foto: Silvija Novak

Ovi umirovljenici rade – zbog novca, ali i zbog osjećaja da su korisni

Autor: • 08. 08. 2018. • Aktivno starenje, Kolaž, Nema predaje422 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Od čuvanja djece, preko ručnog rada, sve do sitnih kućnih popravaka – mnogo je načina na koji umirovljenici pune kućni budžet. No, iako svaka kuna dobro dođe, penzioneri ne rade samo zbog zarade. Tako ispunjavaju vrijeme, zabavljaju se i osjećaju korisnima, a neki tek u mirovini napokon imaju vremena baviti se onim što zaista vole i u čemu uživaju.

Porazgovarali smo s nekoliko umirovljenika i doznali što sve rade kako bi podebljali mršavu mirovinu.



Marija (73) iz Zagreba – Čuvam djecu

Prvo sam čuvala unuke. Starija kćer je dobila prvo dijete taman kad sam ja otišla u penziju pa sam bila baka servis. Ona se vratila na posao kad je malom bila godina dana, pa sam ja čuvala Ivana jer ga nismo htjeli odmah dati u vrtić. Onda su me pitali neki nihovi prijatelji da ponekad pokupim i njihovo dijete iz vrtića, kada oni budu morali ostati dulje na poslu. To mi nije bio problem jer, ide u isti vrtić s mojim unukom. A i djeci je zabavnije ako su zajedno. Dogovorili smo se da će mi za to dati neku novčanu naknadu pa tako usput i zaradim. Ali ne radim vam ja to zbog novaca, znate. Djeca su život. Lijepo mi je s njima. Novac uvijek dobro dođe, pogotovo jer djeca kod mene i jedu, odvedem ih i na sladoled. Ali prvenstveno je tog zbog čiste radosti. Sad osim svojih unuka, povremeno čuvam još djecu od prijatelja i susjeda.

dijete više voli baku

foto: Pixabay

Ljerka (78) iz Zagreba – Iznajmljujem sobu

Ja sam vam ostala udovica jako mlada. Nisam imala ni 40 godina. Muž je umro od srca još dok su djeca bila u školi. Kasnije su i djeca otišla svojim putem, a ja sam ostala sama u tom velikom stanu. Osim što ne volim biti sama, skupo je održavati toliko kvadrata. Stalno nešto treba popraviti, te škripe vrata, te puše kroz prozor, pa račun za struju, grijanje, vodu… Pa kako to jedna penzionerka može platiti? Pomažu djeca, ne kažem. Ali i oni imaju svoje živote i troškove. Onda sam u ovu dodatnu sobu gdje je bila moja kćer, uzela jednu studenticu. Jako fina curica iz Virovitice. Tu je studirala fizioterapiju. Soba je bila uredna kao apoteka. Plaćala mi je sto eura i mogla je osim sobe koristiti zajedničku kupaonicu i kuhinju. U kuhinji nikad nije bila, ali se zato znala dugo uređivati u kupaoni. Sreća da imam još jedan mali toalet. Uvijek uzimam ženske podstanarke. Što ja znam, mislim da su urednije. Samo jednom sam imala jednog dečka, iako moram reći da je i taj bio vrlo, vrlo uredan. Jako dragi dečko. Iz Pule. Uvijek je pitao treba li mi što donijeti iz dućana i stanarinu mi je uvijek davao u posebnoj koverti. Jako drag dečko. Nisu mu baš prijateljice dolazile. Samo kolega s fakulteta.

Vesna (68) iz Zadra – Prodajem na tržnici

Mi vam volimo raditi. Takvi smo. I baka je puno radila, i otac i majka. I to uvijek u polju, na zemlji. Čak i kad je tata radio u tvornici, nakon posla bi odlazio pomoći što je još trebalo u polju. Ako se sijalo – onda to, ako je već bila berba –  onda to. Moja mama je tu prva počela sadit paprike. Do tada ih nije sadio nitko u selu i svi su joj govorili da to nema šanse uspjeti. Ali paprike su joj ispale jako dobro nakon čega su ih svi počeli saditi. Ta zemlja i to polje je uvijek bilo tu da nas izvuče, ako bi upali u neke novčane probleme ili kad je propala firma u kojoj sam radila. Otada sam se posvetila samo zemlji. Što uzgojim, prodajem na pijaci. Tu sam dočekala penziju, a tu prodajem i sada iako sam u penziji već par godina. Imam svoje paprike, pomidore, tikvice, smokve, bajame… Radim i džemove, slatko od smokava, šalše… Sada više nemam šalše. Prodalo se jutros. Došli neki Talijani pa kupili četiri boce.

foto: Silvija Novak

Mare (65) iz Zadra – Radim ručni rad

Treba mi za jedan dva do tri sata. A prodajem ih, tako… Po četrdeset kuna. Dam i za trideset. Pa prodam nešto. Sad kad su turisti, prodam malo više. Ali nije lako biti tu svaki dan na toj vrućini. No ja se sklonim malo u hlad i uvijek ponesem vodu za piti. I usput radim pomalo. Evo, sad dovršavam ovog malog anđela. Imat će plavi obrub na haljini i rukavima. Poslije ih stavljam u štirku da tako stoje. Inače neki hoće kupiti i bez štirke, ali ovako mogu stajati. Ovako dodatno zarađujem. Penzija je mala, djeca pomažu koliko mogu ali ja volim biti samostalna i da ja njima mogu nešto dati.

foto: Silvija Novak

Katica (70) iz Zagreba – Dajem instrukcije

Ja sam predavala kemiju pa sam i prve instrukcije davala iz kemije. Imala sam učenike na instrukcijama povremeno i dok sam radila, ali kad sam otišla u penziju to je postalo češće. S vremenom su mi osim iz kemije, učenici počeli dolaziti i iz matematike, iako to nisam studirala. Jednom mi se čak obratila mama jednog osnovnoškolca kojem bi trebala općenita pomoć u učenju, pisanju zadaća, lektire i to sve. To ipak nisam pristala. To je više posao za neke studente. Ja se držim svojih brojeva i formula. Može li se zaraditi? Može, može. Znate, sve više djece treba instrukcije, a roditelji imaju sve manje vremena. Osim toga svi bi htjeli imati pet ili bar četiri. Pa meni dolaze učenici s četvorkama. I ja se onda čudim. Pitam ih što ispravljaju, a oni meni da ne ispravljaju ništa nego su došli malo provježbat za peticu.

Vario (70) iz Zadra – Sviram na ulici

Ujutro sam na Forumu, a popodne tu na Kalelargi. Zbog sunca znate. Ali biram mjesto i po akustici. Tu je dosta dobra akustika. Inače, ovo mi je harmonika od prijatelja. Ja imam svoju, ali je puno veća i teža. A ova ima i torbu pa je lakše nositi. Oduvijek sviram harmoniku. Počeo sam još kao dječak, sa sedam godina. A sad mi je 70. Ali osjećam se kao da mi je 60. Ja za sebe imam 60 godina i to je to. Može se zaraditi. Pogotovo sad kad su turisti. Ali ne sviram ja zbog novca jer imam dobru penziju. Sviram jer to volim. Oduvijek sviram harmoniku, i to ovakvu s tipkama. Ne sviram dugmetaru. Ovo je Hohner. Ima jako puno vrsta harmonika. To je kompletan instrument s najbogatijim zvukom. Šteta što se harmoniku povezuje samo s narodnom i zabavnom muzikom jer harmonika je puno više od toga. Ja vam na harmonici sviram i rock i pop. Turisti polude.

foto: Silvija Novak

Barbara (74) iz Zagreba – Pečem kolače

Moja mama je jako dobro kuhala i pekla kolače, to sam od nje pokupila. Ostavila mi je prije smrti knjigu svojih recepata koje je posebno za mene ispisala krasopisom. Čuvam to kao oči u glavi. Tu su svi njezini recepti za jela i kolače. Kod nas doma je za Božić znalo biti i do 12 vrsta sitnih kolača, ne računajući torte. Još kao mala pekla sam kolače s njom i mogu reći da to oduvijek radim. Kad sam dobila svoju djecu, opet sam pekla kolače i s njima, a sad s unučicom. S vremenom sam počela peći kolače i za druge. Po narudžbi, što bi se reklo. Najčešće to budu kolači za vjenčanja ili krstitke. Ponekad i rođendanske torte. Ali ja vam ne radim za velike svatove jer radim sama pa ne bi ni stigla. Samo za 20 do 30 ljudi, ne više od toga. Sad radim za jedne krasne mladence. Vjenčat će na Gornjem gradu, a poslije idu nekam u Zagorje. Mene su zamolili da im napravim išlere, čupavce, londonerice, kiflice s čokoladom i još par takvih sitnih vrsta. I vjenčanu tortu im radim, naravno. Bit će od kokosa. Od pečenja kolača se može zaraditi. Iznenadila sam se. U početku je to bilo sitno i rijetko, ali onda su krenule stizati narudžbe. Valjda se pročulo jer nisam se nikad reklamirala, dijelila letke ili zvala ljude telefonski, što ljudi rade. Ljudi vam danas sve više vole domaće, prirodno… Dosta im je konfekcije.

Kako napraviti kolač bez jaja?

foto: Kuzinavanje.com

Karlo (73) iz Zagreba – Popravljam stvari

Ma sve vam ja znam popravit. Električne stvari, pegle, grijalice, pećnice. Znam i vodoinstalacije. Ja sam radio kao električar, ali uvijek sam volio sve popravljati. Zapravo, kao dijete sam volio rastavljati stvari pa ih ne bih znao poslije složiti natrag. Ali s vremenom sam naučio. Kad sam došao u penziju, popravio sam jednoj susjedi vešmašinu, drugoj promijenio utičnicu i pročulo se po zgradi da ja popravljam stvari. Znam imati dosta posla. Pazite, u ovim neboderima živi jako puno ljudi. Četiri nebodera od dvadeset katova, ej!

foto: Pixabay

Klara (68) iz Zagreba – Čistim stubišta i kafiće

Sad imam dva kafića i tri stubišta. Kafiće čistim svaki dan osim ponedjeljkom jer u nedjelju ne rade, a stubišta čistim jednom tjedno. Može li se zaraditi? Gledajte, ja ovako zaradim još jednu penziju. Samo od svoje penzije ne bih mogla preživjeti. Pa sve mi ode na režije. Voljela bih da mogu uzeti još jedan kafić jer tu se puno bolje plaća, ali problem je što ne mogu stići ujutro počistiti više od dva. Morala bih ustati u tri sata pa da sve stignem. Možda to i napravim, tko zna. Tu u blizini su poslovne zgrade i tu su fini ljudi tako da ne budu kafići baš jako neuredni. Ali svako jutro moram počistiti što je ostalo na stolovima, prebrisati sve površine, stakla, oprati zahode. Uglavnom ne bude velikog nereda, osim sad dok su bile utakmice. O, to je već bilo posla! Te boce, pobacani čikovi, prolivenog piva… Radila sam jednom prije u nekom kafiću kod Kranjčevićevog stadiona. Tamo je tako bilo nakon svake utakmice što znači svaki drugi dan, a nekad i češće. Ovo sad je mila majka.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

Ključne riječi Sve o temi: , , ,


Imate komentar?

Povezane teme

Comments are closed.