Ilustracija (foto: S. Bogdanić)

Treba li ispraćaj baš uvijek organizirati po željama pokojnika?

Autor: • 22. 09. 2018. • Kolaž, Mozaik279 • Verzija za ispis Verzija za ispis

Poznanik, nazovimo ga Jure, cijeli je život pričao kako želi da mu šuma u kojoj se igrao kao dijete bude posljednje počivalište. Jasno je da grobno mjesto u šumi ne dolazi u obzir. No to ipak ne znači da se Jurin pepeo, uz malo papirologije, ne može rasuti na njemu omiljeno mjesto. To se nije dogodilo. Nakon što je preminuo, održan je tradicionalan ukop na mjesnom groblju. Tako je bilo lakše, jer su, s obzirom da se radilo o malom mjestu, izbjegnuta pitanja susjeda i župnika. Jure se ionako nije mogao buniti.

Doduše, njegova želja i nije bila neobična kao ona američke naftne nasljednice Sandre West. Ona je prema vlastitoj želji pokopana 1964. godine u omiljenom plavom Ferrariju, odjevena u bijelu spavaćicu u sjedalu „lagano spuštenom taman toliko da bi joj bilo ugodno“.  West je imala samo 37 godina, a njen su pogreb u medijima proglasili najslavnijim ukopom u povijesti San Antonija.



Bogati mogu sve, drugi poštuju društvene norme

Bogatima, posve je jasno, i u smrti je dopušteno više, jer njihove obitelji nisu izložene pritisku okoline i društvenim očekivanjima. O financijama da i ne govorimo. No one „obične“ ožalošćene obitelji  često su rastrgane između želja pokojnika i očekivanja susjeda ili vjerske zajednice. Mnogi pokojnici tako dobiju vjerski ritual, velike karmine, bdijenja, objave u novinama, more suza i naricanja, iako su izričito za života rekli da to ne žele. Drugi ne dobiju striptizete, slavlje, ukopno mjesto pored ljubavničinog, šarene havajske košulje na ispraćaju, plesnu glazbu ili ‘Hej, Slaveni’, iako su upravo to bile njihove želje.

Treba li uvijek poštovati želje pokojnika, ako znamo da su sprovodi predstave za žive? Treba, ako ih je moguće poštovati, ako to neće baciti obitelj u dugove i ako te želje nisu izrečene kako bi se nekoga nepravedno ponizilo ili uvrijedilo. I oni koji planiraju vlastitu smrt trebaju biti svjesni da njihove želje mogu biti teret, ali i poruka. Primjerice, američki senator John McCain jasno je izrekao da na svojem ispraćaju ne želi vidjeti američkog predsjednika Donalda Trumpa i to je jaka politička poruka. No da je umjesto Trumpa dolazak zabranio bliskom članu obitelji, to ne bi bila politička vijest, no moglo bi narušiti obiteljske odnose ili produbiti razdore.

Što napraviti?

Bilo bi dobro, kažu odvjetnici i pogrebnici, ostaviti pogrebne želje u pismenoj formi, odvojeno od oporuke, i za njihovu provedbu zadužiti osobe u koje imamo povjerenje. Pri tome u dokument treba unijeti što više detalja koji su nam bitni, a opet voditi računa da zadatak ne bude nemoguć ili neugodan onima koji će pogreb organizirati. I, možda najvažnije, te bi želje trebale reflektirati ono najbolje što smo u životu bili. Kakve su vaše želje?

Ključne riječi Sve o temi: ,


Imate komentar?

Dobronamjerni, argumentirani i pristojni komentari nas vesele. Ostale brišemo. To je naš doprinos higijeni javnog prostora i kulturi komuniciranja.

Povezane teme

Comments are closed.