Prati nas

Mozaik

Samo izgovori

12 savršenih izlika za sve prigode

Između ideje da bismo nešto trebali obaviti i uspješno obavljenog zadatka često se ispriječe izlike. To su opravdanja koja nas koče i priječe nam da se razvijamo onako kako bismo željeli i trebali. Mnoge izlike nemaju nikakvog opravdanja.

Objavljeno

|

foto: Pixabay

Jeste li jedna od onih osoba koja stalno smišlja izlike da nešto ne učini? Benjamin Franklin je jednom rekao: “Ne poznajem osobu koja je dobra u smišljanju izlika, a koja je jednako tako dobra u bilo čemu drugome”.

Kad u svakodnevnom životu odustanete od izlika, otvarate vrata nevjerojatnim događajima. Upravo oni koji koriste minimum izlika, maksimalno će utjecati na svoj život. Oni razumiju da izlike nisu put ka ostvarenju zamisli. Neproduktivni ljudi imaju izlike za sve. Izlike su razlozi koje izmišljamo kako bismo opravdali svoje ponašanje ili kako bismo zanemarili neku određenu aktivnost.


Evo nekih od najčešćih izlika koje je prikupila Jo-Anne Lema, utemeljiteljica i autorica portala After Fifty Living. Provjerite odnosi li se što od navedenog i na vas.

To nije moj posao!

Doista produktivni ljudi ne mare za granice pojedinog zadatka, pogotovo ako imaju priliku iskusiti ili naučiti nešto novo. Oni rade ono što je potrebno da se zadatak izvrši, a svoju ulogu u svemu analiziraju kasnije. Ili nikada.

Ja sam prestar…

Žene i muškarci svih dobi postigli su sjajne stvari. Prema tome, nikad niste prestari ili premladi da pokušate ostvariti svoje želje i ciljeve. Možda u nekim trenucima to bude malo teže što znači da ćete morati uložiti više truda, no godine su doista samo broj i ne trebate im dopustiti da vas ograničavaju.

Nemam ‘ono nešto’ da obavim taj posao

Odlučite li nešto obaviti, gotovo uvijek će vam nešto nedostajati, situacija nikad neće biti savršena. No ako si uporno ponavljate da nešto ne možete, to će postati istina. Naravno, vrijedi i obrnuto.

Moram to još malo isplanirati

Neki ljude vole planirati. Štoviše, planiranje vole i više od samog obavljanja nekog posla. No iako je priprema pola obavljenog posla, ne dopustite sebi da se zapetljate u planiranje toliko da vam ne preostane ni energije ni vremena za stvarno obavljanje zadatka.

Nisam dovoljno pametan za to

“Nisam dovoljno dobar” je univerzalna izlika za bilo što. Naravno, može imati različite oblike poput “nisam spreman” ili “nisam se pripremio”, no u osnovi, to je isto. Nisam dovoljno pametan da pokrenem posao, nisam dovoljno dobar da se prijavim na natječaj, nisam spreman da je pozovem na piće… varijacije na temu su neiscrpne.

Ne znam kako se to radi

Vi sami ste odgovorni za vlastito obrazovanje, bez obzira na to koliko godina imate. Ako nešto i ne znate – naučite! Danas je to, zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, lakše nego ikad prije. Uključite računalo i u Google upišite: Kako se sadi cvijeće, Kako se žbuka zid, Kako se na portugalskom kaže…

Previše sam zaokupljen s X da bi radio Y

Iako je prezaposlenost često normalna, to ponekad može značiti da ne znate pravilno rasporediti svoje vrijeme. Ako vam ova izlika prijeđe u naviku, nikada ništa nećete stići obaviti.

To je rad u nastajanju

Prema Urbanom rječniku, “rad u nastajanju” označava “nešto što se progresivno modificira i popravlja s vremenom”. No najčešće to ipak znači da se stvari odvijaju puno sporije nego bi trebale. No ako se napredak toliko upori da se čini kao da ga i nema, hitno treba nešto mijenjati.

Ja sam jednostavno takav

Nastavak ovo ga je “ja tu ne mogu ništa promijeniti” ili “tu nema pomoći”. Drugim riječima to znači “nemam motivacije da bilo što poduzmem”. Ovo je tipična izlika koja koči osobni razvoj i koja je česta kod onih koji previše jedu ili piju, ili se premalo kreću, čitaju ili putuju.

Ne znam prave ljude

Doista, nepoznavanje pravih ljudi može jako otežati postizanje nekog cilja. Međutim, ti pravi ljudi možda uopće ne znaju da ste vi prava osoba. Za početak, upoznajte ih pa ćete vidjeti što će se dogoditi.

Nemam dopuštenje

Ovo je u redu ako se radi o nekom važnom zadatku unutar korporativnog svijeta. No potpuno je besmisleno ako se radi o nekoj osobnoj stvari za koju ne trebate ničiju dozvolu. To što neka susjeda ili poznanica misli da nešto ne bi trebalo napraviti, zapravo vas uopće ne obvezuje.

Drugi su mi rekli da to neće ići

Tražiti nečije mišljenje je u redu. No ako vas tuđe mišljenje konstantno ograničava, tada biste trebali razmisliti je li vam ono doista potrebno.

.

Mozaik

Godinu dana nakon katastrofe: U Černobilu se osjeća život, radnici su sjajno plaćeni

Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima.

Objavljeno

|

Autor

O černobilskoj nesreći i nastavku rada atomske centrale, tj. dva njena reaktora, napisano je mnogo novinskih tekstova. U njima su stručnjaci iznijeli svoja gledišta o tome zašto je do katastrofe došlo. Ipak, mnogo je toga ostalo tajnovito i neobjašnjeno. U tim tekstovima nije bilo izjava onih koji su bili neposredno uz reaktore i koji danas tamo rade.

Zahvaljujući angažmanu Vjesnikova dopisnika iz Moskve, Branka Vlahovića – Studio objavljuje ekskluzivnu reportažu koju su za nas napisali novinari moskovskog radija, Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski. Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame… Priču objavljenu 1987. godine prenosimo u cijelosti.


Prvi susret s Černobilom zaista je šokantan. Čovjek se osjeća kao u nekom krajoliku iz znanstvene fantastike. Kamo se god okrene vidi neke čudne znakove. Velikim slovima ispisano je: „Opasno – radijacija“. Malo dalje od tog znaka, opet natpis: „Oprezno, zemlja je kontaminirana!“

U zgradi u kojoj je smještena državna komisija, koja rukovodi radovima na saniranju posljedica černobilske katastrofe, dočekuje nas Aleksandar Kovaljenko. On je načelnik odjela za informiranje. Nitko ne bi pomislio da je taj četrdesetogodišnjak “zaradio” čak 25 rendgena. On je prije bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale.

Černobil je udaljen od centrale petnaestak kilometara. Kao što je poznato, svi su stanovnici Černobila evakuirani. Ipak, u Černobilu se osjeća život. Na ulicama je mnogo automobila i različitih strojeva, ljudi se kreću na sve strane, tu su građevinari i radnici ostalih struka, kao i vojne osobe. Svi su oni privremeni stanovnici Černobila. Živjet će ovdje mjesec ili, najviše, dva.

Cestom do atomske centrale kreću se teška vozila. Prolazimo kroz pusta sela. Već cijelu godinu u tim kućama nema domaćina. Kada će se u njih vratiti ljudi? Možda će potkraj slijedećeg stoljeća na ta mjesta dovoditi ekskurzije da bi turistima pokazali kako su izgledala ukrajinska sela u prošlom stoljeću.

Petnaestak kilometara do atomske centrale prešli smo automobilom za pola sata. Što smo se više približavali odredištu, nailazili smo na sve više dalekovoda. Od listopada prošle godine, oni ponovno prenose struju. Prva dva energo-bloka opet rade, osiguravaju struju za potrebe dva milijuna stanovnika.

Stručnjak na krovu

Stigli smo do atomske centrale. Sve su zgrade bijelo-plave, jedino je na kraju – crni sarkofag. „Danas nema apsolutno nikakvog negativnog utjecaja na okolinu, zahvaljujući sarkofagu. Dakle, on ne dopušta da iz oštećenog reaktora izlazi radioaktivna prašina“, priča nam Vladimir Ščerbina, glavni stručnjak za osiguranje od radijacije. Dva dana prije našeg dolaska u Černobil, Ščerbina se popeo na krov sarkofaga i po njemu se “prošetao”. Dakako, popeo se na krov sarkofaga ne zato što je to poželio, nego da provjeri kakvo je stanje.

„Doza radijacije koju sam dobio za vrijeme šetnje po krovu u postocima iznosi 20 posto ili petinu od količine koju može dobiti radnik zaposlen u atomskoj centrali u toku jedne godine“, kaže Ščerbina.

„Odakle ta radijacija, ako je sarkofag potpuno siguran?“ pitamo Ščerbinu. Kaže nam da još nije dokraja provedena deratizacija krova atomske centrale. Sada se radi na “čišćenju” krova susjednog, trećeg reaktora.

Ščerbina kategorički tvrdi da je sa sarkofagom sve u najboljem redu, i da će se zagađenost još više smanjiti kad se očisti krov trećeg reaktora. Na tim se poslovima sada radi. Također se mora posjeći obližnja šuma i očistiti zemlja oko centrale, jer je ona zagađena. No, prije nego što se bude posjekla šuma i skinuo sloj zemlje, moraju se iskopati veliki “grobovi” gdje će se zakopati zagađeno tlo i drveće. Tamo će se zakopati i tehnika koja je korištena u saniranju nesreće.

Trenutno u černobilskoj atomskoj centrali radi oko tri i pol tisuće radnika. Velika većina njih je radila i prije u toj atomskoj centrali. Radi se po pola mjeseca. Dok jedna grupa radi petnaest dana, druga se polovina odmara sa svojim obiteljima u Kijevu.

Dok rade, energetičari žive u selu Zeleni mis (mis – u prijevodu greben). Selo je udaljeno tridesetak kilometara od atomske centrale. I ovdje je stroga kontrola. Prije svega, nitko od nezaposlenih ne može doći bez dozvole u tu zelenu enklavu. I oni koji imaju propusnicu za ulazak u selo energetičara moraju proći dozimetrijsku kontrolu.

Kad smo tamo stigli, dočekali su nas dozimetristi i pregledali od glave do nogu. Upalila se zelena lampica – sve je u redu! Oni kod kojih je prilikom pregleda upalila crvena lampica, morali su se očistiti od radijacije.

Noć otkrila isijavanje

Inače, selo su sagradili Finci. To su dvokatne kuće. Sobe su zaista komforne. Svaka ima televizor u boji, radio, lijep namještaj. U selu je i poliklinika, rehabilitacioni centar. Sve je besplatno. Bili smo u restoranu. Svatko uzima hrane koliko želi, a ona je vrlo ukusna. Mnogo je povrća. Obavezan je i desert. Dobiva se i čokolada.

U selu energetičara susreli smo i razgovarali s Vladimirom Mihajljukom. On je bravar i radi u pogonu energo-blokova. Trideset i četiri su mu godine, i već devet godina radi u černobilskoj atomskoj centrali. Njegovo kazivanje mnogo govori o tome kako su reagirali stanovnici toga kraja kad su saznali za nesreću u atomskoj centrali.

„Bio je petak, kraj radnog tjedna. Pripremao sam se da s obitelji odem na daču kako bih popravio krov. Kasno uvečer, najmlađi me sin zamolio da mu prije spavanja ispričam bajku. Zajedno smo se uspavali. Usred noći probudila me supruga. Rekla mi je: ‘Ustani! Nešto se dogodilo u centrali!’ Naš je stan na devetom katu i s prozora se vidi četvrti energo-blok. Dobro sam vidio dim i manji plamen. Nisam ni pomislio da je oštećen reaktor. Žena se bila probudila od udara koji je bio sličan potresu“, priča Vladimir Mihajljuk.

„Čule su se sirene vatrogasnih kola i Hitne pomoći. Sutradan, grad Pripjat živio je normalnim životom, kao da se katastrofa nije ni dogodila. Neki su otišli u vikendice, drugi da love ribu. Moj stariji sin krenuo je u školu“, priča Vladimir. „Sve je bilo uobičajeno, osim što je na ulicama bilo više milicije. Telefoni u atomskoj centrali nisu radili.“

„Toga dana, 26. travnja, letjelo je mnogo helikoptera nad atomskom centralom. No, u gradu nije bilo nikakave panike. Tek navečer sve je bilo potpuno jasno. I – vidljivo! Naime, danju – dok je bilo sunca – nije se ni moglo vidjeti isijavanje iz reaktora.“

„Noću sam dobro vidio sa svog prozora jaku svjetlost iz reaktora, kao neki komad rastaljenog metala. To je zračilo iz oštećenog reaktora“, nastavlja pričati Volođa. „Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima. Došla je vojska i milicija, te ispred svakog ulaza kontrolirala da netko nije ostao. Nas su evakuirali u selo Zrka.“

Mihajljuk je u svemu tome imao mnogo sreće. Naime, zbog rane na nozi koju je imao, dobio je upalu i vrlo visoku temperaturu, ali liječnici su ga uspjeli spasiti. Kasnije su sve obitelji dobile novčanu pomoć da kupe što im je potrebno za život.

„Glava obitelji, dakle – suprug, dobio je četiri tisuće rubalja, žena tri tisuće, a svaki ostali član obitelji po tisuću i pol rubalja. To je velik novac. No, trebalo se kućiti iz početka“, priča Vladimir.

Sada on kao majstor zarađuje 570 rubalja mjesečno. To je velika plaća, kad se zna da je u Sovjetskom Savezu prosječna plaća nešto manja od 200 rubalja. No, i kirurg ima plaću 200 rubalja, srednjoškolski profesor 140 rubalja. Dakle, Černobilci sada zarađuju više nego dvostruko.

Točno je da su zaposleni u Černobilu stimulirani bolje od ostalih, ali točno je i to da rade u mnogo težim uvjetima. Prije nego što smo otišli, postavili smo im pitanje koje svakoga od nas zanima: može li se nesreća ponovno dogoditi? Ne – kategorički su nam kazali sugovornici – gorka lekcija iz te velike nesreće zauvijek je naučena.

Mrtvi su snimatelji Lev Nikolajev i Aleksandar Krutov

Umrli su autori prvog dokumentarca o katastrofi u černobilskoj atomskoj centrali. Za tužnu vijest nije se još znalo kad je nedavno na našoj TV prikazan taj film u kojem smo čuli panične reakcije pilota koji je helikopterom nadlijetao mjesto nesreće. (Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski, Studio, svibanj 1987. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP