Prati nas

Mozaik

Hrvatska je prva po broju miješanih brakova u Jugoslaviji

Objavljeno

|

Razglednica iz Jugoslavije (Jež, Beograd)

Miješani brakovi bili su posve normalna stvar u Jugoslaviji, pogotovo u urbanim sredinama no njihov je broj počeo padati nakon 1990. godine. Prema znanstvenom radu profesorice Snježane Mrđen sa Sveučilišta u Zadru “Etnički miješani brakovi na prostoru bivše Jugoslavije, 1970. – 2005.” upravo je 1990. godina je prekretnica. Miješani brakovi su u Hrvatskoj s 19% 1990., spali na 9% 1993., a 2002. na manje od 5%. Isti su se trenovi zabilježili i u drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Što je 1987. godine pisala srbijanska ženska revija Nada pisala o miješanim brakovima donosimo u nastavku ovog priloga. Tekst prenosimo u cijelosti.



Albanac i Hrvatica već četvrt veka žive u srećnom braku, u Splitu, a Zagorac i Prokupčanka slažu se i vole tri i po decenije. Njihova deca su – vele – Jugosloveni. Mnogo je sličnih primera u SR Hrvatskoj, jer je ova Republika vodeća po broju mešovitih brakova – svaki četvrti sklapaju ljudi različitih nacionalnosti.

Vasko i Jelka

Kad je Jelkina majka čula da joj se kći udaje za Crnogorca, izletelo joj je: “Kud baš nađe Crnogorca!” Sada to kroz smeh pričaju 30-godišnja Jelka i 32-godišnji Vasko Šorović, ugostiteljski radnici iz Cavtata. Ona Hrvatica, iz Metkovića, on Crnogorac iz Crmnice, našli su se pre 14 godina, zavoleli i rešili da se venčaju. Nisu ni na trenutak razmišljali koje su nacionalnosti ili vere. Jedino je, eto, Jelkina majka ovako reagovala.

“Bila sam mlada i neiskusna”, priča Jelka. “Pa sam majčine riječi prenela Vaskovoj mami. Nije joj bilo pravo. Kasnije se moja majka njoj izvinila i od tada nije bilo nikakvog nesporazuma”.

“Kad sam otišao kod njenih prvi put, dočekali su me kao najrođenijeg”, kaže Vasko. “Vrlo brzo sam shvatio zašto je majka tako reagovala. Njoj nije bilo važno koje sam vjere i nacionalnosti, već je načula da kod nas važi pravilo: ‘Muž je svačiji, a žena samo muževljeva’, pa se, normalno, kao svaka majka, plašila.”

“A moj otac je rekao da u svakom klasju ima kukolja i da ne treba suditi o ljudima po nacionalnosti”, dodaje Jelka.

“Tako misle i moji roditelji”, priča Vasko. “Kod nas u kući se nikad nije gledalo na nacionalnost, i vjeru. Moj otac je vojno lice i vaspitavani smo u jugoslovenskom duhu. Djed je jedini u porodici slavio slavu, ali to je bilo više kao povod da se cijela porodica okupi.”

Djeca ne idu u crkvu

Pričaju da je bilo ljudi koji su ih malo popreko gledali kad su odlučili 1975. godine da se venčaju, ali njih dvoje nije obraćalo na to pažnju. Govorili su im prijatelji da će im biti potrebna posebna dozvola ako žele da se venčaju u katoličkoj crkvi, pošto je Vasko pravoslavne vere. “Nismo nikoga slušali”, kaže Vasko. “Voljeli smo se i ljubav je bila najvažnija.”

Inače, poznato je da se u ovim krajevima dosta ide u crkvu. Gotovo svi mladi, još od osnovne škole, redovno pohađaju časove veronauke. Da li su među njima i njihova deca, 12-godišnji Dragan i sedmogodišnja Slavica? “Ne”, kaže Vasko. “Istina, oni su još mali, ali ja sam im objasnio naše mišljenje i o nacijama i o vjeri. Čini mi se da su prihvatili i sami odlučili da ne idu u crkvu, ni u jednu, ni u drugu. A mogu vam reći da su oni među onim malobrojnim koji ne idu.”

Pola – pola

“Pitala su me jednom djeca, šta su ona, Crnogorci ili Dalmatinci”, priča Jelka. “Kad sam pokušala da im objasnim, oni su sami zaključili da su “pola-pola”.

Vasko kaže da ne bi imao protiv i ako bi Jelka išla u crkvu. Zbog prijatelja i Srba i Hrvata, slave sve praznike. “Ali mi to ne radimo iz religioznih pobuda. Kad živite u nekom kraju, normalno je, bar za mene, da se prihvate neki domaći običaji”,  kaže Vasko. “Možda to izgleda sve ulepšano, ali mi smo, zaista takvi. I kad bi većina mislila kao mi, bilo bi manje nacionalizma. Sada smo u teškoj situaciji, i nije nam sve ovo potrebno. Inače, po mom mišljenju, ako nešto nije u redu, u mješovitim brakovima, onda je krivo nešto drugo, a ne različite nacionalnosti”, mišljenje je Vaska Šorovića.

Mirjana i Drago

Slične sudbine i mišljenja je i bračni par Mirjana i Drago Španić iz Zagreba. U braku su 35 godina. On je Zagorac, ona Srpkinja iz Prokuplja. Nijednog trenutka nisu pomislili da su napravili pogrešan izbor.

“Bio sam sa službom na terenu po celoj Jugoslaviji”, priča Drago. “U Prokuplju sam upoznao Mirjanu. Zaljubili smo se, zaprosio sam je. Njena majka, koliko znam, nije imala ništa protiv, čak je bila srećna što će kćerka živjeti u velikom gradu, u Zagrebu.”

“Bila su to drukčija vremena”, dodaje Mirjana. “Niko nikog nije pitao iz koje je republike, a još manje koje je vere. Kad je ovde sedamdesetih godina izbila nacionalistička euforija, nije bilo baš lako. Drago se posvađao sa svima onima koji su se samo usudili da ga zapitaju da li sam ja Srpkinja. Ostali smo i on i ja u najtežim trenucima Jugosloveni.”

Djeca su Jugoslaveni

Mirjana i Drago su izrodili četvoro dece i svi oni su Jugosloveni. “Čudili su se mnogi i govorili nam da se može biti samo Srbin, ili Hrvat, ili nešto drugo, a da jugoslovenska nacionalnost ne postoji, ali mi nismo nikad popustili. Šta bi naša deca mogla drugo da budu nego Jugosloveni?! Po kome bi se opredelila, po majci ili ocu? Zar je to važno?” kaže Mirjana.

Marina i Mensur

Međutim, Marina Lučić i Mensur Maloku (prava imena poznata Redakciji) iz Splita, morali su da prežive mnogo teških trenutaka, dok okolina nije prihvatila, koliko-toliko, vezu Hrvatice i Albanca sa Kosova. Ni danas, posle 25 godina njihovog zajedničkog života, ne može se reći da svi blagonaklono gledaju na njih.

“Bio je to šok za ovaj narod ovdje”, kaže danas Marina. “Ali mi smo se toliko voljeli, bili smo i mladi, da smo bili slijepi za sve okolo.”

Ljubav uz muke

Kad su se upoznali 1961. godine, 22-godišnji Mensur i 19-godišnja Marina radili su u istom preduzeću u jednoj splitskoj fabrici. Ona je bila udata i imala dete, ali je bila nesrećna u braku. Vremenom, Marina i Mensur su se zbližili i rešili da žive zajedno. Ona se razvela, a pošto nisu imali stan, uselili su se u jednu staru radničku baraku i započeli život u ljubavi, ali i uz muke.

“Moj otac je tada rekao: ‘Koji vas bog sastavi!’ Nije mu bilo pravo, jer je ovde bilo strašno mešati se, a pogotovu sa Albancima. Bilo je to nezamislivo. Moja braća nisu govorila sa mnom godinama, a jedan ni do danas sa mnom nije progovorio.”, priča Marina.

Mensurovi prijatelji, Albanci, zbog ovog braka stalno su kritikovali Mensura, dok je njegova porodica samo u početku bila protiv ali je, na kraju, prihvatila njegov izbor. “Moji roditelji su primili Marinu kao svoju kćer. Majka je samo u jednom trenutku rekla da bi trebalo da joj damo neko naše ime, ali ja sam joj tada rekao: ‘Zamisli kako bi se ti osećala kad bi neko to tražio od tvoje kćerke Drite!’ I ona mi je dala za pravo i nikad više to nije pominjala.”

“Kako su me samo njegovi dočekivali!” priča Marina. “Držali su me kao malo vode na dlanu. Takvo gostoprimstvo nije moglo da se odglumi. Jedino što su tražili od mene je da, dok sam tamo, nosim dimije, ali meni to nije smetalo, a bilo je i udobnije za sedenje na podu. Nikad ne mogu da zaboravim svoj prvi dolazak u njihovu kuću. Došla sam na tri mjeseca, bez svog sina iz prvog braka. Krišom sam tugovala za njim, ali to je primjetila svekrva i rekla Mensuru: ‘Sastavi kako znaš i umeš majku i dete, ili dete dovedi ovamo, ili nju odvedi tamo’.”

Filip je htio biti Jugoslaven, ali popisivači mu nisu dali

Kad im se posle godinu dana braka rodio sin, dali su mu ime Filip. Kažu, pronašli su to ime u novinama, želeli su da to bude neobično, ni albansko ni hrvatsko. Dugo je u školi Filip bio izolovan. Drugovi ga u početku nisu primali u kuću, ali znali su Marina i Mensur da deca nisu bila kriva, već njihovi roditelji.

A sin, hrabar na oca, često je govorio: “Šiptar sam, pa šta”. Kasnije, deca su prihvatila veselog, pametnog i uvek najboljeg učenika. Kad je odrastao, Filip je želeo da se opredeli kao Jugosloven, ali popisivači to nisu prihvatili (!) pa se odlučio da bude Albanac.

Marina i Mensur nikad nisu imali nesporazuma oko vere, jer niti je ona išla u svoju crkvu, niti on u džamiju. “Da Marina hoće da ide u crkvu, ja bih je vodio, tako nalaže naša vera”, kaže Mensur. “Nismo, zaista, vernici, ali slavimo sve praznike sveta, jer su to lepi običaji.”

Dok Mensur ne sjedne, svi stoje

Inače, u njihovoj kući sve se jede, ali vladaju neki običaji koji su odavno zaboravljeni u ovim krajevima. Kad Mensur uđe u kuću, svi moraju da su na nogama i dok on ne sedne, svi stoje. Pitaju ga, kako je bilo na poslu, jer kažu, znaju da radi težak posao i žele bar na neki način da mu pomognu. A on je svojim rukama ozidao prošle godine veliku kuću, blizu mora, te su najzad izašli iz trošne barake, iz koje su ih nekoliko puta nasilno iseljavali.

“Mnogo smo se napatili”, kaže Marina. “I sada nas poneki komšija popreko gleda, ali ja se nikad nisam pokajala.”

“S ja sam imao sreću da naiđem na divnu ženu”, kaže na kraju Mensur. “Nikad neću zaboraviti šta je sve pretrpila zbog mene i kroz kakve je muke prošla. Važno je da se mi volimo i zar je onda bitno da li je moje vjere?!”

Hrvatska “najšarenija”

Iz istraživanja Ruže Petrović, objavljenih u knjizi “Etnički mešoviti brakovi u Jugoslaviji”, vidi se daje SR Hrvatska u periodu 1956-65. godine bila na drugom mestu, posle Crne Gore, po rasprostranjenosti heterogamije, sa izrazitom tendencijom porasta mešovitih brakova.

Tako je 1956. svaki deseti, a devet godina kašnije već svaki sedmi brak bio heterogaman. Između 1965. i 1972. godine heterogamija je bila u opadanju, ali kasnije, između 1972. i 1981. godine ponovo se širi, tako da je tada svaki šesti brak bio mešovit.

Otada, SR Hrvatska zauzima prvo mesto u Jugoslaviji po broju mešovitih brakova. Godine 1985. od ukupno 31.953 sklopljenih brakova, 8.896 ili 27,8 odsto, bilo je mešovitih.

Brojke govore da se najčešće sklapaju brakovi između ljudi hrvatske i srpske nacionalnosti (59 odsto), a zatim između hrvatske i slovenačke nacionalnosti (11,3 odsto).

/autorica: Jelena Marinčić / Nada, 1987. / Yugopapir/

.

Mozaik

Do kad žene smiju živjeti?

Umjetnica je, zamislite, poručila ženama da i nakon šezdesete imaju pravo na seksualnost, umjesto da život svedu na štrikanje, ugađanje obitelji i čekanje smrti. Kakva šokantna teza! Nažalost, upravo su je zbog toga izvrijeđale zrele žene i poneki muškarac u godinama.

Objavljeno

|

Imam više od pedeset godina pa sam vas htjela pitati – do kad smijem živjeti? Ono, dobro se osjećam, zdrava sam, situirana, pa sam vas htjela zamoliti da me ostavite na životu još malo. Ako vam to neće smetati, naravno. Jer ako će vam smetati, onda ništa. Što se može.

Naime, žene iznad pedeset iz nekog razloga ne smiju sve ono što su smjele s, recimo, 35 ili 49. Pa zato pitam: Smijem li još malo živjeti? Čini vam se neobično ovo moje pitanje? Da pojasnim…



Na netom završenom Eurosongu je nastupila Madonna kojoj je već – pazite sad da od šoka ne padnete u nesvijest! – 60 godina! Društvenim mrežama su se prolili komentari tipa “Ajde bakice, odi doma, pusti mlađima da pjevaju!”, “Što ti s toliko godina imaš tu još raditi?”, “Madonna je jadna pukla i umjesto da uživa u penziji ona pjeva i nastupa!”

Madonna je baba…

Madonnu ste nazvali bakom? Zbilja? Zatvorite sad oči i zamislite svoju baku? Liči li na Madonnu? Nisam ni mislila.

Kao što svi znamo, Madonna je najveća od najvećih, pop kraljica i sve druge (i SVI drugi) da se još jednom rode, neće joj biti ni do koljena. Svih granica koje je Madonna za nas probila nismo niti svjesni. Njoj odavno više ne treba ni slave ni novca, nego pjeva i nastupa… pa zato što to voli, pretpostavljam.

… ali Jagger se super drži!

Kad je nedavno objavljen video Micka Jaggera kako vježba za nastup samo par tjedana nakon operacije srca, nije bilo baš puno onih koji su se pitali zašto ovaj još uvijek nastupa jer – hej, to je Mick Jagger i svi mu se dive koliko je još energije u njemu.

A Madonna? E ona bi morala doma štrikati jer nije primjereno da žena od 60 godina pjeva i nastupa. No imamo mi i svoju Madonnu.

A tek Vlasta!

Naša konceptualna umjetnica Vlasta Delimar koja je, baš kao i Madonna, svojim stavovima o životu i seksu oduvijek skandalizirala javnost, i ovaj put je učinila nešto posve “nezamislivo, suludo i bolesno”. Ona je, zamislite, iznijela tezu da i žene iznad 60 godina i dalje smiju imati seksualni život i doživljavati orgazam. Kakva šokantna teza! Nažalost, upravo su je zbog toga izvrijeđale zrele žene i poneki muškarac u godinama.

Jer svi znamo da žene nakon neke godine trebaju postati biljke, doma štrikati, peći kolače i čekati smrt. I što je najvažnije, ni u kojem slučaju ne smiju niti pomišljati na seks.

Jer seks je, kao što nas društvo konstantno podsjeća, rezervirano samo za mlade, lijepe i zdrave ljude. A kad pređeš neku godinu, možda pedesetu ili šezdesetu, seksualni nagon ti se naglo gasi, spolni organ ti kirurški odstrane, a kad ti netko spomene “obrađivanje vrta” jedino na što ti smiješ pomisliti su krizanteme.

Ne, stvarno – do kad žena smije imati seksualne odnose? O kome ovisi odgovor na ovo pitanje? Možda o mišljenju svih drugih osim te žene same i njezinog ljubavnika?

Zato sam postavila ono pitanje na početku: do kad smijem živjeti? Do kad smijem pjevati, plesati, oblačiti se kako želim, zaljubiti se, osjećati se poželjno?

Svakako mi javite do kad smijem živjeti, a kad taj rok prođe, ja ću odmah prestati sa svim aktivnostima u kojima uživam i posvetiti se samo onima primjerenima za jednu stariju ženu.

Ma ne pada mi na pamet, naravno. Ja ću, baš svima uprkos, biti kao Madonna i Vlasta! A budite i vi!

Nastavi čitati