Prati nas

Aktivno starenje

Ovako izgleda život u selu za oboljele od demencije

Sela za osobe s demencijom su ograđene zajednice dizajnirane posebno za osobe koje pate od demencije, što je termin koji se rabi za opisivanje različitih simptoma od zbunjenosti i izgubljenosti, pa do ozbiljnijeg gubitka pamćenja. Stanovnici Hogeweyka stanuju u kućama s po šest soba, a svaka je dizajnirana slijedeći jedan od četiri životna stila.

Objavljeno

|

screenshot: ZNnieuws

Anja, gospođa u osamdesetim godinama kaže da živi u selu otprilike jedan sat. U stvari, ondje živi već više od godinu dana. Kao i svi njezini susjedi, Anja pati od uznapredovale demencije. No onih dana kad se osjeća dobro, može poći u kupovinu namirnica u lokalnom dućanu, napraviti frizuru u lokalnom frizerskom salonu i navečer igrati bingo. Osim toga, može namočiti noge u fontani na seoskom trgu, pa čak poći i na vožnju biciklom. Anja živi u Hogeweyku u blizini Amsterdama, prvom selu za osobe s demencijom, piše The Economist.

Sela za osobe s demencijom su ograđene zajednice dizajnirane posebno za osobe koje pate od demencije, što je termin koji se rabi za opisivanje različitih simptoma od zbunjenosti i izgubljenosti, pa do ozbiljnijeg gubitka pamćenja. Demencije su posljedica raznih bolesti mozga karakterističnih za stariju dob. Stanovnici Hogeweyka stanuju u kućama s po šest soba, a svaka je dizajnirana slijedeći jedan od četiri životna stila. Ti stilovi su odabrani za pacijente nakon pomne analize i testiranja te intervjua s obitelji oboljelog. Anja i njezini sustanari žive u tradicionalnom kućanstvu s klasičnim kuhinjskim aparatima i šivaćom mašinom na kojoj piše da je proizvedena u Zapadnoj Njemačkoj. “Ovdje nećete naći suvremeni ili minimalistički dizajn”, kaže Eloy van Hal koji je osnovao ovo selo 2008. godine. Susjedna kuća ukrašena je ružičastim tapetama i kičastim plastičnim lusterima te je dio tzv. “urbanog stila”.



Hogeweyk svojim stanarima omogućuje izvjesnu slobodu i sigurnost onima koje pamćenje polagano napušta. Grupiranje stanara prema životnim stilovima osmišljeno je kako bi se ostvario koninuitet između njihovih prošlih i sadašnjih života. Ideja je bazirana na terapiji reminiscencije koja tjeskobu  pacijenata pokušava smanjiti stvaranjem poznatog okruženja. To dobro funkcionira pa se ideja počela širiti. Rotterdam je tako izgradio Muzej sjećanja gdje posjetitelji mogu vidjeti razne predmete iz svojeg djetinjstva i mladosti. U Dresdenu je pak jedan dom umirovljenika neke sobe uredio tako da podsjećaju na Istočnu Njemačku pa je sve puno predmeta iz komunističkog doba i slika Ericha Honeckera, bivšeg vođe komunističke partije Istočne Njemačke. Ponekad takve male varke čine mnogo kako bi posjetitelji bili sigurni. Jedan dom u Düsseldorfu ima lažbu autobusno stanicu pa stanari koji, u svojoj konfuziji, požele nekamo otići, ondje mogu “čekati autobus”. Nakon što na stanici provedu neko vrijeme, njegovatelji ih otprave nazad do njihovih soba.

Hogeweyk je prošle godine posjetilo 1400 ljudi želeći vidjeti kako to tamo funkcionira i možda napraviti nešto slično u svojoj zemlji. A lako je vidjeti i zašto. 1993. godine, kad je Hogeweyk bio samo običan dom, oko 50 posto pacijenata primalo je antipsihotične lijekove. 2015. godine samo je osam posto pacijenata primalo antipsihotike. U istraživanju o zadovoljstvu pacijenata provedenom 2010., ovaj dom je ostvario rezultat 9,1 od ukupno 10, dok je nacionalni prosjek bio 7,5.

No spomenimo na kraju i ovo: Hogeweyk postoji zato što si država Nizozemska to može priuštiti i financiran je uglavnom od strane države. Nacionalni sistem zdravstvenog osiguranja pokriva oko 6.000 eura troškova mjesečno po pacijentu pri čemu najbogatiji pojedinci uplaćuju oko 2.400 eura mjesečno. Sve u svemu, Nizozemska troši 4,3 posto svog BDP-a na dugotrajnu njegu, što je najveći iznos među zemljama OECD-a. Može se reći kako je potrebno „selo“ da bi se brinulo o dementnim pacijentima, no kad je plaćanje u pitanju, tu uskače država. Pogledajte priloženi video.

.

Aktivno starenje

‘Za 80. rođendan darovala sam si – tetovažu!’

Ova tetovaža je dar koji sam sama sebi poklonila za 80. rođendan. Namjeravam tu novu tetovažu iskoristiti u razgovorima o toma kako su žene u osamdesetim godinama tretirane i kako se na njih gleda. Brine me to što mnoge žene mojih godina skrivaju svoju dob. Zašto misle da moraju sakriti taj podatak? I zašto misle da moraju skrivati i mijenjati kako izgledaju? Što to zapravo govori o nama?

Objavljeno

|

Gdje se tetovirati?

Elaine Soloway nagrađivana je autorica blogova i kazališnih predstava koje je producirala zajedno s kćerima. Nedavno je proslavila 80. rođendan i tom si je prilikom darovala – tetovažu. Evo što o tome kaže:

“Graciela spokojno sjedi na mom desnom ramenu. To je tetovaža morskog konjica veličine dlana. Ima prelijepe oči s dugačkim trepavicama, dugačak ružičasti rep i krunu. Tri puta dnevno pažljivo perem svoju novu tetovažu antibakterijskim sapunom i sušim ručnikom. Vrlo sam pažljiva prilikom tog procesa, baš kao nova mama koja njeguje svoje dijete.



Ova tetovaža je dar koji sam sama sebi poklonila za 80. rođendan. To je također podsjetnik na dar koji sam sama sebi poklonila prošle godine kad sam napokon naučila plivati.

Netko bi mogao pomisliti da sam umjesto na tetoviranje trebala odvesti svoje naborano lice estetskom kirurgu, no nakon jednog propalog braka i drugog koji je završio smrću supruga, odlučila sam da to ipak nije za mene. Sretna sam sama i ne zanimaju me nove veze. Nikad nisam zavidjela prijateljicama koje su bile na faceliftingu i tretmanu protiv bora. To je njihova stvar. Meni se činilo nepotrebnim dobrovoljno odlaziti u bolnicu. Ja kod doktora idem samo u prijekoj nuždi.

Graciela je moja druga tetovaža. Prvu sam napravila kad mi je bilo 60 godina i ona je moja posveta dvjema kćerima. Na lijevoj nadlaktici imam srce, glazbene note i imena svojih kćeri Faith i Jill. Mnogi su me čudno gledali kad sam se prvi put odlučila tetovirati. Iako sam uvijek gajila stav ‘baš me briga što ljudi misle’, sad imam spremne još neke odgovore u slučaju da netko odluči zabadati nos.

Sa svojih tek nešto više od 1,50 centimetara lako se izgubim u gužvi. A kad i nisam skrivena, moja veličina u kombinaciji s mojim godinama često izazove komentare poput: ‘Joj, baš ste slatki!’ I dok su oni koji mi to govore uvjereni da mi daju kompliment, ja čujem nešto posve drugo. Te me riječi još više umanjuju. Kao da sam nekakva mala životinjica, mačkica ili psić. A ja sam zapravo pametna, sposobna i samostalna žena.

Zato sam odlučila da sada, sa svojih 80 godina, napravim novu tetovažu kojom neću slaviti svoje divne kćeri, već sebe. Namjeravam tu novu tetovažu iskoristiti u razgovorima o toma kako su žene u osamdesetim godinama tretirane i kako se na njih gleda. Brine me to što mnoge žene mojih godina skrivaju svoju dob. Zašto misle da moraju sakriti taj podatak? I zašto misle da moraju skrivati i mijenjati kako izgledaju? Što to zapravo govori o nama? Zašto se imaju potrebu mijenjati umjesto da budu ponosne na to što jesu?

Naravno, razumijem da će u mnogim slučajevima mlađe osobe imati prednost, no umjesto da se prilagođavamo stereotipima, zašto ih jednostavno ne bismo razbili?

Možda moja nova tetovaža pomaže otkriti pravu priču o mom životu. Kad me pitaju što ta slika znači, ja im objasnim da znači da nikad nije kasno za ostvariti ciljeve. Mislim da je to ključna poruka za sve starije ljude. Vidite, plivanje je bila moja dugogodišnja želja. I naučila sam plivati. Također, naučila sam nešto španjolskog i naučila svirati omiljenu pjesmu na klaviru. Priznajem da mi ne ide najbolje, ali u ovom sam slučaju zadovoljna s osrednjim. Nikad se neću natjecati na olimpijskim igrama za starije, ali plivati znam. Neću nikada pisati poeziju na španjolskom, ali mogu voditi jednostavan razgovor. Nikad neću imati solistički koncert, ali najdražu pjesmu znam odsvirati.

Ono što je najvažnije je to da me moj bazen, moj klavir i moji prijatelji govornici španjolskog prihvaćaju onakvom kakva jesam – stara, naborana, sjedokosa, tetovirana i – sretna!”

Nastavi čitati