Prati nas

Život

Nikad nije kasno

Za Hrvatsku je bio prestar, a onda je odlučio slijediti svoje snove

Da se pitaju moji studentski kolege, sada ljudi na vodećim pozicijama u Puli i Istri, ja ne bih mogao zaraditi ni za burek, ali budući da se sada pitaju Nijemci, imam mjesečni prihod koji za realnu konzumaciju života ne mogu potrošiti. Jer, realno, ne treba ti 100 pari cipela mjesečno. Sad sam Puljanin s berlinskom adresom.

Objavljeno

|

Posao u Njemačkoj
foto: Pixabay

Puljanin Dean Tomić odlučio je potpuno promijeniti život i – nije pogriješio. Za njega je doslovno živo počeo s 50!

Promijenio je posao, grad, državu, iz Pule odselio u Berlin, pronašao posao u inženjerskoj struci i za Glas Istre je rekao da je on dokaz da ni u kojoj dobi ne treba prezati od novih početaka. Diplomirao je na Tehničkom fakultetu u Rijeci nakon čega je kratko vrijeme radio u struci, a potom je otvorio kiosk u Prvomajskoj ulici. Nakon dvadesetak obrtničkih godina odlučio je pokušati vratiti se onome za što se školovao.



„Da se pitaju moji studentski kolege, sada ljudi na vodećim pozicijama u Puli i Istri, ja ne bih mogao zaraditi ni za burek, ali budući da se sada pitaju Nijemci, imam mjesečni prihod koji za realnu konzumaciju života ne mogu potrošiti. Jer, realno, ne treba ti 100 pari cipela mjesečno. Sad sam Puljanin s berlinskom adresom. Goran Bare bi rekao, samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami“, rekao je Tomić.

Otkrio je kakve je sve odgovore dobio od kolega s faksa s kojima je pet godina ručao i večerao u studentskoj menzi, koje je prve upitao što misle bi li se mogao vratiti u struku.

“Ma neee, neee. Mislim da ne biš mogao. Puno je to vremena, jako puno. Pa moja djeca već studiraju.” “A, gle, Deane, budimo realni, prešao si 50. godinu života, kužiš?” “Tko, ti? Hahahaha… Ma, šta je tebi? Pa koliko si radio u struci, godinu dana, a imaš 20 godina pauze, ma daj, molim te, zaboravi na tu ideju, nemoj više nikad o tome razmišljati.” “Čuj, svi mi znamo da si bio odličan student, ali – tebe je vrijeme pregazilo. Tehnika je otišla jako daleko od onog vremena kada si ti studirao. To moraš shvatiti i prihvatiti. Tada će ti biti lakše.” “Deane, to što si bio nabubao na faksu ti je ishlapilo i nemaš ništa od toga što si studirao. Uzalud si vrijeme potrošio.” Bili su odgovori koje je dobio od bivših kolega i prijatelja.

„Osobno ne mogu vidjeti što se to u baznoj tehnici promijenilo. Svi zakoni u matematici su isti. Zakoni mehanike isti, statika, kinematika, dinamika, nauka o toplini, mehanika fluida, nauka o čvrstoći, teorija oscilacija i drugo – što se promijenilo? Brzina svjetlosti i brzina zvuka iste, apsolutna nula i dalje na minus 273,16 Celzijusa, čelik istog kemijskog sastava ima istu čvrstoću na vlak, tlak, savijanje, torziju i odrez, kao i ranije. Tražim i ne mogu naći što se promijenilo. Promijenio se izgled automobila, karoserija, ali to je dizajn. Motor u njemu i dalje radi na ista četiri takta: usis, kompresija, ekspanzija, ispuh“, rekao je Tomić, koji očito nije pogriješio što nije poslušao prijatelje, za Glas Istre.

.

Život

Višnja(50): Otišla sam zbog neimaštine, primitivizma, korupcije, nepotizma…

Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.

Objavljeno

|

Autor

50-godišnja Šibenčanka Višnja Drmić, majka triju kćeri, spakirala je kofere i s obitelji se preselila u Veliku Britaniju. Zašto je odlučila drugo poluvrijeme života započeti u stranoj zemlji, objasnila je za Slobodnu Dalmaciju.

„Tri godine smo izdržale, radila sam i tri posla, obiteljski i još dodatna dva, najstarija kćer je pomagala u obiteljskom biznisu, njih dvije su predano učile a ljeti radile, srednja čak i tijekom nastave na faksu i pri polaganju ispita je konobarila. Početkom četvrte, zadnje godine školovanja, pokušala sam napraviti financijski plan za cijelu godinu. Svladao me očaj. Naš mali biznis bio je dovoljan za jednu osobu s obzirom na prihode, ali nipošto za sve nas.“ Višnja se u Šibeniku bavila izradom dekoracija od balona za sve prigode, događanja, rođendane i vjenčanja.



„Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.“

A onda joj se kći prijavila na britansko sveučilište i dobila pozitivan odgovor. „To pismo i način na koji su se oni obraćali mom djetetu, bio je fascinantan. Pomislila sam da je država s takvim šansama, s takvim poštovanjem prema obrazovanju, mladim ljudima i talentu, mjesto gdje sam možda trebala živjeti? To je bilo to. A ostalo se samo od sebe posložilo.“

U Veliko Britaniji Višnja radi posao njegovatelja. Naravno, nakon stručnog osposobljavanja. Sada živi u Salisburyju, gradiću s 40 tisuća stanovnika. Kaže, došla je s predrasudama o skupoći. „Hrana je ista, cijena, čak i jeftinija nego u Hrvatskoj. Ponuda velika. Ako kuhate sami, u svom stanu, manje potrošite nego u Hrvatskoj. Stanovi jesu skupi, no u manjim gradovima cijene su niže.“

Na pitanje što joj je smetalo u Hrvatskoj odgovara: „Mržnja, rasizam, primitivizam, nasilje, netolerancija, korupcija, nepotizam, osuđivanje drukčijih i slabijih, institucije koje ne rade svoj posao, uhljebi, nepravda, kvazi poduzetnici, visoka davanja, male plaće, truli sustav, politički usmjerene institucije, manjak građanske hrabrosti, intelektualci u svojoj zoni komfora, netolerantni akademici, siromaštvo, turizam baziran na prijevari, “fake news”… jesam li nešto zaboravila?“

Planira li se vratiti? „Ovaj posao ne planiram dugo raditi. Ne radi toga što mi se ne sviđa ili ga ne cijenim, već što mislim da je cijela životna istina stala u rečenicu, koju je moj tata meni govorio a ja mojoj djeci: ako želiš biti sretna, radi posao koji voliš. Kada moja drugorođena završi faks, a trećerođena srednju, pokušat ću ostvariti svoj san i raditi opet s balonima. Do mirovine. Ovdje. U zemlji u kojoj vrijedi biti čovjek. “I hope” (nadam se)“, kaže Višnja u opširnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Nastavi čitati