Prati nas

Mozaik

Divljina, ulica i prašina: Jesmo li nekad bolje odgajali djecu?

Jesu li vaš unuk i njegovi prijatelji ikada sami naložili vatru u polju kako bi ispekli ukradene kukuruze? Zločesto protrčali kroz visoku travu ili polje žita? Najljepše dječje uspomene nastaju u takvim trenucima, daleko od roditelja, a njih je sve manje u svijetu u kojemu stavljamo na vagu sigurnost i samostalnost.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

najbolje igraonice za djecu
foto: Pixabay

“Nekada se znalo tko je roditelj, a tko dijete”, izjava je koju često čujemo uz zamjerke kako današnje društvo uzdiže djecu na razinu božanstva, dok svaka mlada obitelj ima omanju knjižnicu na temu odgoja djece. Danas je sve u rasporedu, strukturi, uvažavanju djetetovih želja i osjećaja, dok samo dijete postaje projekt kojeg treba izgurati do kraja, a roditelj ono što u poslu nazivamo projektnim menadžerom.

Odgojne metode promijenile su se stubokom u devedesetim godinama prošlog stoljeća pa se bake i djedovi moraju navikavati na neko drugačije postupanje s djecom u kojem je “pedagoško” lupanje po stražnjici (ili čak neka žešća fizička mjera) postalo razlog za razgovor sa socijalnim radnikom. Sjećate li se vremena dok su se stariji družili u oblaku cigarete, a djeca su pored njih sjedila i mirno slušala ili su se sama zabavljala uz televizijski program? Danas bi to bio zločin.


Bilo je to vrijeme kada nisu postojale igraonice. Djeca su se igrala u dvorištima, u prašini na ulici, u napuštenim zgradama i starim automobilima. Na svim tim uzbudljivim mjestima koje danas smatramo opasnima. Danas unuke vodimo na satove glazbe, sporta, lijepog ponašanja i svega onoga što im mi, kao roditelji i bake i djedovi, navodno ne možemo dati. Satnica im je ispunjena obavezama. No jesu li djeca i roditelji danas sretniji?

Ako je pitati bake, majke su postale paranoidne, žele kontrolirati svaki detalj djetetovog života. Roditeljstvo je postalo kompliciranije, zahtjevnije, opsesivnije. Roditelji nemaju mira, a nemaju ga ni najmlađi.

Dok smo nekada imali jednu ili dvije knjige koje su nam nudile svo potrebno znanje o odgoju djece, majke danas biraju između različitih pristupa ili škola od kojih se svaki drastično razlikuje od drugoga. A konačnu riječ ima internet i sulude roditeljske rasprave na forumima. Hoće li dijete imati trajne posljedice ako tu i tamo prespava s roditeljima u krevetu? Hoće li mrziti roditelje ako ga pošalju u kut? I kako će to, dovraga, utjecati na njegovo samopouzdanje u četrdesetima? Smiju li se djeca uopće igrati rata? Hoće li zbog toga postati manje empatični?  Nekada si roditelji nisu postavljali takva pitanja.

Uz sve to, djeca gube samostalnost i slobodu. Možete li zamisliti da dijete danas pustite s njegovim vršnjacima na bazen bez nadzora ili u šumu? Da slobodno zagazi u potok kako bi uhvatio punoglavce? Jesu li vaš unuk i njegovi prijatelji ikada sami naložili vatru u polju kako bi ispekli ukradene kukuruze? Zločesto protrčali kroz visoku travu ili polje žita? Najljepše dječje uspomene nastaju u takvim trenucima, daleko od roditelja, a njih je sve manje u svijetu u kojemu stavljamo na vagu sigurnost i samostalnost. Pri čemu uvijek odabiremo sigurnost. Jer za samostalnost, mislimo, uvijek ima vremena. A zapravo nema. Pa dolazimo u situaciju da roditelji zabavljaju djecu, umjesto da se djeca zabavljaju sama.

Psiholozi ove pomake u roditeljstvu povezuju s boljim protokom informacija. Danas znamo za sve ružne stvari koje se događaju u svijetu, a one nam narušavaju poimanje stvarnosti i ograničavaju spoznaju da je naš svijet bitno sigurniji od onoga što vidimo na televiziji i internetu. Iako ne posve siguran.

Kažu, svaki roditelj mora sam odlučiti kako će odgajati svoje dijete, no stakleno zvono nije dobar odabir. Dijete se ne može posve zaštiti, pokriti mu oči i uši da ne vidi ono što roditelji ne žele da vidi. Uostalom, djeca se odgajaju za ovaj svijet i moraju znati kako on funkcionira. Moraju prepoznati opasnosti, iskusiti razočaranju, shvatiti da ne mogu dobiti sve što požele, spoznati da ne mogu biti dobri u svemu i da svijet nije mirisna livada na kojoj će im se događati samo lijepe stvari. Iako će tih lijepih stvari, ako im to dopustimo, biti daleko više od onih ružnih.

Bake i djedovi to znaju. Samo kako u to uvjeriti mlade roditelje?

.

Show

Jimmy Stanić je u studiju i ponovno snima, pridružila mu se i Barbara

Istinska legenda hrvatske glazbe, Jimmy Stanić (91), ponovno je u studiju gdje s Orkestrom Josipa Cvitanovića snima novi album. Na snimanju mu se pridružila i supruga Barbara.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Legendarni Jimmy Stanić ponovno je u studiju, što je vijest koja će sigurno razveseliti njegove brojne obožavatelje. Stanić (91) u studiju Croatia Recordsa snima novi album zajedno s Orkestrom Josipa Cvitanovića, a na snimanju mu se pridružila i supruga Barbara.

Život ove istinske ikone hrvatske glazbe sve je samo ne dosadan i uobičajen. Iako je s vremenom postao gotovo zaštitni znak Zagreba, rodom je iz Dubrovnika, što je možda manje poznato. Živi u Utrinama, iako je zapravo s Trešnjevke. Onu legendarnu bubu više ne vozi, iako ga je vjerno služila čak 30 godina.


Jimmy Stanić se oženio tek u 61. godini, a do 55. živio je kao pravi dečko – s mamom. Susret sa svojom suprugom Barbarom Trohar ovako je opisao: “Ugledao sam je s leđa, a potom pohitao da je vidim i s prednje strane”. Nije se, kaže, ranije ženio jer je čekao pravu i – dočekao je. 

No kao i u svakom braku, i u njihovom ima trzavica, ali sve se to brzo riješi. ”Naljutim se, ali ne mogu reći da se to na meni vidi. Naljute me neke stvari, ali onda ja to s Barbarom rešim”, kazao je Stanić.

Iako mu se bogata karijera proteže na više desetljeća i obilježena je brojnim hitovima poput “Prolazi sve…”, “Kobila Suzy”, “Prsluk pucam”, “Pokloni svoj mi foto”, “Dimnjačar” i mnogim drugima, od glazbe se, priznaje, nije obogatio.

”Ne, nažalost. Ja volim pevati. Nisam nikad nikom rekel – morate mi tolko platiti, inače ne bum peval. Rekel sam: ‘kolko možete tolko mi platite, jebi ga’. U Bosni mi je jedna gatara gatala pa mi veli: ‘dečko, ti ne buš nikad imal gomilu love, al – uvek bu ti kapalo…’ I, tak je do danas”, rekao je svojedobno za Jutarnji.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP