Prati nas

Aktivno starenje

Ovi umirovljenici rade – zbog novca, ali i zbog osjećaja da su korisni

Male mirovine, visoki troškovi života ali i želja da se bude koristan te da se radi ono što se voli, nagnali su mnoge umirovljenike da rade i nakon odlaska u penziju. Porazgovarali smo s nekoliko njih koji su nam opisali kako dodatno zarađuju.

Objavljeno

|

foto: Silvija Novak

Od čuvanja djece, preko ručnog rada, sve do sitnih kućnih popravaka – mnogo je načina na koji umirovljenici pune kućni budžet. No, iako svaka kuna dobro dođe, penzioneri ne rade samo zbog zarade. Tako ispunjavaju vrijeme, zabavljaju se i osjećaju korisnima, a neki tek u mirovini napokon imaju vremena baviti se onim što zaista vole i u čemu uživaju.

Porazgovarali smo s nekoliko umirovljenika i doznali što sve rade kako bi podebljali mršavu mirovinu.


Marija (73) iz Zagreba – Čuvam djecu

Prvo sam čuvala unuke. Starija kćer je dobila prvo dijete taman kad sam ja otišla u penziju pa sam bila baka servis. Ona se vratila na posao kad je malom bila godina dana, pa sam ja čuvala Ivana jer ga nismo htjeli odmah dati u vrtić. Onda su me pitali neki nihovi prijatelji da ponekad pokupim i njihovo dijete iz vrtića, kada oni budu morali ostati dulje na poslu. To mi nije bio problem jer, ide u isti vrtić s mojim unukom. A i djeci je zabavnije ako su zajedno. Dogovorili smo se da će mi za to dati neku novčanu naknadu pa tako usput i zaradim. Ali ne radim vam ja to zbog novaca, znate. Djeca su život. Lijepo mi je s njima. Novac uvijek dobro dođe, pogotovo jer djeca kod mene i jedu, odvedem ih i na sladoled. Ali prvenstveno je tog zbog čiste radosti. Sad osim svojih unuka, povremeno čuvam još djecu od prijatelja i susjeda.

dijete više voli baku

foto: Pixabay

Ljerka (78) iz Zagreba – Iznajmljujem sobu

Ja sam vam ostala udovica jako mlada. Nisam imala ni 40 godina. Muž je umro od srca još dok su djeca bila u školi. Kasnije su i djeca otišla svojim putem, a ja sam ostala sama u tom velikom stanu. Osim što ne volim biti sama, skupo je održavati toliko kvadrata. Stalno nešto treba popraviti, te škripe vrata, te puše kroz prozor, pa račun za struju, grijanje, vodu… Pa kako to jedna penzionerka može platiti? Pomažu djeca, ne kažem. Ali i oni imaju svoje živote i troškove. Onda sam u ovu dodatnu sobu gdje je bila moja kćer, uzela jednu studenticu. Jako fina curica iz Virovitice. Tu je studirala fizioterapiju. Soba je bila uredna kao apoteka. Plaćala mi je sto eura i mogla je osim sobe koristiti zajedničku kupaonicu i kuhinju. U kuhinji nikad nije bila, ali se zato znala dugo uređivati u kupaoni. Sreća da imam još jedan mali toalet. Uvijek uzimam ženske podstanarke. Što ja znam, mislim da su urednije. Samo jednom sam imala jednog dečka, iako moram reći da je i taj bio vrlo, vrlo uredan. Jako dragi dečko. Iz Pule. Uvijek je pitao treba li mi što donijeti iz dućana i stanarinu mi je uvijek davao u posebnoj koverti. Jako drag dečko. Nisu mu baš prijateljice dolazile. Samo kolega s fakulteta.

Vesna (68) iz Zadra – Prodajem na tržnici

Mi vam volimo raditi. Takvi smo. I baka je puno radila, i otac i majka. I to uvijek u polju, na zemlji. Čak i kad je tata radio u tvornici, nakon posla bi odlazio pomoći što je još trebalo u polju. Ako se sijalo – onda to, ako je već bila berba –  onda to. Moja mama je tu prva počela sadit paprike. Do tada ih nije sadio nitko u selu i svi su joj govorili da to nema šanse uspjeti. Ali paprike su joj ispale jako dobro nakon čega su ih svi počeli saditi. Ta zemlja i to polje je uvijek bilo tu da nas izvuče, ako bi upali u neke novčane probleme ili kad je propala firma u kojoj sam radila. Otada sam se posvetila samo zemlji. Što uzgojim, prodajem na pijaci. Tu sam dočekala penziju, a tu prodajem i sada iako sam u penziji već par godina. Imam svoje paprike, pomidore, tikvice, smokve, bajame… Radim i džemove, slatko od smokava, šalše… Sada više nemam šalše. Prodalo se jutros. Došli neki Talijani pa kupili četiri boce.

foto: Silvija Novak

Mare (65) iz Zadra – Radim ručni rad

Treba mi za jedan dva do tri sata. A prodajem ih, tako… Po četrdeset kuna. Dam i za trideset. Pa prodam nešto. Sad kad su turisti, prodam malo više. Ali nije lako biti tu svaki dan na toj vrućini. No ja se sklonim malo u hlad i uvijek ponesem vodu za piti. I usput radim pomalo. Evo, sad dovršavam ovog malog anđela. Imat će plavi obrub na haljini i rukavima. Poslije ih stavljam u štirku da tako stoje. Inače neki hoće kupiti i bez štirke, ali ovako mogu stajati. Ovako dodatno zarađujem. Penzija je mala, djeca pomažu koliko mogu ali ja volim biti samostalna i da ja njima mogu nešto dati.

foto: Silvija Novak

Katica (70) iz Zagreba – Dajem instrukcije

Ja sam predavala kemiju pa sam i prve instrukcije davala iz kemije. Imala sam učenike na instrukcijama povremeno i dok sam radila, ali kad sam otišla u penziju to je postalo češće. S vremenom su mi osim iz kemije, učenici počeli dolaziti i iz matematike, iako to nisam studirala. Jednom mi se čak obratila mama jednog osnovnoškolca kojem bi trebala općenita pomoć u učenju, pisanju zadaća, lektire i to sve. To ipak nisam pristala. To je više posao za neke studente. Ja se držim svojih brojeva i formula. Može li se zaraditi? Može, može. Znate, sve više djece treba instrukcije, a roditelji imaju sve manje vremena. Osim toga svi bi htjeli imati pet ili bar četiri. Pa meni dolaze učenici s četvorkama. I ja se onda čudim. Pitam ih što ispravljaju, a oni meni da ne ispravljaju ništa nego su došli malo provježbat za peticu.

Vario (70) iz Zadra – Sviram na ulici

Ujutro sam na Forumu, a popodne tu na Kalelargi. Zbog sunca znate. Ali biram mjesto i po akustici. Tu je dosta dobra akustika. Inače, ovo mi je harmonika od prijatelja. Ja imam svoju, ali je puno veća i teža. A ova ima i torbu pa je lakše nositi. Oduvijek sviram harmoniku. Počeo sam još kao dječak, sa sedam godina. A sad mi je 70. Ali osjećam se kao da mi je 60. Ja za sebe imam 60 godina i to je to. Može se zaraditi. Pogotovo sad kad su turisti. Ali ne sviram ja zbog novca jer imam dobru penziju. Sviram jer to volim. Oduvijek sviram harmoniku, i to ovakvu s tipkama. Ne sviram dugmetaru. Ovo je Hohner. Ima jako puno vrsta harmonika. To je kompletan instrument s najbogatijim zvukom. Šteta što se harmoniku povezuje samo s narodnom i zabavnom muzikom jer harmonika je puno više od toga. Ja vam na harmonici sviram i rock i pop. Turisti polude.

foto: Silvija Novak

Barbara (74) iz Zagreba – Pečem kolače

Moja mama je jako dobro kuhala i pekla kolače, to sam od nje pokupila. Ostavila mi je prije smrti knjigu svojih recepata koje je posebno za mene ispisala krasopisom. Čuvam to kao oči u glavi. Tu su svi njezini recepti za jela i kolače. Kod nas doma je za Božić znalo biti i do 12 vrsta sitnih kolača, ne računajući torte. Još kao mala pekla sam kolače s njom i mogu reći da to oduvijek radim. Kad sam dobila svoju djecu, opet sam pekla kolače i s njima, a sad s unučicom. S vremenom sam počela peći kolače i za druge. Po narudžbi, što bi se reklo. Najčešće to budu kolači za vjenčanja ili krstitke. Ponekad i rođendanske torte. Ali ja vam ne radim za velike svatove jer radim sama pa ne bi ni stigla. Samo za 20 do 30 ljudi, ne više od toga. Sad radim za jedne krasne mladence. Vjenčat će na Gornjem gradu, a poslije idu nekam u Zagorje. Mene su zamolili da im napravim išlere, čupavce, londonerice, kiflice s čokoladom i još par takvih sitnih vrsta. I vjenčanu tortu im radim, naravno. Bit će od kokosa. Od pečenja kolača se može zaraditi. Iznenadila sam se. U početku je to bilo sitno i rijetko, ali onda su krenule stizati narudžbe. Valjda se pročulo jer nisam se nikad reklamirala, dijelila letke ili zvala ljude telefonski, što ljudi rade. Ljudi vam danas sve više vole domaće, prirodno… Dosta im je konfekcije.

Kako napraviti kolač bez jaja?

foto: Kuzinavanje.com

Karlo (73) iz Zagreba – Popravljam stvari

Ma sve vam ja znam popravit. Električne stvari, pegle, grijalice, pećnice. Znam i vodoinstalacije. Ja sam radio kao električar, ali uvijek sam volio sve popravljati. Zapravo, kao dijete sam volio rastavljati stvari pa ih ne bih znao poslije složiti natrag. Ali s vremenom sam naučio. Kad sam došao u penziju, popravio sam jednoj susjedi vešmašinu, drugoj promijenio utičnicu i pročulo se po zgradi da ja popravljam stvari. Znam imati dosta posla. Pazite, u ovim neboderima živi jako puno ljudi. Četiri nebodera od dvadeset katova, ej!

foto: Pixabay

Klara (68) iz Zagreba – Čistim stubišta i kafiće

Sad imam dva kafića i tri stubišta. Kafiće čistim svaki dan osim ponedjeljkom jer u nedjelju ne rade, a stubišta čistim jednom tjedno. Može li se zaraditi? Gledajte, ja ovako zaradim još jednu penziju. Samo od svoje penzije ne bih mogla preživjeti. Pa sve mi ode na režije. Voljela bih da mogu uzeti još jedan kafić jer tu se puno bolje plaća, ali problem je što ne mogu stići ujutro počistiti više od dva. Morala bih ustati u tri sata pa da sve stignem. Možda to i napravim, tko zna. Tu u blizini su poslovne zgrade i tu su fini ljudi tako da ne budu kafići baš jako neuredni. Ali svako jutro moram počistiti što je ostalo na stolovima, prebrisati sve površine, stakla, oprati zahode. Uglavnom ne bude velikog nereda, osim sad dok su bile utakmice. O, to je već bilo posla! Te boce, pobacani čikovi, prolivenog piva… Radila sam jednom prije u nekom kafiću kod Kranjčevićevog stadiona. Tamo je tako bilo nakon svake utakmice što znači svaki drugi dan, a nekad i češće. Ovo sad je mila majka.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Aktivno starenje

Hrvati previše kukaju, a suprotno očekivanom – najsretniji smo pod stare dane

‘Sve studije koje se bave istraživanjem dobi i sreće pokazuju tu ‘U’ krivulju: Mladi su sretni što je normalno, onda sreća polako pada, najniža je od 35. do 50. godine i onda nakon 50. počne opet rasti i raste do samog kraja. Mogli bismo se našaliti pa reći da se pod stare dane vraćamo u mladost, kao da podjetinjimo.’

Objavljeno

|

“Najsretniji sam sada i ne bih se mijenjao za nekog mlađeg. Iako imam već puno godina i kraj je relativno blizu, najzadovoljniji sam upravo sada.” Pitate li nekog starijeg u kojem se razdoblju života najbolje osjećao i bio najsretniji, vrlo vjerojatno ćete dobiti upravo ovakav ili sličan odgovor.

Bez obzira na ono što bismo možda na prvu pomislili i unatoč svim bolestima i problemima koje donosi starost, čini se da su ljudi najzadovoljniji baš pod stare dane. Čini se neobičnim, ali to ima svoje razloge. O tome kad su ljudi najsretniji, o čemu ovisi sreća i kako se ona uopće istražuje, razgovarali smo s dr. sc. Ljiljanom Kaliterna-Lipovčan s Instituta društvenih istražiavnja “Ivo Pilar”.


Svi oduvijek teže ka sreći, no sreća se kao pojava ne istražuje baš dugo, zar ne?

To je točno. Sredinom devedesetih nastao je taj preokret u psihologiji kad se uvidjelo da se kompletna psihologija već stoljećima bavi samo problemima. Onda je jedan američki istraživač Seligman pokušao to preokrenuti. Zapravo, krenuo je analizirati koliko je znanstvenih članaka objavljeno na temu loših životnih ishoda, problema, nesreće, bolesti i sličnog, a koliko na temu nečeg pozitivnog. Ustanovio je da je disproporcija nevjerojatna i da se svega desetak posto znanstvenih radova bavi pozitivnim stvarima. Tako je nastao taj pokret pozitivne psihologije i svojevrsni zaokret u paradigmi istraživanja kad su znanstvenici ustanovili da se istraživanju sreće ne posvećuje dovoljna pažnja. Tako se počela istraživati sreća i životno zadovoljstvo te je to sad postalo uobičajeno.

Jer ljudi nisu baš uvijek nesretni…

Točno. Štoviše, češće su sretni. Sreća se mjeri ljestvicom od jedan do deset po kojoj bi pet bilo neutralno. No istraživanja pokazuju da je većina ljudi šest. Dakako, valja napomenuti da se ovakva istraživanje uvijek odnose na razvijene zemlje. Kad se ispituje sreća, jedno od standardnih pitanja je i koliko često doživljavate određene emocije. U tjedan dana, koliko ste puta doživjeli sreću, veselje, radost, a koliko ste puta doživjeli bijes, žalost, ljutnju. Sva istraživanja pokazuju da pozitivne emocije doživljavamo daleko češće. Tako da smo mi sretniji nego što zapravo mislimo. Postoji još jedan činjenica koja je biološka, a ta je da mi bolje pamtimo negativne događaje. Zato treba ljudima osvijestiti sreću. Nesreću ne treba osvijestiti jer nas ona teško pogađa i biološki su negativne emocije puno jače od pozitivnih. Kad osjetite srdžbu i fiziološki se sve pokreće. A kad osjetite radost, to se ne događa.

Za to postoji dobar razlog. Naime, negativne nas emocije štite i omogućuju nam preživljavanje. Kad osjetite strah, to je pozitivno jer se organizam priprema za obranu. Zato su negativne emocije jače. To je bilo važno kroz našu čitavu povijest. Kad vidite da vam se približava neka opasna životinja, za vas je bolje da osjetite strah ili srdžbu, nego radost pa da krenete prema njoj. No u današnje doba nema više razloga doživljavati tako jake negativne emocije, ali svejedno one su tu. Zbog toga sreću treba osvijestiti.

Ljiljana Kaliterna-Lipovčan (foto: Silvija Novak)

No kako se uopće istražuje sreća s obzirom da se radi o subjektivnom dojmu neke osobe?

Upravo je pri kraju jedno naše istraživanje koje je trajalo četiri godine. Riječ je o Hrvatskom longitudinalnom istraživanju dobrobiti u kojem nam je cilj bio istražiti kako životni događaji utječu na sreću ljudi, odnosno utječu li životni događaji na sreću, ili sretni ljudi proizvode sretne životne događaje.

Pratili smo naše ispitanike kroz velike životne događaje poput vjenčanja, završetka fakulteta i slično. Ponudili smo ispitanicima listu od 25 pozitivnih i 25 negativnih događaja, a oni su odgovarali što im se dogodilo u te protekle 4 godine i procjenjivali koliko je događaj bio pozitivan ili negativan.

U svakom slučaju, naši ispitanici, a to je 5000 hrvatskih građana, doživjeli su u prosjeku u godini dana šest pozitivnih i dva negativna događaja. Svima nam se u životu događa puno više dobrih nego loših stvari ali toga nismo svjesni. Činjenica je da se lijepe stvari događaju. Kad sam predavala na fakultetu, ovako sam to objašnjavala studentima: “Kad čekate tramvaj i bijesni topćete jer tramvaj kasni, promislite li o tome koliko je puta došao na vrijeme? A kad tramvaj dođe na vrijeme onda ne skačete ekstatično od sreće, ali kad ne dođe, onda te preplavi bijes. Ili ako je prodavačica u dućanu neljubazna, to ćeš primijetiti. No ako je ljubazna, to ti je normalno.” To je također biološki uvjetovano da sreću ne primjećujemo, a nesreću itekako.

Što je točno pokazalo istraživanje?

Još nije gotovo, ali već sada ima naznaka da doista sretni ljudi proizvode sretne događaje. Naime, ljudima koji su 2017. kad smo ih prvi put ispitivali rekli da su sretni, i nakon godinu dana dogodilo se više pozitivnih, a manje negativnih događaja, nego onima koji su kazali da su nesretni. Ne radi se o tome da ovi primjećuju više pozitivnih događaja, jer su događaji takvi kakvi jesu, definirani unaprijed. Radi se zapravo o vodećoj teoriji koja vlada u pozitivnoj psihologiji, a to je da pozitivne emocije izazivaju uzlaznu spiralu sreće. Što se bolje osjećate, to vam se bolje stvari događaju. Onda se zbog toga osjećate još bolje pa vam se događaju još bolje stvari. To je spirala sreće.

No postoji i negativna spirala. Kad se uglavite u neku nevolju, onda vam je sve gore i gore. Postoje američka istraživanja koja prate studente kroz dugi niz godina i oni koji su kao studenti bili sretni, kasnije su imali bolje poslove i veće plaće. Vjerojatno su baš zbog svog optimizma i pozitivnog stava u životu bolje prošli. Ljudi vole biti okruženi sretnim ljudima pa više volimo one koji su vedri, pričaju viceve i slično, nego one koji su mrgudi.

Zanimljiva je distribucija sreće kroz životna razdoblja. Unatoč tome što bismo mogli prvo pomisliti, ljudi su najsretniji upravo kasnije u životu.

Sve studije koje se bave istraživanjem dobi i sreće pokazuju tu “U” krivulju: Mladi su sretni, što je normalno. Onda sreća polako pada. Najniža je od 35. do 50. godine i onda nakon 50. počne opet rasti i raste do samog kraja. Mogli bismo se našaliti pa reći da se pod stare dane vraćamo u mladost, kao da podjetinjimo. No za to postoje objašnjenja… Jedno od najbanalnijih je da smo u srednjoj dobi najopterećeniji, najviše brinemo o poslu, kreditima, djeci… To je doba s najviše stresa. A kad se riješimo svega toga, djeca odu iz kuće, u penziji smo, sreća opet počinje rasti, jer sad konačno radimo ono što želimo.

Posebno je zanimljivo da su najsretnije upravo najstarije dobne skupine. Postoji jedna socioemocionalna teorija starenja koja objašnjava kako to da stariji ljudi kod kojih je odlazak vrlo blizu, zapravo najsretniji. Naime, oni više nemaju vremena biti nesretni, ništa drugo im ne preostaje nego biti sretni. To je još jedno od objašnjenja zašto kod starijih sreća raste. Ali to vrijedi za ove dobne skupine iznad 75 ili 80 godina.

Kod mlađih sreća, naravno raste, zato što smo se riješili briga, ali kod ovih doista starih ljudi, sreća raste jer smo počeli maksimalizirati ono pozitivno. Jedno istraživanje je pokazalo da negativni događaji smanjuju sreću u mlađoj i srednjoj dobi, no na najstariju dobnu skupinu uopće ne utječu. Pozitivni povećavaju sreću (recimo vjenčanje unuka), no negativni događaji neće smanjiti sreću starijih. To smo objasnili upravo tom teorijom socio-emocionalne regulacije.Jako stari ljudi naprosto maksimaliziraju pozitivno.

Svi smo u potrazi za srećom. Može li se sreća nekako uvježbati?

Pa teško da se može uvježbati nekim vježbama, ali ako čovjek osvijesti da doista nema oko čega biti nesretan i prigovarati, onda se slika svijeta može promijeniti. Na primjer, da svaki dan zapišete tri dobre stvari koje su vam se toga dana dogodile, da se natjerate da se sjetite dobrih stvari, jer ljudi imaju tendenciju dobro zaboraviti. Tako se možete natjerati da mislite pozitivnije. Mislim da možda čak ima nešto i u onim vježbama i grupama smijanja, jer smijeh čisto fiziološki pozitivno djeluje, zarazan je i dobro se osjećamo. No važno je osvijestiti da nam je dobro.

Važna je i tzv. samoregulacija emocija odnosno što sve činimo kako bi se osjećali bolje. Pokazalo se da su efikasni načini izlaska iz lošeg raspoloženja distrakcija, tj. baviti se nečim drugim. Uvijek se savjetuje da izađete van s prijateljima. Sigurno će vam biti bolje. Sve te aktivne strategije izlazaka iz lošeg raspoloženja su uspješne i efikasne. No razmišljanje o uzroku problema ili piće i droge – tu nikakve koristi nema.

Kolegica i ja radile smo istraživanje o strategijama regulacija emocija. Jedna od tih strategija je da si pomisliš kako je nekome drugome teže pa će tebi biti lakše. Kod nas niti jedan posto ispitanih zamišljanje tuđe nevolje nije zaokružio kao mogućnost, a Amerikancima je baš taj način samoregulacije emocija bio najčešći. Amerikanci su više individualni, vrlo su izražene te kulturološke razlike.

Bez obzira što nam možda i nije baš tako loše, čini li se i vama da Hrvati jako puno kukaju?

Mislim da Hrvati i nisu baš toliko depresivni koliko nam se možda čini, no što se kukanja i prigovaranja tiče, čini mi se da je to stvarno jako prisutno. Ne znam ima li istraživanja koja su baš to proučavala i uspoređivala različite zemlje, no uvjerena sam da mi previše kukamo. A zapravo nam je bolje nego što mislilmo. Ponekad kao da inzistiramo da tome da je sve loše, a kad nas netko pokuša uvjeriti u suprotno, naljutimo se na njih. Kao da nam oduzimaju pravo na kuknjavu što nas ljuti.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP