Prati nas

Mozaik

Samo izgovori

12 savršenih izlika za sve prigode

Između ideje da bismo nešto trebali obaviti i uspješno obavljenog zadatka često se ispriječe izlike. To su opravdanja koja nas koče i priječe nam da se razvijamo onako kako bismo željeli i trebali. Mnoge izlike nemaju nikakvog opravdanja.

Objavljeno

|

foto: Pixabay

Jeste li jedna od onih osoba koja stalno smišlja izlike da nešto ne učini? Benjamin Franklin je jednom rekao: “Ne poznajem osobu koja je dobra u smišljanju izlika, a koja je jednako tako dobra u bilo čemu drugome”.

Kad u svakodnevnom životu odustanete od izlika, otvarate vrata nevjerojatnim događajima. Upravo oni koji koriste minimum izlika, maksimalno će utjecati na svoj život. Oni razumiju da izlike nisu put ka ostvarenju zamisli. Neproduktivni ljudi imaju izlike za sve. Izlike su razlozi koje izmišljamo kako bismo opravdali svoje ponašanje ili kako bismo zanemarili neku određenu aktivnost.


Evo nekih od najčešćih izlika koje je prikupila Jo-Anne Lema, utemeljiteljica i autorica portala After Fifty Living. Provjerite odnosi li se što od navedenog i na vas.

To nije moj posao!

Doista produktivni ljudi ne mare za granice pojedinog zadatka, pogotovo ako imaju priliku iskusiti ili naučiti nešto novo. Oni rade ono što je potrebno da se zadatak izvrši, a svoju ulogu u svemu analiziraju kasnije. Ili nikada.

Ja sam prestar…

Žene i muškarci svih dobi postigli su sjajne stvari. Prema tome, nikad niste prestari ili premladi da pokušate ostvariti svoje želje i ciljeve. Možda u nekim trenucima to bude malo teže što znači da ćete morati uložiti više truda, no godine su doista samo broj i ne trebate im dopustiti da vas ograničavaju.

Nemam ‘ono nešto’ da obavim taj posao

Odlučite li nešto obaviti, gotovo uvijek će vam nešto nedostajati, situacija nikad neće biti savršena. No ako si uporno ponavljate da nešto ne možete, to će postati istina. Naravno, vrijedi i obrnuto.

Moram to još malo isplanirati

Neki ljude vole planirati. Štoviše, planiranje vole i više od samog obavljanja nekog posla. No iako je priprema pola obavljenog posla, ne dopustite sebi da se zapetljate u planiranje toliko da vam ne preostane ni energije ni vremena za stvarno obavljanje zadatka.

Nisam dovoljno pametan za to

“Nisam dovoljno dobar” je univerzalna izlika za bilo što. Naravno, može imati različite oblike poput “nisam spreman” ili “nisam se pripremio”, no u osnovi, to je isto. Nisam dovoljno pametan da pokrenem posao, nisam dovoljno dobar da se prijavim na natječaj, nisam spreman da je pozovem na piće… varijacije na temu su neiscrpne.

Ne znam kako se to radi

Vi sami ste odgovorni za vlastito obrazovanje, bez obzira na to koliko godina imate. Ako nešto i ne znate – naučite! Danas je to, zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, lakše nego ikad prije. Uključite računalo i u Google upišite: Kako se sadi cvijeće, Kako se žbuka zid, Kako se na portugalskom kaže…

Previše sam zaokupljen s X da bi radio Y

Iako je prezaposlenost često normalna, to ponekad može značiti da ne znate pravilno rasporediti svoje vrijeme. Ako vam ova izlika prijeđe u naviku, nikada ništa nećete stići obaviti.

To je rad u nastajanju

Prema Urbanom rječniku, “rad u nastajanju” označava “nešto što se progresivno modificira i popravlja s vremenom”. No najčešće to ipak znači da se stvari odvijaju puno sporije nego bi trebale. No ako se napredak toliko upori da se čini kao da ga i nema, hitno treba nešto mijenjati.

Ja sam jednostavno takav

Nastavak ovo ga je “ja tu ne mogu ništa promijeniti” ili “tu nema pomoći”. Drugim riječima to znači “nemam motivacije da bilo što poduzmem”. Ovo je tipična izlika koja koči osobni razvoj i koja je česta kod onih koji previše jedu ili piju, ili se premalo kreću, čitaju ili putuju.

Ne znam prave ljude

Doista, nepoznavanje pravih ljudi može jako otežati postizanje nekog cilja. Međutim, ti pravi ljudi možda uopće ne znaju da ste vi prava osoba. Za početak, upoznajte ih pa ćete vidjeti što će se dogoditi.

Nemam dopuštenje

Ovo je u redu ako se radi o nekom važnom zadatku unutar korporativnog svijeta. No potpuno je besmisleno ako se radi o nekoj osobnoj stvari za koju ne trebate ničiju dozvolu. To što neka susjeda ili poznanica misli da nešto ne bi trebalo napraviti, zapravo vas uopće ne obvezuje.

Drugi su mi rekli da to neće ići

Tražiti nečije mišljenje je u redu. No ako vas tuđe mišljenje konstantno ograničava, tada biste trebali razmisliti je li vam ono doista potrebno.

.

Mozaik

I kad se odmara, milicioner radi! Čudnovate zgode drugova u plavom

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti.

Objavljeno

|

Autor

“Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze…” Uvod je to o u priču o opasnom milicionerskom životu koju je 1971. godine objavila zagrebačka Arena. Prenosimo je u cijelosti.

Ovo nisu priče dramatičnih obrata, nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe, nasilje.


Ovdje nećemo govoriti o dramama što ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode, što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona, dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.

Profesionalnost i efikasnost

Milicioner zapravo u svakom trenutku mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne vidimo.

I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.

Milicioner Željko otporan je na golo žensko tijelo

A događa se zaista svašta. U Stanici milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.

Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile. “I znate što je učinila”, kaže nam dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. “Potpuno se svukla!”

Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu, pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano, kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.

Milicioner Mirko na meti Zagrepčana

Zagrebačkom milicioneru Mirku Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.

I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač – milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: “Držite ga”! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio: “Znamo mi takve ptičice, koji se izdaju za milicionere!”

Srećom, nisu ga tukli. Građani su pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna. Oni su se s “napadačom” rukovali. Građani su se začuđeno razišli.

Milicionar Sabid spasio je napušteno dijete

Mirkov i Željkov kolega iz milicijske Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana, dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i panično pobjegao.

Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti. Kasnije se sve objasnilo: roditelji su mališana napustili prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se otpacima.

Milicioner Stipe na tračnicama

U naš razgovor umiješali su se i milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio. Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i dalje nije micao.

Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.

Milicioner Rade proglašen ustašom!

A milicioner Rade Bogun iz Prijedora doživio je u zagrebačkoj “Nami” jednu tešku i zaista neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan – ustaša!

Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.

Milicioner Slobodan i lice s potjernice

Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.

Slobodan Vukasović, među drugovima, prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22 godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne reportažu nego – kako nam rekoše njegovi drugovi – čitavu knjigu. Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme odmora.

Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.

Inače Vukasovo iskustvo je toliko da je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja, u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.

Milicioner Anđelko je riješio sve predmet

Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve planira, dobro promišlja, točno određuje.

Kao početniku prošle godine povjerili su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način: u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!

Milicioner Dime bori se riječima

Naša dopisnica Ranka Čičak iz Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju kriminalci.

A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju! Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu, toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila. Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to znao.

I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.

Mnogo takvih slučajeva može Dime navesti. “Psihologija me zanima više od svega”, kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi, potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.

Dime je završio kurseve džudo-vještine, ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine: po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.

“I sad recite”, piše Ranka Čičak, “da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda i željezna vrata otvara”.

Eto, u ovom zapisu htjeli smo podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što ga režira prijestupnik.

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru: “I kad se odmara, pozornik milicioner je u službi.” (autori: Stipe Mijić, Ćamil Krehić, Ranka Čičak, Luka Horvat / Arena, 1971. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP