Prati nas

Nema predaje

Ana (56): Kad je nasilan, pobjegnem susjedi i čekam. Ma nije on loš…

Ljudi pitaju kako prepoznati nasilje. Najjednostavniji odgovor je onda kad vi od svog partnera osjećate strah. To je izuzetno veliki alarm. Taj strah je dio psihičkog nasilja kad se žrtva osjeća napadnuto, ugroženo, omalovažavano.

Objavljeno

|

Muž me tuče
foto: Pexels

“Grozno mi je ovdje u ovako malom stanu. Znam da je to centar Zagreba ali ja sam navikla na svoje dvorište i vrt. Imam puno ruža i svakakvog cvijeća. I moje životinje mi fale. Tko zna kako im je sada”, govori kroz suze gospođa koju ćemo nazvati samo Ana. Inače živi u jednom malom mjestu kraj Zeline, ali trenutno je smještena u garsonijeri u zapadnom dijelu Zagreba kamo su je sklonila njezina djeca, sin i kćer, koji sa svojim obiteljima žive u blizini. Naime, Anu je pretukao muž. Opet. Intervenirala je i policija te ga odvela u stanicu na triježnjenje. S obzirom da je kuća njegova, ne mogu učiniti puno više od toga. Tad su uskočila Anina djeca i odlučila skloniti majku na neko vrijeme. Muž je u međuvremenu pušten iz zatvora. Preko sina joj je poručio da se vrati. Da će se promijeniti. Da mu je žao.

“To uvijek tako bude. Kad je pijan strašno je nasilan, a kasnije mu bude žao. Ma nije on loš čovjek, ali kad popije…  Djeca su mi rekla da bi bilo bolje da na neko vrijeme dođem tu u ovaj stan nego da idem u neko sklonište ili tako nešto. I moja djeca žive tu u blizini pa mogu doći kad god nešto zatrebam. I stvarno dođu kad god mogu. Ali oni imaju i svoju djecu, moraju ići na posao. Znam da ne mogu po čitav dan brinuti o meni. Ma, ništa meni ne fali. Evo imam i za jesti i sve što trebam. Ali voljela bih biti kod svoje kuće”, priča dalje Ana dok joj se oči pune suzama.


Ana ima 56 godina, ali izgleda starije. Pogled joj je vrlo nemiran, kao da svakoga časa i iz svakog pravca očekuje napad. “Rano sam se udala, imala sam tek 20 godina. U početku sam radila ali kad sam prvi put ostala trudna, napustila sam posao i više se nisam vratila. Sad mislim da bi bilo bolje da imam neke svoje novce. Suprug je uvijek volio malo popiti, ali u početku me nije tukao. S vremenom je počeo piti sve više i više, a nasilan je postao kad su djeca otišla od doma. Kad je takav onda odem do susjede i čekam da se smiri. Jednom je sin bio kod kuće kad se muž vratio pod gasom i počeo jako neugodno vikati. Sin je zvao policiju ali oni su rekli da zapravo ništa ne mogu, ako nije bilo baš fizičkog nasilja. Sad zadnji put mi je prijetio da će me ubiti pa su ga policajci ipak odveli. No to je sve kratko. A on svaki put veli da neće više i da će se popraviti.”

Koliko ima žena poput Ane, ne zna se. Naime, žene iznad određene dobi vrlo rijetko prijavljuju obiteljsko nasilje, a ponekad, ako izostane onaj fizički aspekt, nasilje ni ne prepoznaju kao nasilje. O ovoj osjetljivoj temi razgovarali smo sa Senkom Sekulić Rebić, psihologinjom i voditeljicom Centra za seksualna nasilja pri Ženskoj sobi.

Koliko je doista rašireno nasilje unutar obitelji nad ženama iznad 50 godina? Postoji li barem neka procjena?

Nema procjene. Svaka takva procjena je užasno nezahvalna. Što se tiče službenih statistika, one na razini Državnog zavoda za statistiku ni ne postoje što je jedan od pokazatelja koliko se ozbiljno odnosno neozbiljno shvaća problem rodno uvjetovanog nasilja nad ženama. Osim toga, žene koje imaju iznad 50 godine će još teže prijavljivati takvu vrstu obiteljskog nasilja jer je za pretpostaviti da one već godinama pa i desetljećima žive u takvom odnosu, a i način socijalizacije je bio drugačiji kad su te žene ulazile u bračne ili partnerske odnose nego što je to danas.

Može li se reći da žene ponekad imaju problem uopće prepoznati da se radi o nasilju? Neki oblici ponašanja prije su se tolerirali i smatrali normalnima.

Da, to je točno. Nasreću, brak danas više nije imperativ. Iako je položaj žena na tržištu rada i dalje lošiji od položaja muškaraca, ipak veći broj žena ima mogućnost da budu neovisne, i kulturološki i financijski i na svaki drugi način. U tom smislu brak više nije nužnost na način na koji je prije bio percipiran kao nužnost. I muškarci i žene sve više shvaćaju da bi osnova braka trebalo biti međusobno uvažavanje i suživot koji bi oboma predstavljao olakšanje.

Prije je bilo izuzetno bitno održati brak. Brak je u više slučajeva doslovce bio sredstvo preživljavanja pa su se mnoge stvari koje su se događale unutar bračne zajednice, pogotovo u ruralnim dijelovima Hrvatske, smatrale gotovo normalnima ili kao nešto na što se ne pokušava utjecati. Bila je sramota reći da je u braku prisutno nasilje, žene se okrivljavalo, zajednica im je poručivala da se ništa niti može niti treba napraviti. Ženama je bilo lakše ostati u braku u kojem ima nasilja nego se maknuti jer je društvo poručivalo da je brak, kakav god on bio, bolji nego ne-brak. Srećom, to više nije na stvari. Međutim, žene koje imaju preko 50 godina su socijalizirane u ponešto drugačijem kontekstu.

Silovanje u braku

foto: Pixabay

Posebna tabu tema je seksualno nasilje.

Da. Pojam seksualnog nasilja u braku je ogroman problem. Seks u braku se smatrao obavezom žene. Danas je prilično jasno i komunicira se da je bilo kakav prisilan seksualni odnos, kad je partner pijan ili kad ucjenjuje, ili bilo kakav prisilan odnos kojeg žena ne želi – zapravo silovanje. Prije o tome nije bilo govora. Mi tek od 2003. imamo zakon o zaštiti od obiteljskog nasilja. Prije 2003. godine – a to nije tako davno, tek prije 15 godina – nije bilo jasne zakonodavne regulative koja bi govorila o tome da nasilje u braku nije privatna nego javna stvar.

No bez obzira na taj zakon, postupanja po tom zakonu i po drugim zakonima koji bi trebali štititi od rodno uvjetovanog nasilja, nisu adekvatna. Institucije i dalje imaju propuste u djelovanju. Zajednica se nije adekvatno postavila prema tome i ne zna odlučiti tko je kriv za nasilje. Ono što mi stalno ponavljamo je da je za bilo koji oblik nasilja uvijek odgovoran samo i isključivo nasilnik.

No nasilje nije samo fizičko. Koji se sve oblici ponašanja smatraju nasiljem?

Nasilje počinje u onom trenutku kad mi narušavamo nečiju autonomiju. Plodno tlo za nasilje stvara se puno prije stvarnog nasilja. Sve počinje s onim prvim trenutkom kad netko nekog ne sluša, ne uvažava, onemogućuje mu kretanje, komunikaciju s nekim, stjecanje financijske neovisnosti, branjenje zapošljavanja, iskazuje pretjeranu ljubomoru ili ikakvu ljubomoru uopće. Jer ljubomora nije znak ljubav nego potrebe za kontrolom. To nije ljubav, to je nešto drugo.

Ono što ljudi najlakše prepoznaju je fizičko nasilje i to samo u slučajevima kad postoje tragovi. A razno-razna naguravanja, gniječenja, povlačenja za kosu vam neće ostavit tragove. Ljudi nas često pitaju kako se prepoznaje nasilje. Najjednostavniji odgovor je onda kad vi od svog partnera osjećate strah. To je izuzetno veliki alarm. Taj strah je dio psihičkog nasilja kad se žrtva osjeća napadnuto, ugroženo, omalovažavano. Ekonomsko je nasilje ono kad partneri onemogućuju ženi da se zaposli. Ili čak dolaze ženi na posao pa rade probleme, pogotovo ako je žena u procesu razvoda braka. Onda tu je i seksualno nasilje o kojem se malo priča. No to sve su samo nekakve grube kategorizacije koje nama olakšavaju komuniciranje. No čim vi osjećate strah od svog partnera, čim ne možete autonomno donositi relevantne odluke za svoj život, pitanje je u kakvom se vi to odnosu nalazite.

Govorite samo o ženama, no one nisu jedine koje trpe nasilje.

Da. Netko bi mogao pitati a što je sa slučajevoma kad su muškarci napadnuti i trpe obiteljsko nasilje. Da, i muškarci mogu biti žrtve bilo kakvog nasilja pa tako i obiteljskog. Međutim činjenično stanje koje je vrlo lako provjeriti u službenim podacima PUZ-a  je da obiteljsko nasilje u nesrazmerno većem broju za žrtve ima žene. A o seksualnom nasilju da i ne pričamo.

Što napraviti kad ustanovimo da netko u našoj okolini trpi nasilje?

Ono što okolina može napraviti je da apsolutno vjeruje ženi koja se požalila da trpi nasilje. Da vjeruje čak i onda kad neke stvari zvuče nelogično. Jer nasilje nema logike. Nasilje nije i ne treba biti normalna stvar. Znači, treba vjerovati osobi koja je nama ukazala povjerenje i poštovanje i obratila nam se. Ono što svatko može napraviti kad sazna da je netko žrtva nasilja, je pružiti joj informacije do kojih ona možda ne može doći. Znači, informacije o tome gdje postoji pravno ili psihološko savjetovalište. Mi vodimo savjetovalište za žrtve seksualnog nasilja, Udruga B.A.B.E. za žene žrtve obiteljskog nasilja. Nadalje, saznati informacije gdje se može izvršiti prijava nasilja jer svako nasilje je prekršajno ili kazneno djelo, ovisno o težini i ono se kao takvo treba prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu. To je naša građanska dužnost.

Dok ovo govorim, svjesna sam da prijava nije laka jer nemamo uvijek potpunu sigurnost da će sustav reagirati kako treba. No ono što je činjenica je da ako se nasilnik ne prijavi, ne može se baš puno toga napraviti pogotovo kad je žena financijski ovisna i ima djecu za koju se mora brinuti. Kad žena napokon odluči prijaviti nasilnika i ima informaciju kako i gdje prijaviti, dobro je da to ne čini sama već da je netko uz nju. Također, žena mora znati da ima gdje otići pa je dobro ako joj netko iz njezine okoline može pružiti utočište na par dana. Ponavljam, najvažnije je vjerovati ženi i ne nuditi savjete na svoju ruku.

Što može napraviti sama žena koja je žrtva nasilja?

Dva najveća oslonca za nasilnika su to da pokuša ženu izlolirati i da uvjeri ženu da je svemoćan. No to nikada nije istina. Nasilnik nije svemoćan, to je samo njegov pokušaj da ostavi taj dojam. Najvažnije je da žena priča s nekim. Žena koja se želi zaštititi mora biti neovisna i to je ono što mi govorimo mladim ženama koje tek ulaze u vezu ili brak – imajte svoje financijske resurse i imajte svoju neovisnost. Važno je i kad se mladi kuće, kad kupuju prvu nekretninu, da vlasništvo ne bude upisano samo na jednu osobu nego na obje. Zvuči banalno i trivijalno, ali to vam je život i o tome ovisi koliko će se lako netko moći izvući ako dođe do neke situacije. To je težak razgovor kad su dvoje ljudi mladi, vole se i planiraju budućnost. Ljubav je lijepa stvar, ali samostalnost i neovisnost su preduvijet za jednu zdravu ljubav.

Kod žena iznad 50 najveći je problem ta financijska neovisnost pogotovo zbog nesigurnosti na tržištu rada. Žene tada najčešće ostaju u nasilnim vezama. Kažu da nisu mogle otići i nisu željele zbog djece. No baš zbog djece bi nasilnu vezu trebalo okončati. Prije nekoliko mjeseci je došlo do promjena u zakonu o nasilju u obitelji te sad postoje određene mjere koje omogućuju uklanjanje nasilnika iz doma, a ne žrtve. Nažalost, to u praksi još uvijek nije zaživjelo jer je pravo vlasnika stana iznad prava žrtve na zaštitu. Ako je nasilnik vlasnik stana, vi ga ne možete maknuti iz njegovog vlasništva. Nadamo se da će se to promijeniti i da će zaštita žene i djece biti iznad prava vlasništva. Zato stalno naglašavamo da je financijska samostalnost jako bitna.

Važni kontakti u slučaju obiteljskog nasilja

Policija – telefon 192
Autonomna ženska kuća Zagreb – telefon 0800 55 44
Ženska pomoć sada – SOS Telefon za žene i djecu žrtve nasilja – telefon 0800 655 222; 01/4655-222
Caritas Zagrebačke nadbiskupije – telefon 01/3668-822, 01/3016-274
Dom za djecu i odrasle – žrtve obiteljskog nasilja „Duga – Zagreb“ – telefon 01/3831-770
Portal Sigurno mjesto na kojem možete naći sve potrebne informacije kao i centre za pomoću u mjestu vašeg stanovanja.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Pravobraniteljica Vidović nam je objasnila razliku između dosmrtnog i doživotnog uzdržavanja

‘Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju vlasništvo nad imovinom se na davatelja uzdržavanja prenosi u trenutku smrti primatelja uzdržavanja, dok se to kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju događa odmah nakon sklapanja ugovora, i upravo zbog trenutka prelaska vlasništva, ugovori o dosmrtnom uzdržavanju znatno su rizičniji od onih o doživotnom.’

Objavljeno

|

Broj starijih osoba koje trebaju nečiju pomoć i nemaju dovoljno financijskih sradstava, ali imaju nekretninu, iz dana u dan je sve više. Zbog toga je i sve više onih koji se odlučuju na potpisivanje ugovora o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju. Ideja takvih ugovora je da starija osoba dobije pomoć i njegu koja joj je potrebna, a njen njegovatelj nekretninu – prije ili poslije smrti osobe o kojoj brine, ovisno o tome koja vrsta ugovora je potpisana.

Nažalost, brojni su primjeri prijevara u kojima starija osoba ostane i bez potrebne njege i bez svoje nekretnine. Svjesna tog rastućeg problema, pučka pravo0braniteljica Lora Vidović organizirala je okrugli stol na temu “Znate li što potpisujete? – Starije osobe i rizici dosmrtnog uzdržavanja” kako bi upozorila osobe da dobro provjere što potpisuju i da se zaštite na vrijeme. Razgovarali smo s gospođom Vidović i pokušali razjasniti neke stvari…


Kako se moglo čuti na okruglom stolu o dosmrtnom uzdržavanju, većina ljudi je čula za dosmrtno i doživotno uzdržavanje, no tek rijetki znaju u čemu je razlika. Možete li nam tu razliku ukratko pojasniti?

Naravno, kod ugovora o doživotnom uzdržavanju vlasništvo nad imovinom se na davatelja uzdržavanja prenosi u trenutku smrti primatelja uzdržavanja, dok se to kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju događa odmah nakon sklapanja ugovora, i upravo zbog trenutka prelaska vlasništva, ugovori o dosmrtnom uzdržavanju znatno su rizičniji od onih o doživotnom. Rezultati istraživanja pokazali su da je više od dvije trećine ispitanika čulo za dosmrtno, odnosno doživotno uzdržavanje, no manje od sedam posto točno zna koja je razlika između njih, što pokazuje kako se o ovoj temi treba puno više govoriti. Mnogi su istaknuli da tu razliku znaju, ali ili je ne znaju objasniti, ili je tumače pogrešno. Važno je da svi građani, a pogotovo starije osobe na koje se ova tema najviše odnosi, razumiju koje su mogućnosti sklapanja takvih ugovora, koja su njihova prava i što točno njima dobivaju, kao i ono najvažnije, koji su rizici te kako se od njih zaštititi. U praksi se sklapa više ugovora o doživotnom, nego o dosmrtnom uzdržavanju, no neznanje starijih osoba da, potpisavši dosmrtno uzdržavanje, trenutačno ostaju bez imovine, taj institut čini izuzetno podložnim zloupotrebama.

Pravni institut dosmrtnog uzdržavanja zamišljen je kao jedan od načina na koji starije osobe mogu doći do adekvatne skrbi u trenucima kada im je ona najpotrebnija. Međutim, vrlo su česte zloupotrebe zbog kojih stariji ljudi ostaju bez svoje imovine. Možete li nam detaljnije opisati kako dolazi do zloupotreba, odnosno, možete li nam opisati neke stvarne primjere?

Tako je, institutom dosmrtnog uzdržavanja željelo se na još jedan način omogućiti starijim osobama da dođu do potrebne skrbi u trenucima kada im je ona najpotrebnija, no, umjesto toga, ova vrsta ugovora često je sredstvo zlouporaba, zbog čega stariji ostaju i bez skrbi i bez svoje imovine. Suprotno očekivanju, najveći broj zlouporaba dolazi od strane članova obitelji s kojima starije osobe potpisuju takve ugovore, a ne od trećih osoba, što je još jedna porazna činjenica. Na okruglom stolu istaknut je primjer ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prema kojem je sin dobio stan vrijedan 250 tisuća eura, a otac zauzvrat 2.500 kuna mjesečno za smještaj, bez uključenih režija, bez definiranja ikakvih usluga skrbi ili pak troškova pogreba. I ravnateljica Centra za socijalnu skrb Zagreb potvrdila je da su, prema njihovim iskustvima, upravo problemi unutar obitelji najčešći razlog zlouporabe dosmrtnih ugovora. Tu bih svakako napomenula da se Zakonom o socijalnoj skrbi iz 2017. godine, temeljem naših preporuka, pružateljima socijalnih usluga, osobama koje su kod njih zaposlene te članovima njihovih obitelji, zabranilo kao davateljima uzdržavanja sklapanje ovih ugovora čime se ipak umanjila mogućnost zlouporaba. Naime, više je pritužbi pokazalo kako su vlasnici obiteljskih i privatnih domova inzistirali upravo na sklapanju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju uz ugovor o smještaju, a ove su izmjene takvu praksu onemogućile.

Postoje li neki, barem okvirni, podaci o broju sklopljenih ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i broju zloupotreba?

Činjenica da ova tema nije dovoljno istražena, niti postoje službeni podaci o broju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kao niti o broju pokrenutih postupaka za njihovo raskidanje, potaknula nas je da provedemo ovo istraživanje, a rezultati su, između ostalog, potvrdili potrebu jačanja informiranja i edukacije. Predstavnica javnobilježničke komore iznijela je podatke da je prošle godine u uredima javnih bilježnika sklopljeno približno 6300 ugovora o uzdržavanju, od kojih je 21 posto o dosmrtnom, a 79 posto o doživotnom uzdržavanju. No, to su djelomični podaci jer ne znamo koliko je još takvih ugovora sklopljeno na sudu. O broju sudskih postupaka za raskid ovih ugovora Ministarstvo pravosuđa ne vodi podatke, pa ih niti ne znamo, a kada bi ti podatci postojali, mogli bi poslužiti kao temelj za osmišljavanje više učinkovitih mjera zaštite starijih osoba kada se s ovim problemom susretnu.

Osim informiranja građana, koje su još mjere predviđene i što se još može poduzeti kako bi bilo što manje prevarenih građana?

Gotovo 20 posto stanovnika Hrvatske osobe su starije životne dobi, a problem starenja stanovništva jedan je od naših gorućih problema jer se posljedice snažno osjećaju u cijelom društvu. To se posebno odnosi i na dugoročno planiranje brige za starije osobe, a to područje stalno pratimo i u godišnjim izvješćima Hrvatskom saboru.

Isto tako, prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, osobe starije od 65 godina u Hrvatskoj su i najizloženije riziku od siromaštva, njih čak 28,6 posto, dva postotna poena više nego u 2016., a one koje žive u samačkim kućanstvima, još i više, gotovo polovica njih. To pokazuje da mjere socijalne politike koje se provode nisu dobro usmjerene i ne daju rezultate, ali isto tako se otvara prostor za moguće zlouporabe. Kako bi se to spriječilo, uz jačanje informiranja i edukacije građana, već niz godina zagovaramo uvođenje dodatnih zaštitnih mehanizama za primatelje dosmrtnog uzdržavanja, poput osnivanja registra pružatelja uzdržavanja, žurnost u postupanju sudova u slučajevima raskida ugovora, kao i osiguranje socijalnih usluga starijima koji su takve postupke pokrenuli. Pozitivan pomak svakako predstavljaju izmjene Zakona o socijalnoj skrbi iz 2017., a početkom 2018. godine na snagu je stupio i novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je, isto na naš prijedlog, prepoznao starije osobe kao posebno ranjivu skupinu.

Ako netko posumnja da je žrtva zloporabe kad je riječ o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, što se može napraviti? Ima li više spasa nakon što je takav ugovor potpisan? Što napraviti ako je netko nama blizak žrtva takve prijevare?

Svakako je važno da se osobe koje smatraju da su žrtve prijevare posavjetuju s pravnim stručnjacima oko zaštite svojih prava i što prije zatraže pravnu zaštitu od suda, te eventualno razmotre mogućnost pokretanja postupka raskida ugovora. Pravni savjet moguće je dobiti i putem besplatne pravne pomoći. Nažalost, prevarene osobe uglavnom se obraćaju za pomoć nakon sklapanja ugovora, kada im je na raspolaganju jedino sudski postupak za njegov raskid. Kako je mahom riječ o osobama koje nemaju dovoljno sredstava za život, lošeg su zdravlja i ne mogu samostalno brinuti o svojim potrebama, sporost pravosuđa za njih može biti kobna. Zato je iznimno važno da sudski postupci u kojima se ovi ugovori raskidaju budu žurni, kao i da se za vrijeme njihova trajanja starijima omogući ostvarivanje prava iz socijalne skrbi. O tome smo razgovarali i na okruglom stolu i nadamo se da će i Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku razmotriti argumente za propisivanje žurnosti u takvim postupcima, kao i za ostale postupke vezane za uzdržavanje, odnosno propisivanje prava na korištenje socijalnih usluga tijekom trajanja postupka raskida, što sada nije slučaj.

Kako se zaštititi odnosno može li se ikako znati da nešto nije u redu s ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju jer, naravno, nisu svi takvi ugovori i općenito slučajevi – zloupotreba?

Pri sklapanju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju važno predvidjeti sve potencijalne situacije. On mora biti puno precizniji od „ja tebi ručak, ti meni peterosobni stan”, u suprotnom dolazi do problema. Primjerice, završi li primatelj usluge u domu, ugovorni odnos može se zakomplicirati ako nije jasno ugovoreno plaća li se dom iz njegove mirovine ili je plaća uzdržavatelj te što u tom slučaju s mirovinom. Također, primatelju uzdržavanja savjetuje se da se za njega upiše služnost stanovanja, uporabe i plodouživanja na imovinu koju daje davatelju uzdržavanja, kao i stvarni teret uzdržavanja, a u većini slučajeva može se upisati i zabrana otuđenja i opterećenja nekretnine bez njegove suglasnosti. To su samo neke od mogućnosti kojima se smanjuje mogućnost zlouporabe, no, nažalost, nje će biti i dalje, pogotovo dok se ovom problemu sustavnije ne pristupi. Najveća ulogu tu svakako imaju institucije, ali veliku odgovornost imaju i pravni stručnjaci poput javnih bilježnika, sudaca, odvjetnika, pravnika u centrima za socijalnu skrb, udrugama civilnog društva, kao i mediji. Isto tako, sklapanje takvih ugovora trebalo bi prepustiti pravnim stručnjacima koji tijekom postupka utvrđuju volju stranaka i uvjeravaju se u njihovu sposobnost poduzimanja pravnog posla, savjetuju ih o pravnim posljedicama raznih mogućnosti prijenosa imovine te posebno o razlici između doživotnog i dosmrtnog uzdržavanja, sastavljaju ugovor, tumače njegove odredbe i drugo. Najgora varijanta je kad osobe same sastavljaju ugovore prema “špranci” s interneta jer često imaju i pogrešnu predodžbu o stvarnim značenjima pojedinih odredbi što svakako otvara prostor potencijalnoj zlouporabi.

Sindikat umirovljenika Hrvatske svojedobno je pokrenuo provjeru koliko osoba i pod kojim uvjetima u raznim oglasima nudi uzdržavanje starijim osobama. Kažu da su došli do šokantnih podataka. Naime, takvih oglasa ima jako puno, ljudi međusobno izmjenjuju ‘savjete’ kako do nekretnine bez dizanja kredita, neki ‘skrbe’ o više starijih osoba… Kontrolira li itko takve oglase i sklopljene ugovore?

Upravo zbog takvih slučajeva korisno bi bilo uspostaviti registar pružatelja uzdržavanja kako bi se jasno i transparentno vidjelo koliko je pružatelja uzdržavanja te o koliko osoba svaki od njih brine jer dobrobit starijih osoba mora biti na prvom mjestu. Razmatralo se proširenje ovlasti centara za socijalnu skrb u smislu davanja prethodne suglasnost za sklapanje ovih ugovora kao i provođenja nadzora nad ispunjenjem, no to nije prihvaćeno jer je važno da starije osobe zadrže svoju autonomiju i pravo samostalno donositi odluke, a nadzor nad ispunjenjem ugovornih obveza je u nadležnosti suda. Oko ovih tema svakako se treba još razgovarati i naći prihvatljivo rješenje u skladu sa zakonskim propisima kako bi se na najbolji način zaštitilo i primatelje uzdržavanja, ali i davatelje uzdržavanja koje savjesno i odgovorno obavljaju sve svoje obveze u skladu s ugovorom i zakonom.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP