Prati nas

Nema predaje

Izlaz u čaši

Tri priče o alkoholizmu: Stariji piju iz navike ili usamljenosti

Uz čašicu se nazdravlja toke rođenom djetetu, uz čašicu se oprašta od dragog pokojnika. Alkohol je društveno prihvatljiv i zato je prave razmjere alkoholizma teško utvrditi. I sve više starijih osoba pije, a ako to ne čine iz navike ili zbog društva, onda u alkoholu utapaju svoju usamljenost.

Objavljeno

|

Kako prestati piti?
foto: Pixabay

Ni jedna priča o alkoholizmu nije lijepa i rijetko koja ima sretan završetak. U pričama o alkoholizmu žrtve su svi – bračni partneri alkoholičara, djeca, obitelj, prijatelji, pa i sam alkoholičar.

Tri priče o alkoholizmu

Moj muž je puno pio. To je oduvijek tako. Znala sam ja da on pije, a ja sam, kad sam se udavala za njega, mislila da će to prestati. Njega je zapravo u alkoholičara pretvorila njegova obitelj. Rodio se kao peto dijete: prvi sin nakon četiri kćeri u kući bogatog vlasnika pilane. Oduvijek su ga nutkali, još kao i malog. Ponekad bi pio više, ponekad manje, ali čaša ili flaša su uvijek bile uz njega. Nakon rođenja djece postao je i nasilan. Uglavnom su to bile uvrede, rijetko kad bi me udario. No kad su djeca odrasla i odselila, često bi me znao udariti. I to uvijek kad bi bio pijan. Kad bi se otrijeznio, bilo bi mu žao pa bi mi se ispričavao. No kad bi bio pijan, bolje je bilo ne stati mu na put.

Ponekad je bilo tako grozno da sam morala otići od kuće. Jednom sam se sklonila kod susjede, a jednom su mi djeca čak iznajmila malu garsonijeru u Zagrebu blizu njih. Onda je zvao i molio me da se vratim. Rekao je da će se promijeniti. I stvarno se promijenio ali to nije dugo trajao. Opet se jedne večeri vratio kući pijan i istukao me. Otišla sam kod susjede i zvala policiju, ali oni vam tu ne mogu baš puno napraviti. Morao bi me baš jako istući da završim u bolnici pa da oni mogu reagirati. Muž je umro prošle godine od ciroze jetre. Mislila sam da će mi laknuti nakon njegove smrti ali nije mi lakše. Žao mi je što nikada nismo mogli normalno živjeti, a sada, kad njega više nema, znam da se to više nikada neće dogoditi. Dragica (56), Daruvar

Kad god bi me tata nekuda vodio, uvijek smo završili u birtiji. Išli bi u kino, a on bi otišao nešto popiti i prije i poslije filma. Ponekad bi negdje krenuli, usput svratili do birtije pa tamo i ostali. Kad sam bio jako mali nisam na to obraćao pozornost jer mi je to bilo normalno. No kad sam malo narastao, shvatio sam da samo moj tata toliko puno pije i da samo ja provodim puno vremena po raznim gostionama. Sjećam se da me jednom pokupio poslije škole i odveo u birtiju. On je s društvom pio na šanku, a meni je rekao da za stolom pišem zadaću. Na kraju je mama došla po nas. Mene je odvela kući, a on se nije dao nego je ostao do fajrunta.

Ja i moje dvije sestre često smo znale ići i tražiti ga po mjestu. Zapravo, nije to bilo baš neko traženje jer smo točno znali gdje ćemo ga naći – za nekim šankom. Mama ga je jednom uspjela nagovoriti da se ide liječiti i stvarno je otišao u Zagreb u Vinogradsku bolnicu jer mu je zaprijetila da će otići od njega i odvesti mene i sestre. Tih par mjeseci što nije pio su bili odlični, no to nažalost nije dugo trajalo. Opet je počeo piti. Mama je prije nekoliko godina umrla od raka, a ja i sestre smo odselili. Tata još uvijek živi u Novskoj i ne trijezni se. Ne znam koliko će još tako izdržati. Tomislav (36), Novska

Mama je počela piti kad je tata obolio. Dobio je moždani udar i ostao nepokretan pa ga je ona pazila. To je bilo stvarno strašno. Morala ga je hraniti i kupati i presvlačiti. Kao malo dijete. To je trajalo sedam godina. Pretpostavljam da je mama zato počela piti, no to je skrivala od nas. Sestra i ja smo primijetile da se nešto čudno događa kad bismo je zvali, a ona se nije javljala i poslije nam rekla da je spavala. Kad bi joj došli u posjet, znala je biti neobično vesela i petljao joj se jezik. Onda ju je sestra pitala je li nešto popila, no ona je kao iz topa odgovorila da nije. A vidjelo se na njoj da je pod gasom. Sestra je pretražila čitavu kuću i pobacala sav alkohol koji je pronašla, a kad je sljedeći put došla našla je bocu vina u košari s vešem za pranje. Kad je nakon sedam godina tata umro, i mama je ubrzo otišla za njim. Sahranili smo mamu i tatu iste godine. Mihaela (55), Zagreb

Alkohol je društveno prihvatljiv i u tome je problem

Koliki je točan broj alkoholičara u Hrvatskoj, nitko ne može sa sigurnošću reći. Barata se brojkom od oko 300.000, no pretpostavlja se da je stvarna brojka i puno veća od toga. Problem je i to što nema registra ovisnika o alkoholu pa dok registar registriranih ovisnika o drogama postoji, registar alkoholičara ne postoji iako ga je stručnjak svjetskoga glasa, prof. dr. Vladimir Hudolin, pokušao pokrenuti još 1965. godine.


Problem je i u tome što je alkohol društveno prihvatljiv. Dapače, vezan je uz mnoge običaje i tradicije pa nerijetko osobe koje imaju problem s prekomjernim pijenjem prođu nezapaženo jer piju – svi. A baš je društveno pijenje, kao i konzumacija alkohola da bi se ublažila neka stresna stanja ili psihičke tegobe, najčešći razlog zašto ljudi posežu za čašicom.

Alkohol uzrokuje niz bolesti

U kojoj god da se dobi javio, alkoholizam je velik problem. No posebno su osjetljive osobe starije dobi jer njihovo tijelo više nije u stanju procesuirati alkohol tako učinkovito kao mlađe. Alkoholizam je bolest koja razara gotovo sve organe pri čemu najviše stradavaju jetra, gušterača i želudac. Pijenje previše alkohola, kroz duži vremenski period, može dovesti i do nastanka nekih vrsta raka (usta, grla, jednjaka, jetre, dojke, debelog crijeva), oštećenja mozga te pogoršavanja stanja poput osteoporoze, dijabetese, visokog krvnog tlaka i čira na želucu. Učestalo konzumiranje alkohola u većim količinama djeluje posebno negativno na srce i krvne žile te povećava rizik za razvoj kardiovaskularnih bolesti. Istraživanja su pokazala da su krvne žile alkoholičara u prosjeku deset godina starije od biološke starosti te osobe.

Zašto stari piju?

Ako učestalo pijenje alkohola nije navika koju imaju iz mladosti, starije osobe piju kako bi ublažile neki šokantan ili tragičan događaj poput smrti bliske osobe ili zbog depresije i usamljenosti. Upravo ovo potonje, prava je epidemija među starijom populacijom. Odlazak u mirovinu znači i prestanak svakodnevnog druženja s kolegama, osamostaljivanje djece i njihov odlazak iz roditeljskog doma znači i praznu kuću, a smrt bračnog druga znači kraj veze koje je u mnogo slučajeva trajala veći dio života. Tu su onda još bolesti te besparica koje, svaka na svoj način, onemogućuju kretanje i druženje s ljudima.

Ima li pomoći?

Ako osoba sama primijeti da ima problem s alkoholom i odluči poduzeti nešto u vezi s time, to je već pola obavljenog posla. No najčešće se takve stvari ne događaju već problema s alkoholom prve postanu svjesne osobe iz alkoholičarove okoline. Ponekad može pomoći otvoren razgovor i davanje do znanja da osoba nije sama te da se ima kome obratiti. No češće takva intervencija neće uroditi plodom. Ustanovite li da netko u vašoj okolini ima problem s alkoholom, najbolje je kontaktirati stručnjaka (liječnika opće prakse, psihologa ili psihijatra) koji može pomoći savjetom o tome kako pristupiti osobi koja ima problem, a da to ne rezultira njezinim zatvaranjem i odbijanjem pomoći.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Nema predaje

‘Kad sam postala vegetarijanka, neki su mislili da sam se pridružila sekti’

Postoji zdrava uravnotežena vegetarijanska i zdrava uravnotežena prehrana s mesom. Vegetarijanstvo je složen pojam i postoji više vrsta vegetarijanstva. No koji god oblik vegetarijanstva netko prakticirao, prehrana mora biti uravnotežena.

Objavljeno

|

“Ponekad pomislim da bih mogla biti vegetarjanka i ne jesti meso, ali onda se sjetim da pod meso spadaju i kulen, i čvarci, i sve te fine stvari”, kaže mi nedavno prijateljica dok smo razgovarale o tome kako bi možda stvarno trebalo malo smanjiti unos mesa.

Jer da – jedemo previše mesa. Kažu to liječnici, statistike, podaci o trgovini… Znamo to i sami jer, budimo iskreni, jedva se natjeramo da barem petkom malo odmorimo od šnicli i kobasica. Prepuruka bi bila da se meso jede samo jedan dan u tjednu, a mi samo jedan dan u tjednu meso – ne jedemo. Za jednu mediteransku zemlju, doista porazno.


Osim zdravstvenog, tu je i ekološki aspekt jer sve je izvjesnije da industrija hrane, pogotovo mesne,  pridonosi emisiji CO2 i onečišćenju okoliša jednako kao i naftna industrija. Također, sve više ljudi ne može prijeći preko činjenice da su ta “hrana” koja se uzgaja, zapravo živa bića koja osjećaju i pate, a koja su primorana na kratak i mučan život sve do neizbježne smrti u jednom posve industrijaliziranom procesu lišenom svakog suosjećanja.

Postoji mnogo razloga zašto bi netko poželio postati vegetarijanac, no kako se postaje vegetarijanac? Što se kuha ako nema mesa? Je li to doista zdravije? Kako će reagirati okolina? Mogu li svejedno ponekad ipak pojesti šniclu? Krenimo od zdravlja.

Je li vegetarijanska prehrana zdravija?

Postoji li odgovor na pitanje je li zdravija vegetarijanska ili prehrana s mesom i može li se to uopće tako postaviti, pitali smo Sandru Zugan, magistru nutricionizma.

Najtočniji odgovor je da postoji zdrava uravnotežena vegetarijanska i zdrava uravnotežena prehrana s mesom. Vegetarijanstvo je složen pojam i postoji više vrsta vegetarijanstva. Na primjer, vegetarijanci pesco-ovo ne jedu meso, ali jedu ribu i jaja. Zatim ima vegetarijanaca koji osim mesa ne jedu ni ribu ni jaja, ali jedu mliječne proizvode. Onda postoje fleksi-vegetarijanci koji su, kako im i ime kaže, fleksibilni i uglavnom ne jedu meso osim u posebnim prilikama i posebne vrste mesa. Veganstvo je najekstremniji oblik vegetarijanstva, pa vegani ne jedu čak ni med. Znače, ne konzumiraju ništa od onoga što uključuje životinju, bilo kao hranu ili kao proizvođača.

No koji god oblik vegetarijanstva netko prakticirao, prehrana mora biti uravnotežena. Ako ljudi u vegetarijanstvo kreću nepripremljeni i na svoju ruku ili se odlučuju za neki ekstremniji oblik vegetarijanstva, dovode se u opasnost da uđu u nedostatak nekih tvari. Npr. vitamin B12 nalazi se samo u mesu i ako osoba ne jede meso, mora nadoknaditi B12. Govori se još i o nedostatklu željeza kod vegetarijanaca, no najrizičniji je B12.

Odgovor na početno pitanje mogao bi biti – vegetarijanstvo jest zdravo, ali mora biti uravnoteženo. Uvijek savjetujem da da se osoba koja kreće u vegetarijanstvo prvo dobro informira i educira i posavjetuje s nekim stručnjakom. Na taj način, dobit će ono najbolje iz vegetarijanstva, a izbjeći neke loše stvari koje, čisto zbog neznanja, mogu biti problem. Ti eventualno problemi ne znače da vegetarijanstvo samo po sebi nije dobro, nego da do nekih problema može doći iz čistog neznanja.

Evo jednom primjera: ako usporedimo dva oblika vegetarijanstva – jedan u kojem se ne jede meso, ali se jede riba, a drugi u kojem se ne jede ni meso ni riba, ali se jedu mliječni proizvodi, ovaj drugi oblik je rizičniji za porast kolesterola od prvog. Onda postoje razlike i unutar istog tipa vegetarijanstve, pa je najbolje da stručnjak na osnovu razgovora s osobom i njezinog zdravstvenog stanja procijeni koji oblik vegetarijanstva je za nju najbolji.

Ja se prvenstveno bavim kliničkim nutricionizmom. Došla mi je jednom osoba s povišenim triglioceridima, a kod takvog stanja se daje riblje ulje. No osoba je vegetarijanac pa ništa povezano s ribom ne dolazi u obzir. I sada tražimo po ljekarnama neko drugo ulje s dugolankačnim omega-3 masnim kiselinama. Znači, ja u svojoj praksi moram obuhvatiti želje osobe kao i zdravstveni aspekt.

Postoje li određena ograničenja kad je u pitanju vegetarijanska prehrana? Mogu li svi postati vegetarijanci?

Do otprilike 65. godine života, preporučuje se u prehranu uvrstiti što jer moguće više namirnica biljnoga porijekla. Postoje istraživanja koja jasno pokazuju da je za zdravlje osobe kasnije u životu, važno da je u mladosti konzumirala puno hrane biljnog porijekla i veća je vjerojatnost da će u starosti osoba biti zdravija ako je u mladosti jela više biljaka.

No kasnije se ta razlika gubi. Osim toga, nakon 65. godine, gubi se mišićna masa, a i zubi postaju problem, tako da bi u kasnijoj fazi u životu u prehranu trebalo uvrstiti više mesa i ribe. O tome treba voditi računa kad se razmišlja o vegetarijanstvu: nije isto hoće li na vegetarijanstvo prijeći mlađa ili starija osoba. Znači, starijima bi bilo dobro u prehrani imati više mesa, kako zbog već spomenute mišićne mase, tako i zbog lakšeg žvakanja. Tako da bi mogli reći da je prehrana bazirana na namirnicama biljnog porijekla, posebno zdrava za mlađe osobe pa nutricionističke preporuke stručnjaka idu u tom smjeru.

Jedna moja pacijentica je kuharica u jednoj osnovnoj školi u Švedskoj. Oni imaju takav plan da za pet godina na školskom jelovniku samo jednom tjedno bude meso, a sve ostale dane riba ili neki vegetarijanski obrok. Znači, sjever Europe je već uvidio prednosti prehrane bazirane na biljkama i idu u tom smjeru. Kad gledamo smjernice mediteranske prehrane, one kažu da bi se meso trebalo jesti do dva puta tjedno, a ribu dva do tri puta tjedno. Kad se govori o razlici između ribe i mesa, meso ima više proteina, ali i više kolagena koji se teže probavlja. Riba, pogotovo bijela, lakše se probavlja pa se starijima preporučuje da jedu više upravo bijele ribe. U Hrvatskoj nismo ni blizu toga pa se meso jede i do šest puta tjedno, a riba jedna jednom.

foto: Anton Nikolov/Unsplash

No nije li takva riba skupa? Kako će si to prosječni umirovljenik priuštiti?

Da, cijene nekih riba, recimo svježe orade, znaju biti paprena. No postoje fileti bijele ribe koji se kupuju u trgovinama i koji nisu toliko skupi. Zanimljivo je napomenuti i da je riba iz konzerve, s nutricionističkog stajališta, jako kvalitetna namirnica. Okus možda ne paše svima, ali skuše i sardine iz konzerve su odlične. Današnja tehnologija omogućila je da riba iz konzerve po svojem sastavu i nutritivnoj vrijednosti bude skoro ista kao i svježa.

Kako znati da smo pojeli dobar i za nas dovoljan obrok?

Nutricionisti uče ljude da slušaju sami sebe o tome koliko im treba kalorija. Nije isto jeste li sjedili na kauči ili kopali u vrtu. Poanta nutricionizma je da se unesu sve potrebne tvari u organizam, ni premalo ni previše. Kao što su djeca osviještena kad su sita, a kad gladna, i odrastao čovjek bi trebao to osvijestiti i znati kad je dovoljno pojeo. Ako ne jedete meso, jako dobar izvor proteina su grah, slanutak ,leća… No bitno je da svaki obrok ima nešto od toga, ali i da ima neku žitaricu: zob, tjesteninu, heljdu, palentu…

Naime, meso i riba imaju tzv. kompletne proteine, a grahorice nemaju kompletne proteine, ali kad ih se grahorice i žitarice posluže zajedno u istom obroku, dobit ćemo sve one aminokiseline koje su nam potrebne. Ako je protein narukvica, aminokiseline su elementi te narukvice. Kad jedemo proteine, probavimo ih do aminokiseline od kojih onda ponovno gradimo ono što našem tijelu treba. Meso i riba imaju sve aminokiseline u dovoljnoj količini, a samo grah ili samo žitarice nemaju. No ako ih se jede zajedno, komplementiramo ih i onda opet dobivamo sve jer one aminokiseline koje nema grah, ima žitarica i obratno.

Za djecu i mlade koji se još razvijaju, jako je bitno da u jednom obroku dobiju sve potrebne aminokiseline. Odrasli još mogu te namirnice jesti odvojeno, ali za djecu je važno da im obroci budu kompletni. Npr. pašta-fažol je jedan takav ukusan ali i kompletan obrok. Za vegetarijance je jako bitno da znaju kombinirati namirnice. Upravo zbog takvih stvari je jako važno da se ljudi dobro informiraju i educiraju prije nego prijeđu na vegetarijansku prehranu.

Nedavno je objavljeno istraživanje koje je pokazalo da vegani i vegetarijanci imaju do 22 posto manji rizik za srčane bolesti od mesojeda, no čak 20 posto viši rizik od moždanog udara. Stručnjaci to povezuju s nedostatkom vitamina B12 koji je prisutan samo u mesu. O čemu se radi?

Vitamina B12 ima u mesu, ribi, mlijeku i jajima. Dakle u hrani životinjskog porijekla. Ako je netko vegan, onda B12 može biti rizičan. U takvim slučajevima pomažu dodaci prehrani jer ni jedna biljka to ne može nadoknaditi. Zanimljiv je ovaj podatak: Leonardo da Vinci je pod kraj života bio djelomično paraliziran zbog moždanog udara. S obzirom da se zna da je bio vegan, pretpostavlja se da je do moždanog udara došlo upravo zbog manjka B12.

foto: Sahil Pandita/Unsplash

Kata Vuletić (52)

Moja je treća kći je postala vegan prije dvije godine. Živimo nas zajedno i mene je bilo sram da pred njom jedem ono što je ona odlučila da ne jede, pa sam jela ono što ona jede. Shvatila da sada jedemo mnogo raznovrsnije. Već mjesecima mi se meso ni ne jede. Još uvijek nisam vegan, ali na dobrom sam putu da postanem. Mnoge sam recepte podijelila na svom blogu Katin špajz.

Sonja Virkeš (55)

Prestala sam jesti meso prije dvije godine. Razlog tome bila je bolest. Nije mi teško bilo donijeti tu odluku, no nije mi uvijek bilo lako odlučiti što skuhati. Nije mi problem skuhati ručak i nije problem kad se ima vremena. no što doručkovati i uzeti za gablec, često me zaista muči. Nikakve varijante slatkog mi ne odgovaraju za doručak.

Obitelj je to dobro prihvatila, a imam i podršku kćeri vegetarijanke. Suprug i dalje jede meso i tu i tamo me ponudi, vjerojatno misli da ću se predomisliti no uzalud mu je. Naša prehrana je sada raznovrsnija i mašovitija, a kako vrijeme prolazi usavršila sam mnoga tradicionalna jela i spremam ih na veganski način. Moje zdravstveno stanje je dobro, zapravo itekako sam zadovoljna.

Vlasta Komarac (59)

20 godina ne jedem meso. Prestala sam ga probavljati nakon reiki inicijacije. Sa zdravljem nisam imala problema, a osjećala sam se još bolje na biljnoj hrani. Obitelj, muž i djeca, nastavili su jesti meso. Kuhala sam tako da meso bude dodatak nečemu što i ja mogu jesti. Nakon 10 g. “žrtvovanja” odlučila sam da ne pripremam meso, jer mi je bilo sve teže dirati ga. I to je u obitelji prihvaćeno.

Kroz godine sam produbljivala značaj nejedenja mesa, od potrebe za nenasiljem do razumijevanja da smo svi jednako vrijedni i da ne trebamo jesti jedni druge. Razvija se ljubav i potreba da se ne našteti nijednom živom biću. Još učim, naravno.

Ruža Jalšovečki (59)

Krenula sam na reiki tehniku i nakon izvjesnog vremena prestala jesti meso radi poštivanja svih živih bića. Prva kuhanja su bila u redu, jer mi nije potrebno puno izmjena. Jedino sam kasnije nadopunila začinima koje sam u međuvremenu upoznala, ponekad seitanom i tofuom, vegetarijanskom paštetom kad mi se jede i slično. Volim gljive u sezoni, paprike, paradajz, sve što sam i prije – samo bez mesa.

Inače, živim na selu i bilo je to, na neki način, loše primljeno i u mojoj kući i od seljana jer su svi odmah moju vegetarijansku prehranu poistovijetili s promjenom vjere, sektaštvom i drugim. Mirno sam primila njihova razmišljanja jer mi je bilo bitno što ja osjećam. To je bilo 1999. godine.

Meso mi ne fali, raduje me što sam prestala. Ne koristim nikakve dodatke u prehrani, zdrava sam, ne trebam nikakve lijekove. Nisam vegan, iako sam i o tome razmišljala. Nisam odmah bila na čisto s mesom jer sam se sjetila na koji način sam ga sve voljela jesti, ali kako se rodila ideja da ga prestanem jesti, samo sam jednog dana ustala s tom odlukom i nije mi uopće falilo.

Nisam morala uvoditi neke specijalitete jer u kući samo ja ne jedem meso. Kad je cijela obitelj, onda je drugačije. Sebi lako ugodim, jedino sam si unijela začine iz bio trgovine. Naučila sam praviti seitan, ali ga rjeđe jedem pa kupim, kao i ostalo. Hrana nije skuplja, jer sam samo izuzela meso. Začini jesu skupi ali  imam ih dugo. Kad ne mogu – ne kupim, nisu neophodni, samo što si ugađam. Njih stavim i u druga jela.

Kuhanje je u stvari isto, osjetilo okusa je jače. Dobro se osjećam, bolje. Vidim da nemam problema na koje se žale poneki mesojedi. A sad, ne znam da li bi ih imala i inače, jer nisam ni postala vegetarijanka zbog zdravstvenih tegoba. U kući nije bio veliki problem zbog moje odluke, ali se ponekad prigovorilo, jer što ljudima nije jasno teže prihvaćaju u vidu promjene. Prestalo je, sad je svima normalno i poštuju to. Većinom kod kuhanja povrća volim kemijati začinima da bude fino, ne stavljam meso u samo jelo, pripremim ga posebno, jer i ja poštujem njihov izbor, iako mi nije milo pripremati ga.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP