Prati nas

Mozaik

Nogomet i politika

Smoje: Jebem ti one što jedu jastoge, a nama govore da stegnemo kaiš

Tija bi živit jednostavnim, normalnim životom. A jeben ti ja Gospu ako ne mogu tako živit, ja koji san u životu radija po 16 sati dnevno! I jeben ti ja one što jedu kavijare i jastoge, a nama govoridu kako tribamo stezat kaiše. Komu oni to lažu? Ja bi tija živit ka moj otac, siromašni ribar, a on je, Gospe ti, živija bolje od mene…

Objavljeno

|

Miljenko smoje partija
Miljenko Smoje (screenshot: Nešto sasvim lično, 1984.)

“Neuništivi Šjor Smoje! Živa legenda jugoslavenskog novinarstva, neponovljivi kroničar Splita i Dalmacije, Miljenko Smoje govori za Sprint o sebi, Hajduku, o barba Luki Kaliterni i trenerima ‘bilih’, o prijetnjama, noževima, krizi i skupoći… O tome kako je nesretan jer ne može živjeti kao što mu je živio otac, siromašni ribar.” Uvodnik je to intervju s novinarom, književnikom i scenaristom Miljenkom Smojom koji je zagrebački sportski tjednik Sprint objavio daleke 1988. godine. Prilog prenosimo u cijelosti. 

„Balun i novinarstvo moj je otac oduvik smatra sumnjivim poslima. Sićan se, bilo mi je 16 godina kad san igra za splitsku Nadu, a otac me, čim me vidija, odma izbacija s placa. Eto, tako je on shvaća balun.“


A novinarstvo? „I to je njemu, siromašnom ribaru, bija sumnjiv posal. Ja ništa ne radin, samo nešto u sobi pišen, a poštar nosi svaki čas pineze! Uhvati se ti posla, govorija mi je otac, radi bilo što poštenije, švercaj duhan, bilo šta, koji kurac tu pišeš, svršit ćeš u pržunu!“

Tako o svojim novinarskim i sportskim počecima govori Miljenko Smoje, čovik kojeg, kume moj, pozna cili svit, a koji osobno pozna cili Split i Dalmaciju, mada priznaje da od prijatelja ima samo dva arhitekta, jednog penzionera i Borisa Dvornika.

Oduvik je šjor Smoje volija pisat o malin judima, o malon svitu. Intervjue s velikin svitom, kaže mi, nikad nije volija. To su velike, puno važne stvari oko kojih se historija vrti, umra bi on od straja o tom pisat. A onda, za poć činit veliki intervju triba navit sat da te ujutro budi, pa se obrijat, obuć bilu košulju, imat fini notes u koži i magnetofon… A on ne nosi ni jedno ni drugo.

Piše i govori po dalmatinski. I to od onog dana kad je, kako reče jednom, bio na nekom jugoslavenskom kongresu novinara na kome su svi govorili po svom, pa si je prvi puta postavio ono svoje povijesno pitanje: „Koji će nam kurac takav kongres di niko nikog ne razumi?“ te odlučio, kad već mora učit ostale naše jezike, neka i drugi uče splitski. I tako je počeo.

Šjor Smoje, mogu li i sve ove vaše beštime u intervju?

„Ma mogu, zašto ne? Ja ne beštiman zato što bi tija nekog impresionirat, nego što je to dio našeg života. Ja san ribarsko dite i u moju kuću su se ka i u cilom Splitu činile tri stvari: jelo se, pilo i beštimalo. Beštima se svuda i danas, od gušta ili od veselja, kako kad. A čim te iste riči staviš u novine svi popizdu?!“

Što se njegove najranije sportske biografije tiče, napominje kako su, dok ga je mater rađala, babicu lovili i tražili okolo po nekom sportskom plesu. Petnaestak godina kasnije bos i u podvrnutim gaćama postavio je splitski juniorski rekord na 1.000 metara, „izmorija se ka pas“ i obećao sebi: „Nikad više, ni za što na svitu!“

Igra je i balun, ali je bija, kaže, plašljiv igrač. Dobro je igra, ma je bija puno plašljiv. „Ka zec, ka… (traži bolju usporedbu – op. a)… eto, bija san plašljiv ka Biće Mladinić. Dobro, dobro, ne baš toliko…“

A onda, rekosmo, i otac je mislija o balunu ono šta je mislija. Ne može se ozbiljan čovik bavit balunom. Taj nije čak ni svoju kćer, Miljenkovu sestru, tija dat nekom momku što je igra za Uskoka, sve dok se ovaj jadan nije ostavija baluna.

U zrelijoj mu je dobi, od sve rekreacije, ostalo samo ribarenje. Danas je i to prestao, štufalo ga u šezdesetpetoj. Nikad neće zaboravit kako se na Lastovu zapleo u neku žicu što je ostala iza rata, sve tražeći neko pogodno mjesto za bacit tunj, s onim crvima u rukama…

„Sav san se izranjavija, plaka san od muke, upa bidan u onu žicu i nisan se moga izvadit. Pa držin one crve i kažen sam sebi ajd u pizdu materinu ća ti to triba. Još ću digod slomit nogu i krepat ka pas da me niko neće nać.“

Inače, zdravlje ga dobro služi, osobito ljeti. To je, kaže sav raznježen, njegovo doba. Sve dobro šta je napisa, sve je to bilo u ona tri luda vrila miseca kad su dani dugi, kad cvrčak piva i kad se malo spava.

„Čim počne jesen, ja pomalo propadan… A liti! Dižen se u pet, šest ujutro, popijen dvi kafe, zapalin, pa pišen do devet. Nekad san popija i tri, četiri konjaka, a sad mi jetra ne dozvoljava. Posli obida čitan, malo spavan, a kad je vanka vruće dok sunce ne zađe opet pišen, što ću drugo činit? Skupi se tako deset kartica na dan, sedamdesetak tjedno. Tako je to danas. Prije? Eh, prije san ganja kurbe, trka za ženskadi, pola vrimena ode na njih, pola na pisanje. Dok si mlad rasipaš energiju na avanture, na jebivjetrarenje, na ribarenje, na svašta…

Danas mi se čini, kad se ne vidin u novinama, kao da san već mrtav. U penziji san, a eto, pišen i dalje, puno pišen. I dok me glava bude služila ja ću pisat. Ja ne mogu shvatit, recimo, igrača koji svrši karijeru pa više nikad ne dođe na plac, glumca koji ode u penziju pa više ne svrati u kazalište.“

Zamisli se malo i lice mu se smrkne.

„A i ova naša situacija naprosto provocira čovika da piše, da progovori. Danas triba bit velik kurbin sin pa mučat i ne reagirat na sve to što se oko nas događa.“

Zbog nekih ste antinacionalističkih članaka (uz ostalo i o divljanju na utakmicama i stadionu) imali poprilično neugodnosti, zar ne?

„Ima san, kako ne. Pritili mi noževima, nazivali telefonom u svaku uru, pričali mi pizdarije. ‘Zaklat ćemo te, ubit ćemo te kad dođemo na vlast!’, tako su pritili. A jedan mi je reka: ‘Kad mi dođemo na vlast, nećeš više pisat svoje komentare, pisat ćeš izvještaje s tržnice!’ E, to mi je bilo najdraže. Ovi me ipak neće ubit, a oni drugi bi me zaklali…“

Ne mogu gledat taj jad

O balunu je dosta pisao i piše. Premda mu na pjaci mnogi kažu, onako u ljutnji ili šali: „Barba Smoje, vi ste jedan pametan čovik, ma se ne razumite u balun!“ Pričao mi kako je jednom gledao nogometnu utakmicu momčadi Brela i Supetra. Pa se igrači potukli.

„Potuču se oni, a ja in kažen: ‘Ma što se tučete?! Igrajte da se zabavite, jebe van se tko će pobijedit. Ispecite posli janjca i proveselite se, uživajte…’ i tako ja govorin njima, a znan i san kad bi igra na karte i kad bi mi partner falija, najradije bi ga šakon u glavu, tako je to… a kritikujen onoga malog od osamnaest godina.“

Kad je o balunu riječ, uvijek kaže da mu je najviše žao što o barba Luki Kaliterni nije napisao knjigu.

„Zna sam ga u dušu, puno puta mi se ispovidija. Bija je on veliki meštar baluna, veliki meštar. I volija je balun, sve je ocjenjiva kroz balun. Eto, Boris Dvornik je posta velik glumac, ali ga je barba Luka uvik gleda ka tića što je igra u pionirima Hajduka. I govorija: ‘Griota je judi, propa je velik igrač, propa je čovik, posta neki pizdunski glumac, a moga je bit balunjer.’ I za Ratu Tvrdića je slično govorija, moga je, kaže, postat veliki igrač baluna…“

Poznata je ona barba Lukina: Ne daje gol igrač, igra daje gol…

„Ili ona: ne igra samo oni čovik što ima balun, igra i onaj što ga nima! I pričao tako barba Luka svojim Splićanima o balunu (‘Splićani ni do danas nisu shvatili šta je balun!’ govorija je) pa ponovio tu svoju maksimu kako ne igra igrač koji ima balun… a upravo tada dođe neki pas i počne pišat pod murvom. A jedan izvali: ‘Je li, barba Luka, ispada da ne piša onaj što tamo piša, nego mi što ga gledamo, ha?!’“

Mnogo je sličnih anegdota, zar ne?

„Uh! Jednom tako gremo skupa barba Luka, ja i Biće. Biće je baš ferma igrat. I reče on barba Luki: ‘Ovu ste košulju kupili kad smo bili u Parizu.’ ‘Jesam, moj Biće.’ A Biće opet: ‘Ovu ste jaketu kupili u Adelaideu.’ ‘Jesam, moj Biće.’ I kad je Biće tako naredao dosta toga, reče mu barba Luka: ‘Moj Biće, imaš dobru memoriju, ma nimaš selekciju. Pamtiš pizdarije, a bitne stvari zaboravljaš.’ Ili ona kad je barba Luka pao priko coketa na brodu. Kako vi rečete coket? E, priko praga, onog visokog da voda ne ulazi u kabinu. I smije mu se Biće, a barba Luka će: ‘Što se smiješ. Nisan ja kriv nego Jadrolinija. Digli su coket dva centimetra a meni nisu rekli. Ja san diga nogu taman koliko je tribalo, da ne trošin suviše energije, a oni digli coket!’“

Poznavali ste sve trenere Hajduka?

„Jesan, sve osim Vucova, njega nisan ima prilike upoznat. Najlipši balun igra se za vrime Luštice. E, Hajduk je tada igra jednu lipu pismu od baluna, pismu, razumiš? Benčić je bija pegulast trener, najpegulastiji trener ča ga je Hajduk ikad ima. Strašan utisak na mene je ostavija Zebec, možda najveći trener što se ikad pojavija u Splitu. Germanski duh, red, disciplina, sve je htio imati u rukama, u sve se petljao, udarija je jak pečat Hajduku. Zabranija je alkohol, uveo modernu ishranu, zabranija da se jede fažol prije utakmice.“

Ivić?

„Eh, cili Split je mislija da san ja bija kontra Ivića. A nisan. Ivić je doša u Split trenirat Hajduka a da nikad prije toga nije ni vidija veliku utakmicu. On je tek kasnije posta velik trener. Ima je najveću momčad na svitu, momčad koja se mogla šetat Evropom: Buljan, Peruzović, Holcer, Šurjak, Žungul, Mužinić, Jerković… a s tom je momčadi jedva, u gol-razliku, osvaja prvenstvo Jugoslavije.“

Još ste navijač Hajduka?

„Ja san toliki navijač da više ne gren na utakmice. Ne mogu više gledat taj jad, ne mogu. Boli me kad Hajduk izgubi, a ne mogu baš posli svake utakmice patit. Jer, ja san ti strašni lokalpatriota, priznajen. Da klinci igraju na franje, na klikere, ja bi za svojin Splićanima patija i navija da tučedu, razumiš?“

Ne odlazite više u Hajduka?

„Prije san dolazija često, s Bićon san bija svaki dan, popriča malo, popija kafu. U ovim novim prostorijama bio sam dosad samo dva puta, tamo se skoro izgubim. Mnogi više ne dolaze. A možda je tako i bolje. Di bi Hajduk završija kad bi svi njegovi bivši igrači i članovi uprave dolazili dilit ricete. Ne treba svatko vječno polagati pravo na klub, ne može se više reći: ‘Mi smo davali pineze, mi smo se tukli za Hajduka, mi smo kupovali suce i tukli ih…’“

Kriza mi došla ka Gospa

Šjor Smoje, imate li neku svoju životnu filozofiju?

„Vidiš, ja uvik kažen da čovik mora simplificirat život, pojednostavnit ga do krajnjih granica. Ja san ribarsko dite, ja ne volin ništa posjedovat. Kod mojih je u kući odavno bila jednostavna filozofija: imaš ist, imaš pit, pa ako imaš još i pušit, što ti fali!? I uvik kad san ima što ist, pit i pušit mislija san – ne triba mi više. Pa, ako uz sve to padne još i kakva ženska, što ti više triba? Uvik san govorija: blaženi svaki dinar kojeg su mi izlili konobari i žene. Meni je ova kriza došla ka Gospa. Malo me disciplinirala.“

I kako je podnosite? Mislim, ne disciplinu, nego krizu?

„Da mi je samo živit kako je živija moj otac. On je bija siromašni ribar, svakog je dana odlazija u konobu na ribe i vino ujutro i uvečer. A ja to ne moren! Niman pinezi!“

Molim?!

„Niman pineze, nemam para! Dobro, imam penziju oko 60 milijuna, od Slobodne Dalmacije dobijen još sto, sto i dvadeset, a to sve skupa nije mi dosta ako hoću ka čovik uvečer sa ženom izać i večerat. Pazi, ja četrdeset godin nisan večerava doma, uvik san iša vanka, u restorane. Četrdeset godin! Danas ne mogu, preskupo mi. Boca vina dva milijuna. A ja popijen dvi boce, ja san ribarsko dite, pijen vino ka vodu. A još ako hoćeš nešto pojist…“

Zašuti na trenutak, kao da hoće razmislit treba li reći ono što mu je na vrhu jezika.

„Pazi, molim te, napiši još ovo. Tija bi živit jednostavnim, normalnim životom. A jeben ti ja Gospu ako ne mogu tako živit, ja koji san u životu radija po 16 sati dnevno! I jeben ti ja one što jedu kavijare i jastoge, a nama govoridu kako tribamo stezat kaiše. Komu oni to lažu? Ja bi tija živit ka moj otac, siromašni ribar, a on je, Gospe ti, živija bolje od mene…“

/Vlatko Mišković /Sprint, lipanj 1988. / Yugopapir/

.

Aktivno starenje

Centri za kulturu i otvorena učilišta pozivaju umirovljenike: ‘Dođite na radionice!’

Centri za kulturu i otvorena učilišta u Zagrebu užurbano se pripremaju za jesen. Osmišljene su i brojne radionice posebno kreirane za osobe treće životne dobi. Pogledajte što se sve nudi i naučite ove jeseni neki strani jezik, opustite se uz slikanje ili zabavite uz radionicu origamija.

Objavljeno

|

Centar za kulturu Prečko nudi radionicu ljekovitog bilja (foto: Jean Lakosnyk /Unsplash)

“Nisam još odabrala što ću uzeti ove godine. Prošle sam tu u Pučkom otvorenom učilištu išla u likovnu radionicu. To je bilo jako lijepo. Tečaj je vodila krasna jedna mlada pedagoginja. Vidim da se za nas penziće nudi i fotografija, ali ne znam. Možda ću ipak ove godine odabrati nešto skroz drugo, neko vježbanje ili tako nešto. A možda i vježbanje i još nekakav tečaj. Tu se dobije dosta dobar popust ako upišeš dvije radionice, tako da ti jedna dođe skoro u pola cijene”, govori nam gospođa Alena (74) umirovljenica iz Zagreba.

Na tečajeve je krenula prije nekoliko godina zahvaljujući nagovoru prijateljice. Isprva se malo nećkala, ali joj se dopalo i sad svake jeseni upiše naku radionicu.


“Tečajevi su jako zanimljivi sami po sebi. Na likovnoj radionici smo i crtali i slikali ali i naučili jako puno o tome kako stvarati ali i gledati likovno djelo. Ali možda je i najvažnije druženje. Nađemo se dva puta tjedno i dobro se zabavljamo pa penzionerski dani brže prođu.”

Pitamo je kako si to, uz malu mirovinu, može priuštiti? “Gledajte, radionice koštaju po 500, 600 ili 700 kuna. Nije to mali novac. Ali kako traju po četiri mjeseca, ispada da mjesečno platiš oko 150 kuna. To se već da preživjeti. Živim skromno, pazim koliko trošim na hranu, ne pušim, a novu odjeću skoro više uopće na kupujem, jer mi ne treba. Zato si mogu priuštiti ovako nekakav tečaj. Ali postoje i besplatni tečajevi za nas penziće, tako da bi svatko mogao ići – samo treba malo volje i vremena. A barem vremena svi imamo”, zaključuje Alena kroz smijeh.

Slikanje možete učiti na nekoliko mjesta (foto: Sandro Bura)

Najbogatiji program u Pučkom otvorenom učilištu

Za one koji nađu vremena i volje, spomenuto Pučko otvoreno učilište i za ovu je godinu pripremilo zanimljiv program. Za početak, 26. rujna organizira Dan otvorenih vrata gdje će se svi zainteresirani moći informirati o tome koje se radionice i tečajevi nude.

Između 10 i 12 sati vrijeme je rezervirano za prezentaciju tečajeva za treću životnu dob gdje će eventualnim novim polaznicima o radionicama govoriti voditelji, ali i bivši polaznici, dakle oni koji su ih već prošli i znaju kako sve to izgleda.

Za školsku godinu 2019./2020. pripremljeni su tako tečajevi engleskog, njemačkog, talijanskog i francuskog jezika, informatička radionica i kreativne radionice fotografije i slikanja. No posebno su zanimljive radionice psihofizičkog zdravlja i opće kulture.

Ova prva nudi tečaj joge i thai-chia te reumatsko-vertebralošku školu u sklopu koje će se razgovarati o etiologiji bolesti kralježnice, važnosti rane dijagnostike, prepoznavanju tegoba, metodama liječenja i rehabilitacije, a program uključuje i prezentaciju vježbi za pojedinu tegobu putem videoprojekcija i praktičnih vježbi.

U sklopu radionica možete naučiti igrati i bridž, kartašku igru koju s razlogom zovu “gimnastikom za mozak”, dok će se radionica iz psihologije baviti brojnim zanimljivim pitanjima s kojima se susrećemo u svakodnevnome životu.

Što se pak tiče radionica opće kulture, polaznici će moći naučiti ponešto o starim civilizacijama, hrvatskoj arheologiji, hrvatskim književnicima 19. stoljeća, operi, gradu Zagrebu, povijesti umjetnosti i najvećim slikarima, prošlosti Zemlje i svemira i mnogim drugim zanimljivostima.

U Pučkom otvorenom učilištu naučite bridž (foto: Sabine van Erp/Pixabay)

Informatika, jezici i razgibavanje na istoku grada

Interesantan program osmišljen je i u Narodnom sveučilištu Sesvete. Ravnateljica sveučilišta Aida Vidović Krilanović opisala nam je što se sve nudi osobama treće životne dobi.

“Među radionicama osmišljenim posebno za starije osobe i umirovljenike i ove godine imamo tečajeve stranih jezika i informatičke radionice. Vrlo su popularne i umjetničke radionice poput izrade etno nakita, izrade dizajnerskog nakita od metala te tečaj krojenja i šivanja koje ponovno postaje popularno među svim generacijama. Ono što je našim polaznicima uvijek vrlo zanimljivo i korisno su i radionice joge za kralježnicu te radionica korektivne gimnastike. Tečajevi i radionice počinju sredinom listopada.”

Narodno sveučilište Dubrava također u ponudi ima posebne programe namijenjene seniorima, a to su informatička radionica, rekreacija za treću životnu dob te radionice hrvatske narodne tradicije. Prva vježbanja u Dubravi počela su još 1999. kad se na jutarnjem razgibavanju skupilo tek pet žena. Grupa je, malo po malo, rasla i postala prilično popularna, pa sada osim klasičnog vježbanja postoji i radionica joge i pilatesa gdje se izvode vježbe koje je posebno za ovu dobnu skupinu osmislila fizioterapeutica Sonja Biondić.

Što se radionica hrvatske tradicije tiče, istaknimo one izrade sunčane (slavonske) i paške čipke te radionicu nakita od staklenih perlica gdje se izrađuje suvremen nakit od staklenih perlica prema predlošcima nakita iz prošlosti.

Jadranka Kerin iz Centra za kulturu i informacije Maksimir opisala nam je kako su se ondje pripremili za jesen.

“Programi kreću u listopadu, no već je sada sve spremno. Našim seniorima predložila bih uvijek popularne likovne radionice za odrasle te slikarsko-kiparske radionice koje se već tradicionalno održavaju u  Domu za starije osobe Maksimir. Spremamo i poseban program rekreacija za starije osobe koje su se prije uvijek održavale jednom tjedno. Ako interes bude veći, možda otvorimo još termina”, kaže Jadranka Kirin.

U Susedgradu naučite origami (foto: Soroush Zargar/Unsplash)

Origami i ljekovito bilje na zapadu grada

I Centar za kulturu i obrazovanje Susedgrad osobama treće životne dobi nudi rekreaciju i tjelovježbu te likovne radionice, no posebno bismo istaknuli radionicu origamija koju vodi predsjednica Hrvatskog origami društva Sanja Srbljinović-Čuček.

“Origami je vještina, tehnika ili umjetnost oblikovanja papira presavijanjem. Cilj ove kreativne radionice je popularizacija origamija za odrasle i u smislu umjetničkog izražavanja, ali i kao element team building igara ili igara povjerenja. Osim toga, radni terapeuti otkrili su još 1990-ih da savijanje papira pomaže zaboraviti duševne i fizičke boli, a ujedno je izvanredna mentalna i fizikalna terapija koja omogućava kreativnost te pruža osobito zadovoljstvo. Kako ova aktivnost aktivira obje hemisfere mozga, istovremeno je i odlična mentalna gimnastika2, kaže Srbljinović-Čuček.

I naposljetku, svratit ćemo do Centra za kulturu Prečko u sklopu Centra za kulturu Trešnjevka gdje se i ove jeseni jednom tjedno možete družiti uz starogradske napjeve u amaterskom zboru “Melisa” te naučiti ili ponoviti već naučene korake standardnih plesova poput dvokoraka, valcera, jivea, cha cha cha ili foxtrota te latinoamerički ples tango.

Za one koji bi radije slobodno vrijeme provodili u prirodi, naročito je zanimljiva besplatna radionica prikupljanja i raspoznavanja ljekovitog bilja. Na ovoj radionici, koju je osmislila voditeljica Gruda Špicer, naučit ćete koje biljke i kako valja brati te kako ih sušiti i pripremati za izradu biljnih ljekovitih pripravaka.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP