Prati nas

Mozaik

Sam u kući

Božić s obitelji ne mora biti sreća, a ni Božić bez drugih ne mora biti tuga

Ne daj, Bože, nikome da tuguje taj dan svakome daj ljubavi da ne bude sam, stihovi su pjesme koja se već prosipa iz zvučnika trgovačkih centara i radijskih prijemnika. Jer, eto, dalo bi se pogrešno zaključiti, oni koji su za Božić sami – nemaju ljubavi i moraju biti tužni.

Objavljeno

|

Usamljenost na Božić
foto: Pixabay

Malo što nas može učiniti toliko nesretnim kao potraga za srećom. Iako je sreća za svakoga sasma različito iskustvo i osjećaj, društveno nametnuta slika sreće cijedi se sa zidova Facebooka na kojima moramo izgledati nestvarno lijepo, pružiti dojam da smo bogatiji nego što jesmo, poslovno uspješni i nikako ne biti sami.

Ljudi vas žele uvjeriti da su sretniji no što jesu. A u tom dokazivanju biti sam je postalo gotovo sramota. Raspitajte se među svojim poznanicima koliko ih je spremno otići u restoran, kafić ili u kino bez pratnje. Britanski filozof Julian Baggini u jednoj je kolumni napisao da je to znak kulturoloških očekivanja, a koje smo prešutno i nesvjesno usvojili i prema kojima su odlazak u restoran ili kino društveni događaji.


Izdresirano smo tako da mislimo da je biti sam sa sobom užasno stanje pa pretpostavljamo da su odlasci u restoran ili kino bez pratnje – tužni. “Veći dio odraslog života proveo sam sam nego u vezama. I naučio sam u većini stvari uživati sam. Glavna prepreka u tome je bila svijest o samome sebi”, kaže Baggini.

Ugasite radio i opsujte

Biti nasamo sam sa sobom i svojim mislima ljudima je, čini se, najteže. U svakom trenutku pokušavamo pobjeći od sebe. Pokazalo je to i kontroverzno istraživanje iz 2014. godine u kojem je 67 posto muških ispitanika i 25 posto ženskih, radije odabralo opciju neugodnih električnih šokova, nego provesti 15 minuta u tišini i kontemplaciji.

A za Božić biti sam gotovo da je kletva. “Ne daj, Bože, nikome da tuguje taj dan svakome daj ljubavi da ne bude sam”, stihovi su pjesme koja se već prosipa iz zvučnika trgovačkih centara i radijskih prijemnika. Jer, eto, dalo bi se pogrešno zaključiti, oni koji su za Božić sami – nemaju ljubavi i moraju biti tužni. Normalna reakcija na ovakve stihovane predrasude trebala bi biti sočna psovka.

Ne zavidite drugima

To ne znači da svatko tko je sam mora i uživati u svojoj situaciji, ali također ne znači i da svatko onaj tko nije sam jest sretan. Možda se iza fotografije sretne obitelji objavljene na Facebooku krije teška obiteljska priča. Možda će kolegica koja se pohvalila božićnim ručkom na kraju dana plakati, jer ni za Božić nije pronašla zajednički jezik sa sinom i snahom. Možda bi prijateljica koja se slikala s mužem ispod imele radije bila s nekim drugim muškarcem. A i okupljanja rodbine često nisu baš tako ugodna i lijepa iskustva.

“Provesti Božić sa samim sobom može biti oslobađajuće iskustvo. Živimo u svijetu u kojem se očekuje da se povinujemo društvenim očekivanjima, a kršiti ih može biti uzbudljivo. Naravno, to se razlikuje od kulture do kulture. U zapadnjačkoj kulturi je samoća stigmatizirana i očekuje se da budemo svakodnevno povezani s drugim ljudima, pogotovo na Božić”, izjavio je za BBC psihijatar Arthur Cassidy.

A zapravo, možda je dobro preskočiti svu onu forsiranu radost, zamornu strku oko pripreme “velikog dana”, nepodnošljive rođake i pretvaranje da su darovi koje ste dobili baš ono što vam treba. Možda vam treba malo mira, dobra knjiga i šalica kakaa. Jer vaša sreća ne ovisi o drugima.

.

Mozaik

Osobe starije dobi često su na meti teleoperatera. Na što točno treba paziti?

Osobe starije životne dobi su posebno osjetljiva skupina, baš zbog svoje dobi ili zbog svojeg zdravstvenog stanja i kao takve su lakša meta trgovcima i podložniji njihovoj sugestiji. To trgovci, naravno znaju i to koriste kako bi sklopili jedan ugovor više.

Objavljeno

|

“Da, imamo i mobitele i internet i televiziju. Meni je internet jako važan, ali supruzi je važnija televizija. Prije smo imali paket koji je uključivao i fiksni telefon, ali sad smo se toga riješili jer fiksnu liniju, zapravo, ne koristimo”, kaže nam gospodin Vjekoslav (83), umirovljenik iz Zagreba.

“Uvijek smo doma imali fiksni telefon. Pa iz moje perspektive – a ja imam već puno godina – fiksni telefon je osnova, a tek onda ide sve ostalo. No danas se to promijenilo i djeca su nas nagovorila da otkažemo fiksni telefon kako bi si smanjili račune. Stvarno, fiksni telefon nismo ni koristili, ali navika je to”, priča dalje Vjekoslav.


“Ja se služim internetom. Imam laptop i tablet. Ma da vam pravo kažem, ne znam kako je to sve spojeno. Djeca su nam to sredila, preuzela čak i plaćanje tako da mi nemamo brige. No prije smo imali dosta problema da objasnimo teleoperaterima što zapravo želimo. Znate, ta njihova tehnička podrška, to je sve za puno mlađe. Kad ih nešto hoćeš pitati, ne znaš ni kako bi formulirao pitanje, a i to što ti oni kažu teško je razumjeti. Oni svi misle da smo mi tehnički obrazovani i odmah pretpostavljaju da je i nama jasno ono što je njima jasno. A starijima se teško u tome svemu snaći”, žali se Vjekoslav.

“Mi osobno nismo imali neka baš jako neugodna iskustva, ali naši neki rođaci jesu. Moju sestričnu, koja ima isto oko 80 godina i već se pomalo gubi, nazvali su i ponudili joj koješta, nekakav skupi paket s puno interneta i puno TV programa koje ona i ne gleda. A što ona, jadna, zna. Pristala je na sve pa se poslije šokirala kad je stigao račun. Onda su se uplela njena djeca i taj ugovor preinačila. Mislim da nije u redu da telekomi zovu starije i nude im stvari za koje unaprijed mogu znati da im ne trebaju. To je lov u mutnome. Pa ako ćeš na umirovljenicima zarađivati, to je stvarno grozno”, kaže Vjekoslav.

Doista, puno je takvih priča: da su telekomi umirovljenicima prodavali skupe i njima nepotrebna usluge, da je bio problem raskinuti ugovor, da su im za neplaćene račune sjedali ovrhama na račune, da posebne tarife za umirovljenike na kraju nisu bile to što su trebale biti. Koje su najčešće zamke i na što treba posebno paziti, pitali smo Dunju Maletić, pravnu savjetnicu iz područja zaštite potrošača.

Dunja Mak (foto: privatni album)

Koliko su česti prigovori na teleoperatere?

U Hrvatskoj nažalost ne postoje više savjetovališta za potrošače. No, do kraja 2018. dok je postojalo osječko savjetovalište u kojem sam ja radila, dobivali smo i do 6.000 pritužbi godišnje. Među tim pritužbama bilo je i jako puno osoba starije životne dobi koje su se žalile na sve vrste proizvoda i usluga. Najveći broj pritužbi, odmah nakon trgovine, odnosio se upravo na teleoperatere.

Što je najčešće bio problem?

Problem je najčešće bio zavaravajuća poslovna praksa. Osobe starije životne dobi ne sklapaju toliko često ugovore putem interneta, nego najčešće dolaze u poslovnicu operatera zbog čega su, zapravo, manje zaštićene. Naime, kad se ugovor sklopi u poslovnici, ne vrijedi onaj period od 14 dana za žalbu kao u slučaju sklapanja ugovora na daljinu, odnosno ugovora sklopljenih preko interneta i telefona. Znalo se dogoditi da djelatnici osobe u poslovnici nagovore na uslugu koja im nije potrebna, a ovi tek kasnije kad pročitaju ugovor ili kad im počnu stizati računi, shvate da to nije to što su željeli.

Recimo, obećano im je da će račun biti, na primjer, 100 kuna, a bio je veći. Tu onda ne mogu više odreagirati, a bude jako teško naknadno dokazati da je njima djelatnik teleoperatera obećao jednu uslugu, a ispostavio drugu. E sada, važno je reći da je u takvim slučajevima dio odgovornosti i na tim starijim osobama koje nisu detaljno čitale ugovor koji se daje na potpis.

Često nam se događalo da nam starija osoba donese ugovor na uvid i u njemu jasno piše o kojoj se usluzi radilo, ali osoba to nije pročitala. Istina, često su to bila sitna slova, ali ipak treba čitati. Osobe starije životne dobi su posebno osjetljiva skupina, baš zbog svoje dobi ili zbog svojeg zdravstvenog stanja i kao takve su lakša meta trgovcima i podložniji njihovoj sugestiji. To trgovci, naravno, znaju i to koriste kako bi sklopili jedan ugovor više.

Osobe starije životne dobi česta su meta raznih telefonskih poziva i nuđenja raznih usluga. Na što treba naročito paziti kad su u pitanju takvi pozivi? 

Točno, zna se da su osobe starije životne dobi češće na meti telefonskih poziva i to se onda smatra ugovorom sklopljenim na daljinu. Novost je kod takvih ugovora da od 1. kolovoza teleoperater mora korisniku poslati obavijest o takvom ugovoru, odnosno o onome što je dogovoreno preko telefona, a KORISNIK MORA DATI SVOJE PISANO ODOBRENJE da se taj ugovor i provede.

Još jednom apeliram na sve korisnike: treba čitati ugovor! I kada smo s nekim razgovarali na telefon, treba nam na kućnu adresu doći obavijest o tom razgovoru i o tome što se sklapa, sve što dođe na kućnu adresu treba dobro proučiti, vidjeti o čemu se radi te onda, da bi taj ugovor doista i bio sklopljen, pisana potvrda se šalje nazad i njome se zapravo potvrđuje da doista želimo uslugu dogovorenu preko telefona. Evo to je taj novi aspekt zahvaljujući kojemu su potrošači ipak malo zaštićeniji nego prije. Naime, bilo je jako puno slučajeva da je preko telefona dogovoreno jedno, a onda je isporučena usluga bila drugačija i bilo je vrlo teško dokazati što je dogovoreno i kako je tekao razgovor.

I prije je postojala odredba da teleoperater mora korisniku poslati obavijest o ugovoru, no sada postoji i taj dodatak da korisnik mora pismenim putem na tu obavijest i odgovoriti te tako potvrditi dogovor. Ako korisnik u roku od 14 dana ne bi odreagirao, ugovor bi se smatrao sklopljenim. I onda se tu opet događalo da korisnik ne pročita ugovor detaljno i propusti taj rok od 14 dana i tada se tu više ništa ne može.

Imamo li problem s nekim teleoperaterom, što nam je činiti?

Bilo koji problem da se dogodi s teleoperaterom, stvar nikada ne treba rješavati usmenim putem već uvijek pisanim. Ono što treba napraviti je uputiti pisani prigovor. Što god da je u pitanju, prigovor mora ići pisanim putem. Osobe starije životne dobi često nemaju svoju e-mail adresu, a teleoperater neće uvažiti prigovor ako je poslan s neke druge e-mail adrese, recimo adrese osobe koja pomaže starijoj osobi. U takvim je slučajevima rješenje je da osoba napiše na papiru prigovor i pošalje ga poštom. Znači, uvijek postoji neka poštanska adresa, netko može pomoći starijoj osobi napisati taj prigovor, i onda ga poslati fizički, poštom, s njihovim imenom i potpisom. Teleoperater u tom slučaju mora odgovoriti na prigovor u roku od 15 dana i na taj način se puno brže i efikasnije rješavaju problemi s tvrtkama nego kad se unedogled zove i kad teleoperateri mogu odgovor i rješavanje problema prolongirati. Postoji i tijelo koje to kontrolira, imamo drugostupanjsko Povjerenstvo za reklamacije potrošača koje kontrolira telekomunikacijske tvrtke. U tom povjerenstvu su udruge za zaštitu potrošača. Ako povjerenstvo donese negativnu odluku, sljedeće tijelo je HAKOM koji vrlo često sporove rješava u korist potrošača. Tako da sve reklamacije treba raditi pisanim putem. Može se to obaviti i u poslovnici, ali tada kupac treba dobiti potvrdu o uloženom prigovoru s točnim datumom i potpisom odgovorne osobe. Od tog datuma teče rok od 15 dana da tvrtka odgovori.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP