Prati nas

Aktivno starenje

Što ako ćemo morati raditi do stote?

Većina ljudi pozne godine zamišlja kao zasluženi godišnji odmor i priliku da zauvijek napuste posao i uživaju u udobnosti svoga doma. No u budućnosti to možda neće biti tako. Postoji vrlo velik jaz između količine novca koju ljudi na razne načine uspiju uštediti za mirovinu, i količine novca koji će im zaista biti potreban.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Umirovljenici na tržištu rada
foto: andrew hatton/Pixabay

“Između 100. i 105. Godine objavio sam četiri stručna članka”, kaže postariji gospodin Bill Franklin (106), vjerojatno najstariji aktivni liječnik na svijetu. Za liječnika se obrazovao još u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Tijekom svoje plodne karijere, postao je jedan od vodećih stručnjaka za alergije. Radio je na Nobelovom nagradom ovjenčanom istraživanju antibiotika uz slavnog Alexandera Fleminga, a jednom je bio pozvan i u Irak kako bi liječio diktatora Sadama Huseina. Iako su pravila takva da je trebao otići umirovinu s 65 godina, nije mu padalo na pamet ostaviti posao i otada radi kao volonter.  “Moram napisati još jedan članak sad kad mi je 106 godina. Već imam neke natuknice”, kaže Franklin.

Ne moramo posebno ni naglašavati, Franklinov stav je rijetkost. Većina ljudi pozne godine zamišlja kao zasluženi godišnji odmor i priliku da zauvijek napuste posao i uživaju u udobnosti svoga doma. No u budućnosti to možda neće biti tako. Postoji vrlo velik jaz između količine novca koju ljudi na razne načine uspiju uštediti za mirovinu, i količine novca koji će im zaista biti potreban.
Prema nezavnom izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma, ljudi u nekom od najjačih svjetskih ekonomija svijeta – SAD-u, Velikoj Britaniji, Japanu, Nizozemskoj, Kanadi, Australiji, Kini i Indiji – suočeni su s nevjerojatnim manjkom u mirovinskoj štednji – čak 428 trilijuna dolara do 2015. godine, piše BBC.


Većina današnje djece naprednog svijeta će doživjeti stotu

U međuvremenu svjetska populacija sve više stari. 2015. godine na svijetu je živjelo 451.000 stogodišnjaka, a predviđa se da će se taj broj u idućih 30 godina povećati osam puta. U SAD-u to je najveća demografska grupa. U Velikoj Britaniji ih je toliko da je kraljica uposlila dodatne zaposlenike da svim stogodišnjacima pošalju rođendanske čestitke. Većina djece rođena u bogatijim zemljama može očekivati da će doživjeti stotu. To je ujedno i dio problema. U Americi u šezdesetima, oko dva desetljeća nakon što su po prvi put predstavljene državne mirovine, ljudi su u njima u prosjeku uživali oko pet godina – prosječna dob odlaska u mirovinu bila je 65, a prosječna životna dob 70.

No za stogodišnjake, umirovljeno doba moglo bi trajati i do sedam puta duže. A s obzirom da se kompanije sve rjeđe odlučuju za izdašne mirovinske fondove, oni Amerikanci koji se nadaju i u penziji zadržati svoje prosječne prihode od oko 44.000 dolara godišnje, prije umirovljenja trebali bi uštedjeti oko milijun dolara. No je li to moguće? Za mnoge – nije. Zato odlučuju nastaviti raditi.

Posla ima…

No koje poslove mogu obavljati? I tko će ih uopće zaposliti? Odgovor na prvo pitanje mogao bi vas iznenaditi. Umirovljenici širom svijeta, od Kalifornije do Poljske, stogodišnjaci itekako rade. A čini se da im nije strana niti jedna profesija. Previše ih je da bismo ih sve nabrojali, ali spomenimo samo brijače poput Anthonyja Mancinellija koji brije ljude već 95 godina, atletičari poput Stanislawa Kowalskog koji je nedavno oborio svjetski rekord na sto metara za osobe starije od sto godina te Youtube zvijezde poput Mastanamme, 107-godišnjakinje koja svoje gledatelje uči tajnama kuhanja.

Čini se da stariji ljudi žele raditi i to je nešto s čime se Peter Knight, poduzetnik iz Velike Britanije može poistovjetiti. On je prije četiri godine otvorio agenciju za zapošljavanje starijih osoba Forties People. “Nema gornje granice. Naš najstariji klijent ima 94 godine i uspio je naći posao kojim je zadovoljan”, kaže Knight. Naravno, neki poslovi su predobri da bi ih se napustilo. To “najbolje zna slavni TV voditelj David Attenborough kojemu su 92 godine i ne pada mu na pamet otići u penziju. Štoviše, siguran je da će doživjeti stotu pa planira još mnoge projekte. “U Velikoj Britaniji više ne postoji obavezna dob za odlazak u mirovinu, a ako u obzir uzmete akademsku zajednicu, posve je prirodno da ljudi žele nastaviti predavati i kad prijeđu sedamdesetu. Naravno, posao sveučilišnog profesora prilično je ugodan”, kaže gerontologinja Jane Falkingham iz Centra za populacijske promjene u Southamptonu.

Stogodišnjaci su, zapravo, zdravi

No postoji još nešto. Agencija Forties People kaže da se zna dogoditi da kompanije žele zaposliti nekog mlađeg, no ne uspijevaju naći nikoga s traženim vještinama pa pribjegavaju zapošljavanju starijih osoba. Naravno, ako se radi o fizički zahtjevnijim poslovima, nastavak rada može biti pravi izazov za nekog starijeg. No tu je i tehnologija koja može pomoći. “Mnoge fizičke poslove sada obavljaju strojevi. To mijenja prirodu rada, pa ljudi mogu dulje ostati u radnom odnosu.” Dodajmo i kako je većina stogodišnjaka začuđujuće dobrog zdravlja, osim što imaju daleko više bora. Neke studije pokazuju da stogodišnjaci pate od manje bolesti nego dvadesetak godina mlađi ljudi. Niti mentalno nisu za odbaciti, iako se mora priznati da se neke mentalne sposobnosti smanjuju ili usporavaju s godinama.

Ono što će se još morati promijeniti je percepcija okoline. Naime, većina kompanija svoje timove opisuje kao mlade, poletne i energične. Morat će se pronaći način da se i iskustvo starijih zaposlenika prikaže kao prednost – što ono svakako jest. Naravno, na smatra svatko dobrom idejom zadržati posao gotovo do smrti, pogotovo ako znamo da je nekima zbog zdravstvenog stanja nemoguće raditi i nakon 65. No produljenjem životnog vijeka, svakako ćemo morati promijeniri naš pogled na radni vijek.

.

Aktivno starenje

Ljudi koji su postali uspješni tek u poznim godinama

Popisi osoba koje su puno postigle rano u životu, prilično su česti. No jedan je novinski urednik poželio upoznati ljude koji su se ostvarili tek u poznim godinama.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Poznati novinski urednik Doug Murano objavio je na Twitteru zanimljivu ideju koja je u trenu postala viralna, odnosno proširila se bespućima interneta.

Kako je napisao, dozlogrdile su mu silne liste “wunderkinda” koji su jako puno postigli prije tridesete ili četrdesete godine, pa je došao na zamisao pitati svoje pratitelje na Twitteru znaju li nekoga tko je postigao nešto veliko ili zanimljivo nakon četrdesete, pedesete ili još kasnije u životu.


“Pokažite mi nekoga tko je obranio doktorat u šezdesetoj i to nakon što je prethodno sve izgubio. Ili nekog sedamdesetgodišnjaka koji je tek nedavno počeo pisati romane ispunjene pričama iz svog dugog i sadržajnog života. Dajte mi žuljevite ruke i nježna srca”, napisao je Murano.

Kako se i moglo očekivati, Twitter mu je dao ono što je tražio pa su se uskoro na njegovom profilu stale nizati dirljive priče o uspjehu u kasnijim godinama. Izdvojit ćemo neke od njih:

Anita

Približavala sam se pedesetoj i sve sam izgubila čak dva puta. Sada imam malen dom koji je sve što mi je potrebno, a svake godine zahvaljujući svojem hobiju fotografiji prikupim tisuće dolara kako bih pomogla ljudima koji, baš kao i ja nekad, kreću od nule. Uskoro mi izlazi i prva knjiga. Najvažnije što sam naučila je imati manje, a davati više.

John

2008. sam, nakon 28 godina na tom radnom mjestu, dobio otkaz. 2009. sam upisao fakultet, 2013. diplomirao sa svim pohvalama. 2014., kad mi je bila 51 godina, upisao sam doktorat koji očekujem obraniti sljedeće godine kad mi bude 57. Prije sam bio nervozna olupina koja se nigdje nije uklapala. Sada predajem studentima. Jako sam puno naučio i narastao kao osoba.

Nicky

Ja ti mogu reći ovo: moj nevjerojatni prijatelj i kolega Bob je sa 71 godinom napisao dramu i to kad je već obolio od demencije. Predstava se igra na EveryThirdMinute festivalu.

Brianna

Na fakultetu sam upoznala američku Indijanku u ranim devedesetim godinama koja je u kasnim osamdesetim upisala doktorat iz lingvistike kako bi očuvala jezik svoga plemena. Rekla mi je kako su brojni članovi njene obitelji doživjeli i više od stotinu godina, pa je ovo za nju bilo dobro vrijeme da se posveti ovako važnom poslu.

Mina

Upisala sam pravo kad mi je bilo 50 godina. Ušla sam u učionicu punu mlađarije koja je ustala misleći da sam im profesorica. Bilo mi je divno opet biti studenticom i kasnije postati odvjetnicom.

Mark

Nakon desetljeća crtanja planova po ubrusima dok je pratila moga oca u njegovim diplomatskim misijama, moja mama je diplomirala arhitekturu u 60. godini. Moj sada umirovljeni otac bio je jako ponosan zbog njenog postignuća i pripremio joj je veliku zabavu za diplomu.

Spooky

Već s 14 godina sam svirala i podučavala klavir, a nakon toga postala grafička dizajnerica. U Ameriku sam stigla s 48 godina i upisala francuski i arapski jezik i kulturu te radila kao prevoditeljica. Napokon sam se uspjela riješiti nasilnog muža i sada sam slikarica i spisateljica i život mi je san.

Jezebel

Moja mama je upisala fakultet kad joj je bilo 65 godina, a antropologiju je diplomirala kad joj je bilo 70. I to sve s čak desetoro djece u kući. Spomenite mi naporan rad i upoznat ću vas s mojom majkom.

Helen

Ponovno sam izgradila život nakon što sam izgubila oba sina. Sada su mi 74 godine i uskoro izdajemo svoju prvu knjigu naslova ‘Jesam li još uvijek majka’

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP