Prati nas

Aktivno starenje

Kokice prijateljice daju jaja i liječe staračku usamljenost

Ja i moja druga supruga svugdje smo išli skupa, no kad je ona umrla, ostao sam sam. Prije nego su došle kokoši bio sam jako usamljen. Otkako sam postao član projekta HenPower, moj je život dobio neki novi smisao.

Objavljeno

|

HenPower (screenshot: SBS)

Owen Turnbull kupa malo petodnevno pile u sudoperu zajedničke praonice rublja u domu umirovljenika u kojem živi. Pile koje tiho pijuče dok mu Owen tepa, jedno je od četvoro siročadi. “Mama im je umrla prije tri dana. Našao sam je kad sam ih išao nahraniti. Bio sam jako tužan. Čovjek se poveže s tim pticama”, kaže Owen.

84-godišnji Owen već devet godina živi u domu umirovljenika gdje dijeli bungalov s 82-godišnjom suprugom. U domu živi još 70 drugih umirovljenika te 13 kokoši i 15 pilića. Svakoga jutra ustaje u pola šest, čisti kokošinjac, daje pticama vodu i hrani ih. Svake večeri (osim utorka kad ima slobodno) sprema ih na počinak.



Među kokošima je čak 16 različitih pasmina a svaka ptica ima svoje ime i to sve po ženama koje su doista živjele u tom kraju. Najljepša među njima, sa srebrnkastim perjem, nazvana je po Owenovoj supruzi. Jaja se prodaju po cijeni od 1,25 funti svako u središnjem prostoru doma gdje se nalaze i inkubatori te poslužuje čaj stanarima doma, piše Telegraph.

“Pilići i kokoši su dio programa za pomoć kod usamljenosti i izolacije. Na ideju se došlo 2012. godine kad je jedna stanarka doma koja je patila od demencije, osoblju doma stalno govorila kako joj nedostaju ‘njezine djevojke’. Osoblje doma nije znalo o kome govori – o sestrama ili kćerima? No na kraju su shvatili da je mislila na kokoši”, priča Douglas Hunter, voditelj kreativnih radionica za starije Equal Arts.

S obzirom da se tome nije protivio nitko iz centra za socijalnu skrb i organizacija za zaštitu životinja, nekoliko kokoši je doneseno u dom kako bi se vidjelo hoće li njihovo prisustvo smetati osoblju doma i ostalim stanarima. No i osoblje i drugi stanari zavoljeli su ptice pa su odlučili nabaviti još.

HenPower (screenshot: SBS)

Lutrijom do kokošinjca

Zanimljiv splet okolnosti omogućio je da se u domu izgradi prava nastamba za kokoši. Naime, organizacija Equal Arts na lutriji je osvojila 164.000 funti koje su utrošili na pokretanje projekta HenPower i izgradnju kokošinjca sa svom potrebnom opremom na osam različitih lokacija. Osim uobičajenih poslova oko držanja peradi, programom su obuhvaćene i razne druge aktivnosti na temu kokoši – od umjetničkih projekata, plesa i pjevanja. “Iznenadili biste se koliko ima pjesama na temu kokoši, pogotovo u jazzu iz tridesetih godina”, kaže Hunter.

Program je prije svega namijenjen muškarcima koji najčešće pate od depresije u domovima umirovljenika, iako ima i žena koje se bave kokošima. “Muškarci obično nemaju tako široku društvenu mrežu oko sebe pa su češće potišteni i usamljeni. Također, imaju manje hobija”, kaže Hunter.

Pilići koji mijenjaju život

Thomas “Ossie” Cresswell je velik muškarac koji se sporo kreće. Priznaje da je u početkuu bio skeptičan prema ideji kokoši u domu umirovljenika. Kako je i sam prije držao kokoši, pristao je sudjelovati u projektu no nije mu se svidjela ideja da se prema kokošima odnosi kao prema kućnim ljubimcima. No sada je jedan od najvatrenijih zagovornika. “Otkako su kokoši ovdje, moj život je ispunjeniji. Bio bih izgubljen bez njih.”

Početna grupa od 23 umirovljenika stvarno je svim srcem prihvatila projekt. Prošle godine su kupili inkubator i išli na aukciju kako bi kupili oplođena jaja. “Svi smo nestrpljivo čekali da se izlegnu prvi pilići, a kad se to dogodilo svi smo se veselili i grlili. To je bilo stvarno emotivno”, kaže Jos Forester-Melville jedan od voditelja projekta. “Svima su bile suzne oči. Owen je sve snimao video kamerom. Bili smo kao djeca u vrtiću.”

Važan dio HenPower projekta je suradnja sa zajednicom. Zato vode piliće na gostovanja po vrtićima i školama te u druge domove umirovljenika. “Kad dođemo u neki dom za starije, svi uglavnom sjede i gledaju u zid. A neki od njih su i mlađi od mene. No kad dovedemo piliće, odmah se povede razgovor i prostorija odmah oživi2, kaže Cresswell ta dodaje kkao je ovaj projekt promijenio i njegov život. “Živim u domu već 16 godina. Dva puta sam ostao udovac. Ja i moja druga supruga svugdje smo išli skupa, no kad je prije deset godina umrla, ostao sam sam. Prije nego su došle kokoši bio sam jako usamljen. Otkako sam postao član projekta HenPower, moj je život dobio neki novi smisao.”

HenPower (screenshot: SBS)

 

Projekt HenPower nije namijenjen isključivo stanarima doma umirovljenika. Tommy Appleby živi pet kilometara od doma umirovljenika i nikad nije držao kokoši. 20 godina je brinuo za teško bolesnu suprugu, a kad je ona umrla bio je jako usamljen. “Nisam se ni sa kime družio jer sam stalno brinuo o njoj. No nije mi bilo teško jer je ona bila žena mog života. No kad je prije pet godina umrla, ostao sam sasvim sam. Bio sam izgubljen.” Čovjeka uključenog u HenPower upoznao je na groblju. Kaže da mu isprva nije bilo lako povezati se s ljudima, no ptice su i tu pomogle. Sad među ljubiteljima kokoši ima dobre prijatelje.

Projekt HenPower definitivno mijenja živote. Kampanja za smanjenje usamljenosti provela je istraživanje i ustanovila da usamljenost povećava rizik od razvoja Alzheimerove bolsti za 50 posto. Za Applebyja je projekt HenPower značio ulaz i u ostale projekte. Sad redovito odlazi na satove ukulelea, slikanja i plesa. Kaže da se u početku malo mučio jer ne čuje baš najbolje, no sve je bilo popraćeno s puno smijeha.

Studija Sveučilišta Northumbria pokazala je da se kod muških sudionika projekta HenPower poboljšalo opće stanje te smanjila depresija i osjećaj usamljenosti. U jednom domu koji brine uglavnom o dementnim osobama, nakon uključuvanja u HenPower projekt značajno se smanjio broj nasilnih incidenata, čak za 50 posto, a upotreba antipsihotika toliko je smanjena da se oni više uopće ne izdaju rutinski. Uspjeh projekta potaknuo je interes drugih domova iz Velike Britanije ali i drugih zemalja u svijetu. Kako ovaj program napreduje u Australiji, pogledajte u ovom sjajnom videu.

.

Aktivno starenje

‘Za 80. rođendan darovala sam si – tetovažu!’

Ova tetovaža je dar koji sam sama sebi poklonila za 80. rođendan. Namjeravam tu novu tetovažu iskoristiti u razgovorima o toma kako su žene u osamdesetim godinama tretirane i kako se na njih gleda. Brine me to što mnoge žene mojih godina skrivaju svoju dob. Zašto misle da moraju sakriti taj podatak? I zašto misle da moraju skrivati i mijenjati kako izgledaju? Što to zapravo govori o nama?

Objavljeno

|

Gdje se tetovirati?

Elaine Soloway nagrađivana je autorica blogova i kazališnih predstava koje je producirala zajedno s kćerima. Nedavno je proslavila 80. rođendan i tom si je prilikom darovala – tetovažu. Evo što o tome kaže:

“Graciela spokojno sjedi na mom desnom ramenu. To je tetovaža morskog konjica veličine dlana. Ima prelijepe oči s dugačkim trepavicama, dugačak ružičasti rep i krunu. Tri puta dnevno pažljivo perem svoju novu tetovažu antibakterijskim sapunom i sušim ručnikom. Vrlo sam pažljiva prilikom tog procesa, baš kao nova mama koja njeguje svoje dijete.



Ova tetovaža je dar koji sam sama sebi poklonila za 80. rođendan. To je također podsjetnik na dar koji sam sama sebi poklonila prošle godine kad sam napokon naučila plivati.

Netko bi mogao pomisliti da sam umjesto na tetoviranje trebala odvesti svoje naborano lice estetskom kirurgu, no nakon jednog propalog braka i drugog koji je završio smrću supruga, odlučila sam da to ipak nije za mene. Sretna sam sama i ne zanimaju me nove veze. Nikad nisam zavidjela prijateljicama koje su bile na faceliftingu i tretmanu protiv bora. To je njihova stvar. Meni se činilo nepotrebnim dobrovoljno odlaziti u bolnicu. Ja kod doktora idem samo u prijekoj nuždi.

Graciela je moja druga tetovaža. Prvu sam napravila kad mi je bilo 60 godina i ona je moja posveta dvjema kćerima. Na lijevoj nadlaktici imam srce, glazbene note i imena svojih kćeri Faith i Jill. Mnogi su me čudno gledali kad sam se prvi put odlučila tetovirati. Iako sam uvijek gajila stav ‘baš me briga što ljudi misle’, sad imam spremne još neke odgovore u slučaju da netko odluči zabadati nos.

Sa svojih tek nešto više od 1,50 centimetara lako se izgubim u gužvi. A kad i nisam skrivena, moja veličina u kombinaciji s mojim godinama često izazove komentare poput: ‘Joj, baš ste slatki!’ I dok su oni koji mi to govore uvjereni da mi daju kompliment, ja čujem nešto posve drugo. Te me riječi još više umanjuju. Kao da sam nekakva mala životinjica, mačkica ili psić. A ja sam zapravo pametna, sposobna i samostalna žena.

Zato sam odlučila da sada, sa svojih 80 godina, napravim novu tetovažu kojom neću slaviti svoje divne kćeri, već sebe. Namjeravam tu novu tetovažu iskoristiti u razgovorima o toma kako su žene u osamdesetim godinama tretirane i kako se na njih gleda. Brine me to što mnoge žene mojih godina skrivaju svoju dob. Zašto misle da moraju sakriti taj podatak? I zašto misle da moraju skrivati i mijenjati kako izgledaju? Što to zapravo govori o nama? Zašto se imaju potrebu mijenjati umjesto da budu ponosne na to što jesu?

Naravno, razumijem da će u mnogim slučajevima mlađe osobe imati prednost, no umjesto da se prilagođavamo stereotipima, zašto ih jednostavno ne bismo razbili?

Možda moja nova tetovaža pomaže otkriti pravu priču o mom životu. Kad me pitaju što ta slika znači, ja im objasnim da znači da nikad nije kasno za ostvariti ciljeve. Mislim da je to ključna poruka za sve starije ljude. Vidite, plivanje je bila moja dugogodišnja želja. I naučila sam plivati. Također, naučila sam nešto španjolskog i naučila svirati omiljenu pjesmu na klaviru. Priznajem da mi ne ide najbolje, ali u ovom sam slučaju zadovoljna s osrednjim. Nikad se neću natjecati na olimpijskim igrama za starije, ali plivati znam. Neću nikada pisati poeziju na španjolskom, ali mogu voditi jednostavan razgovor. Nikad neću imati solistički koncert, ali najdražu pjesmu znam odsvirati.

Ono što je najvažnije je to da me moj bazen, moj klavir i moji prijatelji govornici španjolskog prihvaćaju onakvom kakva jesam – stara, naborana, sjedokosa, tetovirana i – sretna!”

Nastavi čitati