Prati nas

Mozaik

Kako preživjeti razvod braka?

“Moji klijenti bi vam rekli da se kraj jednostavno osjeti. Obično jedan, ali ponekad i oba partnera zaključe da je kraj. Osjećaju kako im odnos ne donosi sreću i ispunjenje. Više prevladavaju negativni negoli pozitivni osjećaji. Ako to osjete oba partnera, braku je došao kraj.”

Objavljeno

|

Kako se razvesti
foto: Pixabay

Sonja (54) se razvela kad joj je bilo 37 godina. Ova rođena Zagrepčanka nikad se, kaže, nije navikla na manju sredinu u koju se preselila nakon udaje, a još manje na suživot s muževim roditeljima u istom domaćinstvu.

“Živjeli smo u istoj kući i to je kombinacija koja teško može funkcionirati. Kad sam se udala bila sam vrlo mlada i nisam razmišljala o takvim stvarima. Bila sam usredotočena na svojeg sina, koji je sad već odrastao čovjek. No ubrzo je postalo vidljivo da zajednički život neće ići. Također, shvatila sam da ja i muž imamo vrlo malo toga zajedničkog. Imali smo posve drugačije interese, poglede na svijet, hobije. Dogodila se tu još onda i njegova nevjera ali mislim da je to samo bila kap koja je prelila čašu i koja me ohrabrila da zatražim razvod. Bilo je mnogo i drugih problema. Sin je začuđujuće dobro podnio razvod. Zapravo mi je bilo najvažnije da on ne pati. Tatu posjećuje kad god želi i imaju dobar odnos. I ja i bivši muž normalno komuniciramo. Zapravo, rekla bih da smo si na neki način čak i prisniji nego kad smo živjeli zajedno. Nakon razvoda braka u moj život nije više nikada ušao neki novi muškarac. Dogodi se ponekad koja simpatija, ali više nikad mi nije palo na pamet ulaziti u novi brak.”


Katarina (62) se razvela nedavno, no njezin je brak, kaže, propao već puno ranije.

“Udala sam se s 28 godina i u prvo vrijeme je stvar funkcionirala. U nekoliko godina smo dobili dvoje djece i bili usredotočeni na njih. No kako su djeca rasla i osamostaljivala se, razlike među nama postale su sve vidljivije. Puno smo se svađali i takav život je postao nepodnošljiv. No mislila sam da je za djecu ipak bolje da imaju uz sebe i tatu pa se nisam željela razvoditi. S vremenom smo se ja i muž naučili podnositi i više nije bilo tako turbulentno, ali postali smo si stranci. Znam da je imao nekoga sa strane. A i ja sam. Kad su djeca odrasla i odselila se, podnijela sam zahtjev za razvod braka. Razvod je bio sporazuman i išao je brzo. Sad sam već nekoliko godina sama i dobro mi je.”

Marijina (72) priča je možda i najneobičnija. Udala se vrlo mlada, bilo joj je tek 19 godina. No razvela se od muža nakon 20 godina braka kad je jedna kćer već odselila od kuće, a druga išla u osnovnu školu.

“To je bila velika promjena za malenu. No navikla se. Odselile smo u drugi stan, ali tatu je mogla posjećivati kad god je htjela jer nismo stanovale daleko. No nakon nekog vremena, muž je počeo sve više i više vremena provoditi kod nas i tako smo se opet nekako spojili. Živjeli smo tako više od deset godina i na kraju se opet vjenčali. Ono što je bilo u mladosti, ostavili smo iza sebe. Na taj drugi brak smo se odlučili zbog neke sigurnosti. Nismo više mladi. Da se nekome od nas nešto dogodi, bolje da smo vjenčani nego da se onda moraju sređivati papiri, pa komplicirane ostavinske rasprave. Ovako je bolje. Taj drugi put, vjenčane kume su nam bile kćeri. Ta druga svadba mi je na neki način bila čak i ljepša od prve. Uglavnom, nije mi žao. Sve se događa s nekim razlogom.”

Ovo su tri različite priče o tri različita razvoda braka. Jer zapravo, svaki je razvod priča za sebe i svaki čovjek ima svoje razloge. Prema najnovijim statistikama, u Hrvatskoj se prije 35. godišnjice razvede svaki četvrti brak. Zanimljivo, razvodi su češći u vezama gdje je žena starija i obrazovanija, a sve je veći broj i takozvanih “sijedih razvoda” kad ljudi odluče krenuti svatko svojim putem nakon što su im djeca već odrasla.

Ivana Mijić Vulinović i Karmen Kmetović Prkačin (privatni album)

Bez obzira na razloge, razvod braka nikad nije lak, kako psihički, tako i s pravne strane. Velika pomoć mogao bi zato biti priručnik “Vodič kroz razvode”, autorica Ivane Mijić Vulinović, pravnice i Karmen Kmetović Prkačin, psihoterapeutkinje. Porazgovarali smo s autoricama…

Ljudi se ponekad s nostalgijom sjećaju prošlih vremena i kažu kako su brakovi tad bili stabilniji. Mislite li da je to točno ili se naprosto o problemima nije govorilo?

Zasigurno su prošla vremena bila drugačija. Ne bi se složile da su brakovi bili stabilniji. Bili su utemeljeni na posve drugačijim uvjerenjima negoli danas.  Obitelj je bila svetinja, muškarac je bio glava kuće i najčešće je imao kontrolu nad financijama. Ženina primarna uloga bila je skrb o obitelji. Razvod je rijetko bio opcija a i pravno je bio drugačije reguliran. Priznali mi to ili ne, žene su imale podređenu ulogu u prošlosti. Mladi ljudi danas često imaju averziju prema braku, koja najčešće proizlazi iz uvjerenja da je brak patnja. U brak ulaze s nerealnim očekivanjima i više su usmjereni na partnerovo ponašanje negoli na sebe. Od toga kreću prvi problemi.

Svaki odnos, pa tako i bračni, valja njegovati. No kako prepoznati da više nema pomoći i da je braku doista došao kraj?

Klijenti kažu da se kraj jednostavno osjeti. Obično jedan, ali ponekad i oba partnera zaključe da je kraj. Osjećaju kako im odnos ne donosi sreću i ispunjenje. Više prevladavaju negativni negoli pozitivni osjećaji. Kada je partnerima stalo biti zajedno oni se trude popraviti odnos. Kraj se nazire u onom trenutku kada jedan ili oba partnera zaključe da više ne mogu rasti jedno uz drugo.

Događa li se da se ljudi razvedu jer im se ne da ulagati dodatni napor u očuvanje veze?

Ja bih to prevela na jezik teorije izbora; Ljudi će se razvesti u onom trenutku kada im veću frustraciju predstavlja ulaganje u odnos negoli razvod. Znači, kada stave na vagu “ulaganje u odnos” ili „razvod“, radije biraju razvod jer im se razvod čini kao sretnija opcija. Kada kažem ulaganje u odnos pritom mislim na slijedeće; prihvaćanje i usklađivanje s partnerovim različitostima, podržavanje i vjerovanje partneru, naučiti biti u miru a ne u pravu, naučiti mijenjati sebe a ne partnera i još puno toga…

Jeste li se u radu često susretali s osobama iznad 50 godina koje su se odlučile na razvod braka? Što vam oni kažu o svojim razlozima?

Da, ali ne tako često. Vjerovali ili ne, osobe starije životne dobi razvodile su se najčešće radi treće osobe.

Koji su općenito najčešći razlozi za razvod braka? Imaju li starije osobe neke specifične razloge?

Najčešći razlozi za razvod braka su neusklađenost u razmišljanjima, česte svađe i rasprave, preljub, nezainteresiranost. Osobe koje se razvedu u kasnijoj životnoj dobi često znaju reći da bi se razveli i prije ali nisu htjeli zbog djece. Nakon što bi njihova djeca napustila obiteljsko gnijezdo opcija razvoda bila je prihvatljivija.

Koje su neke najčešće greške koje ljudi rade prilikom razvoda brakova?

Najčešće greške mladih bračnih parova koji imaju djecu jest manipulacija djecom iz osvete prema partneru. Umjesto stavljanja fokusa na dobrobiti zajedničke djece, partneri stavljaju fokus na partnera i planiraju kako mu zagorčati život. Također, jedna od čestih grešaka koja se može pripisati svima je uključivanje članova familije, prijatelja u bračne probleme i traženje odabira strana.

Bi li se neki kasniji problemi mogli lakše riješiti da su ljudi prije vjenčanja potpisali predbračni ugovor? Koliko je ta praksa uopće česta kod nas?

Podjela imovine bi se zasigurno riješila jednostavnije kada bi se potpisao predbračni ugovor. Iako je U Hrvatskoj takva praksa rjeđa negoli u europskim državama, broj predbračnih ugovora godinama raste. Poznata odvjetnica Dafinka Večerina kaže kako se je prije postojalo uvjerenje da je uvredljivo sklapati takvu vrstu ugovora. Ona smatra kako danas ljudi postaju sve praktičniji i privatno je vlasništvo sve izraženije pa se bračnim ugovorima skraćuju muke prilikom podjele imovine.

Tko češće podnosi zahtjeva za razvod braka: muškarci ili žene?

Brak se može razvrgnuti tužbom jednog od partnera ili sporazumno. Češće ga pokreću žene.

Ima li istine u onoj teoriji o “kobnoj sedmoj godini”? Kad se ljudi najčešće rastaju?

U Hrvatskoj se razvede svaki treći brak godišnje. Krizna sedma godina, zapravo nikada nije dokazana.  Statistički podaci kažu da se svaki 4 brak u Hrvatskoj razvrgne u 35 godini. Razna istraživanja spominju krizu nakon 3, 4 ili 12 godine…

Koliko je često da ljudi nakon razvoda braka ostanu prijatelji?

Postoje i svijetli primjeri u razvodima, posebno kod onih parova koji imaju zajedničku djecu. Kada je interes djeteta na prvom mjestu, bivši supružnici mogu imati prijateljski odnos.

Koliku cijenu razvoda braka plaćaju djeca? Kako im olakšati? Koja dob je najkritičnija i kad djeca najteže podnose razvod svojih roditelja?

Najveću cijenu razvoda plaćaju djeca. Djeca vole i mamu i tatu i njima je najteže ako su stavljena u situaciju birati strane. Djeci se može olakšati na način da im se zajedno priopći odluka o razvodu, da im se kaže da nisu kriva za razvod i da ih roditelji vole bez obzira što više nisu zajedno. Važno je ne govoriti protiv partnera i ne kriviti ga za nastalu situaciju. Neka istraživanja kažu kako razvod najteže podnose tinejdžeri.

Koliko košta razvod braka? Kako to ugrubo izračunati?

Sporazumni razvod je najjeftiniji i najisplativiji. Kako u financijskom tako i u psihološkom smislu. Ne zahtjeva troškove odvjetnika. Ivana i ja možemo preporučiti našu knjigu Vodič kroz razvod braka koja prati psihološku i pravnu stranu razvoda. Knjiga sadrži i priloge potrebne za sam postupak.

Živi li se, u financijskom smislu, nakon razvoda teže?

Ovisno na koji način se raspodijelila imovina. Čisto matematički, ako računate da ste u jednom kućanstvu imali dvije mjesečne plaće a da sada imate samo jednu i da ste se možda morali preseliti u podstanarski stan, onda kada su financije u pitanju, sigurno je teže.

Pate li ljudi nakon razvoda često od depresije? O čemu to ovisi? Ima li i onih koji nakon razvoda “procvjetaju”?

I jedno i druge. Sve ovisi o razlozima razvod i o tome da li ste ostavljeni ili ste odlučno pokrenuli razvod. Neki se teško mogu pomiriti s činjenicom da su se razveli i da njihov partner živi sretan život. Samim time uskraćuje sebi priliku za sreću.

Ima li razlike u razvrgavanju prvog i svakog sljedećeg braka?

Kažu klijenti da je prvi puta najteže.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Mozaik

I kad se odmara, milicioner radi! Čudnovate zgode drugova u plavom

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti.

Objavljeno

|

Autor

“Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze…” Uvod je to o u priču o opasnom milicionerskom životu koju je 1971. godine objavila zagrebačka Arena. Prenosimo je u cijelosti.

Ovo nisu priče dramatičnih obrata, nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe, nasilje.


Ovdje nećemo govoriti o dramama što ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode, što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona, dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.

Profesionalnost i efikasnost

Milicioner zapravo u svakom trenutku mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne vidimo.

I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.

Milicioner Željko otporan je na golo žensko tijelo

A događa se zaista svašta. U Stanici milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.

Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile. “I znate što je učinila”, kaže nam dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. “Potpuno se svukla!”

Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu, pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano, kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.

Milicioner Mirko na meti Zagrepčana

Zagrebačkom milicioneru Mirku Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.

I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač – milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: “Držite ga”! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio: “Znamo mi takve ptičice, koji se izdaju za milicionere!”

Srećom, nisu ga tukli. Građani su pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna. Oni su se s “napadačom” rukovali. Građani su se začuđeno razišli.

Milicionar Sabid spasio je napušteno dijete

Mirkov i Željkov kolega iz milicijske Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana, dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i panično pobjegao.

Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti. Kasnije se sve objasnilo: roditelji su mališana napustili prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se otpacima.

Milicioner Stipe na tračnicama

U naš razgovor umiješali su se i milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio. Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i dalje nije micao.

Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.

Milicioner Rade proglašen ustašom!

A milicioner Rade Bogun iz Prijedora doživio je u zagrebačkoj “Nami” jednu tešku i zaista neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan – ustaša!

Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.

Milicioner Slobodan i lice s potjernice

Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.

Slobodan Vukasović, među drugovima, prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22 godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne reportažu nego – kako nam rekoše njegovi drugovi – čitavu knjigu. Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme odmora.

Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.

Inače Vukasovo iskustvo je toliko da je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja, u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.

Milicioner Anđelko je riješio sve predmet

Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve planira, dobro promišlja, točno određuje.

Kao početniku prošle godine povjerili su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način: u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!

Milicioner Dime bori se riječima

Naša dopisnica Ranka Čičak iz Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju kriminalci.

A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju! Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu, toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila. Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to znao.

I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.

Mnogo takvih slučajeva može Dime navesti. “Psihologija me zanima više od svega”, kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi, potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.

Dime je završio kurseve džudo-vještine, ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine: po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.

“I sad recite”, piše Ranka Čičak, “da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda i željezna vrata otvara”.

Eto, u ovom zapisu htjeli smo podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što ga režira prijestupnik.

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru: “I kad se odmara, pozornik milicioner je u službi.” (autori: Stipe Mijić, Ćamil Krehić, Ranka Čičak, Luka Horvat / Arena, 1971. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP