Prati nas

Život

Nikad nije kasno

Za Hrvatsku je bio prestar, a onda je odlučio slijediti svoje snove

Da se pitaju moji studentski kolege, sada ljudi na vodećim pozicijama u Puli i Istri, ja ne bih mogao zaraditi ni za burek, ali budući da se sada pitaju Nijemci, imam mjesečni prihod koji za realnu konzumaciju života ne mogu potrošiti. Jer, realno, ne treba ti 100 pari cipela mjesečno. Sad sam Puljanin s berlinskom adresom.

Objavljeno

|

Posao u Njemačkoj
foto: Pixabay

Puljanin Dean Tomić odlučio je potpuno promijeniti život i – nije pogriješio. Za njega je doslovno živo počeo s 50!

Promijenio je posao, grad, državu, iz Pule odselio u Berlin, pronašao posao u inženjerskoj struci i za Glas Istre je rekao da je on dokaz da ni u kojoj dobi ne treba prezati od novih početaka. Diplomirao je na Tehničkom fakultetu u Rijeci nakon čega je kratko vrijeme radio u struci, a potom je otvorio kiosk u Prvomajskoj ulici. Nakon dvadesetak obrtničkih godina odlučio je pokušati vratiti se onome za što se školovao.


„Da se pitaju moji studentski kolege, sada ljudi na vodećim pozicijama u Puli i Istri, ja ne bih mogao zaraditi ni za burek, ali budući da se sada pitaju Nijemci, imam mjesečni prihod koji za realnu konzumaciju života ne mogu potrošiti. Jer, realno, ne treba ti 100 pari cipela mjesečno. Sad sam Puljanin s berlinskom adresom. Goran Bare bi rekao, samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami“, rekao je Tomić.

Otkrio je kakve je sve odgovore dobio od kolega s faksa s kojima je pet godina ručao i večerao u studentskoj menzi, koje je prve upitao što misle bi li se mogao vratiti u struku.

“Ma neee, neee. Mislim da ne biš mogao. Puno je to vremena, jako puno. Pa moja djeca već studiraju.” “A, gle, Deane, budimo realni, prešao si 50. godinu života, kužiš?” “Tko, ti? Hahahaha… Ma, šta je tebi? Pa koliko si radio u struci, godinu dana, a imaš 20 godina pauze, ma daj, molim te, zaboravi na tu ideju, nemoj više nikad o tome razmišljati.” “Čuj, svi mi znamo da si bio odličan student, ali – tebe je vrijeme pregazilo. Tehnika je otišla jako daleko od onog vremena kada si ti studirao. To moraš shvatiti i prihvatiti. Tada će ti biti lakše.” “Deane, to što si bio nabubao na faksu ti je ishlapilo i nemaš ništa od toga što si studirao. Uzalud si vrijeme potrošio.” Bili su odgovori koje je dobio od bivših kolega i prijatelja.

„Osobno ne mogu vidjeti što se to u baznoj tehnici promijenilo. Svi zakoni u matematici su isti. Zakoni mehanike isti, statika, kinematika, dinamika, nauka o toplini, mehanika fluida, nauka o čvrstoći, teorija oscilacija i drugo – što se promijenilo? Brzina svjetlosti i brzina zvuka iste, apsolutna nula i dalje na minus 273,16 Celzijusa, čelik istog kemijskog sastava ima istu čvrstoću na vlak, tlak, savijanje, torziju i odrez, kao i ranije. Tražim i ne mogu naći što se promijenilo. Promijenio se izgled automobila, karoserija, ali to je dizajn. Motor u njemu i dalje radi na ista četiri takta: usis, kompresija, ekspanzija, ispuh“, rekao je Tomić, koji očito nije pogriješio što nije poslušao prijatelje, za Glas Istre.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP