Prati nas

Aktivno starenje

Što ako ćemo morati raditi do stote?

Većina ljudi pozne godine zamišlja kao zasluženi godišnji odmor i priliku da zauvijek napuste posao i uživaju u udobnosti svoga doma. No u budućnosti to možda neće biti tako. Postoji vrlo velik jaz između količine novca koju ljudi na razne načine uspiju uštediti za mirovinu, i količine novca koji će im zaista biti potreban.

Objavljeno

|

Umirovljenici na tržištu rada
foto: Pixabay

“Između 100. i 105. Godine objavio sam četiri stručna članka”, kaže postariji gospodin Bill Franklin (106), vjerojatno najstariji aktivni liječnik na svijetu. Za liječnika se obrazovao još u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Tijekom svoje plodne karijere, postao je jedan od vodećih stručnjaka za alergije. Radio je na Nobelovom nagradom ovjenčanom istraživanju antibiotika uz slavnog Alexandera Fleminga, a jednom je bio pozvan i u Irak kako bi liječio diktatora Sadama Huseina. Iako su pravila takva da je trebao otići umirovinu s 65 godina, nije mu padalo na pamet ostaviti posao i otada radi kao volonter.  “Moram napisati još jedan članak sad kad mi je 106 godina. Već imam neke natuknice”, kaže Franklin.

Ne moramo posebno ni naglašavati, Franklinov stav je rijetkost. Većina ljudi pozne godine zamišlja kao zasluženi godišnji odmor i priliku da zauvijek napuste posao i uživaju u udobnosti svoga doma. No u budućnosti to možda neće biti tako. Postoji vrlo velik jaz između količine novca koju ljudi na razne načine uspiju uštediti za mirovinu, i količine novca koji će im zaista biti potreban.
Prema nezavnom izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma, ljudi u nekom od najjačih svjetskih ekonomija svijeta – SAD-u, Velikoj Britaniji, Japanu, Nizozemskoj, Kanadi, Australiji, Kini i Indiji – suočeni su s nevjerojatnim manjkom u mirovinskoj štednji – čak 428 trilijuna dolara do 2015. godine, piše BBC.



Većina današnje djece naprednog svijeta će doživjeti stotu

U međuvremenu svjetska populacija sve više stari. 2015. godine na svijetu je živjelo 451.000 stogodišnjaka, a predviđa se da će se taj broj u idućih 30 godina povećati osam puta. U SAD-u to je najveća demografska grupa. U Velikoj Britaniji ih je toliko da je kraljica uposlila dodatne zaposlenike da svim stogodišnjacima pošalju rođendanske čestitke. Većina djece rođena u bogatijim zemljama može očekivati da će doživjeti stotu. To je ujedno i dio problema. U Americi u šezdesetima, oko dva desetljeća nakon što su po prvi put predstavljene državne mirovine, ljudi su u njima u prosjeku uživali oko pet godina – prosječna dob odlaska u mirovinu bila je 65, a prosječna životna dob 70.

No za stogodišnjake, umirovljeno doba moglo bi trajati i do sedam puta duže. A s obzirom da se kompanije sve rjeđe odlučuju za izdašne mirovinske fondove, oni Amerikanci koji se nadaju i u penziji zadržati svoje prosječne prihode od oko 44.000 dolara godišnje, prije umirovljenja trebali bi uštedjeti oko milijun dolara. No je li to moguće? Za mnoge – nije. Zato odlučuju nastaviti raditi.

Posla ima…

No koje poslove mogu obavljati? I tko će ih uopće zaposliti? Odgovor na prvo pitanje mogao bi vas iznenaditi. Umirovljenici širom svijeta, od Kalifornije do Poljske, stogodišnjaci itekako rade. A čini se da im nije strana niti jedna profesija. Previše ih je da bismo ih sve nabrojali, ali spomenimo samo brijače poput Anthonyja Mancinellija koji brije ljude već 95 godina, atletičari poput Stanislawa Kowalskog koji je nedavno oborio svjetski rekord na sto metara za osobe starije od sto godina te Youtube zvijezde poput Mastanamme, 107-godišnjakinje koja svoje gledatelje uči tajnama kuhanja.

Čini se da stariji ljudi žele raditi i to je nešto s čime se Peter Knight, poduzetnik iz Velike Britanije može poistovjetiti. On je prije četiri godine otvorio agenciju za zapošljavanje starijih osoba Forties People. “Nema gornje granice. Naš najstariji klijent ima 94 godine i uspio je naći posao kojim je zadovoljan”, kaže Knight. Naravno, neki poslovi su predobri da bi ih se napustilo. To “najbolje zna slavni TV voditelj David Attenborough kojemu su 92 godine i ne pada mu na pamet otići u penziju. Štoviše, siguran je da će doživjeti stotu pa planira još mnoge projekte. “U Velikoj Britaniji više ne postoji obavezna dob za odlazak u mirovinu, a ako u obzir uzmete akademsku zajednicu, posve je prirodno da ljudi žele nastaviti predavati i kad prijeđu sedamdesetu. Naravno, posao sveučilišnog profesora prilično je ugodan”, kaže gerontologinja Jane Falkingham iz Centra za populacijske promjene u Southamptonu.

Stogodišnjaci su, zapravo, zdravi

No postoji još nešto. Agencija Forties People kaže da se zna dogoditi da kompanije žele zaposliti nekog mlađeg, no ne uspijevaju naći nikoga s traženim vještinama pa pribjegavaju zapošljavanju starijih osoba. Naravno, ako se radi o fizički zahtjevnijim poslovima, nastavak rada može biti pravi izazov za nekog starijeg. No tu je i tehnologija koja može pomoći. “Mnoge fizičke poslove sada obavljaju strojevi. To mijenja prirodu rada, pa ljudi mogu dulje ostati u radnom odnosu.” Dodajmo i kako je većina stogodišnjaka začuđujuće dobrog zdravlja, osim što imaju daleko više bora. Neke studije pokazuju da stogodišnjaci pate od manje bolesti nego dvadesetak godina mlađi ljudi. Niti mentalno nisu za odbaciti, iako se mora priznati da se neke mentalne sposobnosti smanjuju ili usporavaju s godinama.

Ono što će se još morati promijeniti je percepcija okoline. Naime, većina kompanija svoje timove opisuje kao mlade, poletne i energične. Morat će se pronaći način da se i iskustvo starijih zaposlenika prikaže kao prednost – što ono svakako jest. Naravno, na smatra svatko dobrom idejom zadržati posao gotovo do smrti, pogotovo ako znamo da je nekima zbog zdravstvenog stanja nemoguće raditi i nakon 65. No produljenjem životnog vijeka, svakako ćemo morati promijeniri naš pogled na radni vijek.

.

Aktivno starenje

Umirovljenica naštrikala 450 kaputića i deka za pse iz azila

Omiljeni hobi 89-godišnje Maisie Green je štrikanje i heklanje. Osim toga, jako voli i pse pa je spojila ugodno s korisnim i za pse iz azila napravila tople divotice koje će ih grijati i utješiti dok ne pronađu svoj zauvijek dom.

Objavljeno

|

Uz sve crne i loše vijesti, dobro nam dođe i malo pozitivnih i lijepih priča. Azil za pse iz Basildona u Engleskoj na svojoj se Facebook stranici zahvalio svojoj volonterki koja je za pse u skloništi naštrikala čak 450 puloverića i pokrivača.

Omiljeni hobi 89-godišnje Maisie Green je štrikanje i heklanje. Osim toga, jako voli i pse pa je spojila ugodno s korisnim i za pse iz azila napravila tople divotice koje će ih grijati i utješiti dok ne pronađu svoj zauvijek dom.



Gospođi Green treba oko tri dana da napravi pokrivač te nešto više od dana za kaputić. najčešće štrika navečer uz televiziju, a kad prikupi dovolčjno gotovih stvari, posjeti skonište i psima uruči darove.

Green je inače članica štrikačkog kluba u obližnjem domu umirovljenika. I ostali štićenici doma rado štrikaju i heklaju za pse tako da u skloništu u Basildonu doista nikome nije hladno.

Nastavi čitati