Prati nas

Nema predaje

Zovite babicu!

Četiri iskustva poroda – četiri različite priče

Svaki porod je zasebna priča i svaka ga žena doživljava drugačije. No jedno je uvijek isto: taj je proces u pravilu dugotrajan, bolan i nimalo dostojanstven. Evo kako je porod izgledao u različitim razdobljima i kako su ga doživjele četiri žene iz iste obitelji.

Objavljeno

|

Call the Midwife (screenshot: BBC)

Koliko žena, toliko i različitih iskustava poroda. I ne samo to, već su i različiti porodi kod iste žene često sasvim različita priča. Porod je bez sumnje najvažniji događaj u životu žene, no i jedan od onih događaja u kojem ustanovimo da je možda i najkorisnija osobina našeg uma to što zaboravlja.

Baš tom zaboravu imamo zahvaliti što će žene gotovo u pravilu porod opisati kao najljepši događaj u životu iako se često dogodi da tu zapravo ima malo što lijepo. Ali o tome se ne govori. To se zaboravi. “Važno da je dijete zdravo. Osim toga žena se mora mučiti u porodu. Pa čak i u Bibliji piše da bi tako moralo biti.” Takav je općenito stav. Priroda ženama tu baš i nije bila sklona.


Natjecanje u mučeništvu

Žene, poznato je, vole pričati o svojem porodu, čak i ako je od njega prošlo dosta vremena. Na taj se način valjda liječe od traume i odrađuju porođajni PTSP. A ima tu onda i taj moment ponosa na pretrpljenu muku. Majke su i inače prilično kompetitivne, pa osim natjecanja u dojenju i zdravoj prehrani, pravilnom odgoju i silnim slobodnom aktivnostima djeteta, postoji još i to neko natjecanje u duljini i mučnosti poroda. “Ja sam rađala 12 sati. Ma nemoj, a ja 14 sati. I još nisam imala epiduralnu. Ja sam rađala 16 sati, nisam imala epiduralnu i još su mi dali dva dripa.”

No o porodima žene u pravila razgovaraju samo među sobom. “Nije to tema za muškarce, ne mogu ti oni to podnijeti, ma to su ženske stvari…” opravdanje je koje se često čuje iako je i svaki muškarac na svijet došao porodom. Pa ne tiče li nas se to onda svih?

Sjećam se situacije otprije nekoliko godina kad je kolega na tadašnjem poslu, ušao u ured u trenutku dok su dvije kolegice izmjenjivale informacije o menstruaciji i ulošcima. “Joj vi žene samo pričate o menstruaciji”, prokomentirao je.

Pa zapravo – ne. Uzmemo li u obzir koliko je menstruacija česta pojava – svaka od četiri milijarde žena na svijetu menstruaciju ima 12 puta godišnje po tjedan dana i tako četrdesetak godina – o menstruaciji se govori izuzetno malo. Da muškarci imaju menstruaciju, to bi vjerojatno bila tema u 90 posto svih razgovora na svijetu. Tek je u posljednjih dvadesetak godina postalo uobičajeno vidjeti reklame za uloške na TV-u, a srećom sve su češći i hrabri samosvjesni muškarci koji se neće ustručavati donijeti svojoj supruzi uloške iz dućana ako ova doma leži u bolovima.

Porodi su bolna iskustva

Slično je i s porodima o kojima se u posljednje vrijeme više priča pa su nakon svjedočanstava raznih žena s njihovog poroda, mnogi možda i po prvi puta u životu spoznali šokantnu istinu: porod, pogotovo ako nešto pođe po zlu, je bolno, mučno, krvavo i često traumatično iskustvo.

Nakon, istupa u Saboru zastupnice Ivane Lesandrić Ninčević, javile su se druge brojne žene sa sličnim iskustvom. A čak i one čiji je porod prošao relativno u redu, zamislile su se nad time je li sve baš moralo tako izgledati, jesu li dobile sve informacije, jesu li se prema njima odnosili kako bi trebalo. Na površinu je isplivalo da se bol žena vezana uz porod i sve u vezi s time, tretira drugačije. Toj se boli ne pridaje toliko pažnje jer to je, eto, tako – normalno je da boli.

Mijenja li se ipak odnos društva prema rađanju i ženskoj boli? Ili će se tek sada promijeniti? Na primjeru četiri generacije žena iz iste obitelji, istražili smo što je značilo roditi neposredno nakon Drugog svjetskog rata, zatim kako je bilo u šezdesetima, osamdesetima i devedesetima te što znači roditi danas.

Call the Midwife (screenshot: BBC)

Teško vrijeme nakon Drugog svjetskog rata

Marija je rođena 1919. godine i pripadala je prvoj generaciji školovanih primalja u tadašnjoj Jugoslaviji. Prije toga, primalje su bile za taj poziv neobrazovane žene koju su o porodima znale ili iz vlastitog iskustva ili iz iskustva pomaganja nekome u obitelji. U većim gradovima o ženama koje su trebale roditi brinuli su liječnici, no u manjim mjestima i selima žene su ovisile o umješnosti takvih babica.

U teškom poslijeratnom razdoblju, Marija je uz puno odricanja završila primateljsku školu i počela raditi kao terenska babica. A to je bio doista težak posao. Vodila je računa o pet sela u Slavoniji i na biciklu obilazila žene koje su trebale roditi. “Nerijetko se dogodilo da bi joj usred noći netko pokucao na prozor i rekao da njegova žena ima trudove. Po nju su znali doči svakako: i s konjima, i na biciklima te, rjeđe, s autom, a često bi se dogodilo da nakon tog jednog poroda odmah otiđe na drugi. Nije tu bilo radnog vremena”, prepričava nam posao svoje majke Marijina kći Gorana.

“Ponekad se znalo dogoditi i da kad bi mama stigla do kuće u kojoj se trebalo roditi dijete, ta žena već rodila pa bi joj mama pomogla oko djeteta, dojenja i ostalog. Ako bi se dogodile neke komplikacije, išlo bi se po liječnika ili bi se tu ženu prebacivalo u bolnicu.” U to vrijeme za anesteziju i sredstva protiv bolova nitko nije ni pitao.

Ako bi trudnica i beba preživjeli, to je bila dobra vijest jer nažalost, ishod je često znao biti i drugačiji. Oporavak je trajao kratko jer je morao trajati kratko i žene su se već nakon nekoliko dana vraćale svakodnevnim obavezama.

Prvi i drugi porod – kao nebo i zemlja

Marijina kći Gorana (rođena 1946. godine) rodila je dva puta i ta su dva poroda, kako kaže, bili kao “nebo i zemlja”. “Kad sam 1966. rodila svoju prvu kćer, bila sam jako mlada. Imala sam tek 19 godina. Planirala sam roditi u Zagrebu, no trudovi su me zatekli u Slavoniji gdje sam bila u posjetu majci. Do termina poroda mi je bilo još dva tjedna, no moja majka, iskusna primalja, vidjela je da mi trbuh stoji prilično nisko i znala je da je porod puno bliže.”

Iako joj je majka bila primalja u bolnici u kojoj je rodila, na samom porodu nije bila. “Kad smo došle, glavni doktor joj je rekao neka izađe iz rađaone. Procijenio je da će biti bolje ako mi na porodu ne bude netko iz obitelji. Sad ne znam je li to bilo stvarno bilo bolje”, priča Gordana. No to što je otprije poznavala sve liječnike i sestre, majčine kolege, nije bila olakotna okolnost, jer taj je porod bio je vrlo traumatično iskustvo.

“Trudovi su jako dugo trajali, ne znam ni sama koliko. Nisam dobila nikakavo sredstvo za olakšavanje bolova, a kasnije se dogodilo i to da je beba jedva preživjela jer joj je pupčana vrpca dva puta bila omotana oko vrata. No to nije najgore što se dogodilo. Naime, tijekom mučnog poroda odvojio se komad posteljice i zaostao u maternici što je kasnije izazvalo sepsu radi koje su me nakon par dana vratili u bolnicu. Izgubila sam mnogo krvi i situacija je neko vrijeme bila prilično neizvjesna. Obavili su mi kiretažu. Postupak nisam osjetila, pretpostavljam zbog anestezije, iako se ne sjećam svih detalja. Glavni doktor je nakon svega bio jako ljut i vikao je na sestre i druge liječnike. Meni je rekao da mogu ostati u bolnici koliko god želim.”

Drugu kćer rodila je 11 godina poslije, 1977. u Zagrebu. “Prvi i drugi porod – kao nebo i zemlja. Žene i inače kažu da je drugi i svaki sljedeći porod lakši, no ovo moje nije ni za usporedbu. Rodila sam na Svetom duhu, tadašnjem Kajfežu. U bolnici nisam nikoga otprije poznavala, a ispalo je da je tako možda i bolje. Porod je bio brz i u usporedbi s prvim značajno manje bolan. No ovaj put sam dobila i nešto za ublažavanje bolova. Suprug nije bio na porodu. Tad se nije dozvoljavalo da muževi budu na porodu.”

“U rađaonici su platnom bili odijeljeni boksovi u kojima su žene rađale. Na osoblje se doista ne mogu požalit. Svi su bili divni. Doktor je u jednom trenutku u šali rekao da ćemo se ja i gospođa pored sad natjecati u brzini i u pjevanju.”

Manjak informacija

U istoj je bolnici, dvadeset i nešto godina kasnije, rodila i njezina prva kći Anita. Na porodu je, zanimljivo, bio isti liječnik kao i one 1977. kad se rodila mlađa kći. “Kad smo došle u bolnicu mama je skoro pala u zagrljaj doktoru kad ga je vidjela. Naime, bojala se da će i moj prvi porod biti težak i traumatičan kao i njezin. No kad je vidjela liječnika koji ju je porađao s mojom sestrom, odahnula je”, prepričava svoje iskustvo Anita.

“Porod je trajao oko 12 sati. Dobila sam drip ali ne i epiduralnu. U rađaonici su bile još dvije žene od kojih je dena dobial epiduralnu. Mene nitko nije pitao za anesteziju, a ja nisam znala da mogu tražiti. Naime, kad se nađeš u takvoj situaciji onda više nisi emancipirana žena i možeš svjesno pitati neke stvari.  Sav si u bunilu i nemaš pojma što se događa. Trajanje svega toga i svu bol koja ide s tim nekako prihvatiš kao nešto što tako mora biti. No kad sad gledam na to, i sa razvojem medicine i svega, čudi me da nema još nekih rješenja za bol.”

“Sjećam se da sam odmah nakon poroda sestru pitala je li sve u redu s bebom, misleći pritom jel ima sve ruke, noge, što ja znam…  A ona mi je odgovorila: ‘Pa kak bi ja to mogla znat!’ To mi je ostalo u sjećanju, no osim toga nemam prigovora na liječnike i sestre. Bili su korektni, ali nisam baš dobivala puno informacija o tome što se događa.”

“Sa mnom u sobi bile su još tri žene, od kojih je jednoj to bilo već treće ili četvrto dijete, porod je jako dobro podnijela i uglavnom je pomagala nama ostalima, donosila nam vodu i slično. U bolnici sam bila pet dana prije nego su nas pustili kući. Muž nije bio na porodu, a niti kasnije nije mogao doći vidjeti mene i bebu nego smo samo nakratko mogli popričati kroz prozorčić na ulaznim vratima odjela.”

Nema tu nekog dostojanstva

Anitina sestra Ivana rodila je 2016. godine u Vinogradskoj bolnici. “Tad mi se sve to činilo šokantnim, no kad gledaš s odmakom zaboraviš neke dijelove. Moj porod trajao je 11 sati, u bolnicu sam došla oko 5 popodne, a mali se rodio sljedeće jutro malo prije 4 sata. Dobila sam i dva dripa, no epiduralnu anesteziju ne. Znala sam da je moram unaprijed tražiti – to su nam objasnili na trudničkom tečaju – no kad su mi uzeli krv da me pripreme na to, ipak su odlučili da je ne mogu dobiti. Bilo bi, objasnili su mi, zbog nečeg opasno za bebu. Tako da sam imala pravo ‘full monty’ iskustvo – izuzev neke dvije injekcije koje te malo smire i oraspolože.”

“U rađaonici su boksevi međusobno odijeljeni zidom, no čuješ što se događa u drugim boksevima. Moj muž je bio prisutan na porodu. Gotovio svi očevi danas idu na porod. Sa mnom, kasnije u sobi, bile su još dvije žene: jedna prvorotkinja kao i ja, i jedna kojoj je to bilo treće dijete. Sjećam se da smo je nas dvije gledale u čudu: ‘Vi ste svjesno sve ovo ponovili već treći put?’ Sestre su bile divne i susretljive, no doktori prilično rezervirani. Voljela bih da su mi malo više objašnjavali čitav postupak. Razumijem ja da je to njima rutina, i da svaki dan obave nekoliko poroda, no meni je to iskustvo prvo i vjerojatno zadnje.”

“Na mom porodu nije bilo nekih komplikacija, no svejedno mi je iskustvo bilo prilično šokantno. Čovjek, srećom, kasnije zaboravi. Više od fizičke boli, pamtim da sam se nakon svega osjećala pomalo poniženo. Porod se jako romantizira, ali u samom procesu nema baš ničega romantičnog i dostojanstvenog”, zaključuje Ivana.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Pravobraniteljica Vidović nam je objasnila razliku između dosmrtnog i doživotnog uzdržavanja

‘Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju vlasništvo nad imovinom se na davatelja uzdržavanja prenosi u trenutku smrti primatelja uzdržavanja, dok se to kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju događa odmah nakon sklapanja ugovora, i upravo zbog trenutka prelaska vlasništva, ugovori o dosmrtnom uzdržavanju znatno su rizičniji od onih o doživotnom.’

Objavljeno

|

Broj starijih osoba koje trebaju nečiju pomoć i nemaju dovoljno financijskih sradstava, ali imaju nekretninu, iz dana u dan je sve više. Zbog toga je i sve više onih koji se odlučuju na potpisivanje ugovora o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju. Ideja takvih ugovora je da starija osoba dobije pomoć i njegu koja joj je potrebna, a njen njegovatelj nekretninu – prije ili poslije smrti osobe o kojoj brine, ovisno o tome koja vrsta ugovora je potpisana.

Nažalost, brojni su primjeri prijevara u kojima starija osoba ostane i bez potrebne njege i bez svoje nekretnine. Svjesna tog rastućeg problema, pučka pravo0braniteljica Lora Vidović organizirala je okrugli stol na temu “Znate li što potpisujete? – Starije osobe i rizici dosmrtnog uzdržavanja” kako bi upozorila osobe da dobro provjere što potpisuju i da se zaštite na vrijeme. Razgovarali smo s gospođom Vidović i pokušali razjasniti neke stvari…


Kako se moglo čuti na okruglom stolu o dosmrtnom uzdržavanju, većina ljudi je čula za dosmrtno i doživotno uzdržavanje, no tek rijetki znaju u čemu je razlika. Možete li nam tu razliku ukratko pojasniti?

Naravno, kod ugovora o doživotnom uzdržavanju vlasništvo nad imovinom se na davatelja uzdržavanja prenosi u trenutku smrti primatelja uzdržavanja, dok se to kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju događa odmah nakon sklapanja ugovora, i upravo zbog trenutka prelaska vlasništva, ugovori o dosmrtnom uzdržavanju znatno su rizičniji od onih o doživotnom. Rezultati istraživanja pokazali su da je više od dvije trećine ispitanika čulo za dosmrtno, odnosno doživotno uzdržavanje, no manje od sedam posto točno zna koja je razlika između njih, što pokazuje kako se o ovoj temi treba puno više govoriti. Mnogi su istaknuli da tu razliku znaju, ali ili je ne znaju objasniti, ili je tumače pogrešno. Važno je da svi građani, a pogotovo starije osobe na koje se ova tema najviše odnosi, razumiju koje su mogućnosti sklapanja takvih ugovora, koja su njihova prava i što točno njima dobivaju, kao i ono najvažnije, koji su rizici te kako se od njih zaštititi. U praksi se sklapa više ugovora o doživotnom, nego o dosmrtnom uzdržavanju, no neznanje starijih osoba da, potpisavši dosmrtno uzdržavanje, trenutačno ostaju bez imovine, taj institut čini izuzetno podložnim zloupotrebama.

Pravni institut dosmrtnog uzdržavanja zamišljen je kao jedan od načina na koji starije osobe mogu doći do adekvatne skrbi u trenucima kada im je ona najpotrebnija. Međutim, vrlo su česte zloupotrebe zbog kojih stariji ljudi ostaju bez svoje imovine. Možete li nam detaljnije opisati kako dolazi do zloupotreba, odnosno, možete li nam opisati neke stvarne primjere?

Tako je, institutom dosmrtnog uzdržavanja željelo se na još jedan način omogućiti starijim osobama da dođu do potrebne skrbi u trenucima kada im je ona najpotrebnija, no, umjesto toga, ova vrsta ugovora često je sredstvo zlouporaba, zbog čega stariji ostaju i bez skrbi i bez svoje imovine. Suprotno očekivanju, najveći broj zlouporaba dolazi od strane članova obitelji s kojima starije osobe potpisuju takve ugovore, a ne od trećih osoba, što je još jedna porazna činjenica. Na okruglom stolu istaknut je primjer ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prema kojem je sin dobio stan vrijedan 250 tisuća eura, a otac zauzvrat 2.500 kuna mjesečno za smještaj, bez uključenih režija, bez definiranja ikakvih usluga skrbi ili pak troškova pogreba. I ravnateljica Centra za socijalnu skrb Zagreb potvrdila je da su, prema njihovim iskustvima, upravo problemi unutar obitelji najčešći razlog zlouporabe dosmrtnih ugovora. Tu bih svakako napomenula da se Zakonom o socijalnoj skrbi iz 2017. godine, temeljem naših preporuka, pružateljima socijalnih usluga, osobama koje su kod njih zaposlene te članovima njihovih obitelji, zabranilo kao davateljima uzdržavanja sklapanje ovih ugovora čime se ipak umanjila mogućnost zlouporaba. Naime, više je pritužbi pokazalo kako su vlasnici obiteljskih i privatnih domova inzistirali upravo na sklapanju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju uz ugovor o smještaju, a ove su izmjene takvu praksu onemogućile.

Postoje li neki, barem okvirni, podaci o broju sklopljenih ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i broju zloupotreba?

Činjenica da ova tema nije dovoljno istražena, niti postoje službeni podaci o broju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kao niti o broju pokrenutih postupaka za njihovo raskidanje, potaknula nas je da provedemo ovo istraživanje, a rezultati su, između ostalog, potvrdili potrebu jačanja informiranja i edukacije. Predstavnica javnobilježničke komore iznijela je podatke da je prošle godine u uredima javnih bilježnika sklopljeno približno 6300 ugovora o uzdržavanju, od kojih je 21 posto o dosmrtnom, a 79 posto o doživotnom uzdržavanju. No, to su djelomični podaci jer ne znamo koliko je još takvih ugovora sklopljeno na sudu. O broju sudskih postupaka za raskid ovih ugovora Ministarstvo pravosuđa ne vodi podatke, pa ih niti ne znamo, a kada bi ti podatci postojali, mogli bi poslužiti kao temelj za osmišljavanje više učinkovitih mjera zaštite starijih osoba kada se s ovim problemom susretnu.

Osim informiranja građana, koje su još mjere predviđene i što se još može poduzeti kako bi bilo što manje prevarenih građana?

Gotovo 20 posto stanovnika Hrvatske osobe su starije životne dobi, a problem starenja stanovništva jedan je od naših gorućih problema jer se posljedice snažno osjećaju u cijelom društvu. To se posebno odnosi i na dugoročno planiranje brige za starije osobe, a to područje stalno pratimo i u godišnjim izvješćima Hrvatskom saboru.

Isto tako, prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, osobe starije od 65 godina u Hrvatskoj su i najizloženije riziku od siromaštva, njih čak 28,6 posto, dva postotna poena više nego u 2016., a one koje žive u samačkim kućanstvima, još i više, gotovo polovica njih. To pokazuje da mjere socijalne politike koje se provode nisu dobro usmjerene i ne daju rezultate, ali isto tako se otvara prostor za moguće zlouporabe. Kako bi se to spriječilo, uz jačanje informiranja i edukacije građana, već niz godina zagovaramo uvođenje dodatnih zaštitnih mehanizama za primatelje dosmrtnog uzdržavanja, poput osnivanja registra pružatelja uzdržavanja, žurnost u postupanju sudova u slučajevima raskida ugovora, kao i osiguranje socijalnih usluga starijima koji su takve postupke pokrenuli. Pozitivan pomak svakako predstavljaju izmjene Zakona o socijalnoj skrbi iz 2017., a početkom 2018. godine na snagu je stupio i novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je, isto na naš prijedlog, prepoznao starije osobe kao posebno ranjivu skupinu.

Ako netko posumnja da je žrtva zloporabe kad je riječ o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, što se može napraviti? Ima li više spasa nakon što je takav ugovor potpisan? Što napraviti ako je netko nama blizak žrtva takve prijevare?

Svakako je važno da se osobe koje smatraju da su žrtve prijevare posavjetuju s pravnim stručnjacima oko zaštite svojih prava i što prije zatraže pravnu zaštitu od suda, te eventualno razmotre mogućnost pokretanja postupka raskida ugovora. Pravni savjet moguće je dobiti i putem besplatne pravne pomoći. Nažalost, prevarene osobe uglavnom se obraćaju za pomoć nakon sklapanja ugovora, kada im je na raspolaganju jedino sudski postupak za njegov raskid. Kako je mahom riječ o osobama koje nemaju dovoljno sredstava za život, lošeg su zdravlja i ne mogu samostalno brinuti o svojim potrebama, sporost pravosuđa za njih može biti kobna. Zato je iznimno važno da sudski postupci u kojima se ovi ugovori raskidaju budu žurni, kao i da se za vrijeme njihova trajanja starijima omogući ostvarivanje prava iz socijalne skrbi. O tome smo razgovarali i na okruglom stolu i nadamo se da će i Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku razmotriti argumente za propisivanje žurnosti u takvim postupcima, kao i za ostale postupke vezane za uzdržavanje, odnosno propisivanje prava na korištenje socijalnih usluga tijekom trajanja postupka raskida, što sada nije slučaj.

Kako se zaštititi odnosno može li se ikako znati da nešto nije u redu s ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju jer, naravno, nisu svi takvi ugovori i općenito slučajevi – zloupotreba?

Pri sklapanju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju važno predvidjeti sve potencijalne situacije. On mora biti puno precizniji od „ja tebi ručak, ti meni peterosobni stan”, u suprotnom dolazi do problema. Primjerice, završi li primatelj usluge u domu, ugovorni odnos može se zakomplicirati ako nije jasno ugovoreno plaća li se dom iz njegove mirovine ili je plaća uzdržavatelj te što u tom slučaju s mirovinom. Također, primatelju uzdržavanja savjetuje se da se za njega upiše služnost stanovanja, uporabe i plodouživanja na imovinu koju daje davatelju uzdržavanja, kao i stvarni teret uzdržavanja, a u većini slučajeva može se upisati i zabrana otuđenja i opterećenja nekretnine bez njegove suglasnosti. To su samo neke od mogućnosti kojima se smanjuje mogućnost zlouporabe, no, nažalost, nje će biti i dalje, pogotovo dok se ovom problemu sustavnije ne pristupi. Najveća ulogu tu svakako imaju institucije, ali veliku odgovornost imaju i pravni stručnjaci poput javnih bilježnika, sudaca, odvjetnika, pravnika u centrima za socijalnu skrb, udrugama civilnog društva, kao i mediji. Isto tako, sklapanje takvih ugovora trebalo bi prepustiti pravnim stručnjacima koji tijekom postupka utvrđuju volju stranaka i uvjeravaju se u njihovu sposobnost poduzimanja pravnog posla, savjetuju ih o pravnim posljedicama raznih mogućnosti prijenosa imovine te posebno o razlici između doživotnog i dosmrtnog uzdržavanja, sastavljaju ugovor, tumače njegove odredbe i drugo. Najgora varijanta je kad osobe same sastavljaju ugovore prema “špranci” s interneta jer često imaju i pogrešnu predodžbu o stvarnim značenjima pojedinih odredbi što svakako otvara prostor potencijalnoj zlouporabi.

Sindikat umirovljenika Hrvatske svojedobno je pokrenuo provjeru koliko osoba i pod kojim uvjetima u raznim oglasima nudi uzdržavanje starijim osobama. Kažu da su došli do šokantnih podataka. Naime, takvih oglasa ima jako puno, ljudi međusobno izmjenjuju ‘savjete’ kako do nekretnine bez dizanja kredita, neki ‘skrbe’ o više starijih osoba… Kontrolira li itko takve oglase i sklopljene ugovore?

Upravo zbog takvih slučajeva korisno bi bilo uspostaviti registar pružatelja uzdržavanja kako bi se jasno i transparentno vidjelo koliko je pružatelja uzdržavanja te o koliko osoba svaki od njih brine jer dobrobit starijih osoba mora biti na prvom mjestu. Razmatralo se proširenje ovlasti centara za socijalnu skrb u smislu davanja prethodne suglasnost za sklapanje ovih ugovora kao i provođenja nadzora nad ispunjenjem, no to nije prihvaćeno jer je važno da starije osobe zadrže svoju autonomiju i pravo samostalno donositi odluke, a nadzor nad ispunjenjem ugovornih obveza je u nadležnosti suda. Oko ovih tema svakako se treba još razgovarati i naći prihvatljivo rješenje u skladu sa zakonskim propisima kako bi se na najbolji način zaštitilo i primatelje uzdržavanja, ali i davatelje uzdržavanja koje savjesno i odgovorno obavljaju sve svoje obveze u skladu s ugovorom i zakonom.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP