Prati nas

Mozaik

Treba li ispraćaj baš uvijek organizirati po željama pokojnika?

Nakon što je preminuo, održan je tradicionalan ukop na mjesnom groblju. Tako je bilo lakše, a s obzirom da se radilo o malom mjestu, izbjegnuta su pitanja susjeda i župnika. Jure se ionako nije mogao buniti.

Objavljeno

|

Ilustracija (foto: S. Bogdanić)

Poznanik, nazovimo ga Jure, cijeli je život pričao kako želi da mu šuma u kojoj se igrao kao dijete bude posljednje počivalište. Jasno je da grobno mjesto u šumi ne dolazi u obzir. No to ipak ne znači da se Jurin pepeo, uz malo papirologije, ne može rasuti na njemu omiljeno mjesto. To se nije dogodilo. Nakon što je preminuo, održan je tradicionalan ukop na mjesnom groblju. Tako je bilo lakše, jer su, s obzirom da se radilo o malom mjestu, izbjegnuta pitanja susjeda i župnika. Jure se ionako nije mogao buniti.

Doduše, njegova želja i nije bila neobična kao ona američke naftne nasljednice Sandre West. Ona je prema vlastitoj želji pokopana 1964. godine u omiljenom plavom Ferrariju, odjevena u bijelu spavaćicu u sjedalu „lagano spuštenom taman toliko da bi joj bilo ugodno“.  West je imala samo 37 godina, a njen su pogreb u medijima proglasili najslavnijim ukopom u povijesti San Antonija.



Bogati mogu sve, drugi poštuju društvene norme

Bogatima, posve je jasno, i u smrti je dopušteno više, jer njihove obitelji nisu izložene pritisku okoline i društvenim očekivanjima. O financijama da i ne govorimo. No one „obične“ ožalošćene obitelji  često su rastrgane između želja pokojnika i očekivanja susjeda ili vjerske zajednice. Mnogi pokojnici tako dobiju vjerski ritual, velike karmine, bdijenja, objave u novinama, more suza i naricanja, iako su izričito za života rekli da to ne žele. Drugi ne dobiju striptizete, slavlje, ukopno mjesto pored ljubavničinog, šarene havajske košulje na ispraćaju, plesnu glazbu ili ‘Hej, Slaveni’, iako su upravo to bile njihove želje.

Treba li uvijek poštovati želje pokojnika, ako znamo da su sprovodi predstave za žive? Treba, ako ih je moguće poštovati, ako to neće baciti obitelj u dugove i ako te želje nisu izrečene kako bi se nekoga nepravedno ponizilo ili uvrijedilo. I oni koji planiraju vlastitu smrt trebaju biti svjesni da njihove želje mogu biti teret, ali i poruka. Primjerice, američki senator John McCain jasno je izrekao da na svojem ispraćaju ne želi vidjeti američkog predsjednika Donalda Trumpa i to je jaka politička poruka. No da je umjesto Trumpa dolazak zabranio bliskom članu obitelji, to ne bi bila politička vijest, no moglo bi narušiti obiteljske odnose ili produbiti razdore.

Što napraviti?

Bilo bi dobro, kažu odvjetnici i pogrebnici, ostaviti pogrebne želje u pismenoj formi, odvojeno od oporuke, i za njihovu provedbu zadužiti osobe u koje imamo povjerenje. Pri tome u dokument treba unijeti što više detalja koji su nam bitni, a opet voditi računa da zadatak ne bude nemoguć ili neugodan onima koji će pogreb organizirati. I, možda najvažnije, te bi želje trebale reflektirati ono najbolje što smo u životu bili. Kakve su vaše želje?

.

Mozaik

Ljudi su najsretniji kad im je 16 i 70 godina

Istraživanje subjektivnog osjećaja sreće započelo je 2010. na zahtjev tadašnjeg premijera Velike Britanije, Davida Camerona koji je zaključio da se uspjeh neke zemlje ne može mjeriti isključivo financijskim pokazateljima. Ustanovljeno je da su ljudi najsretniji kad su tinejdžeri i kad zađu u sedamdesete.

Objavljeno

|

Ljudi su najsretniji kad im je 16 i 70 godina, pokazalo je novo istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji. Rezultati studije pod nazivom Resolution Foundation pokazali su da su ljudi uglavnom zadovoljniji svojim životom i samim sobom kao tinejdžeri te ponovno kasnije u životu.

Istraživanje je trajalo sedam godina a proveo ga je Nacionalnu ured za statistiku. Studija također sugerira da razina tjeskobe počinje rasti sredinom dvadesetih i sredinom pedesetih. Nakon kratkotrajnog pada u kasnijim tinejdžerskim godinama, razina općeg zadovoljstva u dvadesetima opet raste. No oko tridesete godine dolazi do značajnog pada, a ljudi ponovno pronalaze svoju sreću tek u pedesetima. Nakon toga, krivulja ponovno raste i dosiže vrhunac u sedamdesetim godinama.



Istraživanje subjektivnog osjećaja sreće započelo je 2010. na zahtjev tadašnjeg premijera Velike Britanije, Davida Camerona koji je zaključio da se uspjeh neke zemlje ne može mjeriti isključivo financijskim pokazateljima.

“Vrijeme je da priznamo da je život mnogo više od novca koji posjedujemo. Nije važan GDP (BDP – bruto domaći proizvod), već GWB, odnosno “general wellbeing” (opće blagostanje). Vjerujem da je popravljanje osjećaja dobrobiti i blagostanja naš glavni politički zadatak”, rekao je Cameron.

“Pohvalno je što sve više političara razmišlja i o dobrobiti i blagostanju građana, a ne samo o njihovim primanjima”, kaže politički analitičar, George Bungham. “No taj njihov novi interes za dobrobit građana trebao bi biti nadopuna brizi o primanjima, a ne njegova zamjena.”

Dodao je i da ovo istraživanje pokazuje da je život neke zemlje puno više od puke priče o BDP-u te da postoje trendovi onkraj ekonomije koji mogu puno promijeniti kad je u pitanju osjećaj sreće i zadovoljstva. Prema istraživanju Resolution Foundation, sreća ovisi najprije o dobrom zdravlju, poslu i partneru. No razina zadovoljstva također ovisi o dobi osobe, prihodima i mjestu života.

Nastavi čitati