Prati nas

Mozaik

Divljina, ulica i prašina: Jesmo li nekad bolje odgajali djecu?

Jesu li vaš unuk i njegovi prijatelji ikada sami naložili vatru u polju kako bi ispekli ukradene kukuruze? Zločesto protrčali kroz visoku travu ili polje žita? Najljepše dječje uspomene nastaju u takvim trenucima, daleko od roditelja, a njih je sve manje u svijetu u kojemu stavljamo na vagu sigurnost i samostalnost.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

najbolje igraonice za djecu
foto: Pixabay

“Nekada se znalo tko je roditelj, a tko dijete”, izjava je koju često čujemo uz zamjerke kako današnje društvo uzdiže djecu na razinu božanstva, dok svaka mlada obitelj ima omanju knjižnicu na temu odgoja djece. Danas je sve u rasporedu, strukturi, uvažavanju djetetovih želja i osjećaja, dok samo dijete postaje projekt kojeg treba izgurati do kraja, a roditelj ono što u poslu nazivamo projektnim menadžerom.

Odgojne metode promijenile su se stubokom u devedesetim godinama prošlog stoljeća pa se bake i djedovi moraju navikavati na neko drugačije postupanje s djecom u kojem je “pedagoško” lupanje po stražnjici (ili čak neka žešća fizička mjera) postalo razlog za razgovor sa socijalnim radnikom. Sjećate li se vremena dok su se stariji družili u oblaku cigarete, a djeca su pored njih sjedila i mirno slušala ili su se sama zabavljala uz televizijski program? Danas bi to bio zločin.


Bilo je to vrijeme kada nisu postojale igraonice. Djeca su se igrala u dvorištima, u prašini na ulici, u napuštenim zgradama i starim automobilima. Na svim tim uzbudljivim mjestima koje danas smatramo opasnima. Danas unuke vodimo na satove glazbe, sporta, lijepog ponašanja i svega onoga što im mi, kao roditelji i bake i djedovi, navodno ne možemo dati. Satnica im je ispunjena obavezama. No jesu li djeca i roditelji danas sretniji?

Ako je pitati bake, majke su postale paranoidne, žele kontrolirati svaki detalj djetetovog života. Roditeljstvo je postalo kompliciranije, zahtjevnije, opsesivnije. Roditelji nemaju mira, a nemaju ga ni najmlađi.

Dok smo nekada imali jednu ili dvije knjige koje su nam nudile svo potrebno znanje o odgoju djece, majke danas biraju između različitih pristupa ili škola od kojih se svaki drastično razlikuje od drugoga. A konačnu riječ ima internet i sulude roditeljske rasprave na forumima. Hoće li dijete imati trajne posljedice ako tu i tamo prespava s roditeljima u krevetu? Hoće li mrziti roditelje ako ga pošalju u kut? I kako će to, dovraga, utjecati na njegovo samopouzdanje u četrdesetima? Smiju li se djeca uopće igrati rata? Hoće li zbog toga postati manje empatični?  Nekada si roditelji nisu postavljali takva pitanja.

Uz sve to, djeca gube samostalnost i slobodu. Možete li zamisliti da dijete danas pustite s njegovim vršnjacima na bazen bez nadzora ili u šumu? Da slobodno zagazi u potok kako bi uhvatio punoglavce? Jesu li vaš unuk i njegovi prijatelji ikada sami naložili vatru u polju kako bi ispekli ukradene kukuruze? Zločesto protrčali kroz visoku travu ili polje žita? Najljepše dječje uspomene nastaju u takvim trenucima, daleko od roditelja, a njih je sve manje u svijetu u kojemu stavljamo na vagu sigurnost i samostalnost. Pri čemu uvijek odabiremo sigurnost. Jer za samostalnost, mislimo, uvijek ima vremena. A zapravo nema. Pa dolazimo u situaciju da roditelji zabavljaju djecu, umjesto da se djeca zabavljaju sama.

Psiholozi ove pomake u roditeljstvu povezuju s boljim protokom informacija. Danas znamo za sve ružne stvari koje se događaju u svijetu, a one nam narušavaju poimanje stvarnosti i ograničavaju spoznaju da je naš svijet bitno sigurniji od onoga što vidimo na televiziji i internetu. Iako ne posve siguran.

Kažu, svaki roditelj mora sam odlučiti kako će odgajati svoje dijete, no stakleno zvono nije dobar odabir. Dijete se ne može posve zaštiti, pokriti mu oči i uši da ne vidi ono što roditelji ne žele da vidi. Uostalom, djeca se odgajaju za ovaj svijet i moraju znati kako on funkcionira. Moraju prepoznati opasnosti, iskusiti razočaranju, shvatiti da ne mogu dobiti sve što požele, spoznati da ne mogu biti dobri u svemu i da svijet nije mirisna livada na kojoj će im se događati samo lijepe stvari. Iako će tih lijepih stvari, ako im to dopustimo, biti daleko više od onih ružnih.

Bake i djedovi to znaju. Samo kako u to uvjeriti mlade roditelje?

.

Mozaik

Facebook stručnjaci rekli su svoje: ‘Van s arapskim brojkama iz hrvatskih škola!’

Važne informacije potražite u vjerodostojnim i provjerljivim izvorima. Facebook nije jedan od njih. Ali vas može zabaviti.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

Iako formalno nepriznata od obrazovnih sustava, Facebook akademija prepoznata je po golemoj produkciji multidisciplinarnih stručnjaka koji se ne libe prakticirati slobodu glasnog mišljenja, bilo da je riječ o čipiranju, Billu Gatesu ili koronavirusu.

Tako smo nakon “plodonosne” debate, u kojoj smo saznali sve o ljudima-gušterima, planiranom smanjenju populacije za tri četvrtine i “istinama o kojima se novinari ne usude pisati”, odlučili provjeriti što dotični akademici, okupljeni na našoj Facebook stranici, misle o kvaliteti hrvatskoga školstva. Kako se već godinama govori o pretrpanosti osnovnoškolskog kurikuluma, pitali smo ih trebaju li djeca već u osnovnoj školi učiti arapske brojke.


U samo tridesetak minuta stiglo nam je prvih stotinu odgovora. Čak 45 njih je odlučilo odlučno reći NE suvišnim novotarijama poput arapskih brojki. Isti omjer zadržan je i kad je zbir glasova nakon sat vremena iznosio 200. U trenutku pisanja ovog teksta, čak 45 posto onih koji žele da se njihov glas čuje na društvenim mrežama misli da su arapske brojke – višak. Razlozi su brojni, no pretežu oni da “ima i korisnijih stvari za naučiti”.

Što su arapske brojke?

To su obične brojke koje upotrebljavamo u svakodnevnom životu. Arapske brojke su tradicionalni naziv matematičkih simbola 0, 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9 koji su omogućili upotrebu položajnoga decimalnoga brojevnoga sustava i unaprijedili metode računanja s pomoću abaka.

Ovako je o arapskim brojkama glasala Facebook akademija znanosti i umjetnosti

Njihova najstarija upotreba zabilježena je u Indiji 595., a uporaba nule, ključnog simbola koji omogućava djelotvornost sustava, zabilježena je 876. Preko Arapa, prijevodom na latinski al-Hvarizmijeve Knjige o uspostavljanju i suprotstavljanju u XII. st., arapske su brojke stigle u Europu. Njihovu širu primjenu potaknuo je Leonardo Fibonacci Knjigom o abacima, 1202. (Hrvatska enciklopedija)

Zašto smo postavili ovu anketu?

Da bismo vas podsjetili da su to oni isti “stručnjaci” koji se ne libe raspravljati o ozbiljnim i kompliciranijim stvarima poput 5G mreže, cijepljenja ili protuepidemijskih mjera i pri tome očekuju da njihovo mišljenje poštujete, kao da je riječ o informiranom i kvalificiranom stavu.

Što smo zaključili?

Važne informacije potražite u vjerodostojnim i provjerljivim izvorima. Facebook nije jedan od njih. Ali vas može nasmijati.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP