi vrijednosti u skladu s kojima društvo funkcionira. Vrlo je važno pokušati se suprotstaviti takvim napadima”, kaže Oakley.

Hoće li djevojčice postati dječaci i obratno?

Na prosvjedu protiv Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja ili skraćeno Istanbulske konvencije, mogle su se tako čuti i vidjeti doista nevjerojatne poruke i tvrdnje koje graniče s bizarnim, poput one da će djeca u školi birati žele li biti djevojčice ili dječaci, da će ratificiranje konvencije uvesti treći spol te da je to uvod u legalizaciju istospolnih brakova. Iako bi se moglo činiti da tako besmislene tvrdnje nije potrebno demantirati, velik broj sudionika prosvjeda bio je čvrsto uvjeren da uvođenje pojma rod sa sobom nosi upravo takve opasnosti.

Ponovit ćemo zato još jednom: spol je biološka činjenica za ogromnu većinu ljudi i ne može se niti ga itko pokušava promijeniti. Istina, postoji vrlo mali broj ljudi koji se ne osjećaju dobro u svojem spolu koji im je dala priroda, no takvih ljudi u generalnoj populaciji ima izuzetno malo – jedan u svakih 11.9000 muškaraca i jedna u svakih 34.000 žena. Tvrdnja da će uvođenje pojma rod (koji je, usput, već uveden i normalno se koristi) uvesti tektonske promjene u društvu, niti stoji, niti uopće može stajati.

Slično je i što se tiče druge tvrdnje, a to je uvođenje trećeg spola. Ukratko, treći spol kao takav ne postoji. Događa se da se jedno od 2000 djece rodi s interseksualnim spolnim obilježjima, no to je 0,0005 posto ukupne populacije. Rod je nešto drugo. Treći ili srednji rod, što je poznato i površnim poznavateljima gramatike, jezična je oznaka za pojmove srednjeg roda poput polje, selo, janje, dijete.

Hoćemo li biti “svoji na svome”?

No ima i bojazni čisto političke prirode da će Hrvatska izgubiti suverenitet jer će provođenje Istanbulske konvencije nadgledati neka strana institucija (GREVIO). Istina je da različite europske i svjetske institucije već sad nadgledaju različite procese u Hrvatskoj kao i u ostalim zemljama što nigdje i nikada nije dovelo do gubitka suvereniteta. U tim institucijama sjede u hrvatski stručnjaci. Štoviše, Hrvatska je bilježila značajniji uspjeh u borbi protiv korupcije baš u fazi kad je trajao monitoring Europe tijekom pristupnih pregovora za ulazak u Europsku uniju. Kad je monitoring prestao, posustala je i želja Hrvatske da se obračuna s korupcijom.

Što se tiče komentara da Istanbulska konvencija nije potrebna jer Hrvatska već sad ima dovoljno dobre zakone za suzbijanje nasilja nad ženama, važno je naglasiti da konvencija uvodi jednu bitnu razliku. Ratificira li je, država Hrvatska će postati odgovorna ako nije zaštitila neku žrtvu obiteljskog nasilja što će potaknuti institucije da se doista pozabave ovim problemom.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Aktivno starenje

Unatoč koronavirusu, programi u centrima za kulturu idu dalje

S obzirom na epidemiju COVID-19, mnogi centri za kulturu i otvorena učilišta prilagodili su svoje programe novonastaloj situaciji. Osobe treće životne dobi ove godine imaju sužen izbor, ali nešto zanimljivih programa ipak se može naći.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Ova jesen po mnogome je drugačija od ostalih jer je epidemija koronavirusa poremetila većinu planova. Novonastaloj situaciji i tom famoznom “novom normalnom” prilagođavaju se i u zagrebačkim centrima za kulturu i otvorenim učilištima pa se uobičajeni programi održavaju u manjem obimu nego inače i pod posebnim epidemiološkim mjerama.

Dobra je vrijest da programa za treću životnu dob u većini centara ipak ima, a mi smo istražili koji su i kako u njima sudjelovati na siguran način.


Centar za kulturu i informacije Maksimir

Jadranka Kerin, voditeljica programa za osobe treće životne dobi u Centru za kulturu i informacije Maksimir, kazala nam je da ove jeseni idu dalje programi dramske skupine Treći čin i kiparsko slikarske radionice za treću dob.

“Ti su programi išli i ova tri mjeseca, sve do lipnja. Naše voditeljice koje rade u Domu za starije Maksimir su uz silan trud uspjele provesti neke programe jer, kao što znate, u domove za starije ne može se ući. Likovna radionica je recimo išla tako da je voditeljica, inače apsolventica na Akademiji likovnih umjetnosti Karla Radanović, polaznicima zadavala zadatke online vezane uz to što će crtati i u kojoj tehnici, i to razgovarajući s njima pojedinačno te uz pomoć socijalnih radnika u domu. Onda su polaznici, koliko su uspjeli, preko nekog kompjutora iz doma ili preko mobitela ako su nešto malo mlađi, slali te uratke natrag. Tako se to održavalo, a tako ćemo, nažalost morati nastaviti i dalje kad je riječ o aktivnostima u domu jer voditeljica ne može do polaznika pa je dosta teško. Pokušat ćemo, kad ova čitava situacija malo popusti, napraviti izložbu tih radova”, kaže gospođa Kerin.

“Tako funkcionira i dramska radionica gdje je još interesantnije, a voditeljica, diplomirana dramatrurginja Maja Sviben, radi pojedinačno s polaznicima okosnicu za dramske likove. Polaznici onda sami trebaju taj lik osmisliti, tekstualno i na sve druge načine pa onda ona to zapisuje. Nakon toga planiramo sve te likove okupiti i jednom, možda, tu predstavu doista i izvesti”, kaže Kerin.

No, nešto programa odvija se i u samom Centru. “Ono što ćemo mi raditi ovdje u Centru od ponedjeljka, 5. listopada, su likovne radionice za starije koje će se održavati vani na otvorenom u parku Maksimir. To će tako funkcionirati dok god dozvole vremenske prilike. Radionice će ići ponedjeljkom od 10 do 12 sati. Ako su na otvorenom, polaznici mogu biti na primjerenoj razdaljini, crtati, slikati i raditi, i to sve uz voditeljicu Loru Elezović, također apsolventicu na Akademiji likovnih umjetnosti”, opisuje nam Kerin.

Ostali programi za treću dob koje su prethodnih godina organizirali, sada, nažalost, više ne idu. Ide tek ples na svili za mlađe i suvremeni ples za djecu, no što se tiče programa za starije ove godine dostupne su samo navedene radionice.

Gospođa Kerin naglašava i sljedeće: “Sve radionice organizirane su pod posebnim epidemiološkim mjerama, polaznici su na razdaljini, nose se maske, pazimo, no i mučimo se u svemu tome.”

Najteže je, kaže, polaznicima u domu jer bi oni vrlo rado imali nekakve kontakte s vanjskim svijetom, ali nažalost takva je situacija i mjere za domove su dosta stroge.

“Naši polaznici koji dolaze u Centar su molili da svako nastavimo s programima i jako im se svidjela ideja da to bude na otvorenom u parku Maksimir. Naime, u toj likovnoj grupi ih ima dosta, 10-12, a naša prostorija u kojoj se program inače održava nije dovoljno velika da bi svi mogli u njoj biti na primjerenoj udaljenosti. Naravno da mi tu napravimo i propuh, imamo dezinficijense, svi nose maske i sve, ali razmak može među polaznicima biti najviše metar – što nije dovoljno. Probat ćemo zato vani pa ćemo vidjeti kako će ići”, kaže Jadranka Kerin.

Centar za kulturu Trešnjevka

Iz Centru za kulturu Trešnjevka doznali smo dobre vijesti. Naime, ondje su u tijeku upisi u jesenske programe za umirovljenike koji se održavaju pod posebnim epidemiološkim mjerama.

“Dostupne su radionice oblikovanja keramike, zatim likovnost, ples… Svi se programi održavaju, ali pod strogim mjerama, što znači da u dvorani nikad nije previše ljudi tako da svi mogu biti na propisanom razmaku, a na ulazima imamo i dezinficijense”, kaže Lovorka Mihanović iz marketinga Cekate-a.

“Također, može se doći na koncerte, predstave i stand-up nastupe, ali držimo se mjera – posjetiteljima mjerimo temperaturu, obavezne su maske i slično. U subotu imamo akciju i festival na otvorenom ‘Tratinska se budi’ u sklopu kojega će se moći slušati koncerti”, kaže Lovorka Mihanović.

“Što se tiče programa namijenjenih trećoj dobi, tu su Start Art likovna grupa u kojoj je maksimalan broj ljudi osam, zatim radionica keramike, art terapija i dramska grupa za odrasle, a u Društvenom klubu Prečko imamo pjevanje, tečaj izrade biljnih preparata, permakulture i slično. Što se mjera tiče, svi se kod nas osjećaju sigurno. Imamo i neke programe na otvorenom, vidi se da pazimo tako da naši polaznici dolaze i dalje”, dodaje Lovorka Mihanović.

foto: Oleg Mityukhin/Pixabay

Centar za kulturu Sesvete

U Centru za kulturu Sesvete, također je sve prilagođeno epidemiološkim mjerama, rekla nam je voditeljica centra i  viša stručna suradnica za glazbenu djelatnost, Aida Vidović Krilanović.

Tečajevi za umirovljenike, a to su tečajevi jezika (engleski, njemački i talijanski), zatim tečaj informatike za početnike na kojem se uči korištenje Worda, pretraživanje interneta i korištenje elektroničke pošte te tečajevi za napredne, ali i tečajevi izrade etno nakita ili dizajnerskog nakita, održavaju se u centru pod posebnim epidemiološkim mjerama.

2Pazimo da naših polaznika ima taman toliko da u našem prostoru mogu biti na propisanoj udaljenost, a tijekom izvođenja samih programa obavezno je nošenje maski”, kaže Vidović Krilanović.

Svima su, kaže, radionice i tečajevi nedostajali i sretni su što neki programi ove jeseni ipak idu. “Naši voditelji ulažu silan trud da bi programi išli, a polaznici nam kažu da se kod nas osjećaju sigurno i rado dolaze”, govori nam Vidović Krilanović te dodaje kako se nada da će se ova po svemu izvanredna situacija ipak ubrzo smiriti.

Narodno sveučilište Dubrava

Voditeljica programa za treću životnu dob u Narodnom sveučilištu Dubrava, Vesna Špalj-Senta, kazala nam je da za ovu godinu nisu predviđeni posebni programi za osobe treće životne dobi, jer su tako preporučili epidemiolozi. No i starije osobe se mogu, ako to žele, priključiti nekim programima za odrasle.

“Preporuka epidemiologa je takva da ove godine ne radimo posebno s osobama treće životne dobi jer se radi o ugroženoj skupini. No, ipak postoji mogućnost da osobe 50 plus dođu u neku grupu za odrasle. Pritom mislim na naše mješovite grupe jutarnjeg razgibavanja, joge i korektivnog pilatesa”, kaže nam Špalj-Senta.

“Nešto starijih polaznika imamo i u grupama ručnih radova, na tečaju izrade paške čipke, crtanja, slikanja i keramike, no napominjem da se radi o našim uobičajenim grupama u kojima nema popusta za umirovljenike”, objašnjava Špalj-Senta.

foto: Rui Dias/Pexels

Pučko otvoreno učilište

U Pučkom otvorenom učilištu je u tijeku nadoknada programa od proljetnog semestra koji se nisu mogli održati zbog epidemije, govori nam tajnica POU-a, Nina Radojević.

Kako su nakon toga došli godišnji odmori i ljeti, programi se nisu stigli izvesti do kraja pa se to odrađuje sada. “Imamo sad to nešto što smo dužni našim polaznicima pa zasad nema novih upisa i tako će biti negdje do kraja mjeseca studenog dok se sve ovo ne odradi. Što se epidemioloških mjera tiče, mi se ravnamo nekako po mjerama za škole. Koristimo veće učionice, odnosno polaznike smo preselili u veće učionice tako da mogu držati preporučeni razmak, svi nose maske, na ulazima su dezinficijensi za ruke i držimo se svih epidemioloških mjera”, kaže gospođa Radojević.

“Jedan dio nastave je odražen i online, a u njemu je sudjelovao tko može i ima mogućnosti. Koristili smo Zoom, Loom, Skype i razne druge aplikacije, ovisno o tome kako je koji profesor mogao i kako se snalazi jer i među našim profesorima ima i mlađih i starijih. Programi koje sada nadoknađujemo su strani jezici, informatika i programi iz opće kulture. Po nešto od svakog područja ne snije uspjelo odraditi prije ljeta, pa to odrađujemo sada.”

Što se novih programa u studenom tiče, još se sa sigurnošću ne zna koji će to programi biti. “Vjerojatno će biti tečajeva stranih jezika, informatike i likovnih radionica, a što se tiče programa opće kulture, njih iznova kreiramo za svaki semestar i uvijek bude nečeg novog, i tema i predavača, tako da će o tome biti odlučeno naknadno”, zaključuje Nina Radojević iz Pučkog otvorenog učilišta.  

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP