Prati nas

Mozaik

Samo dobra zabava

Zabava i druženje: Noć vještica nije američka izmišljotina

Irski migranti su običaj krajem 19. stoljeća donijeli i u Sjedinjene Američke Države, gdje se proširio i među drugim useljenicima. Od tamo je kasnije reimportiran nazad u Europu.

Objavljeno

|

foto: Pixabay

“Halloween se proširio Europom. No dok jedni tu svetkovinu sa zadovoljstvom slave, drugi ju ignoriraju kao stranu i nepotrebnu. Ali kako je taj paganski običaj u stvari nastao i kako ga se slavi u različitim zemljama?” piše Deutsche Welle.

Dok jedni euforično obilaze prodavaonice s kostimima ili puštaju mašti na volju i izmišljaju vlastite modne kreacije, drugi zabravljuju vrata i gase svjetlo, da netko ne bi pomislio da su kod kuće: bliži se Noć vještica. Mnogi smatraju kako se tu radi samo o nekoj novoj pomodnoj američkoj izmišljotini koja s našom europskom tradicijom nema ništa zajedničko, a u protestantskim dijelovima Starog kontinenta se neki boje za kontaminaciju svog Dana protestantizma (31.10.) stranim i nepoželjnim elementima. No istovremeno je sve više onih koji sa zadovoljstvom i uz veliki osmjeh na licu oblače kostime s motivima mrtvačkih glava i izrezuju bundeve kako bi u njih stavili svijeće.


No o kakvom se tu običaju opće radi, kako je i kada on nastao? Mnogi su uvjereni kako Halloween potiče iz Amerike, ali to nije točno. Michelle Dunne je povjesničarka na sveučilištu Dublin City u Irskoj. Jedno od polja istraživanja su joj i irski narodni običaji. “Halloween je bila jedna od četiri najvažnije keltske svetkovine”, objašnjava Dunne.

Paganski običaj

Početci sežu u vrijeme prije više od 2000 godina. Izvorni irski naziv je “Samhain” i obilježava kalendarski početak zime 1. studenoga. Tada je prevladavalo vjerovanje kako u predvečerje svetkovine duhovi hodaju po zemlji jer se u toj noći briše granica između svijeta živih i svijeta mrtvih. “Prije polaska u krevet ljudi su palili u kuhinji vatru i ostavljali jelo na stolu za pretke koji te noći posjećuju kuću”, kaže Dunne. Zbog toga se i danas Noć vještica, kako glasi hrvatski naziv za Halloween, obilježava i slavi 31. listopada.

Samo ime dolazi od naziva za večer prije Svih svetih: All Hallows’ Eve. Irski migranti su običaj krajem 19. stoljeća donijeli i u Sjedinjene Američke Države, gdje se proširio i među drugim useljenicima. Od tamo je kasnije reimportiran nazad u Europu.

Zombie Walk Zagreb (foto: Siniša Bogdanić)

Oblik susjedskog druženja

U Sjedinjenim Državama je Halloween prije svega neobavezno obiteljsko i dobrosusjedsko slavlje. Djeca idu od jednih do drugih kućnih vrata i traže slatkiše, a prozori su u pravilu ukrašeni bundevama u kojima su izrezbarena nakešena lica ili su izvješeni pauci. “Gomila slatkiša je za šestogodišnje dijete ono što je BMW M3 za njegovog četrdesetogodišnjeg oca”, napisao je jedan autor u listu Louisville Courier Journal pokušavajući objasniti značenje Halloweena za američku djecu.

Zbog toga je za odrasle pitanje časti da u kući imaju dovoljno slatkiša kada im djeca pokucaju na vrata. Pred Halloween lanci supermarketa nude ogromna pakiranja slatkiša po sniženim cijenama. A uz čokolade, bombone ili kekse za djecu, u pravili se tu nađe i neka piva ili čaša vina za odrasle, pripravi se roštilj i ćaska se sa susjedima – u SAD-u je Halloween i oblik druženja susjeda.

Party unatoč bombama

U Europi najveći Halloween-Party se već godinama slavi u sjevernoirskom gradu Derryu. Elizabeth Cunningham tamo organizira muzički festival na kojem će se ove godine okupiti po svoj prilici više od 100.000 ljudi. U gradiću s ukupno 85.000 stanovnika to znači prije svega “planiranje, planiranje i opet planiranje”, kaže Cunningham. Gosti dolaze sa svih strana svijeta: iz Kanade, Amerike ili Australije. Više od 600 ljudi pomaže u organizaciji, kako bi koncerti i zaključni vatromet prošli bez problema.

A sve je skromno započelo 1985.: za vrijeme nereda u Sjevernoj Irskoj je pub Doherty’s Bar u Derryu organizirao jednu Halloween-Party. “Ideja je bila da se ljudima skrene pažnja na nešto drugo, da se zabave”, priča Cunningham. Došlo je 50 gostiju, kada je došla prijetnja kako je u pubu postavljena bomba. “Bar je evakuiran, ali su ljudi naprosto nastavili slaviti na ulici.” I tako je nastao festival. “Halloween je ljude u Derryu ponovo međusobno približio”, objašnjava Cunnigham.

Zombie Walk Zagreb (foto: Siniša Bogdanić)

Da su i ljudi u Njemačkoj s vremenom počeli 31. listopada oblačiti kostime s mrtvačkim glavama i navlačiti maske zombija ima prije svega veze s utjecajem Hollywooda, objašnjava kulturologinja Monique Scheer. “Mi tu imamo blizak kontakt s američkom popularnom kulturom”, kaže Scheer, a preko filmova i televizijskih serija je onda i Halloween postao popularan.

Scheer je rođena u SAD-u i bavi se na sveučilištu u Tübingenu istraživanjem kulturalne raznolikosti. Od 1990-ih godina ona prati kako se Noć vještica sve više slavi i obilježava i u Njemačkoj. Tome pogoduje djelomice i kalendar: sljedeći dan, 1. studeni, su Svi sveti, i to je službeni praznik u velikom dijelu Njemačke.

.

Mozaik

Godinu dana nakon katastrofe: U Černobilu se osjeća život, radnici su sjajno plaćeni

Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima.

Objavljeno

|

Autor

O černobilskoj nesreći i nastavku rada atomske centrale, tj. dva njena reaktora, napisano je mnogo novinskih tekstova. U njima su stručnjaci iznijeli svoja gledišta o tome zašto je do katastrofe došlo. Ipak, mnogo je toga ostalo tajnovito i neobjašnjeno. U tim tekstovima nije bilo izjava onih koji su bili neposredno uz reaktore i koji danas tamo rade.

Zahvaljujući angažmanu Vjesnikova dopisnika iz Moskve, Branka Vlahovića – Studio objavljuje ekskluzivnu reportažu koju su za nas napisali novinari moskovskog radija, Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski. Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame… Priču objavljenu 1987. godine prenosimo u cijelosti.


Prvi susret s Černobilom zaista je šokantan. Čovjek se osjeća kao u nekom krajoliku iz znanstvene fantastike. Kamo se god okrene vidi neke čudne znakove. Velikim slovima ispisano je: „Opasno – radijacija“. Malo dalje od tog znaka, opet natpis: „Oprezno, zemlja je kontaminirana!“

U zgradi u kojoj je smještena državna komisija, koja rukovodi radovima na saniranju posljedica černobilske katastrofe, dočekuje nas Aleksandar Kovaljenko. On je načelnik odjela za informiranje. Nitko ne bi pomislio da je taj četrdesetogodišnjak “zaradio” čak 25 rendgena. On je prije bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale.

Černobil je udaljen od centrale petnaestak kilometara. Kao što je poznato, svi su stanovnici Černobila evakuirani. Ipak, u Černobilu se osjeća život. Na ulicama je mnogo automobila i različitih strojeva, ljudi se kreću na sve strane, tu su građevinari i radnici ostalih struka, kao i vojne osobe. Svi su oni privremeni stanovnici Černobila. Živjet će ovdje mjesec ili, najviše, dva.

Cestom do atomske centrale kreću se teška vozila. Prolazimo kroz pusta sela. Već cijelu godinu u tim kućama nema domaćina. Kada će se u njih vratiti ljudi? Možda će potkraj slijedećeg stoljeća na ta mjesta dovoditi ekskurzije da bi turistima pokazali kako su izgledala ukrajinska sela u prošlom stoljeću.

Petnaestak kilometara do atomske centrale prešli smo automobilom za pola sata. Što smo se više približavali odredištu, nailazili smo na sve više dalekovoda. Od listopada prošle godine, oni ponovno prenose struju. Prva dva energo-bloka opet rade, osiguravaju struju za potrebe dva milijuna stanovnika.

Stručnjak na krovu

Stigli smo do atomske centrale. Sve su zgrade bijelo-plave, jedino je na kraju – crni sarkofag. „Danas nema apsolutno nikakvog negativnog utjecaja na okolinu, zahvaljujući sarkofagu. Dakle, on ne dopušta da iz oštećenog reaktora izlazi radioaktivna prašina“, priča nam Vladimir Ščerbina, glavni stručnjak za osiguranje od radijacije. Dva dana prije našeg dolaska u Černobil, Ščerbina se popeo na krov sarkofaga i po njemu se “prošetao”. Dakako, popeo se na krov sarkofaga ne zato što je to poželio, nego da provjeri kakvo je stanje.

„Doza radijacije koju sam dobio za vrijeme šetnje po krovu u postocima iznosi 20 posto ili petinu od količine koju može dobiti radnik zaposlen u atomskoj centrali u toku jedne godine“, kaže Ščerbina.

„Odakle ta radijacija, ako je sarkofag potpuno siguran?“ pitamo Ščerbinu. Kaže nam da još nije dokraja provedena deratizacija krova atomske centrale. Sada se radi na “čišćenju” krova susjednog, trećeg reaktora.

Ščerbina kategorički tvrdi da je sa sarkofagom sve u najboljem redu, i da će se zagađenost još više smanjiti kad se očisti krov trećeg reaktora. Na tim se poslovima sada radi. Također se mora posjeći obližnja šuma i očistiti zemlja oko centrale, jer je ona zagađena. No, prije nego što se bude posjekla šuma i skinuo sloj zemlje, moraju se iskopati veliki “grobovi” gdje će se zakopati zagađeno tlo i drveće. Tamo će se zakopati i tehnika koja je korištena u saniranju nesreće.

Trenutno u černobilskoj atomskoj centrali radi oko tri i pol tisuće radnika. Velika većina njih je radila i prije u toj atomskoj centrali. Radi se po pola mjeseca. Dok jedna grupa radi petnaest dana, druga se polovina odmara sa svojim obiteljima u Kijevu.

Dok rade, energetičari žive u selu Zeleni mis (mis – u prijevodu greben). Selo je udaljeno tridesetak kilometara od atomske centrale. I ovdje je stroga kontrola. Prije svega, nitko od nezaposlenih ne može doći bez dozvole u tu zelenu enklavu. I oni koji imaju propusnicu za ulazak u selo energetičara moraju proći dozimetrijsku kontrolu.

Kad smo tamo stigli, dočekali su nas dozimetristi i pregledali od glave do nogu. Upalila se zelena lampica – sve je u redu! Oni kod kojih je prilikom pregleda upalila crvena lampica, morali su se očistiti od radijacije.

Noć otkrila isijavanje

Inače, selo su sagradili Finci. To su dvokatne kuće. Sobe su zaista komforne. Svaka ima televizor u boji, radio, lijep namještaj. U selu je i poliklinika, rehabilitacioni centar. Sve je besplatno. Bili smo u restoranu. Svatko uzima hrane koliko želi, a ona je vrlo ukusna. Mnogo je povrća. Obavezan je i desert. Dobiva se i čokolada.

U selu energetičara susreli smo i razgovarali s Vladimirom Mihajljukom. On je bravar i radi u pogonu energo-blokova. Trideset i četiri su mu godine, i već devet godina radi u černobilskoj atomskoj centrali. Njegovo kazivanje mnogo govori o tome kako su reagirali stanovnici toga kraja kad su saznali za nesreću u atomskoj centrali.

„Bio je petak, kraj radnog tjedna. Pripremao sam se da s obitelji odem na daču kako bih popravio krov. Kasno uvečer, najmlađi me sin zamolio da mu prije spavanja ispričam bajku. Zajedno smo se uspavali. Usred noći probudila me supruga. Rekla mi je: ‘Ustani! Nešto se dogodilo u centrali!’ Naš je stan na devetom katu i s prozora se vidi četvrti energo-blok. Dobro sam vidio dim i manji plamen. Nisam ni pomislio da je oštećen reaktor. Žena se bila probudila od udara koji je bio sličan potresu“, priča Vladimir Mihajljuk.

„Čule su se sirene vatrogasnih kola i Hitne pomoći. Sutradan, grad Pripjat živio je normalnim životom, kao da se katastrofa nije ni dogodila. Neki su otišli u vikendice, drugi da love ribu. Moj stariji sin krenuo je u školu“, priča Vladimir. „Sve je bilo uobičajeno, osim što je na ulicama bilo više milicije. Telefoni u atomskoj centrali nisu radili.“

„Toga dana, 26. travnja, letjelo je mnogo helikoptera nad atomskom centralom. No, u gradu nije bilo nikakave panike. Tek navečer sve je bilo potpuno jasno. I – vidljivo! Naime, danju – dok je bilo sunca – nije se ni moglo vidjeti isijavanje iz reaktora.“

„Noću sam dobro vidio sa svog prozora jaku svjetlost iz reaktora, kao neki komad rastaljenog metala. To je zračilo iz oštećenog reaktora“, nastavlja pričati Volođa. „Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima. Došla je vojska i milicija, te ispred svakog ulaza kontrolirala da netko nije ostao. Nas su evakuirali u selo Zrka.“

Mihajljuk je u svemu tome imao mnogo sreće. Naime, zbog rane na nozi koju je imao, dobio je upalu i vrlo visoku temperaturu, ali liječnici su ga uspjeli spasiti. Kasnije su sve obitelji dobile novčanu pomoć da kupe što im je potrebno za život.

„Glava obitelji, dakle – suprug, dobio je četiri tisuće rubalja, žena tri tisuće, a svaki ostali član obitelji po tisuću i pol rubalja. To je velik novac. No, trebalo se kućiti iz početka“, priča Vladimir.

Sada on kao majstor zarađuje 570 rubalja mjesečno. To je velika plaća, kad se zna da je u Sovjetskom Savezu prosječna plaća nešto manja od 200 rubalja. No, i kirurg ima plaću 200 rubalja, srednjoškolski profesor 140 rubalja. Dakle, Černobilci sada zarađuju više nego dvostruko.

Točno je da su zaposleni u Černobilu stimulirani bolje od ostalih, ali točno je i to da rade u mnogo težim uvjetima. Prije nego što smo otišli, postavili smo im pitanje koje svakoga od nas zanima: može li se nesreća ponovno dogoditi? Ne – kategorički su nam kazali sugovornici – gorka lekcija iz te velike nesreće zauvijek je naučena.

Mrtvi su snimatelji Lev Nikolajev i Aleksandar Krutov

Umrli su autori prvog dokumentarca o katastrofi u černobilskoj atomskoj centrali. Za tužnu vijest nije se još znalo kad je nedavno na našoj TV prikazan taj film u kojem smo čuli panične reakcije pilota koji je helikopterom nadlijetao mjesto nesreće. (Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski, Studio, svibanj 1987. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP