Prati nas

Mozaik

Samo dobra zabava

Zabava i druženje: Noć vještica nije američka izmišljotina

Irski migranti su običaj krajem 19. stoljeća donijeli i u Sjedinjene Američke Države, gdje se proširio i među drugim useljenicima. Od tamo je kasnije reimportiran nazad u Europu.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

foto: Pixabay

“Halloween se proširio Europom. No dok jedni tu svetkovinu sa zadovoljstvom slave, drugi ju ignoriraju kao stranu i nepotrebnu. Ali kako je taj paganski običaj u stvari nastao i kako ga se slavi u različitim zemljama?” piše Deutsche Welle.

Dok jedni euforično obilaze prodavaonice s kostimima ili puštaju mašti na volju i izmišljaju vlastite modne kreacije, drugi zabravljuju vrata i gase svjetlo, da netko ne bi pomislio da su kod kuće: bliži se Noć vještica. Mnogi smatraju kako se tu radi samo o nekoj novoj pomodnoj američkoj izmišljotini koja s našom europskom tradicijom nema ništa zajedničko, a u protestantskim dijelovima Starog kontinenta se neki boje za kontaminaciju svog Dana protestantizma (31.10.) stranim i nepoželjnim elementima. No istovremeno je sve više onih koji sa zadovoljstvom i uz veliki osmjeh na licu oblače kostime s motivima mrtvačkih glava i izrezuju bundeve kako bi u njih stavili svijeće.


No o kakvom se tu običaju opće radi, kako je i kada on nastao? Mnogi su uvjereni kako Halloween potiče iz Amerike, ali to nije točno. Michelle Dunne je povjesničarka na sveučilištu Dublin City u Irskoj. Jedno od polja istraživanja su joj i irski narodni običaji. “Halloween je bila jedna od četiri najvažnije keltske svetkovine”, objašnjava Dunne.

Paganski običaj

Početci sežu u vrijeme prije više od 2000 godina. Izvorni irski naziv je “Samhain” i obilježava kalendarski početak zime 1. studenoga. Tada je prevladavalo vjerovanje kako u predvečerje svetkovine duhovi hodaju po zemlji jer se u toj noći briše granica između svijeta živih i svijeta mrtvih. “Prije polaska u krevet ljudi su palili u kuhinji vatru i ostavljali jelo na stolu za pretke koji te noći posjećuju kuću”, kaže Dunne. Zbog toga se i danas Noć vještica, kako glasi hrvatski naziv za Halloween, obilježava i slavi 31. listopada.

Samo ime dolazi od naziva za večer prije Svih svetih: All Hallows’ Eve. Irski migranti su običaj krajem 19. stoljeća donijeli i u Sjedinjene Američke Države, gdje se proširio i među drugim useljenicima. Od tamo je kasnije reimportiran nazad u Europu.

Zombie Walk Zagreb (foto: Siniša Bogdanić)

Oblik susjedskog druženja

U Sjedinjenim Državama je Halloween prije svega neobavezno obiteljsko i dobrosusjedsko slavlje. Djeca idu od jednih do drugih kućnih vrata i traže slatkiše, a prozori su u pravilu ukrašeni bundevama u kojima su izrezbarena nakešena lica ili su izvješeni pauci. “Gomila slatkiša je za šestogodišnje dijete ono što je BMW M3 za njegovog četrdesetogodišnjeg oca”, napisao je jedan autor u listu Louisville Courier Journal pokušavajući objasniti značenje Halloweena za američku djecu.

Zbog toga je za odrasle pitanje časti da u kući imaju dovoljno slatkiša kada im djeca pokucaju na vrata. Pred Halloween lanci supermarketa nude ogromna pakiranja slatkiša po sniženim cijenama. A uz čokolade, bombone ili kekse za djecu, u pravili se tu nađe i neka piva ili čaša vina za odrasle, pripravi se roštilj i ćaska se sa susjedima – u SAD-u je Halloween i oblik druženja susjeda.

Party unatoč bombama

U Europi najveći Halloween-Party se već godinama slavi u sjevernoirskom gradu Derryu. Elizabeth Cunningham tamo organizira muzički festival na kojem će se ove godine okupiti po svoj prilici više od 100.000 ljudi. U gradiću s ukupno 85.000 stanovnika to znači prije svega “planiranje, planiranje i opet planiranje”, kaže Cunningham. Gosti dolaze sa svih strana svijeta: iz Kanade, Amerike ili Australije. Više od 600 ljudi pomaže u organizaciji, kako bi koncerti i zaključni vatromet prošli bez problema.

A sve je skromno započelo 1985.: za vrijeme nereda u Sjevernoj Irskoj je pub Doherty’s Bar u Derryu organizirao jednu Halloween-Party. “Ideja je bila da se ljudima skrene pažnja na nešto drugo, da se zabave”, priča Cunningham. Došlo je 50 gostiju, kada je došla prijetnja kako je u pubu postavljena bomba. “Bar je evakuiran, ali su ljudi naprosto nastavili slaviti na ulici.” I tako je nastao festival. “Halloween je ljude u Derryu ponovo međusobno približio”, objašnjava Cunnigham.

Zombie Walk Zagreb (foto: Siniša Bogdanić)

Da su i ljudi u Njemačkoj s vremenom počeli 31. listopada oblačiti kostime s mrtvačkim glavama i navlačiti maske zombija ima prije svega veze s utjecajem Hollywooda, objašnjava kulturologinja Monique Scheer. “Mi tu imamo blizak kontakt s američkom popularnom kulturom”, kaže Scheer, a preko filmova i televizijskih serija je onda i Halloween postao popularan.

Scheer je rođena u SAD-u i bavi se na sveučilištu u Tübingenu istraživanjem kulturalne raznolikosti. Od 1990-ih godina ona prati kako se Noć vještica sve više slavi i obilježava i u Njemačkoj. Tome pogoduje djelomice i kalendar: sljedeći dan, 1. studeni, su Svi sveti, i to je službeni praznik u velikom dijelu Njemačke.

.

Mozaik

Kažete da su mjere prestroge? A koga ste spremni žrtvovati?

Ako je broj umrlih zapravo beznačajan (a broj od skoro 55.000 diljem svijeta to svakako nije!), koga si spremna žrtvovati? Svoju mamu, možda? Pa gledaj, ako gospođa ima već preko 70 godina, naživjela se, svašta je u životu prošla. Možda ne bi imala ništa protiv da je lijepo zamoliš da napusti ovaj svijet malo ranije od predviđenog tako da se naši životi čim prije vrate u normalu.

Ksenija Habunek

Objavljeno

|

Piše neki dan jedna prijateljica na Facebooku: “Mislim stvarno, zatvoriti čitavu zemlju zbog obične gripe! Pa to je suludo! Svake godine od gripe umre više ljudi nego je dosad umrlo od ove, kak ti, jako opasne bolesti. A gdje su tek svi oni koji umru od infarkta, možda nog udara, raka i ostalih bolesti? Stvarno, ljudi – probudite se! Ne budite tolike ovce! Sve je ovo smišljeno!”

Već sam odavno naučila da prepiranje preko društvenih mreža ne vodi nikamo. Nisam joj zato ništa odgovorila, već joj samo zalijepila link na članak u kojem svjetski priznati epidemiolozi (još jednom: e-pi-de-mi-o-lo-zi) pojašnjavaju da se doista radi o opasnoj bolesti, da je epidemija – štoviše, pandemija – stvarna, da se takve stvari događaju u svijetu s vremena na vrijeme pa smo tako već imali i SARS i MERS i hongkonšku gripu i španjolsku gripu i štošta drugo i da je mnogo ljudi umrlo, a oni koji nisu – nisu isključivo radi pravodobne reakcije stručnjaka, da su zdravstveni sustavi Italije, Španjolske, a doskora i SAD-a, pred kolapsom i da je situacija ozbiljna.


Ona je, naravno, odgovorila da je “to plaćeni članak” i tako je naša rasprava završila i prije nego je počela. Razumijem ja njezinu ljutnju. Ona radi u turizmu i prihodi su joj pali na nulu i upitno je kada će se stvari vratiti u normalu.

No da mi se dalo raspravljati i da mislim da ima neke svrhe objašnjavati ponovno ljudima sve ono što su silni svjetski stručnjaci već sto puta pojasnili, pitala bih je ovo:

Ako je broj umrlih zapravo beznačajan (a broj od skoro 55.000 diljem svijeta, unatoč činjenici da je pola svijeta u karanteni, to svakako nije!), koga si spremna žrtvovati? Svoju mamu, možda? Pa gledaj, ako gospođa ima već preko 70 godina, naživjela se, svašta je u životu prošla. Možda ne bi imala ništa protiv da je lijepo zamoliš da napusti ovaj svijet malo ranije od predviđenog tako da se naši životi čim prije vrate u normalu.

Aha, nisi mislila na svoju mamu. Nego na čiju? Možda na moju?

Znaš, svi ti ljudi koji su umrli nečiji su roditelji, nečije bake i djedovi, strine i tetke. Ali ne umiru samo stari. Podacima stručnjaka možeš ili ne moraš vjerovati, ali mrtve ne možeš zanemariti.

A i kad već spominjem stručnjake…

Znaš, sveznajuća moja prijateljice, studij medicine traje pet godina, specijalizacija još najmanje toliko, onda stažiranje pa rad u bolnici tijekom kojega neprestano učiš. I zamisli sad čitavu epidemiološku zajednicu neke zemlje, pa to pomnoži s brojem država na svijetu i dobit ćeš nevjerojatno velik broj stručnjaka specijaliziranih upravo za ovo usko područje. I svi oni – da, baš svi! – kažu da je virus opasan, da su mjere nužne i da se moramo strpiti. Ponovit ću – svi stručnjaci na svijetu!

Odakle ti samopouzdanje da ideš tvrditi nešto što je u direktnoj suprotnosti s mišljenjem čitave svjetske znanstvene zajednice? Podsjeti me, koje je ono tvoje područje? U čemu si ti stručna?

Zar te baš nimalo ne smeta što niti teoretski nije moguće da baš nitko od svih stručnjaka na svijetu nije primijetio da je virus ‘tek nešto malo jača prehlada’? Ah, pa što nisu tebe pitali! Da se tebe pitalo, sjedili bi sad na kavi i uživali u proljetnom suncu, a za virus nitko ne bi niti znao.

Točno, umirali bi ljudi po prekrcanim bolnicama, a nitko ne bi znao zašto i od čega, ni da ih je moguće spasiti. Ali ako hrpa ljudi umre od gripe i od srčanog udara, pa što je onda još nekoliko tisuća umrlih od korone? To nije ništa i to ti ne znači ništa jer nije u pitanju nitko tvoj.

A što ako ipak oboli netko iz tvoje obitelji? Hoćeš li se tada ispričati?

Ma da. Nisam ni mislila.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP