Prati nas

Mozaik

Ljudska priroda

Kako prepoznati teorije urote i zašto ih volimo

Radije grdimo u komentarima na društvenim mrežama, nego što hvalimo. Radije vjerujemo da je svijet oko nas zao, iako doživljavamo puno više lijepih stvari, a kao osobe se možemo ostvarivati na nikad više načina.

Objavljeno

|

foto: Pixabay

Sjećate li se vremena kada su tiskani mediji, uz dva televizijska programa, bili glavni izvor informiranja? Svih tih tjednika, mjesečnika, “uradi sam” priručnika i pornografski ilustriranih političkih časopisa za muškarce i zabavno-edukativnih magazina za žene i djecu?

Pa ipak, tamo negdje na najmanje vidljivom mjestu na polici kioska, bilo je i nekoliko jeftino tiskanih izdanja koja su se bavila teorijama urote. Većina tih izmaštanih članaka (iz jednog ili dva pera) koji su se pozivali na jednako izmaštane institute i znanstvene ustanove u dalekoj Rusiji ili Sjedinjenim Državama, govorili su mahom o svemircima, došljacima iz drugih galaksija i palim letećim tanjurima za koje “svjetske vlade ne žele da znate”.


Usprkos tom trudu “svjetskih vlada”, ljudi su, 40 godina poslije, potpuno uronjeni u teorije urote puno opasnijih karaktera. Zahvaljujući internetu, više nema brana koje su nekad postavljali urednici i izdavači, bilo da se radi o sadržaju ili objavljenim reakcijama čitatelja.

Dok smo se nekad smijali osebujnim likovima koji su na televiziji govorili o svojim susretima sa svemircima, danas postoje milijuni onih koji vjeruju u vladajuće ljude-guštere. Štoviše, saborski zastupnici opasnih namjera u Sabor su svojevremeno doveli oca te teorije dok sami propovijedaju protiv jedne od najvećih medicinskih blagodati – cijepljenja. Ili lijekova za depresiju. Napose, tko je ikad mogao i pomisliti da će u Bijeloj kući stolovati čovjek koji misli da je globalno zatopljenje – globalna urota?

U lijepom tražimo ružno

Ne treba zaboraviti da teorije urote koje pripisuju “svjetske centre moći koji upravljaju našim životima” promoviraju defetizam, a nerijetko su nam samo opravdanje za vlastiti nedostatak odgovornog ponašanja. A zapravo, svijet je prekompleksan da bi se njime učinkovito upravljalo, pogotovo iz jedne točke moći. I zato će neki prigrliti teoriju urote, jer im daje odgovor na pitanja koja ni ne znaju postaviti i bez realnog truda popunjava rupe u nerazumijevanju svijeta. Interakcije unutar svijeta toliko su složene, duboke i nepredvidive da je gotovo nemoguće u potpunosti računati na bilo što, osim na ljudsku prirodu prema kojoj stvari s negativnim predznakom psihološki jače doživljavamo i na njih jače reagiramo.

Zato rado širimo teorije urote i fake news, čak i kada sami sumnjamo u njegovu istinitost. Zato se rado žestimo i komentiramo ružne stvari. Radije grdimo u komentarima na društvenim mrežama, nego što hvalimo. Radije vjerujemo da je svijet oko nas zao, iako doživljavamo puno više lijepih stvari, a kao osobe se možemo ostvarivati na nikad više načina. Negativnost nas emocionalno stimulira pa se u lijepim stvarima trudimo pronaći makar malo zrno ružnoće, a u dobrim ljudima karakternu manu.

Opasna teorija

Primjera je bezbroj. Recimo kada mlada majka izliječena od karcinoma javno i prkosno pokaže svoj ožiljak na mjestu gdje je nekad bila dojka, osnažujući na taj način sve žene koje su i koje će proći isti pakao, javit će se netko tko će reći da ni nije imala karcinom, već da su je liječnici prevarili kako bi zaradili na njoj. Ili da samo želi medijsku pozornost. Ili da je jednostavno glupa.

Banalno štetna teorija

Ili na prizemnom primjeru jednostrano donesene mirovinske reforme. U gotovo godinu dana nije bilo umirovljenika koji nije dignuo glas protiv Pavićeve inovacije. Pa opet, kada su sindikati objavili da će reformu rušiti referendumom, glavna reakcija istih tih umirovljenika je dokazati da su sindikati i umirovljenički aktivisti urotničko bratstvo koje tajno gura agendu vladajućih. A komu zapravo koristi takav stav u kontekstu pokretanja referenduma i društvenih promjena? Ministar Pavić i premijer Plenković, zahvaljujući takvoj reakciji, mogu mirno spavati.

foto: Pixabay

Kako prepoznati teoriju urote i prodavanje gluposti?

Upustiti se u raspravu s nekim tko širi takve konstrukcije, jalov je posao. Jer njegov ulog u ono što propagira nisu znanje, činjenice ili razum, već emocija koja ga “diže”. Dapače, on svoje mišljenje ne oblikuje činjenicama i razumnim objašnjenjima, već sasvim suprotno, odbacuje svaki fakt koji se ne uklapa u ono što smatra istinom.

I to je ljudska priroda s kojom se svatko od nas, u okvirima vlastitih mogućnosti, bori. Zato je važno prepoznati kada nam se serviraju zavodljive, ali nerazumne priče, prije no što ih i sami podijelimo na društvenim mrežama. Ovo su neki od signala.

1.

Teoretičari urota tvrde da jedino oni govore istinu, a svi ostali lažu. Tvrde da mediji, političari, znanstvenici, liječnici (nastavi niz) kriju istinu od vas. Kao da se radi o homogenim skupinama osoba koje imaju u dlaku zajedničke interese i među kojima je natjecanje potpuno nemoguće.

2.

Umjesto odgovora, postavljaju pitanja. Umjesto dokaza za svoje teorije, traže do vas da dokažete da oni nisu u pravu. Traže od vas da dokažete nedokazivo. Primjerice, umjesto da dokažu da je osoba X sudjelovala u nečemu, od vas traže da dokažete da nije.

3.

Ako i nude “dokaz”, on je zasnovan na uzorku “spajanja točkica”. Točnije, povezuju događaje koji se ne trebaju uzročno-posljedično vezati. Kada ne postoji dokaz te veze, osim same teorije urote, ili kada se veza može objasniti drugim uzrocima ili slučajnošću, netko vas, najvjerojatnije, pokušava nasamariti.

4.

Spajaju činjenice i nagađanja, bez razlikovanja između njih. Ne dodjeljuju im stupnjeve vjerojatnosti ili činjeničnosti.

5.

Što je više instanci ugrađeno u priču (znanstvenici, vlade, trgovci, liječnici, marketingaši, novinari…), to je manja vjerojatnost za njezinu istinitost. Što je shema jednostavnija i ima manje aktera (horizontalno i vertikalno), to je njena realizacija vjerojatnija. Milijuni ljudi jednostavno ne mogu držati jezik za zubima.

6.

Otvaraju sumnju prema svima; od vlade, preko upravnih tijela, do građanskih skupina. Svi su prljavi i svi su umiješani. Teoretičari urote ne mogu nijansirati razlike između mogućeg, nemogućeg i vjerojatnog. “Tko te plaća?” omiljeno je pitanje koje teoretičari urote postavljaju onima koji još nisu izgubili kontakt sa zdravim razumom. Jer, u njihovom je umu sasma nemoguće da je netko tko im se suprotstavi informiranim mišljenjem i argumentima – pošten.

7.

U vremenu kompleksnih odnosa, teško je učinkovito upravljati gradom i državom. Svjetska dominacija koju propisuju teorije urote jest teška tlapnja.

8.

Svaka teorija urote u svojoj jezgri ima zrnce istine ili istinit događaj čije se proporcije neopravdano napuhuju do razina koje, realno, nikada ne mogu dosegnuti. Osim toga, urote dodjeljuju značajna, zlokobna značenja onome što su najvjerojatnije bezazleni i beznačajni događaji.

9.

Ostavljaju zavjere otvorenima. Nude zaplete za koje krive nekoga (vladu, elite, znanstvenike, medije, liječnike); no za to ne nude dokaze, konkretna imena, a ni granice optužbi. Primjer: “Nitko ne zna koliko to duboko ide.” Ili: “Tko zna tko sve stoji iza toga.”

10.

Za izvođenje takve urote trebale bi gotovo nadljudske osobine. A zapravo, ljudi nisu ni približno toliko moćni koliko mi mislimo da jesu. Teorije urote počivaju na strahu od tuđe moći ili vlastite nemoći.

11.

Teoretičar urote odbija razmotriti alternativna objašnjenja pri čemu odbacuje sve dokaze koji mu ne idu u prilog. Dakle, u obzir uzima samo one dokaze koji podržavaju ono što je on odredio kao istinu.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Upoznajte hrvatske gradonačelnike s brojnim obiteljima

Raditi odgovoran gradonačelnički posao nije lako, a poseban danak uzima od obiteljskog života. Kako onda uspijevaju svoje roditeljske i obiteljske obaveze pomiriti s političkim i gradskim dužnostima gradonačelnice i gradonačelnici koji imaju velike obitelji?

Objavljeno

|

Autor

Raditi odgovoran gradonačelnički posao nije lako, a poseban danak uzima od obiteljskog života, piše Gradonačelnik.hr. Kako onda uspijevaju svoje roditeljske i obiteljske obaveze pomiriti s političkim i gradskim dužnostima gradonačelnice i gradonačelnici koji imaju velike obitelji, pokušali smo saznati od nekoliko njih koji imaju najviše djece.

Ugled profesije političara u Hrvatskoj možda i nije na najvišoj razini, no nitko ne može osporiti da obnašanje javnih dužnosničkih funkcija oduzima jako puno vremena, dapače, da radno vrijeme gotovo i ne postoji te da funkcija ne prestaje izlaskom iz ureda. Raditi odgovoran gradonačelnički posao nije lako, a poseban danak uzima od obiteljskog života. Kako onda uspijevaju svoje roditeljske i obiteljske obaveze pomiriti s političkim i gradskim dužnostima gradonačelnice i gradonačelnici koji imaju velike obitelji, pokušali smo saznati od nekoliko njih koji imaju najviše djece.


Gordana Lipšinić, gradonačelnica Ozlja, majka četvero djece i udomiteljica djevojčice

Kada je postala gradonačelnica Ozlja, najmlađe dijete u obitelji Gordane Lipšinić imalo je 13 godina, dok su ostalo troje djece već bili poodrasli. Zato kaže da je težinu dnevnih briga oko djece iskusila na ranijim poslovima na kojima je radila, među ostalima i kao direktorica savjetodavnog centra Erste banke u Karlovcu. Osim vlastite četvero djece, Lipšinići su svojedobno i udomili djevojčicu od osam godina, koja je s njima živjela do svoje 18. godine, a danas se i udala, no i dalje je ravnopravan član obitelji.

Lipšinić je ispričala da joj je u dva ranija izborna ciklusa nuđeno da prihvati da bude kandidatkinja za gradonačelnicu, no odlučila je prihvatiti tek prije sedam godina, naravno, kako kaže, nakon što se konzultirala s obitelji, sa suprugom i djecom. “Tek kad sam dobila njihovu bezrezervnu podršku sam to prihvatila”, kazala je. “To mi je bilo jako važno. Brinula me ona uzrečica o tome da ‘vlast kvari ljude’ – nisam željela da se to meni dogodi. Obitelj me ohrabrila tvrdnjom da sam se u dotadašnjoj karijeri uspjela etablirati kao osoba i stručnjak i da je upravo to jamstvo da se to meni neće dogoditi”, kazala nam je.

“Bez obzira što su odrasli, naravno da obitelj treba majku i nekoga tko će brinuti o kućanskim poslovima. Imam priličnu radnu energiju, a i cijeli život sam radila na poslovima koji su zahtijevali angažiranost i puno više od radnog vremena – za drugi način ni ne znam. Uspijevam uz pomoć obitelji, naročito supruga koji je preuzeo puno toga oko prehrane obitelji”, kaže Lipšinić i dodaje da bi joj vjerojatno bilo nešto teže kao ženi, kada bi u njihovoj kući postojala stroga podjela na muške i ženske poslove, no da to kod njih nikad nije bilo tako. Gradonačelnica Lipšinić ima i unuke koji su prije četiri godine odselili u inozemstvo s roditeljima, liječnicima koji su “otišli za zelenijim pašnjacima”, kako se izrazila, te ih ne viđa koliko bi voljela, ali se tješi da je kvaliteta zajednički provedenog vremena važnija od kvantitete.

Ivan Budalić: Uz petero djece i posao ključna podrška supruge

Gradonačelnik Imotskog Ivan Budalić ponosni je otac petero djece, odreda sinova, Josipa (23), Tonija (22), Anđelka (21), Ivana (18) i najmlađeg, trogodišnjeg Mihaela (3), kako kaže gradonačelnik Budalić, mezimca cijele obitelji.

“Kao i svaki roditelj, uvijek balansirate rad i obiteljski život te se uvijek trudite dati svoj maksimum i na jednoj i na drugoj strani. I upravo zato je važno da u supružniku imate nadopunu, podršku i partnerstvo – u svakom smislu te riječi. Sretan sam što uz sebe imam suprugu koja razumije zahtjevnost ovog posla te smo i u roditeljstvu i podjeli obveza oko djece u potpunosti zajedno. Sretan sam što mi je u svemu obitelj uvijek podrška. A u mom poslu, oni su moja inspiracija i pokretač da radim i borim se dalje”, kaže Budalić, koji kaže da je za njega posao gradonačelnika jako sličan roditeljstvu.

“To je posao koji nema radnog vremena, koji podrazumijeva predanost, koji traži odgovornost i koji direktno utječe na budućnost treće strane. Tako da vam odgoj petorice sinova uvelike pomogne u izdržljivosti, ustrajnosti i proaktivnosti u poslu. I to je taj segment za koji kažem da je moja obitelj uistinu moja inspiracija u poslu.”

Budalić kaže da kada se nešto voli, onda se pronađe vremena posvetiti se i uskladiti i obitelj i posao.

“Svaki roditelj zna da je ključna stvar određivanje prioriteta. Roditeljstvo vas nauči da nemate vremena za nebitne stvari, već da svojoj obitelji trebate biti u potpunosti posvećeni. Iako je u vođenju grada zapravo nemoguće ‘ne nositi posao kući’, ja se trudim kod kuće u potpunosti biti posvećen obitelji. Sinovi su već veliki i oni sada grade svoje putove i svoju budućnost i znaju da u svemu imaju podršku roditelja. No, supruga i ja uživamo u pažnji i odgoju našeg mezimca Mihaela, koji je sreća i smijeh svih ukućana”, ispričao nam je Budalić.

“Kada ste otac, a posebno otac petero djece, tada stalno mislite na budućnost i na skrb, razvoj i napredovanje. Iako djeci dajem slobodu u gradnji njihove budućnosti, moja želja je, naravno, da prepoznaju Imotski i Imotsku krajinu kao svoj dom, te mjesto gdje će i oni graditi obitelj. To je moj cilj i moja misija za moje sinove, ali i za sve mlade ljude u Imotskom. Mislim da je Imotski idealan grad u kojem je moguće raditi, ali i imati predivan obiteljski život te ovako velike obitelji. Upravo zato želim mladima dati prilike i perspektive i moja misija je da doprinesem tim mogućnostima i da ostvarimo priliku i potencijal za našu djecu”, zaključuje Budalić.

Antonija Jozić: “Bez podrške obitelji ne bih mogla obnašati ovako odgovornu i zahtjevnu dužnost”

Antonija Jozić, gradonačelnica Pleternice, ima četvoro djece, dva sina od 8 i 22 godine i dvije kćeri od 11 i 16 godina. “Velika obitelj je veliki blagoslov uz sve izazove njihovog odrastanja. Naravno da mi je obitelj velika podrška, od supruga, mame i naravno djece i da nije njihove podrške teško da bih mogla obnašati ovako odgovornu i zahtjevnu dužnost koja često podrazumijeva i višednevna putovanja, obveze 24 sata na dan, sedam dana u tjednu i nepostojanje privatnog života. Da je lako, nije, no vjerujem da je tako svakome neovisno o tome je li muškarac ili žena na političkoj funkciji ili npr. privatnom biznisu”, kaže Jozić.

Gradonačelnica Pleternice dodaje jednu osobnu opasku o izazovima i problemima s kojima se suočavaju političari: “Kad ljudi na društvenim mrežama ružno komentiraju političare, njihove poteze, izgled i slično čisto sumnjam da itko od tih komentatora razmišlja da ta piskaranja možda čitaju i naša djeca u različitim razvojnim fazama. Ona naravno prolaze i sve pozitivne, ali i sve negativne strane moje dužnosti. Znam da su ponosni, ali isto tako kao njihova majka znam i da im nije lako. Različito komentiraju moju dužnost i kako odrastaju tako je različito i proživljavaju.”

Najstariji sin, kaže ona, najviše komentira dnevne političke događaje i pokazuje interes za sve oko njezinog posla. “Cure su manje-više fokusirane na projekte koje radim, a najmlađi sin jedino pita što ću mu kuhati subotom kad sam slobodna. Njemu je sasvim uobičajeno da je mama gradonačelnica jer se rodio u vrijeme dok sam obnašala dužnost zamjenice gradonačelnika”, otkriva Jozić.

Kaže da je motiv njenog ulaska u politiku bila želja da se neke stvari promijene i naprave, a konkretno je to bila škola u naselju u kojem živi u trenutku kada je već postala majkom jednog djeteta. Škola je, naime, bila u derutnom stanju. “Željela sam svojim radom i angažmanom potaknuti njenu obnovu2, što je i učinjeno u vrijeme dok je bila zamjenica gradonačelnika.

“Je li mi teže nego muškim kolegama? Ne znam, ne volim stvari gledati kroz muško-žensku prizmu, no želim vjerovati da svaki gradonačelnik ili svaka gradonačelnica želi najbolje za svoj grad i da taj mandat za koji su nam građani dali povjerenje maksimalno iskoristimo za osiguravanje boljih gospodarsko-društvenih uvjeta u našim gradovima”, zaključuje.

Branko Dukić: “Djeca prigovore gradonačelniku iznose direktno za ručkom. I imaju manje razumijevanja od oporbe”

Gradonačelnik Zadra Branko Dukić ima četvero djece, Bornu (21 g.), Luciju (19 g.), Nikolinu (17 g.) i Katarinu (10 g.). U razgovoru za naš portal kaže da mu nije problem usklađivati obiteljske i političke, odnosno gradske obaveze.

“Nije se nešto bitno promijenilo u životu moje obitelji u tom segmentu. Posao liječnika i obveze koje sam imao kroz rad u udrugama, mjesnom odboru i ostale aktivnosti tražile su svakodnevno balansiranje”, kaže Dukić, koji ipak priznaje da mu obitelj i nije najsretnija zbog toga što se odlučio za karijeru u politici. “Nisu baš najsretniji, ali poštuju i podržavaju moju odluku. Funkcija na koju sam izabran izložila je i njih javnosti. Mi smo ista obitelj i oni su ista djeca, samo dvije godine starija nego kad sam se odlučio prihvatiti kandidaturu za gradonačelnika, a osjećaju neke promjene, no to je isto dio života. S druge strane koriste često priliku pa svoje želje i prigovore iznose direktno za gradonačelniku za ručkom. Nekad pokazuju manje razumijevanja od oporbe”, šali se Dukić.

Zadarski gradonačelnik kaže kako to što ima četvero djece jest utjecalo na to što se odlučio ući u politiku. 2Nisam poseban po tome što volim svoju djecu i što im želim osigurati poštenu šansu da postanu zdravi, samostalni ljudi i zasnuju svoje obitelji, ako je moguće u Zadru. Koliko god sam vezan za svoju obitelj potreba za doprinos zajednici u kojoj živim je postojala i ranije. Prije je to bilo vezano uz Stanove, gradsku četvrt u kojoj sam se rodio i u kojoj i danas živim. Želio samo poboljšati uvjete i kvalitetu života svima nama koji smo tamo odrastali i koji živimo s tim kvartom iz dana u dan. Isti motiv vodio me i dalje kada se ta želja prenijela na razvoj cijeloga grada. Želim da moja djeca budu ponosna na mene, a to što sam otac njih četvero pomaže mi da možda malo bolje razumijem druge roditelje i potrebe koje imaju. Nadam se da se to osjeća kroz moj rad i prioritete koje smo postavili. Sve što radim ima za cilj da Zadrani ostaju ovdje, da žive, rade i zasnivaju obitelji i da nemaju potrebu odlaziti u druge gradove u zemlji ili izvan nje. Kao otac bih htio da su mi moja djeca bliže, ali na kraju oni će biti ti koji će odlučiti gdje i kako žele živjeti”, dodaje na kraju Dukić. (Dalibor Dobrić, Gradonačelnik.hr)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP