Prati nas

Mozaik

Dobizam – koliko ga zaista ima?

Diskriminacija na osnovu dobi zove se dobizam i raširena je pojava u našem društvu. Iako diskriminaciji mogu biti izložene i mlađe osobe, termin se uglavnom koristi za diskriminaciju starijih kad ih se zbog predrasuda i dobnih stereotipa omalovažava ili onemogućava u svakodnevnom aktivnostima.

Objavljeno

|

foto: Pixabay

Dobizam je termin koji se koristi za označavanje diskriminacije osoba ili grupa na osnovu njihove dobi. Prijevod je to engleskog termina „ageism“ koji je 1969. skovao liječnik, psihijatar i gerontolog Robert Neil Butler, inače prvi ravnatelj američkog Nacionalnog instituta za starenje. Iako se osobe može diskriminirati i na osnovu njihove mladosti, dobizam se uglavnom povezuje s diskriminacijom starijih osoba.

Ta diskriminacija može biti slučajna ili sistematična, a Butler ju je opisao kao kombinaciju tri povezana elementa: predrasude vezane uz stare osobe, staru dob i sam proces starenja; razni oblici diskriminacije starih osoba u praksi; institucionalna praksa koja podržava diskriminaciju starih. Razgovarali smo s nekoliko pripadnika starije generacije kako bismo doznali koliko su izloženi dobizmu u svakodnevnom životu.


Gordana (72) iz Zagreba

Pa ne mogu reći da sam se baš često sretala s tim. Valjda su ljudi s kojima se družim pretežno pristojni i ne dijele ljude s obzirom na godine. A ako netko i nije pristojan, ja se maknem. S takvim ljudima nemam što tražiti ionako. Dogodi se ponekad neka sitnica, na primjer da ti se netko dosta mlađi ne želi ustati u tramvaju. Mladi danas stalno bulje u te svoje mobitele i ne gledaju što se oko njih događa. A ponekad se i prave da ne primijete kad u tramvaju pored njih stoji netko stariji kome je sigurno teže stajati. Ali ne dam se ja. Kad je u tramvaju gužva, a netko tako sjedi i ne miče se, ja reagiram. Pristojno zamolim da mi ustupi stolicu jer ja ipak imam 72 godine, bole me noge i leđa. I mladi se tad ustanu kad ih lijepo zamoliš, ne mogu reći. A neki se dignu i sami. Ma sve vam to dolazi od kuće. Nekoga su roditelji naučili da bude pristojan a nekoga nisu.

Prvomajski prosvjed 2018.

foto: Sandro Bura

Vjekoslav (82) iz Zagreba

U svakodnevnom životu se nisam baš puno susretao s dobizmom. To je valjda zato što se najviše družim sa  starijima, ovakvima kao ja (smijeh). Ali zna me zasmetati na internetu. Ja jako volim internet i Facebook, pogotovo. Mislim da se dosta dobro snalazim, a ono što ne znam, pokažu mi kćeri. No smeta me što sve te neke upute nisu prilagođene starijima, a to je nepravedno jer starijih na internetu ima jako puno. Sve je prilagopđeno mlađima koji brzo pohvataju sve novotarije, a nama starijima ipak treba malo duže. I tu nastane problem. Ako imam problema s internetom ili mi treba neka pomoć ili informacija i nazovem svog teleoperatera i oni to sve tako na brzinu i bez volje „izbiflaju“ da nema šanse da se tu čovjek snađe. Oni bi trebali biti svjesni da ima jako puno njihovih korisnika koji su stariji i nisu toliko vješti s tehnologijom.

Na internetu najviše volim gledati o drugim gradovima i zemljama, zanima me politika i priroda. Ponekad komentiram nešto na internetu ili Facebooku i tu mi se znalo dogoditi da mi netko odgovori prilično bezobrazno samo zato što sam stariji. To niako nije u redu. Osim toga nemam nekih drugih problema.

Nada (75) iz Zagreba

Ja sam vam vrlo aktivna. U penziji sam već dosta dugo, no ponekad mi se čini da sad imam više posla nego dok sam radila. Putujem, dosta izlazim s prijateljicama i dva puta tjedno idem na vježbanje. Volim se srediti i uvijek imam frizuru, malo šminke i sređene nokte. Ja se sama sa sobom osjećam jako dobro. No nekoliko puta sam od dosta mlađih ljudi čula kako me komentiraju: „Što se ova stara toliko ‘larfa’, zašto se toliko šminka, pa što ona pokušava izgledati kao neka curica, pa kakve su to hlače, kakve cipele…“ To mi je grozno. Pa što bi se ljudi nakon određenih godina trebali prestati sređivati i izlaziti iz kuće? Zar postoji neki propis koji kaže da nakon sedamdesete više ne smiješ mazati nokte? Smiješno! Ali ne dira me to jako jer i oni će jednom doći u moje godine. Zapravo, doći će u moje godine ako budu imali sreće.

Zagreb, Maksimir (foto: Sandro Bura)

Vlasta (77) iz Zadra

Ja sam vam udovica već više od 15 godina. Muž je imao moždani udar i dvije sam ga godine njegovala. Kad je on umro, preselila sam u dom umirovljenika. Tako mi je bilo lakše i nisam više željela biti sama. Tamo sam upoznala jednog divnog gospodina, također udovca. Vlado mu je ime. Počeli smo se družiti i što da vam kažem – rodila se ljubav. Zavoljeli smo se jer smo imali slične životne priče, volimo slične stvari i lijepo nam je zajedno. Nisam očekivala da će se tako nešto dogoditi. Mislila sam da je to nemoguće. Ali vidite, dok je čovjek živ, sve se može dogoditi. No jako me neugodno iznenadilo kakve su ružne komentare ljudi imali. Neki, ne svi. Ali bilo ih je. Znali su reći da što si mi mislimo da smo tinejdžeri, kakvo je to ponašanje, pa zar smo tako brzo zaboravili naše pokojne bračne partnere… Jako me zaboljelo što su i neki meni bliski ljudi iz moje obitelji jako ružno reagirali. Pa zar bi ljubav trebala biti rezervirana samo za mlade? Što se stariji ne smiju zaljubiti? Uostalom, ja sam udovica već 15 godina, a moj Vlado 12. To je jako puno vremena. Zašto bismo bili sami ako nam je skupa bolje? Takvi ružni komentari su me jako razočarali. Čak sam i plakala, ali Vlado mu je tu velika utjeha i kaže mi da se ne obazirem na to. On mi je stvarno velika podrška.

Katica (73) iz Zadra

Ma mladi vam znaju misliti da mi stari ne razumijemo i ne primjećujemo neke stvari. Ali ako si star, pa nisi slijep i glup. Dogodi mi se da me u nekoj trgovini pokušaju preveslati. Misle da ako sam stara, da neću shvatiti. Evo recimo, neki dan sam uzela prašak za rublje koji je bio na akciji. No kad sam došla na blagajnu, zaračunali su mi ga po višoj cijeni. Ja sam se, naravno, pobunila, a blagajnica je bila tako bezobrazna i pokušala me uvjeriti da sam ja nešto krivo vidjela. Nakon što se nisam dala, pozvala je šeficu i još joj jako ružno preko telefona prokomentirala kako ju „neka stara gospođa gnjavi“. No kad je šefica došla, zajedno smo odnijele prašak do police gdje je bio i tamo doista vidjele da su stavili krivu cijenu. Šefica mi se poslije ispričala i stornirali su mi račun. Pa ja imam malu penziju i moram paziti na svaku kunu. Što si oni misle? Eto, takve stvari me smetaju.

Prvomajski prosvjed 2018.

foto: Sandro Bura

Vesna (69) iz Zagreba

Sve ovo što se događa, kako mi živimo, kako država brine odnosno ne brine za nas umirovljenike, sve vam je to jedna velika diskriminacija. Ja imam penziju 2000 kuna. Pa tko od toga može živjeti, pitam ja vas? Kad platim račune, ostane mi niti 1000 kuna za hranu. Ne pamtim kad sam zadnji put kupila nešto za obući, kad sam si nešto priuštila. Da nema moje djece, stvarno ne znam kako bih. A ja sam odradila 35 godina i 35 godina davala ovom društvu, a sad jedna spajam kraj s krajem i moram brojati svaki zalogaj. Evo, recite, zar to nije diskriminacija? Radiš čitav život i ondapod stare dane nemaš dovoljno ni za hranu. Sramota!

Vlado (78) iz Zagreba

Meni se neki dan dogodilo tu na rotoru kod Arene da su mi počeli trubiti jer se nisam uključio dovoljno brzo. Neki tip mi je vikao kroz prozor da šta ja još sa sto godina imam voziti. A ja vozim već pedeset godina i ni jedan sudar nisam imao. Možete si to zamisliti  – pedeset godina na cesti i ja nisam imao ni jedan sudar. A tad na rotoru je dolazio neki auto i nisam htio juriti. Sve ostalp je bilo u redu. Da sam mlađi, siguran sam da nitko ništa ne bi rekao, ali kad su vidjeli da sam stariji odmah je počela drama. To nije u redu.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Mozaik

I kad se odmara, milicioner radi! Čudnovate zgode drugova u plavom

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti.

Objavljeno

|

Autor

“Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze…” Uvod je to o u priču o opasnom milicionerskom životu koju je 1971. godine objavila zagrebačka Arena. Prenosimo je u cijelosti.

Ovo nisu priče dramatičnih obrata, nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe, nasilje.


Ovdje nećemo govoriti o dramama što ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode, što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona, dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.

Profesionalnost i efikasnost

Milicioner zapravo u svakom trenutku mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne vidimo.

I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.

Milicioner Željko otporan je na golo žensko tijelo

A događa se zaista svašta. U Stanici milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.

Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile. “I znate što je učinila”, kaže nam dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. “Potpuno se svukla!”

Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu, pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano, kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.

Milicioner Mirko na meti Zagrepčana

Zagrebačkom milicioneru Mirku Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.

I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač – milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: “Držite ga”! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio: “Znamo mi takve ptičice, koji se izdaju za milicionere!”

Srećom, nisu ga tukli. Građani su pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna. Oni su se s “napadačom” rukovali. Građani su se začuđeno razišli.

Milicionar Sabid spasio je napušteno dijete

Mirkov i Željkov kolega iz milicijske Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana, dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i panično pobjegao.

Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti. Kasnije se sve objasnilo: roditelji su mališana napustili prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se otpacima.

Milicioner Stipe na tračnicama

U naš razgovor umiješali su se i milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio. Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i dalje nije micao.

Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.

Milicioner Rade proglašen ustašom!

A milicioner Rade Bogun iz Prijedora doživio je u zagrebačkoj “Nami” jednu tešku i zaista neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan – ustaša!

Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.

Milicioner Slobodan i lice s potjernice

Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.

Slobodan Vukasović, među drugovima, prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22 godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne reportažu nego – kako nam rekoše njegovi drugovi – čitavu knjigu. Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme odmora.

Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.

Inače Vukasovo iskustvo je toliko da je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja, u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.

Milicioner Anđelko je riješio sve predmet

Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve planira, dobro promišlja, točno određuje.

Kao početniku prošle godine povjerili su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način: u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!

Milicioner Dime bori se riječima

Naša dopisnica Ranka Čičak iz Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju kriminalci.

A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju! Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu, toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila. Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to znao.

I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.

Mnogo takvih slučajeva može Dime navesti. “Psihologija me zanima više od svega”, kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi, potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.

Dime je završio kurseve džudo-vještine, ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine: po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.

“I sad recite”, piše Ranka Čičak, “da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda i željezna vrata otvara”.

Eto, u ovom zapisu htjeli smo podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što ga režira prijestupnik.

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru: “I kad se odmara, pozornik milicioner je u službi.” (autori: Stipe Mijić, Ćamil Krehić, Ranka Čičak, Luka Horvat / Arena, 1971. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP