Prati nas

Nema predaje

Izlaz u čaši

Tri priče o alkoholizmu: Stariji piju iz navike ili usamljenosti

Uz čašicu se nazdravlja toke rođenom djetetu, uz čašicu se oprašta od dragog pokojnika. Alkohol je društveno prihvatljiv i zato je prave razmjere alkoholizma teško utvrditi. I sve više starijih osoba pije, a ako to ne čine iz navike ili zbog društva, onda u alkoholu utapaju svoju usamljenost.

Objavljeno

|

Kako prestati piti?
foto: Pixabay

Ni jedna priča o alkoholizmu nije lijepa i rijetko koja ima sretan završetak. U pričama o alkoholizmu žrtve su svi – bračni partneri alkoholičara, djeca, obitelj, prijatelji, pa i sam alkoholičar.

Tri priče o alkoholizmu

Moj muž je puno pio. To je oduvijek tako. Znala sam ja da on pije, a ja sam, kad sam se udavala za njega, mislila da će to prestati. Njega je zapravo u alkoholičara pretvorila njegova obitelj. Rodio se kao peto dijete: prvi sin nakon četiri kćeri u kući bogatog vlasnika pilane. Oduvijek su ga nutkali, još kao i malog. Ponekad bi pio više, ponekad manje, ali čaša ili flaša su uvijek bile uz njega. Nakon rođenja djece postao je i nasilan. Uglavnom su to bile uvrede, rijetko kad bi me udario. No kad su djeca odrasla i odselila, često bi me znao udariti. I to uvijek kad bi bio pijan. Kad bi se otrijeznio, bilo bi mu žao pa bi mi se ispričavao. No kad bi bio pijan, bolje je bilo ne stati mu na put.

Ponekad je bilo tako grozno da sam morala otići od kuće. Jednom sam se sklonila kod susjede, a jednom su mi djeca čak iznajmila malu garsonijeru u Zagrebu blizu njih. Onda je zvao i molio me da se vratim. Rekao je da će se promijeniti. I stvarno se promijenio ali to nije dugo trajao. Opet se jedne večeri vratio kući pijan i istukao me. Otišla sam kod susjede i zvala policiju, ali oni vam tu ne mogu baš puno napraviti. Morao bi me baš jako istući da završim u bolnici pa da oni mogu reagirati. Muž je umro prošle godine od ciroze jetre. Mislila sam da će mi laknuti nakon njegove smrti ali nije mi lakše. Žao mi je što nikada nismo mogli normalno živjeti, a sada, kad njega više nema, znam da se to više nikada neće dogoditi. Dragica (56), Daruvar

Kad god bi me tata nekuda vodio, uvijek smo završili u birtiji. Išli bi u kino, a on bi otišao nešto popiti i prije i poslije filma. Ponekad bi negdje krenuli, usput svratili do birtije pa tamo i ostali. Kad sam bio jako mali nisam na to obraćao pozornost jer mi je to bilo normalno. No kad sam malo narastao, shvatio sam da samo moj tata toliko puno pije i da samo ja provodim puno vremena po raznim gostionama. Sjećam se da me jednom pokupio poslije škole i odveo u birtiju. On je s društvom pio na šanku, a meni je rekao da za stolom pišem zadaću. Na kraju je mama došla po nas. Mene je odvela kući, a on se nije dao nego je ostao do fajrunta.

Ja i moje dvije sestre često smo znale ići i tražiti ga po mjestu. Zapravo, nije to bilo baš neko traženje jer smo točno znali gdje ćemo ga naći – za nekim šankom. Mama ga je jednom uspjela nagovoriti da se ide liječiti i stvarno je otišao u Zagreb u Vinogradsku bolnicu jer mu je zaprijetila da će otići od njega i odvesti mene i sestre. Tih par mjeseci što nije pio su bili odlični, no to nažalost nije dugo trajalo. Opet je počeo piti. Mama je prije nekoliko godina umrla od raka, a ja i sestre smo odselili. Tata još uvijek živi u Novskoj i ne trijezni se. Ne znam koliko će još tako izdržati. Tomislav (36), Novska

Mama je počela piti kad je tata obolio. Dobio je moždani udar i ostao nepokretan pa ga je ona pazila. To je bilo stvarno strašno. Morala ga je hraniti i kupati i presvlačiti. Kao malo dijete. To je trajalo sedam godina. Pretpostavljam da je mama zato počela piti, no to je skrivala od nas. Sestra i ja smo primijetile da se nešto čudno događa kad bismo je zvali, a ona se nije javljala i poslije nam rekla da je spavala. Kad bi joj došli u posjet, znala je biti neobično vesela i petljao joj se jezik. Onda ju je sestra pitala je li nešto popila, no ona je kao iz topa odgovorila da nije. A vidjelo se na njoj da je pod gasom. Sestra je pretražila čitavu kuću i pobacala sav alkohol koji je pronašla, a kad je sljedeći put došla našla je bocu vina u košari s vešem za pranje. Kad je nakon sedam godina tata umro, i mama je ubrzo otišla za njim. Sahranili smo mamu i tatu iste godine. Mihaela (55), Zagreb

Alkohol je društveno prihvatljiv i u tome je problem

Koliki je točan broj alkoholičara u Hrvatskoj, nitko ne može sa sigurnošću reći. Barata se brojkom od oko 300.000, no pretpostavlja se da je stvarna brojka i puno veća od toga. Problem je i to što nema registra ovisnika o alkoholu pa dok registar registriranih ovisnika o drogama postoji, registar alkoholičara ne postoji iako ga je stručnjak svjetskoga glasa, prof. dr. Vladimir Hudolin, pokušao pokrenuti još 1965. godine.


Problem je i u tome što je alkohol društveno prihvatljiv. Dapače, vezan je uz mnoge običaje i tradicije pa nerijetko osobe koje imaju problem s prekomjernim pijenjem prođu nezapaženo jer piju – svi. A baš je društveno pijenje, kao i konzumacija alkohola da bi se ublažila neka stresna stanja ili psihičke tegobe, najčešći razlog zašto ljudi posežu za čašicom.

Alkohol uzrokuje niz bolesti

U kojoj god da se dobi javio, alkoholizam je velik problem. No posebno su osjetljive osobe starije dobi jer njihovo tijelo više nije u stanju procesuirati alkohol tako učinkovito kao mlađe. Alkoholizam je bolest koja razara gotovo sve organe pri čemu najviše stradavaju jetra, gušterača i želudac. Pijenje previše alkohola, kroz duži vremenski period, može dovesti i do nastanka nekih vrsta raka (usta, grla, jednjaka, jetre, dojke, debelog crijeva), oštećenja mozga te pogoršavanja stanja poput osteoporoze, dijabetese, visokog krvnog tlaka i čira na želucu. Učestalo konzumiranje alkohola u većim količinama djeluje posebno negativno na srce i krvne žile te povećava rizik za razvoj kardiovaskularnih bolesti. Istraživanja su pokazala da su krvne žile alkoholičara u prosjeku deset godina starije od biološke starosti te osobe.

Zašto stari piju?

Ako učestalo pijenje alkohola nije navika koju imaju iz mladosti, starije osobe piju kako bi ublažile neki šokantan ili tragičan događaj poput smrti bliske osobe ili zbog depresije i usamljenosti. Upravo ovo potonje, prava je epidemija među starijom populacijom. Odlazak u mirovinu znači i prestanak svakodnevnog druženja s kolegama, osamostaljivanje djece i njihov odlazak iz roditeljskog doma znači i praznu kuću, a smrt bračnog druga znači kraj veze koje je u mnogo slučajeva trajala veći dio života. Tu su onda još bolesti te besparica koje, svaka na svoj način, onemogućuju kretanje i druženje s ljudima.

Ima li pomoći?

Ako osoba sama primijeti da ima problem s alkoholom i odluči poduzeti nešto u vezi s time, to je već pola obavljenog posla. No najčešće se takve stvari ne događaju već problema s alkoholom prve postanu svjesne osobe iz alkoholičarove okoline. Ponekad može pomoći otvoren razgovor i davanje do znanja da osoba nije sama te da se ima kome obratiti. No češće takva intervencija neće uroditi plodom. Ustanovite li da netko u vašoj okolini ima problem s alkoholom, najbolje je kontaktirati stručnjaka (liječnika opće prakse, psihologa ili psihijatra) koji može pomoći savjetom o tome kako pristupiti osobi koja ima problem, a da to ne rezultira njezinim zatvaranjem i odbijanjem pomoći.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Osobe starije dobi često su na meti teleoperatera. Na što točno treba paziti?

Osobe starije životne dobi su posebno osjetljiva skupina, baš zbog svoje dobi ili zbog svojeg zdravstvenog stanja i kao takve su lakša meta trgovcima i podložniji njihovoj sugestiji. To trgovci, naravno znaju i to koriste kako bi sklopili jedan ugovor više.

Objavljeno

|

“Da, imamo i mobitele i internet i televiziju. Meni je internet jako važan, ali supruzi je važnija televizija. Prije smo imali paket koji je uključivao i fiksni telefon, ali sad smo se toga riješili jer fiksnu liniju, zapravo, ne koristimo”, kaže nam gospodin Vjekoslav (83), umirovljenik iz Zagreba.

“Uvijek smo doma imali fiksni telefon. Pa iz moje perspektive – a ja imam već puno godina – fiksni telefon je osnova, a tek onda ide sve ostalo. No danas se to promijenilo i djeca su nas nagovorila da otkažemo fiksni telefon kako bi si smanjili račune. Stvarno, fiksni telefon nismo ni koristili, ali navika je to”, priča dalje Vjekoslav.


“Ja se služim internetom. Imam laptop i tablet. Ma da vam pravo kažem, ne znam kako je to sve spojeno. Djeca su nam to sredila, preuzela čak i plaćanje tako da mi nemamo brige. No prije smo imali dosta problema da objasnimo teleoperaterima što zapravo želimo. Znate, ta njihova tehnička podrška, to je sve za puno mlađe. Kad ih nešto hoćeš pitati, ne znaš ni kako bi formulirao pitanje, a i to što ti oni kažu teško je razumjeti. Oni svi misle da smo mi tehnički obrazovani i odmah pretpostavljaju da je i nama jasno ono što je njima jasno. A starijima se teško u tome svemu snaći”, žali se Vjekoslav.

“Mi osobno nismo imali neka baš jako neugodna iskustva, ali naši neki rođaci jesu. Moju sestričnu, koja ima isto oko 80 godina i već se pomalo gubi, nazvali su i ponudili joj koješta, nekakav skupi paket s puno interneta i puno TV programa koje ona i ne gleda. A što ona, jadna, zna. Pristala je na sve pa se poslije šokirala kad je stigao račun. Onda su se uplela njena djeca i taj ugovor preinačila. Mislim da nije u redu da telekomi zovu starije i nude im stvari za koje unaprijed mogu znati da im ne trebaju. To je lov u mutnome. Pa ako ćeš na umirovljenicima zarađivati, to je stvarno grozno”, kaže Vjekoslav.

Doista, puno je takvih priča: da su telekomi umirovljenicima prodavali skupe i njima nepotrebna usluge, da je bio problem raskinuti ugovor, da su im za neplaćene račune sjedali ovrhama na račune, da posebne tarife za umirovljenike na kraju nisu bile to što su trebale biti. Koje su najčešće zamke i na što treba posebno paziti, pitali smo Dunju Maletić, pravnu savjetnicu iz područja zaštite potrošača.

Dunja Mak (foto: privatni album)

Koliko su česti prigovori na teleoperatere?

U Hrvatskoj nažalost ne postoje više savjetovališta za potrošače. No, do kraja 2018. dok je postojalo osječko savjetovalište u kojem sam ja radila, dobivali smo i do 6.000 pritužbi godišnje. Među tim pritužbama bilo je i jako puno osoba starije životne dobi koje su se žalile na sve vrste proizvoda i usluga. Najveći broj pritužbi, odmah nakon trgovine, odnosio se upravo na teleoperatere.

Što je najčešće bio problem?

Problem je najčešće bio zavaravajuća poslovna praksa. Osobe starije životne dobi ne sklapaju toliko često ugovore putem interneta, nego najčešće dolaze u poslovnicu operatera zbog čega su, zapravo, manje zaštićene. Naime, kad se ugovor sklopi u poslovnici, ne vrijedi onaj period od 14 dana za žalbu kao u slučaju sklapanja ugovora na daljinu, odnosno ugovora sklopljenih preko interneta i telefona. Znalo se dogoditi da djelatnici osobe u poslovnici nagovore na uslugu koja im nije potrebna, a ovi tek kasnije kad pročitaju ugovor ili kad im počnu stizati računi, shvate da to nije to što su željeli.

Recimo, obećano im je da će račun biti, na primjer, 100 kuna, a bio je veći. Tu onda ne mogu više odreagirati, a bude jako teško naknadno dokazati da je njima djelatnik teleoperatera obećao jednu uslugu, a ispostavio drugu. E sada, važno je reći da je u takvim slučajevima dio odgovornosti i na tim starijim osobama koje nisu detaljno čitale ugovor koji se daje na potpis.

Često nam se događalo da nam starija osoba donese ugovor na uvid i u njemu jasno piše o kojoj se usluzi radilo, ali osoba to nije pročitala. Istina, često su to bila sitna slova, ali ipak treba čitati. Osobe starije životne dobi su posebno osjetljiva skupina, baš zbog svoje dobi ili zbog svojeg zdravstvenog stanja i kao takve su lakša meta trgovcima i podložniji njihovoj sugestiji. To trgovci, naravno, znaju i to koriste kako bi sklopili jedan ugovor više.

Osobe starije životne dobi česta su meta raznih telefonskih poziva i nuđenja raznih usluga. Na što treba naročito paziti kad su u pitanju takvi pozivi? 

Točno, zna se da su osobe starije životne dobi češće na meti telefonskih poziva i to se onda smatra ugovorom sklopljenim na daljinu. Novost je kod takvih ugovora da od 1. kolovoza teleoperater mora korisniku poslati obavijest o takvom ugovoru, odnosno o onome što je dogovoreno preko telefona, a KORISNIK MORA DATI SVOJE PISANO ODOBRENJE da se taj ugovor i provede.

Još jednom apeliram na sve korisnike: treba čitati ugovor! I kada smo s nekim razgovarali na telefon, treba nam na kućnu adresu doći obavijest o tom razgovoru i o tome što se sklapa, sve što dođe na kućnu adresu treba dobro proučiti, vidjeti o čemu se radi te onda, da bi taj ugovor doista i bio sklopljen, pisana potvrda se šalje nazad i njome se zapravo potvrđuje da doista želimo uslugu dogovorenu preko telefona. Evo to je taj novi aspekt zahvaljujući kojemu su potrošači ipak malo zaštićeniji nego prije. Naime, bilo je jako puno slučajeva da je preko telefona dogovoreno jedno, a onda je isporučena usluga bila drugačija i bilo je vrlo teško dokazati što je dogovoreno i kako je tekao razgovor.

I prije je postojala odredba da teleoperater mora korisniku poslati obavijest o ugovoru, no sada postoji i taj dodatak da korisnik mora pismenim putem na tu obavijest i odgovoriti te tako potvrditi dogovor. Ako korisnik u roku od 14 dana ne bi odreagirao, ugovor bi se smatrao sklopljenim. I onda se tu opet događalo da korisnik ne pročita ugovor detaljno i propusti taj rok od 14 dana i tada se tu više ništa ne može.

Imamo li problem s nekim teleoperaterom, što nam je činiti?

Bilo koji problem da se dogodi s teleoperaterom, stvar nikada ne treba rješavati usmenim putem već uvijek pisanim. Ono što treba napraviti je uputiti pisani prigovor. Što god da je u pitanju, prigovor mora ići pisanim putem. Osobe starije životne dobi često nemaju svoju e-mail adresu, a teleoperater neće uvažiti prigovor ako je poslan s neke druge e-mail adrese, recimo adrese osobe koja pomaže starijoj osobi. U takvim je slučajevima rješenje je da osoba napiše na papiru prigovor i pošalje ga poštom. Znači, uvijek postoji neka poštanska adresa, netko može pomoći starijoj osobi napisati taj prigovor, i onda ga poslati fizički, poštom, s njihovim imenom i potpisom. Teleoperater u tom slučaju mora odgovoriti na prigovor u roku od 15 dana i na taj način se puno brže i efikasnije rješavaju problemi s tvrtkama nego kad se unedogled zove i kad teleoperateri mogu odgovor i rješavanje problema prolongirati. Postoji i tijelo koje to kontrolira, imamo drugostupanjsko Povjerenstvo za reklamacije potrošača koje kontrolira telekomunikacijske tvrtke. U tom povjerenstvu su udruge za zaštitu potrošača. Ako povjerenstvo donese negativnu odluku, sljedeće tijelo je HAKOM koji vrlo često sporove rješava u korist potrošača. Tako da sve reklamacije treba raditi pisanim putem. Može se to obaviti i u poslovnici, ali tada kupac treba dobiti potvrdu o uloženom prigovoru s točnim datumom i potpisom odgovorne osobe. Od tog datuma teče rok od 15 dana da tvrtka odgovori.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP