Prati nas

Mozaik

Hrvatska je prva po broju miješanih brakova u Jugoslaviji

Objavljeno

|

Razglednica iz Jugoslavije (Jež, Beograd)

Miješani brakovi bili su posve normalna stvar u Jugoslaviji, pogotovo u urbanim sredinama no njihov je broj počeo padati nakon 1990. godine. Prema znanstvenom radu profesorice Snježane Mrđen sa Sveučilišta u Zadru “Etnički miješani brakovi na prostoru bivše Jugoslavije, 1970. – 2005.” upravo je 1990. godina je prekretnica. Miješani brakovi su u Hrvatskoj s 19% 1990., spali na 9% 1993., a 2002. na manje od 5%. Isti su se trenovi zabilježili i u drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Što je 1987. godine pisala srbijanska ženska revija Nada pisala o miješanim brakovima donosimo u nastavku ovog priloga. Tekst prenosimo u cijelosti.


Albanac i Hrvatica već četvrt veka žive u srećnom braku, u Splitu, a Zagorac i Prokupčanka slažu se i vole tri i po decenije. Njihova deca su – vele – Jugosloveni. Mnogo je sličnih primera u SR Hrvatskoj, jer je ova Republika vodeća po broju mešovitih brakova – svaki četvrti sklapaju ljudi različitih nacionalnosti.

Vasko i Jelka

Kad je Jelkina majka čula da joj se kći udaje za Crnogorca, izletelo joj je: “Kud baš nađe Crnogorca!” Sada to kroz smeh pričaju 30-godišnja Jelka i 32-godišnji Vasko Šorović, ugostiteljski radnici iz Cavtata. Ona Hrvatica, iz Metkovića, on Crnogorac iz Crmnice, našli su se pre 14 godina, zavoleli i rešili da se venčaju. Nisu ni na trenutak razmišljali koje su nacionalnosti ili vere. Jedino je, eto, Jelkina majka ovako reagovala.

“Bila sam mlada i neiskusna”, priča Jelka. “Pa sam majčine riječi prenela Vaskovoj mami. Nije joj bilo pravo. Kasnije se moja majka njoj izvinila i od tada nije bilo nikakvog nesporazuma”.

“Kad sam otišao kod njenih prvi put, dočekali su me kao najrođenijeg”, kaže Vasko. “Vrlo brzo sam shvatio zašto je majka tako reagovala. Njoj nije bilo važno koje sam vjere i nacionalnosti, već je načula da kod nas važi pravilo: ‘Muž je svačiji, a žena samo muževljeva’, pa se, normalno, kao svaka majka, plašila.”

“A moj otac je rekao da u svakom klasju ima kukolja i da ne treba suditi o ljudima po nacionalnosti”, dodaje Jelka.

“Tako misle i moji roditelji”, priča Vasko. “Kod nas u kući se nikad nije gledalo na nacionalnost, i vjeru. Moj otac je vojno lice i vaspitavani smo u jugoslovenskom duhu. Djed je jedini u porodici slavio slavu, ali to je bilo više kao povod da se cijela porodica okupi.”

Djeca ne idu u crkvu

Pričaju da je bilo ljudi koji su ih malo popreko gledali kad su odlučili 1975. godine da se venčaju, ali njih dvoje nije obraćalo na to pažnju. Govorili su im prijatelji da će im biti potrebna posebna dozvola ako žele da se venčaju u katoličkoj crkvi, pošto je Vasko pravoslavne vere. “Nismo nikoga slušali”, kaže Vasko. “Voljeli smo se i ljubav je bila najvažnija.”

Inače, poznato je da se u ovim krajevima dosta ide u crkvu. Gotovo svi mladi, još od osnovne škole, redovno pohađaju časove veronauke. Da li su među njima i njihova deca, 12-godišnji Dragan i sedmogodišnja Slavica? “Ne”, kaže Vasko. “Istina, oni su još mali, ali ja sam im objasnio naše mišljenje i o nacijama i o vjeri. Čini mi se da su prihvatili i sami odlučili da ne idu u crkvu, ni u jednu, ni u drugu. A mogu vam reći da su oni među onim malobrojnim koji ne idu.”

Pola – pola

“Pitala su me jednom djeca, šta su ona, Crnogorci ili Dalmatinci”, priča Jelka. “Kad sam pokušala da im objasnim, oni su sami zaključili da su “pola-pola”.

Vasko kaže da ne bi imao protiv i ako bi Jelka išla u crkvu. Zbog prijatelja i Srba i Hrvata, slave sve praznike. “Ali mi to ne radimo iz religioznih pobuda. Kad živite u nekom kraju, normalno je, bar za mene, da se prihvate neki domaći običaji”,  kaže Vasko. “Možda to izgleda sve ulepšano, ali mi smo, zaista takvi. I kad bi većina mislila kao mi, bilo bi manje nacionalizma. Sada smo u teškoj situaciji, i nije nam sve ovo potrebno. Inače, po mom mišljenju, ako nešto nije u redu, u mješovitim brakovima, onda je krivo nešto drugo, a ne različite nacionalnosti”, mišljenje je Vaska Šorovića.

Mirjana i Drago

Slične sudbine i mišljenja je i bračni par Mirjana i Drago Španić iz Zagreba. U braku su 35 godina. On je Zagorac, ona Srpkinja iz Prokuplja. Nijednog trenutka nisu pomislili da su napravili pogrešan izbor.

“Bio sam sa službom na terenu po celoj Jugoslaviji”, priča Drago. “U Prokuplju sam upoznao Mirjanu. Zaljubili smo se, zaprosio sam je. Njena majka, koliko znam, nije imala ništa protiv, čak je bila srećna što će kćerka živjeti u velikom gradu, u Zagrebu.”

“Bila su to drukčija vremena”, dodaje Mirjana. “Niko nikog nije pitao iz koje je republike, a još manje koje je vere. Kad je ovde sedamdesetih godina izbila nacionalistička euforija, nije bilo baš lako. Drago se posvađao sa svima onima koji su se samo usudili da ga zapitaju da li sam ja Srpkinja. Ostali smo i on i ja u najtežim trenucima Jugosloveni.”

Djeca su Jugoslaveni

Mirjana i Drago su izrodili četvoro dece i svi oni su Jugosloveni. “Čudili su se mnogi i govorili nam da se može biti samo Srbin, ili Hrvat, ili nešto drugo, a da jugoslovenska nacionalnost ne postoji, ali mi nismo nikad popustili. Šta bi naša deca mogla drugo da budu nego Jugosloveni?! Po kome bi se opredelila, po majci ili ocu? Zar je to važno?” kaže Mirjana.

Marina i Mensur

Međutim, Marina Lučić i Mensur Maloku (prava imena poznata Redakciji) iz Splita, morali su da prežive mnogo teških trenutaka, dok okolina nije prihvatila, koliko-toliko, vezu Hrvatice i Albanca sa Kosova. Ni danas, posle 25 godina njihovog zajedničkog života, ne može se reći da svi blagonaklono gledaju na njih.

“Bio je to šok za ovaj narod ovdje”, kaže danas Marina. “Ali mi smo se toliko voljeli, bili smo i mladi, da smo bili slijepi za sve okolo.”

Ljubav uz muke

Kad su se upoznali 1961. godine, 22-godišnji Mensur i 19-godišnja Marina radili su u istom preduzeću u jednoj splitskoj fabrici. Ona je bila udata i imala dete, ali je bila nesrećna u braku. Vremenom, Marina i Mensur su se zbližili i rešili da žive zajedno. Ona se razvela, a pošto nisu imali stan, uselili su se u jednu staru radničku baraku i započeli život u ljubavi, ali i uz muke.

“Moj otac je tada rekao: ‘Koji vas bog sastavi!’ Nije mu bilo pravo, jer je ovde bilo strašno mešati se, a pogotovu sa Albancima. Bilo je to nezamislivo. Moja braća nisu govorila sa mnom godinama, a jedan ni do danas sa mnom nije progovorio.”, priča Marina.

Mensurovi prijatelji, Albanci, zbog ovog braka stalno su kritikovali Mensura, dok je njegova porodica samo u početku bila protiv ali je, na kraju, prihvatila njegov izbor. “Moji roditelji su primili Marinu kao svoju kćer. Majka je samo u jednom trenutku rekla da bi trebalo da joj damo neko naše ime, ali ja sam joj tada rekao: ‘Zamisli kako bi se ti osećala kad bi neko to tražio od tvoje kćerke Drite!’ I ona mi je dala za pravo i nikad više to nije pominjala.”

“Kako su me samo njegovi dočekivali!” priča Marina. “Držali su me kao malo vode na dlanu. Takvo gostoprimstvo nije moglo da se odglumi. Jedino što su tražili od mene je da, dok sam tamo, nosim dimije, ali meni to nije smetalo, a bilo je i udobnije za sedenje na podu. Nikad ne mogu da zaboravim svoj prvi dolazak u njihovu kuću. Došla sam na tri mjeseca, bez svog sina iz prvog braka. Krišom sam tugovala za njim, ali to je primjetila svekrva i rekla Mensuru: ‘Sastavi kako znaš i umeš majku i dete, ili dete dovedi ovamo, ili nju odvedi tamo’.”

Filip je htio biti Jugoslaven, ali popisivači mu nisu dali

Kad im se posle godinu dana braka rodio sin, dali su mu ime Filip. Kažu, pronašli su to ime u novinama, želeli su da to bude neobično, ni albansko ni hrvatsko. Dugo je u školi Filip bio izolovan. Drugovi ga u početku nisu primali u kuću, ali znali su Marina i Mensur da deca nisu bila kriva, već njihovi roditelji.

A sin, hrabar na oca, često je govorio: “Šiptar sam, pa šta”. Kasnije, deca su prihvatila veselog, pametnog i uvek najboljeg učenika. Kad je odrastao, Filip je želeo da se opredeli kao Jugosloven, ali popisivači to nisu prihvatili (!) pa se odlučio da bude Albanac.

Marina i Mensur nikad nisu imali nesporazuma oko vere, jer niti je ona išla u svoju crkvu, niti on u džamiju. “Da Marina hoće da ide u crkvu, ja bih je vodio, tako nalaže naša vera”, kaže Mensur. “Nismo, zaista, vernici, ali slavimo sve praznike sveta, jer su to lepi običaji.”

Dok Mensur ne sjedne, svi stoje

Inače, u njihovoj kući sve se jede, ali vladaju neki običaji koji su odavno zaboravljeni u ovim krajevima. Kad Mensur uđe u kuću, svi moraju da su na nogama i dok on ne sedne, svi stoje. Pitaju ga, kako je bilo na poslu, jer kažu, znaju da radi težak posao i žele bar na neki način da mu pomognu. A on je svojim rukama ozidao prošle godine veliku kuću, blizu mora, te su najzad izašli iz trošne barake, iz koje su ih nekoliko puta nasilno iseljavali.

“Mnogo smo se napatili”, kaže Marina. “I sada nas poneki komšija popreko gleda, ali ja se nikad nisam pokajala.”

“S ja sam imao sreću da naiđem na divnu ženu”, kaže na kraju Mensur. “Nikad neću zaboraviti šta je sve pretrpila zbog mene i kroz kakve je muke prošla. Važno je da se mi volimo i zar je onda bitno da li je moje vjere?!”

Hrvatska “najšarenija”

Iz istraživanja Ruže Petrović, objavljenih u knjizi “Etnički mešoviti brakovi u Jugoslaviji”, vidi se daje SR Hrvatska u periodu 1956-65. godine bila na drugom mestu, posle Crne Gore, po rasprostranjenosti heterogamije, sa izrazitom tendencijom porasta mešovitih brakova.

Tako je 1956. svaki deseti, a devet godina kašnije već svaki sedmi brak bio heterogaman. Između 1965. i 1972. godine heterogamija je bila u opadanju, ali kasnije, između 1972. i 1981. godine ponovo se širi, tako da je tada svaki šesti brak bio mešovit.

Otada, SR Hrvatska zauzima prvo mesto u Jugoslaviji po broju mešovitih brakova. Godine 1985. od ukupno 31.953 sklopljenih brakova, 8.896 ili 27,8 odsto, bilo je mešovitih.

Brojke govore da se najčešće sklapaju brakovi između ljudi hrvatske i srpske nacionalnosti (59 odsto), a zatim između hrvatske i slovenačke nacionalnosti (11,3 odsto).

/autorica: Jelena Marinčić / Nada, 1987. / Yugopapir/

.

Mozaik

Jeste li čuli za Trumanova jaja? Jugoslavija je uz američku pomoć preživjela glad

Zahvaljujući pomoći koja se tako godinama dijelila mnogi Jugoslaveni prvi su puta vidjeli instant kavu, jakne šuškavce, čokoladu, najlonske čarape, neke higijenske potrepštine i jaja u prahu koja su se miješala s vodom prije upotrebe.

Objavljeno

|

Autor

Godine nakon Drugog svjetskog rata pamte se po velikoj gladi koja je pogodila industrijski zaostalu i agrarno nerazvijenu Jugoslaviju. I među našim čitateljima ima onih koji se živo sjećaju međunarodne humanitarne pomoći – američkih paketa koji su “padali s neba” pa još uvijek opisuju okus sira ili miris sapuna koji su se u njima nalazili. “Sjećam se mlijeka u prahu i sira koje smo dobivali u školi. Sir nije bio loš. Zapravo, bio je bolji od današnjeg edamera”, kaže naša čitateljica Marija.

Ipak, jedan američki prehrambeni artikl ušao je u legendu pa i danas znamo za Trumanova jaja. Jaja u prahu u Hrvatskoj nisu nikada postala hit, no dobra su prilika da se prisjetimo kako je Amerika spašavala Jugoslaviju i porušenu Europu od poslijeratne gladi.


Valja reći da su Amerikanci i tijekom Drugog svjetskog rata dostavljali hranu na jugoslavensko područje. U Znanstvenom članku iz 1988. godine “Hrana kao glavni vid UNRRA-ine pomoći Jugoslaviji 1943.-1948.”, povjesničarka i politologinja Vera Kržišnik-Bukić navodi da je “1943. godine osnovana posebna organizacija Ujedinjenih nacija za pružanje pomoći u ratu nastradalim narodima — United Nations Relief and Rehabilitation Administration – UNRRA.”

“Utvrđeno je da je roba samo glavnog dobavljača i financijera – Sjedinjenih Država učestvovala sa 73 % u ukupnim isporukama UNRRA-e Jugoslaviji. Njena pomoć bila je svestrana, bukvalno ‘od igle do lokomotive’ (lokomotive sa natpisom UNRRA). Dolazila je u godinama kad je to bilo najpotrebnije (1945.-1948.). Činjenica je da je u narodu još danas veoma upečatljivo sačuvano sjećanje na Unru, pa se uobičava kazati kako je ona u poslijeratnim godinama spasla Jugoslaviju od gladi“, navodi Kržišnik-Bukić. Dodaje i iskaz nekadašnjeg upravnika regionalnog ureda Zavoda za vanredne nabavke za Bosnu i Hercegovinu Sime Tadića koji četrdeset godina kasnije tvrdi, misleći prije svega na hranu, da je 1945. i 1946. godine Unrina roba predstavljala 90 % ukupnih roba u području snabdijevanja stanovništva, iako je to s ovom vremenskom distancom i izvorima teško dokazati.

Amerikanci su slali od igle do, doslovno, lokomotive

Dostavljanje hrane nastavljeno je i u sklopu takozvanog Marshallovog plana (1947.-1951.) o obnovi poslijeratne Europe i suzbijanju utjecaja komunizma nakon Drugog svjetskog rata. Iako je izvorno riječ o američkoj inicijativi, plan je, prema nekim povjesničarima, bio prvi korak u integraciji Europe. Amerika je tako u Europu ubacila više od 12 milijardi dolara, što bi preračunato u vrijednost dolara iz 2018. godine prelazilo 100 milijardi dolara. Najveća sredstva iz ovog plana povukle su redom Velika Britanija, Francuska i Njemačka te države koje nisu bile u Sovjetskom bloku.

A onda se američka pomoć Jugoslaviji intenzivirala. Naime, nakon razlaza sa Sovjetskim Savezom, Jugoslavija se okrenula zapadu i Sjedinjenim Državama. Iako je američka propaganda komuniste demonizirala, Washington je, u dogovoru s državama zapadne Europe, s Josipom Brozom pronašao zajednički jezik. 1949. godine Washington je podržao težnje Jugoslavije da steknu mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, da bi 14. studenog 1951. godine, predsjednik Harry Truman zatražio od Kongresa slanje ekonomske i vojne pomoći Jugoslaviji. Jer, zemlja je pala u neviđenu glad nakon suše koja je uništila poljoprivredu.

“I ove zime prijeti glad”

“Ljetos je Jugoslavija pretrpjela najgore suše u svojoj povijesti. Usjevi su propali, a zbog nedostatka stočne hrane, poklana je stoka. I ove zime Jugoslaviji prijeti glad. Sve to ozbiljno utječe na sigurnost sjevernoatlantskog područja. Ti događaji opasno oslabljuju sposobnost Jugoslavije da se brani od agresije, jer, među ostalim posljedicama, ugrožava borbenu sposobnost jugoslavenskih oružanih snaga”, kazao je Truman, nakon čega je pomoć odobrena pa su u Jugoslaviju idućih godina poslani, žitarice, sjeme i nafta. Stiglo je i oružje, jer je Jugoslavija ušla u američki program vojne pomoći Mutual Defence Aid Programme pa neki izvori tvrde da je jugoslavenska vojska od Amerikanaca dobila praktički sve, osim atomske bombe.

Harry Truman, 33. američki predsjednik (službeni portret)

“Američka vojska je iz aviona bacala hranu…”

Zahvaljujući pomoći koja se tako godinama dijelila mnogi Jugoslaveni prvi su puta vidjeli instant kavu, jakne šuškavce, čokoladu, najlonske čarape, neke higijenske potrepštine i jaja u prahu koja su se miješala s vodom prije upotrebe. Upravo su zbog toga na području Jugoslavije jaja u prahu kolokvijalno nazvana Trumanova jaja.

Originalne pakete u kojima je dostavljana hrana iznimno je teško pronaći. Jedan od njih prodavao se 2009. godine na Njuškalu za 900 kuna kao povijesni artefakt.

“Prodaje se paket vojne humanitarne pomoći iz 1950. koje je američka vojska u mjesecu maju avionom bacila iznad grada Šibenika kao pomoć civilima u sklopu Marshallova plana. Paket se u narodu zvao popularno Trumanova jaja, a sadržavao je jaja i mlijeko u prahu, marmeladu, brašno, sapun, šećer… Paket u obliku konzerve danas je jako rijetka uspomena na vrijeme gladi iza rata. Sačuvan je u potkrovlju jedne šibenske obitelji u centru grada. Kada se snimao film sa poslijeratnom tematikom o tadašnjoj gladi, snimatelji nisu mogli naći originalan rekvizit ovog paketa koji je već 1968. bio rijetko gdje sačuvan. Za ljubitelje vojnih, ali rijetkih i originalnih stvari, kao svjedočanstvo jednog teškog vremena ovo je prava prilika. Praktično možemo govoriti o muzejskom primjerku kojeg nema ni u našim muzejima”, stoji uz fotografije paketa za koji ne znamo u čijim je rukama na kraju završio.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP