Prati nas

Mozaik

Jugoslavija 1975: Na pregled se čeka mjesecima, sve više karcinoma

Na tisuću beba umire ih 53. Za obaviti pregled kod specijalista u Beogradu treba ga zakazati najmanje dva mjeseca ranije. Slično je, mada se nešto manje čeka na red, i kod ostalih specijalista. U deset godina broj oboljelih od raka povećao se za 35 posto.

Objavljeno

|

Zarazne bolesti koliko ih ima?
Variola Vera, 1982.

„Kako se rađaju, od čega boluju, stanovnici Jugoslavije? Najduže se živi u Crnoj Gori, a najmlađe stanovništvo ima Bosna i Hercegovina. Koliko nas radi, kad armija bolesnih svakodnevno čeka pred lekarskim ordinacijama?“  Odgovore na ova pitanja dao je beogradski tjednik Duga 1975. godine. Tekst prenosimo u cijelosti.   

Dođe čovek kod “svog” lekara, kod lekara opšte prakse, a ovaj ga pogleda, pregleda i da uput za specijalistu. Ako se tom pacijentu učini da je rešio sve probleme, pa već i počinje da zaboravlja nerviranje zbog čekanja da dođe na red – prevario se.  Muke tek predstoje.



Specijalistički pregled se čeka mjesecima

Obaviti pregled kod specijaliste (tako je u Beogradu, a slično i u svakom drugom gradu) potrebno je zakazati ga (kod kardiologa recimo) najmanje dva meseca ranije. Slično je, mada se nešto manje čeka na red, i kod ostalih specijalista.

Čekajući da konačno završi sve te preglede, da se reši maltretiranja, nerviranja, čekanja pred šalterima medicinske administracije; posmatrajući oko sebe gomilu naroda koja u svakoj sobi, u svakoj čekaonici, u hodniku takođe čeka na svoj red – čoveku dođe da se stvarno zapita: Pa koliko nas je to bolesnih?

Otkud to da danas, kada nam je standard veći nego ikad, imamo više bolesnika u bolnicama, nego pre dvadeset godina, kada je sve izgledalo drukčije? Koliko nas zapravo radi, ako armija bolesnih svakodnevno čeka pred lekarskim ordinacijama? Da li smo postali nacija bolesnika?

Jugoslaveni su sve bolesniji i sve duže žive

Zvuči po malo nelogično, ali je tačno: Jugosloveni danas boluju sve češće i sve više, ali žive – sve duže! A da bi ova nelogičnost bila koliko-toliko jasna, odnosno logična, trebalo bi odmah reći, da se u našoj zemlji, u odnosu na 1950-tu godinu znatno smanjio broj obolelih od zaraznih bolesti (koje su često odnosile stotine života), a da se sa druge strane, skoro utrostručio broj hroničnih oboljenja.

Broj mentalnih poremećaja (prouzrokovanih najčešće neurozom) povećao se u istom periodu za 17 puta. Statistički podaci o svemu ovome govore daleko jasnije.

U 1973. godini u našoj zemlji od zaraznih oboljenja bolovalo je ukupno 150.000 građana, što znači oko 700 bolesnika na 100.000 stanovnika. Umirala su u proseku samo 2 pacijenta.

Zarazne bolesti koliko ih ima?

Variola Vera, 1982.

Zarazne bolesti odnose živote na Kosovu

Ne tako davno – pedesetih godina ovog veka, na našoj teritoriji, šarlah, trbušni tifus i difterija odnosili su na stotine pa i hiljade života. Po pravilu, žrtve su bili najneotporniji – deca. Ta vremena su dakle prošla, ali zarazne bolesti još nismo sasvim iskorenili.

U krajevima gde se bolje živi, gde je standard na većem nivou, gotovo da i nema težih oblika zaraznih bolesti: u Crnoj Gori naprimer na 100.000 stanovnika, od zaraznih oboljenja ne umire niko, ali zato na Kosovu iz istih razloga umire 8 ljudi na 100.000 stanovnika.

U pretprošloj godini od zaraznih bolesti u Makedoniji je bolovalo 1.300 građana, a u BiH 480. Svi podaci se odnose na područje gde živi približno 100.000 stanovnika.

Na Kosovu tifus, u Bosni male boginje, u Hrvatskoj šarlah, u Srbiji trahoma

Na Kosovu se najviše boluje od trbušnog tifusa, difterije i trahome, u BiH od malih boginja i žutice, u Hrvatskoj od šarlaha, u Srbiji od malih boginja, trahome i trovanja hranom, u Sloveniji od zapaljenja moždane opne i trovanja hranom, dok su Vojvođani najčešće “padali” u krevet od difterije i trahome.

Pa ipak, bez obzira na to što su zarazna oboljenja i dalje prisutna na karti naše patologije, mora se reći da je broj obolelih sveden na mali procenat. Čak i taj minimalni postotak u odnosu na druge vrste oboljenja u stalnom je padu, jer poslednjih godina u nerazvijene krajeve stižu vodovod i kanalizacija – čije odsustvo je najčešće izazivalo epidemije.

screenshot: TVMyCentury

Sve više raka i srčanih oboljenja

Broj zaraznih bolesti je u naglom opadanja, a hroničnih u naglom (i nezadrživom) porastu. Početkom 1960. godine zbog oboljenja srca u bolnicama je boravilo oko 65 hiljada građana, 1968. godine oko 110 hiljada, a pre dve godine nešto više od 160 hiljada.

Zbog srca je 1967. godine izgubljeno 2.700 radnih dana od oko 20.000 koliko su ukupno pojela bolovanja u našoj zemlji. U pretprošloj godini srčani bolesnici proveli su na bolovanju čak 3.500 radnih dana.

Bolesti srca primorali su veliki broj radnih ljudi da se, pre nego što su mislili, odluče za odlazak u penziju. Pre pet godina u našoj zemlji penzionisana su ukupno 25.184 radnika, a samo zbog srca i srčanih tegoba 6.706 radnika. Što se organa za varenje tiče – tu nije zabeležen veliki skok, ali se smatra da broj od 195.000 koliko ih je bilo u 1971. godini – ipak zabrinjava.

Više od toga zabrinjava porast broja onih koji boluju od raka. Naravno, zbog toga što se oboljenja raka veoma retko leče, pa se dogodilo, da su maligana oboljenja prošle godine zauzela drugo mesto na rang listi smrtnosti u našoj zemlji. U 1960. godini zbog raka je u bolnicama bilo nešto više od 50.000 građana, osam godina kasnije 64.000, a pre godinu dana čak 70.000 bolesnika.

A ni živci nisu baš najbolje

Cifre o zabeleženom broju mentalnih poremećaja govore u prilog opravdanog verovanja da su – i to ne samo kod nas – mentalna oboljenja postala bolest stoleća.

Naši podaci o tome izgledaju ovako: pre dvadeset i pet godina (1950) zbog mentalnih poremećaja ordinacije specijalista za ovu bolest posetilo je 65.782 građanina, a dve i po decenije kasnije (1974) ovaj broj je povećan za 18 puta (na pregledima je bilo tačno 1,134.686 bolesnika).

Šta objašnjava ovaj podatak? Stručnjaci su jednoglasni: nagla posleratna industrijalizacija zemlje, migracija seoskog stanovništva u gradove, nemogućnost prilagođavanja novim uslovima života i rada uopšte, brzi tempo življenja – najviše su doprineli naglom povećanju broja mentalnih stresova.

Kako se živjelo u Jugoslaviji?

Štafeta u Mariboru

Životni vijek – 69 godina

I pored toga što podaci govore da se u nekim oblastima medicine naglo povećava broj onih koji boluju – neosporno je, da se iz godine u godinu stalno povećava prosečan vek života jugoslovenskog građanina.

U ovoj 1975. godini on se približio brojki 69 godina – što znači da toliko u proseku žive stanovnici naše zemlje.

U kojoj meri su standard i razvitak medicinske službe omogućili da se ova granica pomeri na gore, najbolje ilustruje podatak koji kaže da se od 1960. godine prosečan vek života kod muškaraca povećao za 8, a kod žene za 9,5 godina. Najveći porast zabeležen je na Kosovu (muškarci danas u prošeku žive 12 godina više, a žene 19,8 godina).

Ipak, gledano po republikama i njihovim prosecima, najduže se živi u Crnoj Gori, Sloveniji – u ovim krajevima živi se prosečno više od 71 godine. To je izgleda i doprinelo da ove dve republike dobiju najstarije stanovništvo. Pridružuje im se Vojvodina i Hrvatska gde takođe živi izuzetno veliki broj starih ljudi (između 65 i 70 godina).

Nešto manji procenat staraca ima Srbija i Makedonija, dok mlađe (ali ne i mlado) stanovništvo živi jedino u Bosni i Hercegovini i pojedinim delovima Kosova. Toliko, dakle u proseku živimo.

Broj karcinoma porastao za 35%

Bolesti srca su kao što smo rekli u naglom porastu, pa je i normalno što one odnose i mnogo života. Čak 30 odsto od ukupnog broja umrlih podleglo je bolestima srca.

Zatim dolaze maligna oboljenja – iz godile u godinu sve je više onih koji umiru od raka. Za poslednjih dvadeset godina broj umrlih od raka povećao se čak za 35 odsto, dok je u istom periodu broj umrlih od oboljenja centralnog nervnog sistema povećan za 44 odsto. Veliki broj umire od povreda zadobijenih u saobraćajnim nesrećama.

Na 1000 beba, umre ih 53

Naveli smo koliko, kako žive i od čega najčešće umiru Jugosloveni. A kako se rađaju? Prestali smo, a to je najvažnije, da po broju smrtnosti odojčadi, budemo evropski problem. Jer, pre dvadesetak godina od 1000 rođenih mališana umiralo je 140. Taj broj je znatno smanjen, a poslednjih godina od istog broja rođenih, umire 53 odojčeta.

Ako su ovi podaci bar donekle uspeli da stvore sliku nacionalne patologije, ostaje na kraju da se ceo pregled, izražen jezikom statističara, svede na zaključak: u poređenju sa proteklim godinama Jugosloveni se sve češće obraćaju lekaru, odnosno sve više boluju – ali sve duže žive.

/autor: Jovan Kozomara / Duga, srpanj 1975. / Yugopapir/

.

Mozaik

Predsjedničina kći je upisala Harvard. Zašto Hrvati ne mogu prihvatiti njezin uspjeh?

Vijest da je kćer Kolinde Grabar Kitarović upisala Harvard, rekla nam je puno toga o njoj: ona je pametna, radišna, uporna, snalažljiva, uspješna. No ono što smo nakon objave te vijesti saznali o nama samima, nije baš tako pohvalno.

Objavljeno

|

Mediji su danas prenijeli vijest da je kćer predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Katarina, upisala Harvard, jedno od najboljih sveučilišta na svijetu. Štoviše, na prijemnom je ispitu bila među jedan posto najboljih u svijetu pa je dobila stipendiju koja će joj pokrivati sve troškove studiranja i smještaja, piše Jutarnji.

Bravo, draga Katarina!



Inače, Katarina Kitarović je i državna prvakinja u umjetničkom klizanju pa je iz toga vidljivo da se radi o doista iznimnoj mladoj ženi, inteligentnoj, spretnoj, izraženih radnih navika, upornoj, uspješnoj… Jednom riječju, ona je dijete koje bi svaki roditelj poželio.

Nakon objave ove vijesti, doznali smo, dakle, da predsjednica ima jako pametnu i uspješnu kćer. Ali, nažalost, doznali smo još ponešto o nama samima. Nakon objave vijesti, po portalima je krenuo pravi, što bi se reklo, shit storm – osim velikog broja pozitivnih komentara, našao se ovdje i zavidan broj onih koji uspjeh Kolindine kćeri nikako ne mogu provariti. On ih peče i boli. Hm, tko zna zašto?

Moram naglasiti da uopće nisam fan naše predsjednice. Nisam za nju glasala, niti ću to učiniti na sljedećim izborima. Ali priča o njezinoj kćeri s time nema veze. Izdvojila sam nekoliko meni “najdražih” komentara i dala na njih svoj osvrt. Odmah će vam biti jasno na što ciljam…

“Ma kakav je to uspjeh? Mama ima para pa je šalje, i moje bi studirale u inozemstvu.”

Da, Katarinina mama “ima para” jer je predsjednica države. Međutim, djevojka je dobila stipendiju tako da sve mamima pare neće biti potrebne jer joj sam Harvard omogućuje studiranje. Ako Harvard odluči stipendirati i vaše kćeri, svaka im čast.

“Lako je njoj bilo doći do Harvarda s maminim vezama!”

Harvard je, podsjetimo, jedno od najboljih, najprestižnijih, najutjecajnijih i najrespektiranijih sveučilišta na svijetu. Broj jedan se ne postaje tako što se rade protekcije djeci moćnika – kao što to rade neka druga sveučilišta. Ne znam zašto mi je sad na pamet palo nekoliko hrvatskih… Osim toga, u svijetu ima i važnijih funkcija od predsjednice Hrvatske. Njihovi kandidati su i sinovi i kćeri predsjednika Amerike, pa se ipak svi ne upišu. Jednom Harvardu, radno mjesto roditelja nekog studenta neće značiti baš tako mnogo kao što znači u našoj maloj provinciji.

“A gdje će se upisati kćeri radnika Uljanika, draga predsjednice?”

Ovo dvoje ima veze isto kao i juha s rezancima i anticiklona. Bi li radnicima Uljanika bilo bolje da je Kolindina kćer upisala, recimo, Prometni fakultet u Zagrebu? Ili da ga uopće nije upisala? Trebaju li djeca političara biti neobrazovana i nezaposlena jer će tada radnicima u Hrvatskoj biti lakše? Uostalom, zašto se neko genijalno dijete čiji roditelj radi u Uljaniku također ne bi upisalo na Harvard ako je prošlo na prijemnom i dobilo stipendiju? Podsjećamo, studiranje predsjedničine kćeri neće se financirati iz proračuna, a još manje iz stečajne mase Uljanika. Dakle, to dvoje nema nikakve međusobne veze.

“U Hrvatskoj ima masu darovitije djece, ali im mama nije predsjednica pa ne mogu ići na Harvard!”

Stvarno? U Hrvatskoj su djeca baš tako masovno genijalna i radišna da bi im Harvard dao stipendiju, ali eto, siroti nemaju mamu predsjednicu? Ako su djeca tako inteligenta, sigurno su to naslijedila od svojih jednako inteligentnih roditelja. A ako smo svi baš tako inteligentni i genijalni – zašto smo tu gdje jesmo? Da, znam, znam, lopovi, ratni profiteri, privatizacija itd. Ali da baš od te sve inteligencije nismo mogli iznaći način kako se tome oduprijeti i pretvoriti Hrvatsku u bogatu, prosperitetnu i uspješnu zemlju… Nisam sigurna. Nešto mi smrdi u toj teoriji o posvemašnjoj inteligenciji Hrvata. Smrdi – kao da nije točna.

“Prvo kćer bivšeg premijera Sanadera, a sad ova! Sve jedno ljepše od drugoga”

O objema situacijama znam samo onoliko koliko se moglo doznati iz medija, no čini mi se da ova dva slučaja nemaju nikakve veze. Koliko smo uspjeli saznati iz iskaza svjedoka na suđenju bivšem premijeru, Petri Sanader i njenom momku je boravak u Americi navodno plaćao otac preko sumnjivih prijatelja i poslova. Barem tako tvrdi Robert Ježić. Katarina Kitarović je dobila stipendiju prestižnog fakulteta. Čini mi se da se ta dva slučaja razlikuju kao nebo i zemlja.

“Mamina dušica je uspješna u čemu god da se okuša: prvo klizanje, pa sad Harvard! Joj da je meni biti kćer predsjednice!”

Ma da, kad na klizaljkama izvodiš piruetu ili trostruki aksel, jako je važno na kojoj su ti mama i tata funkciji. Nema to ni slučajno veze s danonoćnim treninzima. U redu, netko može reći da je Katarina imala mogućnosti trenirati jer je iz bogate obitelji, ali bar smo mi u Hrvatskoj svjedoci da svaki čas vrlo uspješan sportaš postane netko čiji roditelji nisu bogati, nego se izdignuo zahvaljujući isključivo svom vlastitom talentu i upornosti. Zašto to ne bi mogao biti slučaj i kad je u pitanju Katarina Kitarović? Aha, znam – zato što joj je mama predsjednica Hrvatske, a nju ne volimo. Prema tome – njezino dijete ne smije biti uspješno!

Vijest da je Katarina Kitarović, dakle, upisala Harvard rekla je dosta o njoj samoj: da je pametna, uporna, radišna, uspješna. A što je rekla o nama? Da smo zlobni i glupi? Ne želim vjerovati da je to istina.

Nastavi čitati