Prati nas

Mozaik

Predrasude: Zašto osuđujemo one koji postaju roditelji u pedesetima i šezdesetima?

Ova predrasuda je temeljena na pretpostavki da su dobri roditelji oni koji potvrđuju društvenu normu, planiraju trudnoće prema savjetima liječnika i demografa i pri tome ograničavaju svoje životne izbore kako bi se uklopili u ono što pretpostavljamo da je najbolje za djecu koja još nisu ni rođena. To nije način na koji biste trebali živjeti život.

Objavljeno

|

Trebaju li bake čuvati unučad? Baka servis.
foto: BigStock

Sve češće javljamo o ljudima koji su u pedesetima ili šezdesetima odlučili postati roditelji. Manekenka Brigitte Nielsen rodila je u pedesetoj godini treće dijete. Glumac Alec Baldwin četvrti je put postao tata u 60. godini, a pjevač Mick Jagger osmo je dijete dobio sa 72 godine.

Nedavno smo i javili kako je ugledni hrvatski intelektualac Velimir Visković još jednom čekao ispred rađaonice u 68. godini života. Vijesti su to koje pobuđuju interes, no i (pretežno) osudu tih zrelih ljudi kojima ne smeta u njihovim godinama mijenjati pelene ili voditi dijete u vrtić.



„Malo mi se čini da je prezreo za očinstvo, ali, očito, mozak mu je u guzici, a ne u glavi!“ „Kako će trčati s djetetom?“ „O bože, jadno dijete!“ Samo su neki od komentatora koji su zdvajali nad sudbinom spomenute djece uz računanje koliko je kome godina ostalo za život i prebiranje po obiteljskim prilikama. Kao da se radi o nepromišljenim tinejdžerima ili terminalno bolesnim starcima, a ne o zrelim ljudima, materijalno sigurnima i u dobroj kondiciji koji su svjesno donijeli odluku i razradili sve scenarije. Kao da je mladost garancija da će netko doživjeti iduću godinu. Još su neugodniji, navodno duhoviti, komentari o poštarima, susjedima i baka/deda servisu.

To i tamo u medijima se javi se i poneki liječnik koji progovori o rizicima rađanja u četrdesetima i pedesetima, dok istovremeno domaći demografi upozoravaju kako plodnost nacije pada, a rođenih je sve manje.

Život nije jednostavan

Zanimljiv pogleda na ovu materiju daje Jennie Bristow, dvostruka majka, aktivistica, kolumnistica i bivša urednica magazina Spike. Kaže, nije posao liječnika da diktiraju ženi vrijeme u kojem bi trebala roditi. Njihov je posao da taj proces bude što sigurniji i bezbolniji. Srećom, u proteklih 30 godina, medicina je enormno napredovala u području potpomognute oplodnje dajući šansu i onima koji bi prije bili otpisani. Ipak, u kontekstu starijih majki, to se predstavlja problemom pa nailazimo na osude „jer su dugo čekale znajući da će im na kraju pomoći umjetna oplodnja, a zapravo su trebale slušati svoj biološki sat i roditi u dvadesetima.“

No život je puno kompliciraniji od toga. Možda nisu susrele pravog partnera u dvadesetima, možda su im životne okolnosti bile teške. Uostalom, ni potpomognuta oplodnja nije uvijek uspješan, dostojanstven, jeftin, lak i bezbolan proces. Sve te stvari se zaboravljaju kada se osuđuje takozvane „stare mame“.

16-godišnjakinje mogu trčati i nespavati cijelu noć

Na koncu, tvrdi Bristow, liječnička prigovaranja trudnicama u starijoj dobi su samo dimna zavjesa, jer ih nitko ne uspoređuje s majkama tinejdžericama. Kada bi se kritičari iskreno zabrinuli zbog prirodnog prirasta i „starih majki koje neće imati dovoljno energije za djecu“, poticali bi šesnaestogodišnjakinje da zasnuju obitelji na vrhuncu plodnosti. Tada su fizički najspremnije, jer to je dob u kojoj mladi izlaze i opijaju se cijele noći bez da se umore.

Dakle, te majke tinejdžerice su fizički najpogodnije za rađanje, ali im navodno nedostaje emocionalne zrelosti pa se čini da je to još gora mogućnost. Bez obzira što su bezbrojna istraživanja pokazala da su majke tinejdžerice, baš poput starijih majki, odlični roditelji, njih i dalje isključujemo iz slike poželjnog roditeljstva pa ih šaljemo u savjetovališta, patroniziramo ili protjerujemo na margine društva.

To nije briga za djecu, to su vaše predrasude

Ne postoji „prava dob za rađanje“. Trudnoća je uvijek zdravstveni rizik, bebe nas uvijek iscrpljuju, a roditeljstvo je u konačnici lijepo i nagrada sama po sebi. Pa u čemu je onda problem?

Stalno jamranje o majkama koje su ili prestare ili premlade da bi rodile nije zasnovano na stvarnim iskustvima roditelja, već na kulturnim predrasudama o tome što je odgovoran roditelj. Pretpostavlja se da je odgovoran roditelj onaj koji je u mladosti prošao mladenačke zabave, usputan seks i odradio obrazovanje, ali pri tome nije toliko dugu u tome uživao da su ga zabava, posao i seks odvratile od „stvarnih životnih ciljeva“. A ti bi ciljevi bili, prema društvenom diktatu, skrasiti se u trenutku prvog otkucaja biološkog sata.

Ova predrasuda je temeljena na pretpostavki da su dobri roditelji oni koji potvrđuju društvenu normu, planiraju trudnoće prema savjetima liječnika i demografa i pri tome ograničavaju svoje životne izbore kako bi se uklopili u ono što pretpostavljamo da je najbolje za djecu koja još nisu ni začeta. To nije način na koji biste trebali živjeti život, bez obzira koliko godina imali, zaključuje Bristow.

.

Mozaik

Predsjedničina kći je upisala Harvard. Zašto Hrvati ne mogu prihvatiti njezin uspjeh?

Vijest da je kćer Kolinde Grabar Kitarović upisala Harvard, rekla nam je puno toga o njoj: ona je pametna, radišna, uporna, snalažljiva, uspješna. No ono što smo nakon objave te vijesti saznali o nama samima, nije baš tako pohvalno.

Objavljeno

|

Mediji su danas prenijeli vijest da je kćer predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Katarina, upisala Harvard, jedno od najboljih sveučilišta na svijetu. Štoviše, na prijemnom je ispitu bila među jedan posto najboljih u svijetu pa je dobila stipendiju koja će joj pokrivati sve troškove studiranja i smještaja, piše Jutarnji.

Bravo, draga Katarina!



Inače, Katarina Kitarović je i državna prvakinja u umjetničkom klizanju pa je iz toga vidljivo da se radi o doista iznimnoj mladoj ženi, inteligentnoj, spretnoj, izraženih radnih navika, upornoj, uspješnoj… Jednom riječju, ona je dijete koje bi svaki roditelj poželio.

Nakon objave ove vijesti, doznali smo, dakle, da predsjednica ima jako pametnu i uspješnu kćer. Ali, nažalost, doznali smo još ponešto o nama samima. Nakon objave vijesti, po portalima je krenuo pravi, što bi se reklo, shit storm – osim velikog broja pozitivnih komentara, našao se ovdje i zavidan broj onih koji uspjeh Kolindine kćeri nikako ne mogu provariti. On ih peče i boli. Hm, tko zna zašto?

Moram naglasiti da uopće nisam fan naše predsjednice. Nisam za nju glasala, niti ću to učiniti na sljedećim izborima. Ali priča o njezinoj kćeri s time nema veze. Izdvojila sam nekoliko meni “najdražih” komentara i dala na njih svoj osvrt. Odmah će vam biti jasno na što ciljam…

“Ma kakav je to uspjeh? Mama ima para pa je šalje, i moje bi studirale u inozemstvu.”

Da, Katarinina mama “ima para” jer je predsjednica države. Međutim, djevojka je dobila stipendiju tako da sve mamima pare neće biti potrebne jer joj sam Harvard omogućuje studiranje. Ako Harvard odluči stipendirati i vaše kćeri, svaka im čast.

“Lako je njoj bilo doći do Harvarda s maminim vezama!”

Harvard je, podsjetimo, jedno od najboljih, najprestižnijih, najutjecajnijih i najrespektiranijih sveučilišta na svijetu. Broj jedan se ne postaje tako što se rade protekcije djeci moćnika – kao što to rade neka druga sveučilišta. Ne znam zašto mi je sad na pamet palo nekoliko hrvatskih… Osim toga, u svijetu ima i važnijih funkcija od predsjednice Hrvatske. Njihovi kandidati su i sinovi i kćeri predsjednika Amerike, pa se ipak svi ne upišu. Jednom Harvardu, radno mjesto roditelja nekog studenta neće značiti baš tako mnogo kao što znači u našoj maloj provinciji.

“A gdje će se upisati kćeri radnika Uljanika, draga predsjednice?”

Ovo dvoje ima veze isto kao i juha s rezancima i anticiklona. Bi li radnicima Uljanika bilo bolje da je Kolindina kćer upisala, recimo, Prometni fakultet u Zagrebu? Ili da ga uopće nije upisala? Trebaju li djeca političara biti neobrazovana i nezaposlena jer će tada radnicima u Hrvatskoj biti lakše? Uostalom, zašto se neko genijalno dijete čiji roditelj radi u Uljaniku također ne bi upisalo na Harvard ako je prošlo na prijemnom i dobilo stipendiju? Podsjećamo, studiranje predsjedničine kćeri neće se financirati iz proračuna, a još manje iz stečajne mase Uljanika. Dakle, to dvoje nema nikakve međusobne veze.

“U Hrvatskoj ima masu darovitije djece, ali im mama nije predsjednica pa ne mogu ići na Harvard!”

Stvarno? U Hrvatskoj su djeca baš tako masovno genijalna i radišna da bi im Harvard dao stipendiju, ali eto, siroti nemaju mamu predsjednicu? Ako su djeca tako inteligenta, sigurno su to naslijedila od svojih jednako inteligentnih roditelja. A ako smo svi baš tako inteligentni i genijalni – zašto smo tu gdje jesmo? Da, znam, znam, lopovi, ratni profiteri, privatizacija itd. Ali da baš od te sve inteligencije nismo mogli iznaći način kako se tome oduprijeti i pretvoriti Hrvatsku u bogatu, prosperitetnu i uspješnu zemlju… Nisam sigurna. Nešto mi smrdi u toj teoriji o posvemašnjoj inteligenciji Hrvata. Smrdi – kao da nije točna.

“Prvo kćer bivšeg premijera Sanadera, a sad ova! Sve jedno ljepše od drugoga”

O objema situacijama znam samo onoliko koliko se moglo doznati iz medija, no čini mi se da ova dva slučaja nemaju nikakve veze. Koliko smo uspjeli saznati iz iskaza svjedoka na suđenju bivšem premijeru, Petri Sanader i njenom momku je boravak u Americi navodno plaćao otac preko sumnjivih prijatelja i poslova. Barem tako tvrdi Robert Ježić. Katarina Kitarović je dobila stipendiju prestižnog fakulteta. Čini mi se da se ta dva slučaja razlikuju kao nebo i zemlja.

“Mamina dušica je uspješna u čemu god da se okuša: prvo klizanje, pa sad Harvard! Joj da je meni biti kćer predsjednice!”

Ma da, kad na klizaljkama izvodiš piruetu ili trostruki aksel, jako je važno na kojoj su ti mama i tata funkciji. Nema to ni slučajno veze s danonoćnim treninzima. U redu, netko može reći da je Katarina imala mogućnosti trenirati jer je iz bogate obitelji, ali bar smo mi u Hrvatskoj svjedoci da svaki čas vrlo uspješan sportaš postane netko čiji roditelji nisu bogati, nego se izdignuo zahvaljujući isključivo svom vlastitom talentu i upornosti. Zašto to ne bi mogao biti slučaj i kad je u pitanju Katarina Kitarović? Aha, znam – zato što joj je mama predsjednica Hrvatske, a nju ne volimo. Prema tome – njezino dijete ne smije biti uspješno!

Vijest da je Katarina Kitarović, dakle, upisala Harvard rekla je dosta o njoj samoj: da je pametna, uporna, radišna, uspješna. A što je rekla o nama? Da smo zlobni i glupi? Ne želim vjerovati da je to istina.

Nastavi čitati