Prati nas

Nema predaje

Zovite babicu!

Četiri iskustva poroda – četiri različite priče

Svaki porod je zasebna priča i svaka ga žena doživljava drugačije. No jedno je uvijek isto: taj je proces u pravilu dugotrajan, bolan i nimalo dostojanstven. Evo kako je porod izgledao u različitim razdobljima i kako su ga doživjele četiri žene iz iste obitelji.

Objavljeno

|

Call the Midwife (screenshot: BBC)

Koliko žena, toliko i različitih iskustava poroda. I ne samo to, već su i različiti porodi kod iste žene često sasvim različita priča. Porod je bez sumnje najvažniji događaj u životu žene, no i jedan od onih događaja u kojem ustanovimo da je možda i najkorisnija osobina našeg uma to što zaboravlja.

Baš tom zaboravu imamo zahvaliti što će žene gotovo u pravilu porod opisati kao najljepši događaj u životu iako se često dogodi da tu zapravo ima malo što lijepo. Ali o tome se ne govori. To se zaboravi. “Važno da je dijete zdravo. Osim toga žena se mora mučiti u porodu. Pa čak i u Bibliji piše da bi tako moralo biti.” Takav je općenito stav. Priroda ženama tu baš i nije bila sklona.


Natjecanje u mučeništvu

Žene, poznato je, vole pričati o svojem porodu, čak i ako je od njega prošlo dosta vremena. Na taj se način valjda liječe od traume i odrađuju porođajni PTSP. A ima tu onda i taj moment ponosa na pretrpljenu muku. Majke su i inače prilično kompetitivne, pa osim natjecanja u dojenju i zdravoj prehrani, pravilnom odgoju i silnim slobodnom aktivnostima djeteta, postoji još i to neko natjecanje u duljini i mučnosti poroda. “Ja sam rađala 12 sati. Ma nemoj, a ja 14 sati. I još nisam imala epiduralnu. Ja sam rađala 16 sati, nisam imala epiduralnu i još su mi dali dva dripa.”

No o porodima žene u pravila razgovaraju samo među sobom. “Nije to tema za muškarce, ne mogu ti oni to podnijeti, ma to su ženske stvari…” opravdanje je koje se često čuje iako je i svaki muškarac na svijet došao porodom. Pa ne tiče li nas se to onda svih?

Sjećam se situacije otprije nekoliko godina kad je kolega na tadašnjem poslu, ušao u ured u trenutku dok su dvije kolegice izmjenjivale informacije o menstruaciji i ulošcima. “Joj vi žene samo pričate o menstruaciji”, prokomentirao je.

Pa zapravo – ne. Uzmemo li u obzir koliko je menstruacija česta pojava – svaka od četiri milijarde žena na svijetu menstruaciju ima 12 puta godišnje po tjedan dana i tako četrdesetak godina – o menstruaciji se govori izuzetno malo. Da muškarci imaju menstruaciju, to bi vjerojatno bila tema u 90 posto svih razgovora na svijetu. Tek je u posljednjih dvadesetak godina postalo uobičajeno vidjeti reklame za uloške na TV-u, a srećom sve su češći i hrabri samosvjesni muškarci koji se neće ustručavati donijeti svojoj supruzi uloške iz dućana ako ova doma leži u bolovima.

Porodi su bolna iskustva

Slično je i s porodima o kojima se u posljednje vrijeme više priča pa su nakon svjedočanstava raznih žena s njihovog poroda, mnogi možda i po prvi puta u životu spoznali šokantnu istinu: porod, pogotovo ako nešto pođe po zlu, je bolno, mučno, krvavo i često traumatično iskustvo.

Nakon, istupa u Saboru zastupnice Ivane Lesandrić Ninčević, javile su se druge brojne žene sa sličnim iskustvom. A čak i one čiji je porod prošao relativno u redu, zamislile su se nad time je li sve baš moralo tako izgledati, jesu li dobile sve informacije, jesu li se prema njima odnosili kako bi trebalo. Na površinu je isplivalo da se bol žena vezana uz porod i sve u vezi s time, tretira drugačije. Toj se boli ne pridaje toliko pažnje jer to je, eto, tako – normalno je da boli.

Mijenja li se ipak odnos društva prema rađanju i ženskoj boli? Ili će se tek sada promijeniti? Na primjeru četiri generacije žena iz iste obitelji, istražili smo što je značilo roditi neposredno nakon Drugog svjetskog rata, zatim kako je bilo u šezdesetima, osamdesetima i devedesetima te što znači roditi danas.

Call the Midwife (screenshot: BBC)

Teško vrijeme nakon Drugog svjetskog rata

Marija je rođena 1919. godine i pripadala je prvoj generaciji školovanih primalja u tadašnjoj Jugoslaviji. Prije toga, primalje su bile za taj poziv neobrazovane žene koju su o porodima znale ili iz vlastitog iskustva ili iz iskustva pomaganja nekome u obitelji. U većim gradovima o ženama koje su trebale roditi brinuli su liječnici, no u manjim mjestima i selima žene su ovisile o umješnosti takvih babica.

U teškom poslijeratnom razdoblju, Marija je uz puno odricanja završila primateljsku školu i počela raditi kao terenska babica. A to je bio doista težak posao. Vodila je računa o pet sela u Slavoniji i na biciklu obilazila žene koje su trebale roditi. “Nerijetko se dogodilo da bi joj usred noći netko pokucao na prozor i rekao da njegova žena ima trudove. Po nju su znali doči svakako: i s konjima, i na biciklima te, rjeđe, s autom, a često bi se dogodilo da nakon tog jednog poroda odmah otiđe na drugi. Nije tu bilo radnog vremena”, prepričava nam posao svoje majke Marijina kći Gorana.

“Ponekad se znalo dogoditi i da kad bi mama stigla do kuće u kojoj se trebalo roditi dijete, ta žena već rodila pa bi joj mama pomogla oko djeteta, dojenja i ostalog. Ako bi se dogodile neke komplikacije, išlo bi se po liječnika ili bi se tu ženu prebacivalo u bolnicu.” U to vrijeme za anesteziju i sredstva protiv bolova nitko nije ni pitao.

Ako bi trudnica i beba preživjeli, to je bila dobra vijest jer nažalost, ishod je često znao biti i drugačiji. Oporavak je trajao kratko jer je morao trajati kratko i žene su se već nakon nekoliko dana vraćale svakodnevnim obavezama.

Prvi i drugi porod – kao nebo i zemlja

Marijina kći Gorana (rođena 1946. godine) rodila je dva puta i ta su dva poroda, kako kaže, bili kao “nebo i zemlja”. “Kad sam 1966. rodila svoju prvu kćer, bila sam jako mlada. Imala sam tek 19 godina. Planirala sam roditi u Zagrebu, no trudovi su me zatekli u Slavoniji gdje sam bila u posjetu majci. Do termina poroda mi je bilo još dva tjedna, no moja majka, iskusna primalja, vidjela je da mi trbuh stoji prilično nisko i znala je da je porod puno bliže.”

Iako joj je majka bila primalja u bolnici u kojoj je rodila, na samom porodu nije bila. “Kad smo došle, glavni doktor joj je rekao neka izađe iz rađaone. Procijenio je da će biti bolje ako mi na porodu ne bude netko iz obitelji. Sad ne znam je li to bilo stvarno bilo bolje”, priča Gordana. No to što je otprije poznavala sve liječnike i sestre, majčine kolege, nije bila olakotna okolnost, jer taj je porod bio je vrlo traumatično iskustvo.

“Trudovi su jako dugo trajali, ne znam ni sama koliko. Nisam dobila nikakavo sredstvo za olakšavanje bolova, a kasnije se dogodilo i to da je beba jedva preživjela jer joj je pupčana vrpca dva puta bila omotana oko vrata. No to nije najgore što se dogodilo. Naime, tijekom mučnog poroda odvojio se komad posteljice i zaostao u maternici što je kasnije izazvalo sepsu radi koje su me nakon par dana vratili u bolnicu. Izgubila sam mnogo krvi i situacija je neko vrijeme bila prilično neizvjesna. Obavili su mi kiretažu. Postupak nisam osjetila, pretpostavljam zbog anestezije, iako se ne sjećam svih detalja. Glavni doktor je nakon svega bio jako ljut i vikao je na sestre i druge liječnike. Meni je rekao da mogu ostati u bolnici koliko god želim.”

Drugu kćer rodila je 11 godina poslije, 1977. u Zagrebu. “Prvi i drugi porod – kao nebo i zemlja. Žene i inače kažu da je drugi i svaki sljedeći porod lakši, no ovo moje nije ni za usporedbu. Rodila sam na Svetom duhu, tadašnjem Kajfežu. U bolnici nisam nikoga otprije poznavala, a ispalo je da je tako možda i bolje. Porod je bio brz i u usporedbi s prvim značajno manje bolan. No ovaj put sam dobila i nešto za ublažavanje bolova. Suprug nije bio na porodu. Tad se nije dozvoljavalo da muževi budu na porodu.”

“U rađaonici su platnom bili odijeljeni boksovi u kojima su žene rađale. Na osoblje se doista ne mogu požalit. Svi su bili divni. Doktor je u jednom trenutku u šali rekao da ćemo se ja i gospođa pored sad natjecati u brzini i u pjevanju.”

Manjak informacija

U istoj je bolnici, dvadeset i nešto godina kasnije, rodila i njezina prva kći Anita. Na porodu je, zanimljivo, bio isti liječnik kao i one 1977. kad se rodila mlađa kći. “Kad smo došle u bolnicu mama je skoro pala u zagrljaj doktoru kad ga je vidjela. Naime, bojala se da će i moj prvi porod biti težak i traumatičan kao i njezin. No kad je vidjela liječnika koji ju je porađao s mojom sestrom, odahnula je”, prepričava svoje iskustvo Anita.

“Porod je trajao oko 12 sati. Dobila sam drip ali ne i epiduralnu. U rađaonici su bile još dvije žene od kojih je dena dobial epiduralnu. Mene nitko nije pitao za anesteziju, a ja nisam znala da mogu tražiti. Naime, kad se nađeš u takvoj situaciji onda više nisi emancipirana žena i možeš svjesno pitati neke stvari.  Sav si u bunilu i nemaš pojma što se događa. Trajanje svega toga i svu bol koja ide s tim nekako prihvatiš kao nešto što tako mora biti. No kad sad gledam na to, i sa razvojem medicine i svega, čudi me da nema još nekih rješenja za bol.”

“Sjećam se da sam odmah nakon poroda sestru pitala je li sve u redu s bebom, misleći pritom jel ima sve ruke, noge, što ja znam…  A ona mi je odgovorila: ‘Pa kak bi ja to mogla znat!’ To mi je ostalo u sjećanju, no osim toga nemam prigovora na liječnike i sestre. Bili su korektni, ali nisam baš dobivala puno informacija o tome što se događa.”

“Sa mnom u sobi bile su još tri žene, od kojih je jednoj to bilo već treće ili četvrto dijete, porod je jako dobro podnijela i uglavnom je pomagala nama ostalima, donosila nam vodu i slično. U bolnici sam bila pet dana prije nego su nas pustili kući. Muž nije bio na porodu, a niti kasnije nije mogao doći vidjeti mene i bebu nego smo samo nakratko mogli popričati kroz prozorčić na ulaznim vratima odjela.”

Nema tu nekog dostojanstva

Anitina sestra Ivana rodila je 2016. godine u Vinogradskoj bolnici. “Tad mi se sve to činilo šokantnim, no kad gledaš s odmakom zaboraviš neke dijelove. Moj porod trajao je 11 sati, u bolnicu sam došla oko 5 popodne, a mali se rodio sljedeće jutro malo prije 4 sata. Dobila sam i dva dripa, no epiduralnu anesteziju ne. Znala sam da je moram unaprijed tražiti – to su nam objasnili na trudničkom tečaju – no kad su mi uzeli krv da me pripreme na to, ipak su odlučili da je ne mogu dobiti. Bilo bi, objasnili su mi, zbog nečeg opasno za bebu. Tako da sam imala pravo ‘full monty’ iskustvo – izuzev neke dvije injekcije koje te malo smire i oraspolože.”

“U rađaonici su boksevi međusobno odijeljeni zidom, no čuješ što se događa u drugim boksevima. Moj muž je bio prisutan na porodu. Gotovio svi očevi danas idu na porod. Sa mnom, kasnije u sobi, bile su još dvije žene: jedna prvorotkinja kao i ja, i jedna kojoj je to bilo treće dijete. Sjećam se da smo je nas dvije gledale u čudu: ‘Vi ste svjesno sve ovo ponovili već treći put?’ Sestre su bile divne i susretljive, no doktori prilično rezervirani. Voljela bih da su mi malo više objašnjavali čitav postupak. Razumijem ja da je to njima rutina, i da svaki dan obave nekoliko poroda, no meni je to iskustvo prvo i vjerojatno zadnje.”

“Na mom porodu nije bilo nekih komplikacija, no svejedno mi je iskustvo bilo prilično šokantno. Čovjek, srećom, kasnije zaboravi. Više od fizičke boli, pamtim da sam se nakon svega osjećala pomalo poniženo. Porod se jako romantizira, ali u samom procesu nema baš ničega romantičnog i dostojanstvenog”, zaključuje Ivana.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Nema predaje

Jasna A. Petrović: Za reviziju sam svih povlaštenih mirovina, nacionalna naknada za starije će se uvesti

Što predsjednica SUH-a misli o novom ministru mirovinskog sustava i zašto zastupa uvođenje takozvane nacionalne mirovine? Što je važnije; obiteljska mirovina ili nasljeđivanje dijela mirovine pokojnog partnera?

Objavljeno

|

Nezaustavljiva snaga umirovljeničke scene Jasna A. Petrović već godinama glasno i jasno zastupa interese umirovljenika i starijih građana u pregovorima i sukobima sa svim vladajućim garniturama. I to bez stranačko-političkog angažmana, jer ona je predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH), nevladine udruge koja djeluje kroz sindikalne načine borbe.

Prije manje od tjedan dana o gorućim umirovljeničkim problemima izvijestila je i novog ministra mirovinskog sustava Josipa Aladrovića. No to je tek formalni povod ovom razgovoru o svemu onome što se posljednjih mjeseci spominjalo u kontekstu mirovina i starenja u Hrvatskoj.


Krenimo od najaktualnijeg. U svakodnevnim razgovorima svi traže više socijalne države, no kad se progovori o nacionalnoj mirovini, većina umirovljenika zalaže se za model prema kojem svatko dobiva samo ono što je zaradio. Kako to?

Kad nešto ima pogrešan naziv, stvara zabunu među ljudima. Zamolili smo ministra mirovinskog sustava Josipa Aladrovića da u javnim nastupima kaže da je riječ o nacionalnoj naknadi za starije osobe. Dakle, riječ je o mjeri protiv siromaštva starijih osoba koja će se isplaćivati iz državnog proračuna, a ne iz mirovinskog sustava.

Drugi glavni problem je iznos te nacionalne naknade. Procijenjena je na 1.000 kuna. Kad znate da je 1.019 kuna najniža mirovina za 15 godina rada, to sve ispada nerealno. Već i sad minimalna zajamčena socijalna naknada za starije od 65 godina iznosi 920 kuna.

Znači, treba tražiti veće mirovine, a ne sprječavati uvođenje te socijalne naknade?

Sve je to previše sabijeno jedno uz drugo, ali da, problem je u preniskim mirovina, a ne u jednoj dobroj mjeri. To govori koliko su stari zanemareni i podcijenjeni. Kad imate prosječnu mirovinu od 2.445 kuna, a linija siromaštva je 2.496 kuna, postavlja se pitanje kako je moguće da postoje tako niske mirovine utemeljene na radu.

Može li takva nacionalna mirovina ili naknada stimulirati nerad? Neki ekonomski stručnjaci kažu da se boje toga.

Nikako! To je neoliberalni pristup poznate ergele znanstvenika koji su uvijek na strani banaka i bogatih. Kao što se prije govorilo da će se proširenjem prava rada umirovljenika spriječiti mlade da rade ili ih otjerati iz zemlje, tako se i sada pogrešno govori o nacionalnoj naknadi. Riječ je o mjeri protiv siromaštva koju imaju gotovo sve države EU, samo u različitim formatima.

Međunarodna organizacija rada propisuje uvođenje te mjere, a Europska komisija, pa čak i Svjetska banka, ponavljaju nam da trebamo uvesti takvu naknadu. Razlog je taj da je samo 64 % građana starijih od 65 godina pokriveno starosnim mirovinama. U Sloveniji je to 96 %, a u Austriji 99 %. Ili smo civilizirana socijalna država ili nismo.

Ako do takozvane nacionalne mirovine dođe, valja još jednom naglasiti da neće biti isplaćivane iz mirovinskog sustava.

Do tih nacionalnih naknada će svakako doći. Progurali smo to u Strategiju za socijalnu skrb starijih osoba 2016. godine. Isplaćivat će se od 2021. godine neovisno od toga tko će biti na vlasti. Ljudi ne smiju biti gladni u ovoj zemlji. Istina je i da bi trebali imati i duplo veće mirovine.

I o braniteljskim mirovinama se puno raspravlja pa ih mnogi navode kao primjer socijalne nepravde. Mirando Mrsić, predsjednik Demokrata, u zadnje vrijeme glasno traži razdvajanje na ono zarađeno radom i ostatak koji bi se braniteljima isplaćivao iz proračuna.

Naš stav o takozvanim povlaštenim mirovinama je godinama jasan. Od početka tražimo razdvajanje i transparentnost. Mrsić je kao ministar rada i mirovinskog sustava prihvatio dugogodišnje prijedloge umirovljeničkih udruga o odvajanju posebnih i radom stečenih mirovina. Ali je htio biti… i kriv i nevin.

Nije se usudio to provesti na razinu pojedinca što bi rezultiralo revizijom svih povlaštenih mirovina. Rezultat toga jest taj da danas samo znamo da se na mirovine po posebnim propisima troši šest milijardi kuna godišnje. No njegov sadašnji prijedlog je posve opravdan. Zbrka u mirovinskom sustavu mora se riješiti do individualne razine. Vjerujemo da bi novi ministar to mogao započeti. Nije u tom prijedlogu vidio nikakve poteškoće.

Ali HZMO tvrdi, s obzirom na to da isplata mirovina nije moguća bez ubacivanja novca iz proračuna, da je to obmanjivanje javnosti te da braniteljske mirovine ne ugrožavaju radničke mirovine.

Zanimljivo je kako je mirovinska institucija bez političkih ingerencija dobila zadatak biti zaštitnica branitelja pa i pripadnika HVO-a. S obzirom na to da sam članica Upravnog vijeća HZMO-a, problematizirat ću i to. HZMO bi trebao shvatiti da su oni izvor krivih podataka da se radničke mirovine ne pokrivaju uplatama u mirovinski sustav. Pokrivaju se.

Kada od potrebne 41 milijarde kuna odbijete šest milijardi kuna za mirovine po posebnim propisima i devet milijardi kuna tranzicijskog troška, ostane vam 26 milijardi kuna. A iz doprinosa se prikupi 27 milijardi. Dakle, dovoljno je. Zagovaratelji katastrofičnih prikaza mirovinskog sustava su ljudi iz HZMO-a, bankari i znanstvenici bliski bankama.

U komentarima pod ovim razgovorom sigurno će se naći i oni koji ne žele “kopanje” po braniteljskim mirovinama. Obično tada tvrde da u partizanske mirovine nitko ne želi dirati. Zagovarate li i reviziju partizanskih mirovina koje se uvijek stavljaju nasuprot braniteljskih, kao da se radi o dvije neprijateljske vojske?

Zagovaramo reviziju svih mirovina po posebnim propisima. I partizanskih i ustaških i braniteljskih… Ona je nužna. Nama se putem naše Facebook stranice “Pokret protiv siromaštva starijih osoba” javljaju brojni branitelji i njihove supruge koji otvoreno kažu da imaju najnižu moguću braniteljsku mirovinu, dok brojni ljudi koji nisu nikada ni bili na frontu hodaju zdravi s visokim braniteljskim mirovinama.

Je li u pravu Tuđman koji je rekao da je Hrvatsku obranilo 250.000 branitelja ili je u pravu ministar branitelja Tomo Medved koji tvrdi da ih je bilo 550.000, a moguće će ih biti i 600.000? To treba razjasniti kako bi prestalo biti izvor kontinuiranog nezadovoljstva velikog dijela građana, među njima i brojnih branitelja.

Godinama slušamo da su partizanske mirovine podložne nasljeđivanju s koljena na koljeno, no nitko tko iznosi te teze ne barata konkretnim primjerima i imenima. A zapravo je riječ o sve manjem broju mirovina koje primaju udovice. I sami kvartalno objavljujemo analize na tu temu, ali uzalud. Taj mit, usprkos svim dokazima, nikako da umre.

Navodno je svojevremeno postojalo jedno invalidno dijete koje je primalo partizansku mirovinu pokojnog oca. Ali invalidno dijete bi i po općem zakonu imalo pravo dobiti mirovinu oca. Taj primjer je izuzetak.

Osim toga, borci NOR-a su se imali pravo oženiti mlađim ženama. Zar netko branitelju od 70 godina može zabraniti da oženi ženu od 40 godina i da dobije dijete? Treba jednostavno prestati fantazirati i prestati proizvoditi te priče.

Jasna Petrović (foto: Siniša Bogdanić)

Za saborske zastupnike više nema povlaštenih mirovina?

Evo, Silvano Hrelja vrlo pompozno kaže da nema. Ali ima. Oni mogu ranije ići u mirovinu. Želimo revidirati i na taj način beneficirane mirovine.

Nasljeđivanje dijela mirovine umrlog partnera čini se dalekim snom. Hoće li sadašnje generacije mlađih umirovljenika to doživjeti?

Duboko vjerujem da hoće. To je trend u velikom dijelu članica EU. Kod nas se trenutno može naslijediti 70 % partnerove mirovine, ali uz gubitak vlastite. Mislimo da vlastitu mirovinu treba ostaviti, a ovisno o imovinskom statusu treba omogućiti nasljeđivanje 20-50 % mirovine preminulog partnera ili partnerice.

Sada ima tvrdnji da su važnije obiteljske mirovine. To je kao da raspravljamo je li važnije mlijeko ili kruh, voda ili meso. Svi trebaju i jedno i drugo.

Neki dan ste, zajedno s predsjednicom Matice umirovljenika Hrvatske Višnjom Fortunom, bili na dugom sastanku s novim ministrom mirovinskog sustava Josipom Aladrovićem. Usporedite li komunikaciju s bivšim ministrom Pavićem, jeste li optimistični?

Vrlo sam optimistična. Čim je postao ministar, nazvao je kolegicu i mene, dogovorili smo sastanak. 12. rujna smo mu donijele listu prioriteta i razgovarali smo što se može i kada napraviti. Pavić je ignorirao sve socijalne partnere i umirovljenike. Ako ne čujete, ne možete ni razumjeti. S ovim ministrom sam imala iskustva u HZMO-u. Zato što je mlad, ambiciozan je i pokušava napraviti više od nekoga kome je to politički zadatak. Mislim da ima dobru volju i entuzijazam. Iznenadio me tvrdnjom da ako ne bude nacionalne naknade za starije osobe, on neće biti ministar. To mi je razlog za optimizam.

Što ste dogovorili?

Inzistirali smo da on izravno razgovara s ministrom zdravstva i ministrom financija u vezi dvije stvari. Prva je problem besplatnog dopunskog zdravstvenog osiguranja. Zbog cenzusa koji nije mijenjan 15 godina, par tisuća umirovljenika izgubi to pravo kod svakog usklađivanja mirovina. Predlažemo da taj cenzus bude na liniji siromaštva koja se utvrđuje godišnje. Sada iznosi 2.496 kuna za samce. Tako bi se brojni siromašni umirovljenici vratili u državno subvencionirani sustav dopunskog zdravstvenog osiguranja. To je naš uvjet za daljnje razgovore.

Također smo tražili promjene za umirovljenike koji još uvijek plaćaju krizni dodatni zdravstveni doprinos na mirovine uveden prije deset godina. Ili da im se taj doprinos uvede kao doprinos na razliku iznad prosječne plaće, ili da se ukine svima. Zašto se to ukinulo samo braniteljima, a ne i drugim građanima?

Ministru je pao vrući krumpiru krilo jer, čini se, da izlazimo na referendum. O radu do 67. godine puno smo čuli. Neki kažu da bi se isplatilo raditi i te dvije godine duže kada bi mirovine bile dostatne za dostojanstven život. SUH i dalje podupire raspisivanje referenduma?

Naravno! Pomagali smo organizacijski i na sve druge načine. Postigli smo da više od 60 % potpisa čine potpisi starijih osoba. To je referendum solidarnosti. Imamo kontraprijedlog i ne znamo zašto se nije primijenio. Ako se željelo povećati prosječan staž, trebalo je samo uvesti da je za mirovinu uvjet 20 godina staža, umjesto sadašnjih 15. Pogotovo kada se uvede nacionalna naknada za starost kada će ta kategorija biti donekle zaštićena.

Mislimo da se referendum mora održati i da će proći. Vjerujemo da je toga svjestan i novi ministar. Kao što vidite, svugdje naglašava da će nacionalna naknada za starost biti za one starije od 65 godina.

Ipak, čini se da stare i siromašne društvo želi pospremiti daleko od oka. Dosta ste glasni oko pokušaja gušenja jednodnevnog turizma na Jadranu. Što biste poručili gradonačelnicima i načelnicima koji razmišljaju o zabrani ulaska autobusa s jednodnevnim turistima u priobalna mjesta?

Ne samo njima, već i premijeru i ministru turizma. Te prizemne diskriminacije su na granici ludila. Na Općinskom vijeću Malinske-Dubašnice rekli su da im je “dosta tih starih prdonja i baba koje dolaze samo prljati more i jesti sendviče.” Pokušali su na sve načine uvesti da ti stari ljudi poginu hodajući do plaže po najvećoj vrućini, ostavljeni kilometrima izvan mjesta. Oni sada žele samo elitni turizam. Pokondirene tikve! Zbog toga im se i smanjio priljev turista ove godine.

I za kraj, najistaknutiji politički predstavnik umirovljenika Silvano Hrelja (HSU) istaknuo je ambiciju ulaska u izvršnu vlast. Vidite li ga kao ministra mirovinskog sustava? Zapravo, vidite li ga kao dobrog ministra?

Uopće ga ne vidimo kao ministra. On je vješt trgovac. I sam naglašava da je na nagovor istarske podružnice SUH-a bio predložen na listu i da je SUH odradio cijelu kampanju. Ali prvo što je napravio jest da je otpustio sve te ljude, jer je počeo trgovati s raznim političkim opcijama. Neću ga optužiti da je korumpiran, jer nemam za to konkretnih dokaza. Ne bih htjela da se to tako shvati. Ali on je promijenio već sette bandiere.

Ne može biti dobar ministar jer nema senzibilitet za siromašne, odbija sve prijedloge umirovljeničkih udruga, čak je bio protiv podizanja najniže mirovine za samo 3,13 %. Poručivao je da to nije zarađeno. Osim toga, vrlo je blizak bankama i sklon obveznim mirovinskim fondovima. I to u trenutku kada je i maloj bebi jasno da je riječ o velikoj financijskoj prijevari, kada od nje odustaju Poljska, Bugarska, Rumunjska, Slovačka, a Slovenija i Češka nisu ni uvele drugi mirovinski stup.

Jasno je da u ovom trenutku inozemne banke i obvezni mirovinski fondovi rade pritisak da se krene u privatizaciju javnog sektora, privatizaciju vode i struje, a on ih i dalje podržava. Ne shvaća da je to razlog niskim mirovinama, sadašnjim i budućim. Nadam se da mu se ta ambicija neće ostvariti.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP