Prati nas

Show

Ivica Vidović: Stvarno ne znam što bih s popularnošću

Glumim zato što želim glumiti! To mi je posao. To je jedna od igara u kojoj se najradije trošim. Čovjek je od rođenja glumac. Ali gluma nije život, jer se on umjetno pravi u svim medijima. Gluma je za mene velika i ozbiljna igra u kojoj se primjenjuje život!

Objavljeno

|

Ivica Vidović, hrvatski glumac
Ivica Vidović (Inspektor Vinko, 1984)

Ivica Vidović u ovom se intervjuu panično migoljio, osjećajući se vjerojatno – sudeći po njegovim reakcijama, uzdasima, jojkanjima, poštapalicama, koje su sve pri posljednjoj redakturi očišćene iz teksta, iako bi krasno svjedočile o njegovoj medijskoj ugroženosti – kao osuđenik na smrt”, pisao je zagrebački Studio 1984. godine. Intervju s popularnim i nikad zaboravljenim glumcem, prenosimo u cijelosti.

On nije principijelno neljubazan (otprve će prijeći na ti) pa da u startu odbije službeni razgovor, jer mu se, eto, kao stanovitom broju intelektualaca, ne da ponavljati opća mjesta. Dapače, pristat će na razgovor u kojem će, odmah na početku, početi zapomagati u stilu: „Ajme, nemoj mene!“ ili „Nisam ti ja pametan“ ili „Što me muči, ljudi moji!“


No, ipak će istrajati „na mukama“ i izdržati do kraja, čak će inzistirati na nekoliko susreta ne bi li pomogao intervjuistu. Ali, čini se, iz svoje kože ne može! U privatnom razgovoru razvezat će, sipati duhovitosti s osobenim južnjačkim osjećajem za groteskno, a čim se nađe oči u oči s mikrofonom i „žmiganjem te proklete lampice na kasetofonu“ (njegove riječi) — ponašat će se gore nego u susretu s kobrom.

Pisac ovog razgovora osjećao se, na kraju balade, jednako bolesnim kao i Ivica Vidović od silnog inzistiranja na egzaktnosti njegovih odgovora. Ivica je, pak, zdušno pokušavao pomoći – uzeo je čak pitanja i na njih odgovarao pismeno (tako da su svi odgovori duži od pet rečenica plod njegova noćna rada na intervjuu i posebne koncentracije).

Na kraju, barem se meni tako čini, ovaj je tekst ispao kao svojevrstan odraz Ivice Vidovića kao glumca evropskoga ranga, a naši su režiseri otkrili i eksploatirali samo jednu, jedinu njegovu žicu. Onu kojom je tako sjajno pogodio portrete svojih gubitnika – od legendarnog itedeovskog Kaspara, do sadašnjeg povoda za razgovor, inspektora Vinka — faha iz kojeg se ne može izvući. Premda flegmatično tvrdi kako mu nije ni stalo.

Inspektor Vinko jest, na neki način, Don Quijote zagrebačke sredine, kojemu razni Sancho Panse (Klempo, Čavlek) prijateljski daju savjete ‘kako preživjeti’. Je li bilo lako proniknuti u takvu ulogu? Naime, dojam je da ti stoji saliveno kao rukavica.

U mnogim sredinama ima takvih optimista. Naime, svaki čovjek pokušava na svoj način postići nešto u životu. Možda je smiješno biti takav Don Kihot i juriti na vjetrenjače kad se na kraju, uvijek nađeš na zemlji. Ali, u tome je neobičnost Vinka, koji vjeruje da poštenjem sve stvari kad-tad dođu na svoje mjesto. Naivna osoba!

On ne pada pod utjecaj ovog ili onog prijatelja, nije sklon o manipuliranju, ni izvlačenju koristi. Prema tome, vrlo je moralna osoba. Ipak će opstati, kao što i mnogi drugi ljudi opstaju i u težim situacijama. Mislim da su Golik i Senečić namjerno bacili u život jednu takvu osobu da je se, možda, malo prisjetimo, jer su, čini mi se, takve osobe već davno izumrle!

Kao dinosauri?

To je prepošten, uredan čovjek, bez ikakve pomisli na nešto ružno, toliko je pošten! Čini se kao da takvih ljudi nema, ali ima ih, vjerojatno, i danas takvih. Sada se vode polemike po novinama, po raznim organizacijama u kakvu smo situaciju došli? Možda smo i zbog takvih ljudi kao što je taj lik došli u takve situacije! Nisu, jednostavno, znali srediti neke stvari.

Kada sam rekla da ti taj lik stoji saliveno kao rukavica, htjela sam pitati: osjećaš li se dobro u njegovoj koži?

Dakako. Glumci, doduše, ne biraju likove, nego likovi biraju glumce! Krešo me vjerojatno i pogodio za tu ulogu, što ja znam! Ne da sam se malo trudio, trudio sam se mnogo na snimanju… Ali, valjda sam predodređen za takve uloge. Heee…

Serija postavlja u glavnom liku Vinka pitanje morala. Kako argumentirati takvu osobu da, u ovo naše vrijeme sklono cinizmu, ne postane vrijedna žaljenja? Jer on je tu na granici, koliko smo vidjeli u prvim epizodama, sažaljenja. Skloni smo ga žaliti.

Da, ali on nije budala! On je možda nemoćan i možda ne zna… Dobro, zna putove kojima bi došao do realizacije nečega, ali to će se vidjeti iz serije — ne može ostvariti sve što bi htio. I to ne zbog sebe, nego zbog drugih okolnosti koje se oko njega zbivaju.

Kako argumentirati tu njegovu nevinost i naivnost? Jer, u neku ruku, to je ipak nevinost i naivnost, nije li tako? Kako to kao glumac argumentiraš?

Nije on baš tako naivan. Zna što je dobro, što je loše, pa već po tome nije naivan, jer zna razliku. Već ako loše odbija, a od dobrog se ne može toliko dobro živjeti – učinio je izbor!

I ako sam rekla da je, možda, vrijedan žaljenja, očigledno je da ga je Golik zaštitio svojim blagim osjećajem humora. On ne ispada smiješan.

Ne znam ja kakav je, jer ja sebe ne volim mnogo gledati i drukčije doživljavam ulogu od gledaoca. Nije potrebno biti komičan da bi se netko drugi nasmijao!

Rekao si već u Studiju da je Vinko Alica u zemlji čudesa. Možeš li proširiti metaforu?

To je pomalo bukvalno rečeno… ali ima i u tome istine da je on takav lik. Jer uistinu se iznenađuje i iznenađen je situacijama. Naime, prije svega, autori su ga gurali kao takvo lice u takve situacije, pa samo po sebi ono ispada tragikomično. Pomalo smiješno. To ne ovisi samo o tom liku, nego i o likovima s kojima dolazi u kontakt u toku serije.

Odgovor je nekako nedorečen.

Nikada ja ništa do kraja ne kažem!

Čitao si knjigu Alica u zemlji čudesa?

Boga ti, to je knjiga našega djetinjstva!

Je li ti ona pomogla dok si radio ulogu?

Ne, za ime boga!

Kako si se onda sjetio baš te metafore?

Znam da taj lik hoda isto tako po izmišljenim zemljama, propadne kroz nešto. Pa nije se Vinko objeručke prihvatio dužnosti inspektora kad su mu je predložili, slučajno je došlo do toga! I nije on dragovoljno prihvatio tu ulogu. On je bačen u situaciju.

Za većinu tvojih uloga postoji pohvala: „Kao da ne glumi, nego igra samoga sebe.“ Slažeš li se s time? To se često ponavlja.

Pa ne može čovjek igrati samoga sebe!? Može dio sebe igrati! Kao što svaki čovjek nosi stotinu osobina u sebi i pitanje je u kojoj će mjeri određena osobina izaći van, tako je i glumac sazdan – da uloga izađe iz njega. Osim toga, čini mi se da treba čekati da uloga prije dođe k tebi, nego da ti ideš k njoj. Uloga će već doći k tebi kao takva, ako me razumiješ!

Tko je taj koga ti stalno daju da igraš?

A čuj, kad ja uvijek… govorio sam o predodređenosti za uloge… čini mi se da uvijek igram neke autsajderske ličnosti!

I  meni se to čini: Zašto?

Šta ja znam! Nisam kriv, kad ne biram sam sebi uloge!

Drugi te tako vide?

Dakako da vide!

Mislim da ne otkrivam novost kad kažem da su te mnogi režiseri strpali u fah „pitomih, tužnih, tučenih, gaženih, smušenih, sjetnih romantičara i čudaka“, na neki način „tragikomičnog klovna i gubitnika života“.

Pa ima u tome nešto istine, ali nema u potpunosti. Svatko se nastoji otrgnuti od tih nekakvih svojih fahova, je li, to je najgore – predodrediti se samo u fahove! Kad su i režiseri nerijetko nedovoljno hrabri da se upuste u avanture neke drukčije vrste!

A  ni ti se baš ne boriš protiv toga?

Ma ne mogu se… kako ću se ja boriti? Ne mogu igrati Hamleta, za ime boga!?

Misliš?

Ne! (Prvi put odgovori odlučno.)

Siguran si u to?

Pa ne znam, bio bih smiješan!

Negdje sam pročitala tvoju izjavu: „Više bih volio igrati negativce.“ Sjećaš li se te misli?

Da, da! Zločeste ljude strašno bih volio igrati (zluradi osmijeh). Uuuh! Svaki čovjek ima u sebi dio dobrote, blagosti i zloće, pokvarenosti, dobroćudnosti… što ja znam čega sve ne. Samo što nešto izlazi napolje, a nešto ostaje zatomljeno. Pa i ti koji put znaš biti… doma, kad ti dođe, zar ne (zločesto)? I prema drugima, kako to već biva (dvosmisleno)… Čovjek se lako transformira u nešto drugo.

I spada da to stvarno dobro zatomljuješ, kad nitko ne dođe na ideju da ti ponudi zločestoću za igranje, što drugo da zaključim?

Ma ne možeš to tako, zakomplicirali smo ga, stvarno!

Izjavio si također da ono što voliš, režiseri ti ne nude.

Uglavnom, ima mnogo više uloga koje nisam odigrao, nego onih koje sam igrao!

Koje si želio ili koje si bio sposoban odigrati?

Pa, šta ja znam jesam li sposoban, vidjelo bi se! Radim što mi se da, ako hoću, ali što bih htio — teško mogu…

Koje bi uloge, dakle, htio igrati?

Romea Brauna, Taličnog Toma i Asteriksa!

Negdje si izjavio da nikada nisi bio stopostotno siguran u sebe, da se diviš ljudima koji su sigurni u sebe, ali da ti ne možeš…

Da, ali to ne mislim u vezi sa sobom osobno, nego u vezi s ulogom i završetkom posla na ulozi. Divim se ljudima koji su toliko sigurni u uspješnost uloge koju su kreirali. Ja sam jedan od onih koji uvijek sumnja u nešto što je napravio. Nikada nisam stopostotno ni zadovoljan, ni siguran u dobar rezultat.

Čak i nakon protoka vremena, kad uspoređuješ tu ulogu s drugima?

Pa, poslije, znaš… jer kod nas se uglavnom daju određene novinske kritike i primjedbe na premijerne predstave, a to je najgore… poslije to nikoga ne zanima! Osim nekih teatarskih ljudi, nikoga ne dira daljnji tok ili život predstave. A premijerom predstava tek počinje živjeti i razvijati se. Petnaesta predstava može biti sasvim drukčija od premijere i neusporedivo bolja! A naši se kritičari, koji gledaju samo premijerne predstave, onda posvade s kazalištem, donesu svoj sud, i tako…

Misliš da je ocjena kritike neumitna?

Prirodno. Nekad su se pisale kritike i na petu predstavu, na šesnaestu, dvadeset petu… ako je došlo do dvadesetpete!

Kada se tako pisalo?

U doba Šenoe!

Davno je to bilo, nažalost! Znači, što se tiče nesigurnosti, nisi mislio na osobne osobine?

Ne, neee, mislio sam na profesionalne!

Da, jer čitajući arhivske članke, pa čak i životopis koji se ponavlja u nekim člancima, nisam stekla dojam da si baš introvertna osoba, s obzirom na biografske činjenice tvoga djetinjstva, splitskog osobito – izbacivanja iz gimnazije, šumarske škole, odlaska s Dvornikom i novosadske avanture…

Nemoj to s Borisom! To je on svagdje pričao, smiješno je! Novine su svirile i lirile o tome. Poslije ću ti ja ispričati kako je bilo.

S Borisom u Novi Sad

Ivičina se verzija ipak slaže, u bitnim točkama, s onom Borisa Dvornika, njegova prijatelja iz mladih dana i Titovih mornara – splitskog kazališta koje im je pokazalo da i “daske život znače”.

Prije dvadeset devet godina, dalekih pedesetih, dva su se mladića uputila u nepoznato — u Srednju glumačku školu u Novom Sadu. Prvi put pušteni s lanca, kako u smijehu priča Vidović. Putovanje je trajalo danima, i bilo je kao stvoreno za adolescentnu zabavu na svoj i tuđi račun. Dva derana s tipičnim mediteranskim osjećajem za okrutnu zabavu, s nevinim smiješkom na licu stvarala su čuda u kupeu.

Sjedokosi, stariji suputnik pokušavao je smirivanjem, molbama, prijetnjama, da bi, konačno, odustao i otišao, glavom bez obzira, u drugi odjeljak. U Novom Sadu, oni su se upristojili i pojavili pred ispitnom komisijom u kojoj je — o, iznenađenja! sjedio njihov, “supatnik” iz vlaka. Da skratimo priču, Dvornik je položio prijemni ispit, a Vidović se tužno vratio u Split.

Poslije je Boris, možda da me utješi, tvrdio kako mu je direktor, Bata Konjović, rekao kako nisu mogli primiti obojicu zbog bojazni da će se njihova glumačka škola pretvoriti u – Nagasaki!

Boris Dvornik (1939-2008) kao Meštar i Milan Štrljić (Velo misto)

Rad na Inspektoru Vinku je bio, očito, dugotrajan i mukotrpan. Jesi li pratio sve faze, od scenarija nadalje, ili si samo utrčao u ulogu?

Ušao sam u završnoj fazi, kad je Krešo napravio knjigu snimanja. Počeli smo raditi dvadesetak dana prije snimanja, jer je Krešo vrlo studiozan režiser, i voli da sve bude gotovo i definirano. Probali smo dvadesetak dana, gotovo kao u kazalištu. Tako da smo potpuno spremni dočekali snimanje, što se tiče i teksta i likova!

Je li ti govorio o svojim razlozima? Zašto je baš tebi dao tu ulogu? Kako ju je vidio?

Ne, zašto bi mi govorio!? Pa, malo smo pričali o tome, ali čim sam pročitao scenarij, vidio sam kakav je to lik, i odmah smo se složili. Nije to baš bilo tako jednostavno igrati. Zapravo, takve obične likove prilično je teško igrati. Ali, sasvim sam ga prihvatio kao takvog!

Zato što se ta doza neodoljive dobrote nalazi u svim ljudima?

I zbog toga je neobičan lik. Vidi se da nije korumpirana ličnost. Bez ikakvih je primisli, nemoćan je, ne može on tu ništa.

Jasno ti je da predstoji prijeteći val popularnosti nakon te serije, osobito tebe kao glumca koji igraš inspektora Vinka, da će taj inspektor biti očito popularan i da će se nadovezati na Servantesa i na Očalinka?

Pa znaš da sada na to ne mislim, jer upravo radim nešto drugo, probam, sva sreća! Tko će na slavu gubiti vrijeme!? Glumci ne misle na te stvari, na posljedice TV-serija. Bit ću zaokupljen Djecom sunca Maksima Gorkog u Gavelli. Opet me dopalo da glumim jedan sličan lik. Komad nije igran kod nas, a Gorki ga je napisao u zatvoru 1905, prije velike oktobarske revolucije.

Ima malo Čehova, ima tu svega i odličan je komad! Igram kemičara koji se bavi pronalaženjem nekih stvari, zatvorenog u sebe, koji je prilično bitan u radnji. Vrlo zgodan lik! Ima elemenata od nekih uloga koje sam već igrao, od njihove zbrčkanosti i izgubljenosti!

Znači o medijskoj popularnosti ne bereš brigu?

Stvarno ne znam što ću s tim! Mislim da se ne može više ništa značajno dogoditi u mome životu.

To je ona vrst popularnosti koju nikada nisi doživio kao glumac u kazalištu, čak ni kao glumac na filmu – jedna vrst euforične popularnosti koja naglo dolazi…

Kako dođe, tako ode!

I  to ne zahvaljujući tebi i tvom dugogodišnjem radu, nego TV-mediju. Kakav stav imaš prema tome?

Vidiš, ti si odmah dala odgovor u pitanju. Tako onda stavi!

To te uopće ne dotiče?

Glumac je u kazalištu mnogo odgovorniji za sebe i za rezultate svoje glume. Na filmu i TV, u nekoj je mjeri u rukama režisera, snimatelja i, na kraju, montažera. Na snimanju treba imati veću dozu strpljenja… No, u oba slučaja treba učiniti što mu se kaže i što je u mogućnosti njegova talenta! Neki put ispadne dobro, nekada manje dobro, a nekada se i promaši…

Glumim zato što želim glumiti! To mi je posao. To je jedna od igara u kojoj se najradije trošim. Čovjek je od rođenja glumac. Ali gluma nije život, jer se on umjetno pravi u svim medijima. Gluma je za mene velika i ozbiljna igra u kojoj se primjenjuje život!

Jesi li svjestan svojih “evropsko-glumačkih” sposobnosti?

Neee.

Mnogi te ocjenjuju kao glumca evropskog ranga.

Nisam svjestan ni splitsko-zagrebačko-hrvatskih!

Što to znači?

Kad na toj relaciji samo igram!

Znači li to da si svjestan kako bi nešto učinio, bio malo prodorniji, malo sigurniji, kako bi tražio uloge – ono što ti kažeš da ne tražiš…

Ništa ne možemo učiniti! Pa to ni ne ovisi o nama! Jednostavno, ne znam kako neku ulogu mogu dobiti ili ne dobiti, ako me ne zovu. Ili ako nisam u kazalištu gdje će mi je ponuditi! Ne znam drugi način. Tu sam pomalo kao Vinko. Ti misliš o menadžerskoj sposobnosti (otkrivački)? Nisam nikada! Jedine su moje moći u teatru: pravljenje uloga!

Pitanje je – koliko je ta sposobnost u našem teatru imala mogućnosti da dođe do izražaja? Mislim da nije do kraja.

Ima još vremena! Uuuh, koliko još ima vremena!

I  zato sam na početku pokušala pitati ono o fahu i ladici u koju su te smjestili režiseri.

To je kod glumca tako dobro uređeno. On prolazi poslije Akademije – od svoje dvadeset pete, tridesete, četrdesete, pedesete, pa dokle mu je vijek trajanja – kroz sve fahove i sve životne granice. Ipak, ne možeš stalno igrati istu ulogu s trideset i sa četrdeset godina. To je, barem mislim, dobro uređeno u toku glumčeva vijeka.

Ivica Vidović, Jagoda Kaloper i Milena Dravić (WR: Misterije organizma, 1971.)

No, fah gubitnika, u koji su te strpali, možeš tako igrati cijeloga života! To nema veze s dobnom granicom. Ako želiš igrati negativce, kako kažeš, zašto se nisi više potrudio da ih dobiješ?

Zadovoljan sam splitskom serijom uloga. Zato jer sam igrao tri potpuno, barem ja tako mislim, različite vrste uloga, Pirandellov komad Čovjek, zvir i kripost, adaptiran, čakaviziran i u režiji Vanče Kljakovića, Svečana večera u pogrebnom poduzeću Ive Brešana, u režiji Boška Violića, i Albatros Ranka Marinkovića, u režiji Marina Carića. Sami po sebi, to su tri različita komada i tri uloge koje sasvim odudaraju jedna od druge u karakteru, načinu igranja, pa čak i samom tekstu.

Radiš vrlo intenzivno i u Splitu.

Zato jer godinu dana u Gavelli nisam imao uloge. A u Splitu je takva vrst teatra koji ima malen ansambl i gaji politiku angažiranja glumaca i režisera sa strane, tako da gotovo nema predstave bez gostiju. I to je vrlo dobro, jer su otvoreni prema vani.

Postoji li ikakva šansa da glumac u Zagrebu – osim u Gavelli, gdje si počeo i opet se našao, ili u ITD-u, u kojem si proveo najplodnije dane svoga života – skrene u neko drugo kazališno iskustvo?

Ne valja što moraš biti baš član nekog ansambla da zaigraš u tom kazalištu. Mislim da bi se ljudi trebali malo više miješati, da su teatri postali bunkeri. Teško osvojive tvrđave! Zašto glumci iz Komedije ne bi mogli igrati u HNK, iz HNK u Gavelli i razbiti tu zatvorenost?

A  status slobodnjaka – kategorija koju nitko više ne spominje?

Vidiš kakva je situacija, da je to nemoguće!

Samo još da te pitam…

Nemoj, molim te, napravi sve suho, bez ikakvih detalja… ja bih te molio, stvarno… bez mudrosti.

/autorica: Katja Šutić / Studio, prosinac 1984. / Yugopapir/

.

Show

Diane Keaton (73): Na spoju nisam bila tri i pol desetljeća!

Najpoznatija veza ove slavne američke glumice, producentice i redateljice bila je ona s redateljem Woodyjem Allenom iz sedamdesetih.

Objavljeno

|

Autor

U razgovoru za InStyle glumica Diane Keaton (73) priznala je kako već 35 godina nije bila – na spoju. Kaže, muških prijatelja joj ne dostaje, no onih s kojima bi se ljubila i izlazila nema. Uz to, kazala je i kako se nikada nije željela udati i biti nečija supruga.

“Čudna sam. Ne znam ništa i nisam ništa naučila posebno o životu. To što starimo ne znači da postajemo mudriji”, objasnila je i dodala: “Imam 73 godine i mislim da sam jedina među svojim vršnjacima koja je izabrala da bude sama cijelog svog života.” Tvrdi da do danas nije požalila što nije postala nečija supruga.


Najpoznatija veza ove slavne američke glumice, producentice i redateljice bila je ona s redateljem Woodyjem Allenom iz sedamdesetih. Prvi put su se sreli na njezinoj audiciji za brodwaysku produkciju “Zasviraj ponovno, Sam”, ali se nisu upoznali sve do večere nakon ponoćne probe. Allen tvrdi da ga je privukao njezin smisao za humor.

Nakon što je njihova veza završila 1979. počela je hodati s Warrenom Beattyjem, svojim kolegom iz Crvenih. Veza s Beattyjem učinila ju je čestom temom tabloida i medija općenito, uloga na koju nije bila naviknula. Kako je izbjegavala javna pojavljivanja, Vanity Fair ju je 1985. nazvao “najodbojnijom zvijezdom poslije Grete Garbo”. Beatty i Keaton prekinuli su ubrzo nakon snimanja Crvenih. Vjerovalo se da je zato kriva zategnutost u međusobnim odnosima prouzročena mnogim produkcijskim problemima.

Keaton je ostala u kontaktu i s Beattyjem i Allenom, a Allena opisuje kao jednog od najbliskijih prijatelja. Keaton je bila u vezi i s Alom Pacinom, svojim kolegom iz trilogije Kum. Završila je tijekom snimanja trećeg dijela.

Osebujna glumica majka je dvoje djece: djevojčice nazvane Dexter (posvojene 1996.) i dječaka Dukea (posvojenog 2001.).

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP