Prati nas

Mozaik

Divljina, ulica i prašina: Jesmo li nekad bolje odgajali djecu?

Jesu li vaš unuk i njegovi prijatelji ikada sami naložili vatru u polju kako bi ispekli ukradene kukuruze? Zločesto protrčali kroz visoku travu ili polje žita? Najljepše dječje uspomene nastaju u takvim trenucima, daleko od roditelja, a njih je sve manje u svijetu u kojemu stavljamo na vagu sigurnost i samostalnost.

Objavljeno

|

najbolje igraonice za djecu
foto: Pixabay

“Nekada se znalo tko je roditelj, a tko dijete”, izjava je koju često čujemo uz zamjerke kako današnje društvo uzdiže djecu na razinu božanstva, dok svaka mlada obitelj ima omanju knjižnicu na temu odgoja djece. Danas je sve u rasporedu, strukturi, uvažavanju djetetovih želja i osjećaja, dok samo dijete postaje projekt kojeg treba izgurati do kraja, a roditelj ono što u poslu nazivamo projektnim menadžerom.

Odgojne metode promijenile su se stubokom u devedesetim godinama prošlog stoljeća pa se bake i djedovi moraju navikavati na neko drugačije postupanje s djecom u kojem je “pedagoško” lupanje po stražnjici (ili čak neka žešća fizička mjera) postalo razlog za razgovor sa socijalnim radnikom. Sjećate li se vremena dok su se stariji družili u oblaku cigarete, a djeca su pored njih sjedila i mirno slušala ili su se sama zabavljala uz televizijski program? Danas bi to bio zločin.


Bilo je to vrijeme kada nisu postojale igraonice. Djeca su se igrala u dvorištima, u prašini na ulici, u napuštenim zgradama i starim automobilima. Na svim tim uzbudljivim mjestima koje danas smatramo opasnima. Danas unuke vodimo na satove glazbe, sporta, lijepog ponašanja i svega onoga što im mi, kao roditelji i bake i djedovi, navodno ne možemo dati. Satnica im je ispunjena obavezama. No jesu li djeca i roditelji danas sretniji?

Ako je pitati bake, majke su postale paranoidne, žele kontrolirati svaki detalj djetetovog života. Roditeljstvo je postalo kompliciranije, zahtjevnije, opsesivnije. Roditelji nemaju mira, a nemaju ga ni najmlađi.

Dok smo nekada imali jednu ili dvije knjige koje su nam nudile svo potrebno znanje o odgoju djece, majke danas biraju između različitih pristupa ili škola od kojih se svaki drastično razlikuje od drugoga. A konačnu riječ ima internet i sulude roditeljske rasprave na forumima. Hoće li dijete imati trajne posljedice ako tu i tamo prespava s roditeljima u krevetu? Hoće li mrziti roditelje ako ga pošalju u kut? I kako će to, dovraga, utjecati na njegovo samopouzdanje u četrdesetima? Smiju li se djeca uopće igrati rata? Hoće li zbog toga postati manje empatični?  Nekada si roditelji nisu postavljali takva pitanja.

Uz sve to, djeca gube samostalnost i slobodu. Možete li zamisliti da dijete danas pustite s njegovim vršnjacima na bazen bez nadzora ili u šumu? Da slobodno zagazi u potok kako bi uhvatio punoglavce? Jesu li vaš unuk i njegovi prijatelji ikada sami naložili vatru u polju kako bi ispekli ukradene kukuruze? Zločesto protrčali kroz visoku travu ili polje žita? Najljepše dječje uspomene nastaju u takvim trenucima, daleko od roditelja, a njih je sve manje u svijetu u kojemu stavljamo na vagu sigurnost i samostalnost. Pri čemu uvijek odabiremo sigurnost. Jer za samostalnost, mislimo, uvijek ima vremena. A zapravo nema. Pa dolazimo u situaciju da roditelji zabavljaju djecu, umjesto da se djeca zabavljaju sama.

Psiholozi ove pomake u roditeljstvu povezuju s boljim protokom informacija. Danas znamo za sve ružne stvari koje se događaju u svijetu, a one nam narušavaju poimanje stvarnosti i ograničavaju spoznaju da je naš svijet bitno sigurniji od onoga što vidimo na televiziji i internetu. Iako ne posve siguran.

Kažu, svaki roditelj mora sam odlučiti kako će odgajati svoje dijete, no stakleno zvono nije dobar odabir. Dijete se ne može posve zaštiti, pokriti mu oči i uši da ne vidi ono što roditelji ne žele da vidi. Uostalom, djeca se odgajaju za ovaj svijet i moraju znati kako on funkcionira. Moraju prepoznati opasnosti, iskusiti razočaranju, shvatiti da ne mogu dobiti sve što požele, spoznati da ne mogu biti dobri u svemu i da svijet nije mirisna livada na kojoj će im se događati samo lijepe stvari. Iako će tih lijepih stvari, ako im to dopustimo, biti daleko više od onih ružnih.

Bake i djedovi to znaju. Samo kako u to uvjeriti mlade roditelje?

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP