Prati nas

Nema predaje

Ana (56): Kad je nasilan, pobjegnem susjedi i čekam. Ma nije on loš…

Ljudi pitaju kako prepoznati nasilje. Najjednostavniji odgovor je onda kad vi od svog partnera osjećate strah. To je izuzetno veliki alarm. Taj strah je dio psihičkog nasilja kad se žrtva osjeća napadnuto, ugroženo, omalovažavano.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Muž me tuče
foto: Pexels

“Grozno mi je ovdje u ovako malom stanu. Znam da je to centar Zagreba ali ja sam navikla na svoje dvorište i vrt. Imam puno ruža i svakakvog cvijeća. I moje životinje mi fale. Tko zna kako im je sada”, govori kroz suze gospođa koju ćemo nazvati samo Ana. Inače živi u jednom malom mjestu kraj Zeline, ali trenutno je smještena u garsonijeri u zapadnom dijelu Zagreba kamo su je sklonila njezina djeca, sin i kćer, koji sa svojim obiteljima žive u blizini. Naime, Anu je pretukao muž. Opet. Intervenirala je i policija te ga odvela u stanicu na triježnjenje. S obzirom da je kuća njegova, ne mogu učiniti puno više od toga. Tad su uskočila Anina djeca i odlučila skloniti majku na neko vrijeme. Muž je u međuvremenu pušten iz zatvora. Preko sina joj je poručio da se vrati. Da će se promijeniti. Da mu je žao.

“To uvijek tako bude. Kad je pijan strašno je nasilan, a kasnije mu bude žao. Ma nije on loš čovjek, ali kad popije…  Djeca su mi rekla da bi bilo bolje da na neko vrijeme dođem tu u ovaj stan nego da idem u neko sklonište ili tako nešto. I moja djeca žive tu u blizini pa mogu doći kad god nešto zatrebam. I stvarno dođu kad god mogu. Ali oni imaju i svoju djecu, moraju ići na posao. Znam da ne mogu po čitav dan brinuti o meni. Ma, ništa meni ne fali. Evo imam i za jesti i sve što trebam. Ali voljela bih biti kod svoje kuće”, priča dalje Ana dok joj se oči pune suzama.


Ana ima 56 godina, ali izgleda starije. Pogled joj je vrlo nemiran, kao da svakoga časa i iz svakog pravca očekuje napad. “Rano sam se udala, imala sam tek 20 godina. U početku sam radila ali kad sam prvi put ostala trudna, napustila sam posao i više se nisam vratila. Sad mislim da bi bilo bolje da imam neke svoje novce. Suprug je uvijek volio malo popiti, ali u početku me nije tukao. S vremenom je počeo piti sve više i više, a nasilan je postao kad su djeca otišla od doma. Kad je takav onda odem do susjede i čekam da se smiri. Jednom je sin bio kod kuće kad se muž vratio pod gasom i počeo jako neugodno vikati. Sin je zvao policiju ali oni su rekli da zapravo ništa ne mogu, ako nije bilo baš fizičkog nasilja. Sad zadnji put mi je prijetio da će me ubiti pa su ga policajci ipak odveli. No to je sve kratko. A on svaki put veli da neće više i da će se popraviti.”

Koliko ima žena poput Ane, ne zna se. Naime, žene iznad određene dobi vrlo rijetko prijavljuju obiteljsko nasilje, a ponekad, ako izostane onaj fizički aspekt, nasilje ni ne prepoznaju kao nasilje. O ovoj osjetljivoj temi razgovarali smo sa Senkom Sekulić Rebić, psihologinjom i voditeljicom Centra za seksualna nasilja pri Ženskoj sobi.

Koliko je doista rašireno nasilje unutar obitelji nad ženama iznad 50 godina? Postoji li barem neka procjena?

Nema procjene. Svaka takva procjena je užasno nezahvalna. Što se tiče službenih statistika, one na razini Državnog zavoda za statistiku ni ne postoje što je jedan od pokazatelja koliko se ozbiljno odnosno neozbiljno shvaća problem rodno uvjetovanog nasilja nad ženama. Osim toga, žene koje imaju iznad 50 godine će još teže prijavljivati takvu vrstu obiteljskog nasilja jer je za pretpostaviti da one već godinama pa i desetljećima žive u takvom odnosu, a i način socijalizacije je bio drugačiji kad su te žene ulazile u bračne ili partnerske odnose nego što je to danas.

Može li se reći da žene ponekad imaju problem uopće prepoznati da se radi o nasilju? Neki oblici ponašanja prije su se tolerirali i smatrali normalnima.

Da, to je točno. Nasreću, brak danas više nije imperativ. Iako je položaj žena na tržištu rada i dalje lošiji od položaja muškaraca, ipak veći broj žena ima mogućnost da budu neovisne, i kulturološki i financijski i na svaki drugi način. U tom smislu brak više nije nužnost na način na koji je prije bio percipiran kao nužnost. I muškarci i žene sve više shvaćaju da bi osnova braka trebalo biti međusobno uvažavanje i suživot koji bi oboma predstavljao olakšanje.

Prije je bilo izuzetno bitno održati brak. Brak je u više slučajeva doslovce bio sredstvo preživljavanja pa su se mnoge stvari koje su se događale unutar bračne zajednice, pogotovo u ruralnim dijelovima Hrvatske, smatrale gotovo normalnima ili kao nešto na što se ne pokušava utjecati. Bila je sramota reći da je u braku prisutno nasilje, žene se okrivljavalo, zajednica im je poručivala da se ništa niti može niti treba napraviti. Ženama je bilo lakše ostati u braku u kojem ima nasilja nego se maknuti jer je društvo poručivalo da je brak, kakav god on bio, bolji nego ne-brak. Srećom, to više nije na stvari. Međutim, žene koje imaju preko 50 godina su socijalizirane u ponešto drugačijem kontekstu.

Silovanje u braku

foto: Pixabay

Posebna tabu tema je seksualno nasilje.

Da. Pojam seksualnog nasilja u braku je ogroman problem. Seks u braku se smatrao obavezom žene. Danas je prilično jasno i komunicira se da je bilo kakav prisilan seksualni odnos, kad je partner pijan ili kad ucjenjuje, ili bilo kakav prisilan odnos kojeg žena ne želi – zapravo silovanje. Prije o tome nije bilo govora. Mi tek od 2003. imamo zakon o zaštiti od obiteljskog nasilja. Prije 2003. godine – a to nije tako davno, tek prije 15 godina – nije bilo jasne zakonodavne regulative koja bi govorila o tome da nasilje u braku nije privatna nego javna stvar.

No bez obzira na taj zakon, postupanja po tom zakonu i po drugim zakonima koji bi trebali štititi od rodno uvjetovanog nasilja, nisu adekvatna. Institucije i dalje imaju propuste u djelovanju. Zajednica se nije adekvatno postavila prema tome i ne zna odlučiti tko je kriv za nasilje. Ono što mi stalno ponavljamo je da je za bilo koji oblik nasilja uvijek odgovoran samo i isključivo nasilnik.

No nasilje nije samo fizičko. Koji se sve oblici ponašanja smatraju nasiljem?

Nasilje počinje u onom trenutku kad mi narušavamo nečiju autonomiju. Plodno tlo za nasilje stvara se puno prije stvarnog nasilja. Sve počinje s onim prvim trenutkom kad netko nekog ne sluša, ne uvažava, onemogućuje mu kretanje, komunikaciju s nekim, stjecanje financijske neovisnosti, branjenje zapošljavanja, iskazuje pretjeranu ljubomoru ili ikakvu ljubomoru uopće. Jer ljubomora nije znak ljubav nego potrebe za kontrolom. To nije ljubav, to je nešto drugo.

Ono što ljudi najlakše prepoznaju je fizičko nasilje i to samo u slučajevima kad postoje tragovi. A razno-razna naguravanja, gniječenja, povlačenja za kosu vam neće ostavit tragove. Ljudi nas često pitaju kako se prepoznaje nasilje. Najjednostavniji odgovor je onda kad vi od svog partnera osjećate strah. To je izuzetno veliki alarm. Taj strah je dio psihičkog nasilja kad se žrtva osjeća napadnuto, ugroženo, omalovažavano. Ekonomsko je nasilje ono kad partneri onemogućuju ženi da se zaposli. Ili čak dolaze ženi na posao pa rade probleme, pogotovo ako je žena u procesu razvoda braka. Onda tu je i seksualno nasilje o kojem se malo priča. No to sve su samo nekakve grube kategorizacije koje nama olakšavaju komuniciranje. No čim vi osjećate strah od svog partnera, čim ne možete autonomno donositi relevantne odluke za svoj život, pitanje je u kakvom se vi to odnosu nalazite.

Govorite samo o ženama, no one nisu jedine koje trpe nasilje.

Da. Netko bi mogao pitati a što je sa slučajevoma kad su muškarci napadnuti i trpe obiteljsko nasilje. Da, i muškarci mogu biti žrtve bilo kakvog nasilja pa tako i obiteljskog. Međutim činjenično stanje koje je vrlo lako provjeriti u službenim podacima PUZ-a  je da obiteljsko nasilje u nesrazmerno većem broju za žrtve ima žene. A o seksualnom nasilju da i ne pričamo.

Što napraviti kad ustanovimo da netko u našoj okolini trpi nasilje?

Ono što okolina može napraviti je da apsolutno vjeruje ženi koja se požalila da trpi nasilje. Da vjeruje čak i onda kad neke stvari zvuče nelogično. Jer nasilje nema logike. Nasilje nije i ne treba biti normalna stvar. Znači, treba vjerovati osobi koja je nama ukazala povjerenje i poštovanje i obratila nam se. Ono što svatko može napraviti kad sazna da je netko žrtva nasilja, je pružiti joj informacije do kojih ona možda ne može doći. Znači, informacije o tome gdje postoji pravno ili psihološko savjetovalište. Mi vodimo savjetovalište za žrtve seksualnog nasilja, Udruga B.A.B.E. za žene žrtve obiteljskog nasilja. Nadalje, saznati informacije gdje se može izvršiti prijava nasilja jer svako nasilje je prekršajno ili kazneno djelo, ovisno o težini i ono se kao takvo treba prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu. To je naša građanska dužnost.

Dok ovo govorim, svjesna sam da prijava nije laka jer nemamo uvijek potpunu sigurnost da će sustav reagirati kako treba. No ono što je činjenica je da ako se nasilnik ne prijavi, ne može se baš puno toga napraviti pogotovo kad je žena financijski ovisna i ima djecu za koju se mora brinuti. Kad žena napokon odluči prijaviti nasilnika i ima informaciju kako i gdje prijaviti, dobro je da to ne čini sama već da je netko uz nju. Također, žena mora znati da ima gdje otići pa je dobro ako joj netko iz njezine okoline može pružiti utočište na par dana. Ponavljam, najvažnije je vjerovati ženi i ne nuditi savjete na svoju ruku.

Što može napraviti sama žena koja je žrtva nasilja?

Dva najveća oslonca za nasilnika su to da pokuša ženu izlolirati i da uvjeri ženu da je svemoćan. No to nikada nije istina. Nasilnik nije svemoćan, to je samo njegov pokušaj da ostavi taj dojam. Najvažnije je da žena priča s nekim. Žena koja se želi zaštititi mora biti neovisna i to je ono što mi govorimo mladim ženama koje tek ulaze u vezu ili brak – imajte svoje financijske resurse i imajte svoju neovisnost. Važno je i kad se mladi kuće, kad kupuju prvu nekretninu, da vlasništvo ne bude upisano samo na jednu osobu nego na obje. Zvuči banalno i trivijalno, ali to vam je život i o tome ovisi koliko će se lako netko moći izvući ako dođe do neke situacije. To je težak razgovor kad su dvoje ljudi mladi, vole se i planiraju budućnost. Ljubav je lijepa stvar, ali samostalnost i neovisnost su preduvijet za jednu zdravu ljubav.

Kod žena iznad 50 najveći je problem ta financijska neovisnost pogotovo zbog nesigurnosti na tržištu rada. Žene tada najčešće ostaju u nasilnim vezama. Kažu da nisu mogle otići i nisu željele zbog djece. No baš zbog djece bi nasilnu vezu trebalo okončati. Prije nekoliko mjeseci je došlo do promjena u zakonu o nasilju u obitelji te sad postoje određene mjere koje omogućuju uklanjanje nasilnika iz doma, a ne žrtve. Nažalost, to u praksi još uvijek nije zaživjelo jer je pravo vlasnika stana iznad prava žrtve na zaštitu. Ako je nasilnik vlasnik stana, vi ga ne možete maknuti iz njegovog vlasništva. Nadamo se da će se to promijeniti i da će zaštita žene i djece biti iznad prava vlasništva. Zato stalno naglašavamo da je financijska samostalnost jako bitna.

Važni kontakti u slučaju obiteljskog nasilja

Policija – telefon 192
Autonomna ženska kuća Zagreb – telefon 0800 55 44
Ženska pomoć sada – SOS Telefon za žene i djecu žrtve nasilja – telefon 0800 655 222; 01/4655-222
Caritas Zagrebačke nadbiskupije – telefon 01/3668-822, 01/3016-274
Dom za djecu i odrasle – žrtve obiteljskog nasilja „Duga – Zagreb“ – telefon 01/3831-770
Portal Sigurno mjesto na kojem možete naći sve potrebne informacije kao i centre za pomoću u mjestu vašeg stanovanja.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Ovo ljeto je manje turista pa svoju zemlju ponovno otkrivaju – domaći

Svima koji se bave turizmom, ova sezona nije vrijedna spomena. Međutim, sad kad nema ogromnog broja turista, u nekima od najpoznatijih destinacija ponovno uživaju domaći.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

Turistička sezona je na izdisaju – što zbog skorašnjeg kraja ljeta, početka škole i svega što donose i normalne godine, a što zbog egzodusa turista čim su njihove matične zemlje stavile Hrvatsku na crvenu listu zbog porasta broja zaraženih koronavirusom.

Strani turisti koji su ove godine ipak došli na Jadran (statistike kažu njih oko 40 posto od uobičajenog broja), brže-bolje su spakirali stvari i zaputili se prema granici ostavljajući inače krcate turističke destinacije polupraznima. I dok ugostitelji i iznajmljivači očajavaju, ostalo stanovništvo ponovno otkriva neka mjesta koja su prijašnjih godina zbog nepreglednih rijeka ljudi, izbjegavali.


Na Plitvičkim jezerima tako se, nakon dugog vremena, uglavnom čuje samo hrvatski jezik, a osim manjih gužvi, mnoge je na posjet ovom našem najpoznatijem nacionalnom parku ponukala i niža cijena ulaznica kojom je uprava parka željela od sezone spasiti što se spasiti da. Tijekom svibnja i lipnja kad se još činilo da od turističke sezone neće biti ništa, cijena je bila snižena i do 50 posto, no kad su posjetitelji ipak počeli pristizati, cijena je malo povećana, no i dalje je 30 posto niža od uobičajene.

To je bio jedan od razloga i što su park baš sada odlučili posjetiti Branka i Vlado, umirovljenici iz Zagreba koji su u prvu šetnju Plitvičkim jezerima poveli i svog trogodišnjeg unuka Jana.

“Karta je jako skupa. I sada, a o prijašnjoj cijeni da i ne govorimo. Gledajte, nama je kao penzionerima to jako skupo. I onda kad platiš skupu kartu, još se guraš s tisućama turista. No sad kad je cijena malo niža, a gužvi nema, odlučili smo doći. Naš unuk još nikada nije bio na Plitvicama, pa dok mu roditelji rade, mi smo napravili mali izlet”, govori nam Branka i dodaje da su nešto džeparca za ovo putovanje dobili i od svoje djece, Janovih roditelja.

“Karte smo kupili jednu mi, drugu su nam platila naša djeca, a mali ima besplatan ulaz. Ponijeli smo sa sobom sendviče i sokove tako da osim sladoleda nećemo puno više trošiti. Učinilo nam se da je sada idealan trenutak za dolazak. Ima ljudi, ali gužva nije kao ranijih godina. Pa znalo se događati da ljudi bude toliko da auti budu sparkirani uz rub ceste s obje strane uzduž čitavih Plitvica. Ove godine je prava milina. Da bar tako i ostane”, kaže Vlado pripremajući karte za pregled na ulazu u park.

Upravo ovo zadnje je česta opaska koja se može čuti od domaćih ljudi – barem od onih koji ne žive od turizma: ovolik, dakle upola manji broj turista, zapravo je idealan. Samo kad bi oni svi donijeli toliko novca kao da ih je duplo više. Nažalost, to tako ne ide.

foto: Silvija Novak

Svjesni su toga i u Zadru gdje na poznatoj gradskoj plaži Kolovare lokalci ponovno uživaju kao nekad, ali s određenim grčem. “Ovo je taman. Više ljudi je naprosto previše, ali nažalost neće ovo svi uspjet preživjeti. Mislim prije svega na kafiće i restorane. Lako za mene, ja sam u mirovini”, kaže Senka koja je na plažu povela i svoje dvije unučice.

“Da vam pravo kažem i ne sjećam se kad sam zadnji put bila na Kolovarama na kupanju. Kad mi dođu djeca iz Zagreba, odemo na plažu negdje izvan grada. Tu na Kolovarama bude čovjek na čovjeku. Ali ove godine je kako bi trebalo biti”, kaže Senka kupujući djevojčicama sladoled u kafiću na plaži u kojem ove godine nema gužve. “Bilo je ljudi. Imali smo par dana, čak i tjedana početkom kolovoza koji su izgledati kao da nema korone. Ali brzo se to razišlo. Tako da sada, napokon, uživamo mi.”

Ni u trajektnoj luci Gaženica nije gužva. U špici sezone i tu su se, povremeno, znale stvoriti velike kolone za ukrcaj, no to je trajalo svega par udarnih vikenda i nakon toga je stalo. Sada na otok putuju uglavnom samo domaći, oni koji ondje žive ili imaju vikendice, a jedini kruzer u luci ne čeka putnike, već je ondje “zapeo” i čeka da prođe pandemija.

foto: Silvija Novak

No zanimljivo, mnogi otoci, pa tako i Dugi otok, nisu taj pad broja turista baš toliko osjetili. “Srpanj je bio tako-tako, ali kolovoz pun. Nije bilo slobodne sobe”, kaže godpođa Rada koja iznajmljuje apartman u mjestu Verunić.

Naime, na najudaljeniji otok zadarskog arhipelaga i inače dolaze oni željni mira i tišine, a kako taj skriveni biser Jadrana još uvijek nije zahvatila posvemašnja apartmanizacija, čak i kad su svi kapaciteti uglavnom popunjeni, nije prevelika gužva. Također, nisu iznevjerili niti nautičari kojima je Dugi otok jedna od omiljenih destinacija.

No da nije sve baš kao inače, lokalno stanovništvo zna po ipak manje sparkiranih automobila u blizini poznate plaže Saharun i po tome što mnogi restorani, čak ni u srcu sezone, nisu radili čitav dan nego samo poslijepodne i navečer.

Domaći su zato uživali i kupali se i na plažama koje inače, kad je sezona u punom jeku, zaobilaze u širokom luku. Tko ga uspije preživjeti, mogao bi pamtiti ovo ljeto kao jedno od najljepših u životu.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP