Prati nas

Život

Rat za kontejnere

Sakupljači boca: I Nijemci kopaju po kontejnerima

Koliko to ispadne na dan, pitam 46-godišnjaka? Ovisi, priznaje. U najboljim ljetnim danima s mnogo turista se sakupi i po 50 eura, po zimi je mnogo lošije. Ima točnu rutu kretanja, ali naravno da mi je ne želi odati.

Objavljeno

|

Kopanje po kontejnerima
foto: BigStock

Njemački novinar Malte Rowen-Kahlmann odlučio je poput brojnih sugrađana kopati po kontejerima kako bi to iskustvo prenio čitateljima. Opisao ga je u reportaži za Deutsche Welle iz koje smo izdvojili neke naglaske.

Već mi je bilo neugodno “slučajno” pogledati u košare za otpatke. Ali to kopanje po smeću nasred ceste, to je… Što je to? Neugodno, nečasno, ponižavajuće – to bi rekla većina ljudi u Njemačkoj. Ali za neke je to jednostavno radna svakodnevica.


Nema brojki koliko takvih ljudi ima, muškarca i žena. Ali svatko tko drži oči otvorene, vidjet će ih u svim gradovima Njemačke. Broj se još povećao 2006. Svjetskim nogometnim prvenstvom u Njemačkoj kada su promijenjene odredbe o naknadi za takvu ambalažu. Od onda ih ima sve više, sve su bolje “opremljeni” – torbe nisu dovoljne, neki su negdje našli kolica iz samoposluge, dječja kolica, posebne štapove sa hvataljkom, nekako su našli i ključeve za zatvorene košare…

Rastjerivači sakupljača

Vidim muškarca koji ciljano bez cilja prolazi kroz tamošnji željeznički kolodvor. Zastaje pred jednom košarom za otpatke, kratko gleda u nju i prolazi dalje. Slijedim ga i pitam: “Oprostite, skupljate li boce?”

Björn mi kasnije uz šalicu kave priznaje da sam ga dobrano preplašio. Njemačke željeznice su zadužile čuvarske službe da hvataju skupljače boca i da ih istjeraju iz kolodvora – ne baš ugodno pa se vi požalite policiji, ako hoćete. Ponekad su i u civilu, kaže nam 58-godišnjak.

On skuplja boce šest, sedam sati na dan, svaki dan u tjednu. Ali – to više puta naglašava – to je samo privremeno. Ubrzo će početi voziti taksi, onda je gotovo s ovim. Zapravo je on električar, ali nakon 22 godine u tvrtki, ona je propala. Dobivao je poslove na određeno vrijeme, ali je pao u nezaposlenost. “Od tada pokušavam spojiti kraj s krajem”, kaže i glas mu malo podrhtava.

Potpora za nezaposlene nije dovoljna, zato su tu boce: “Tu dođe za oko dvije kutije cigareta” – po njemačkim cijenama to nije malo, oko 15 eura. Björn nosi čistu odjeću, nove tenisice, brkove, kratka sijeda kosa. Tu sjedi netko tko se ne želi predati. Čak i pod cijenu da skuplja smeće drugih ljudi. “Samo da sjedim naokolo, to ne donosi ništa”, kaže mi.

Novac ne smrdi

Razgovaram i s Elmarom, on je pravi stručnjak i jasno mi je u čemu griješim. On ne oklijeva zabiti glavu u svaku košaru, nema problema niti uzeti praznu bocu i iz ruke prolaznika čim popiju zadnji gutljaj. U kratko vrijeme dok smo zajedno skupio je više boca nego što sam ih ja skupio za tri sata. To radi već godinama.

Koliko to ispadne na dan, pitam 46-godišnjaka? Ovisi, priznaje. U najboljim ljetnim danima s mnogo turista se sakupi i po 50 eura, po zimi je mnogo lošije. Ima točnu rutu kretanja, ali naravno da mi je ne želi odati: “To je moja poslovna tajna.” Nakon svog obilaska ulica kreće i u “čišćenje” kanti kućnog otpada – Treppenterrier (terijer stubišta) se u tim krugovima zovu takvi “specijalisti”. Zar mu nije neugodno tako javno kopati po tuđem smeću? “Neee. Novac ne smrdi, a ruke se mogu oprati”, sažima Elmar.

Odlazim u samoposlugu i stavljam svoje boce u automat. Na ekrančiću piše moj dnevni utržak: 1 euro i 38 centi. Dobro, da sam ponio rukavice možda bi kopao po više kanta i onda bi možda bilo… Ali zapravo nije bio oprez koji mi je branio dublje kopati. To je bio moj ponos. Jer radi se o ponosu kad je riječ o skupljanju boca. Mnogi mogu misliti da ljudi koji kopaju po kantama sami sebe stavljaju izvan našeg društva. Zapravo, mnogi to čine zato jer žele biti dio svih nas, biti “normalni”, svojim rukama zarađivati za život. Odbijaju prihvatiti udarce koje im je zadalo naše društvo.

Odriču se svog ponosa da bi sačuvali svoj ponos. Bocu po bocu.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP