Prati nas

Mozaik

samo slušajte

Greška koju sam napravila sa svojom tugujućom prijateljicom

“Možda sam željela biti suosjećajna, barem na svjesnoj razini, no ono što sam zapravo učinila je da sam pažnju s njezine boli preusmjerila na sebe. Ona je željela govoriti o svojem ocu, o tome kakav je čovjek bio, kako bih ja mogla shvatiti koliko je velik njezin gubitak. No umjesto toga, zamolila sam je da prestane s tim i prisilila je da sluša moju priču o tome kako je moj tata nesretno poginuo.”

Objavljeno

|

Može li se umrijeti od tuge?
foto: Pixabay

Što reći osobi koja žaluje, koja je izgubila nekog dragog ili koja prolazi kroz neki težak period u životu. Svi želimo reći nešto što će pomoći, no istina je da često kažemo nešto što ima upravo suprotan učinak. Celeste Headlee, kolumnistica portala Huffington Post opisala je kako je od konverzacijskog narcisa postala suosjećajan slušatelj.

Moja dobra prijateljica izgubila je oca prije nekoliko godina. Pronašla sam je kako sjedi na klupi ispred zgrade u kojoj je radila. Nije se micala, samo je prazno zurila pred sebe. Bila je izvan sebe od boli, a ja nisam znala što da joj kažem. Tako je lako reći pogrešne stvari nekome tko žaluje i kome je teško. Počela sam joj prepričavati kako sam i ja odrasla bez oca jer se utopio kad mi je bilo samo devet mjeseci i kako sam uvijek bila tužna jer ga nisam stigla upoznati. Željela sam da shvati da u svojoj tuzi nije sama, da je još netko prošao kroz sve to i da razumijem kako se osjeća.


No nakon što sam joj sve to ispričala, moja se prijateljica trgnula i rekla: “U redu, Celeste, pobijedila si. Ti nikada nisi imala tatu, a ja sam sa svojim provela 30 godina. Tebi je bilo teže. Pretpostavljam da ne bih trebala biti previše uzrujana što mi je umro tata.”

Skamenila sam se kad sam to čula. Moja prva reakcija je bila da se branim. “Ne, ne, ne. Nisam tako mislila. Samo sam ti željela reći da znam kako se osjećaš.” Ona mi je odgovorila: “Ne, Celeste. Nemaš pojma kako se ja osjećam.”

Nije vrijeme za pričanje o sebi

Ustala je i otišla, a ja sam stajala tamo potpuno bespomoćna. Gledala sam je kako odlazi i osjećala se kao najveća glupača. Željela sam je utješiti, a umjesto toga učinila sam da se osjeća još gore. U tom trenutku, još uvijek sam mislila da me krivo shvatila. Mislila sam da je u osjetljivom stanju i da nije fer što se tako obrecnula na mene, a ja sam samo pokušavala pomoći.

No istina je da nije ona ništa krivo shvatila. Ona je možda i bolje od mene shvatila što se zbiva. Kad je počela sa mnom dijeliti svoje sirove emocije, meni je bilo nelagodno. Nisam znala što da kažem, pa sam se okrenula temi u kojoj je meni bilo ugodnije: meni samoj.

Možda sam željela biti suosjećajna, barem na svjesnoj razini, no ono što sam zapravo učinila je da sam pažnju s njezine boli preusmjerila na sebe. Ona je željela govoriti o svojem ocu, o tome kakav je čovjek bio, kako bih ja mogla shvatiti koliko je velik njezin gubitak. No umjesto toga, zamolila sam je da prestane s tim i prisilila je da sluša moju priču o tome kako je moj tata nesretno poginuo.

Češće je nego što mislimo

Od toga dana počela sam primjećivati ako često na nečiju priču o gubitku ili patnji  odgovaram pričom o vlastitom iskustvu. Kad bi mi moj sin pričao o nekoj svađi sa školskim kolegom, ja bih mu ispričala o svojoj svađi s nekom kolegicom s fakulteta. Kad je jedan kolega dobio otkaz, ja bih mu pričala o tome kako sam se prije par godina mučila da nađem posao.

No kad sam počela pridavati više pažnje tome kako ljudi reagiraju na moje priče i pokušaje da suosjećam s njima, shvatila sam da moji pokušaji da podijelim vlastito iskustvo nikad nisu prošli onako kako sam očekivala. Svi ti ljudi zapravo su samo trebali da ih saslušam i da prihvatim kroz što prolaze. Umjesto toga, prisilila sam ih da slušaju mene i prihvate moje iskustvo.

Potpuno je nesvjesno

Sociolog Charles Derber tu tendenciju da ubacimo svoju u tuđu priču naziva “konverzacijskim narcizmom”. To je zapravo želja da razgovor i fokus prebacimo na sebe i to se uglavnom događa nesvjesno.

Derber kaže da je konverzacijski narcizam “ključna manifestacija dominantne psihologije koja vapi za pažnjom i naročito je raširena u Americi. Pojavljuje se u neformalnim razgovorima među prijateljima, članovima obitelji i kolegama. Rasprostranjenost popularne literature o slušanju i etiketi upravljanja onima koji stalno govore o sebi sugerira njegovu sveprisutnost u svakodnevnom životu.”

Derber opisuje i dva oblika odgovora u konverzacijama:  oblik kojim prebacujemo pažnju na sebe i oblik u kojem pokazujemo podršku. Evo dva primjera:

Kada vam se netko požali da ima previše posla, a vi mu kažete da ne znate kamo ćete sa sobom, također od posla. Ispravno bi bilo tu osobu pitati što zapravo radi.

Ili kada vam netko kaže da treba nove cipele, a vi prebacite pozornost na sebe govoreći da i vi trebate nove cipele, jer vam se stare raspadaju. Umjesto toga, mogli biste pitati kakve cipele namjerava kupiti.

Umjesto priče o sebi, slušajte

Prebacivanje pažnje na sebe odaje konverzacijskog narcisa. Takvi ljudi svaki razgovor prebace na sebe, dok ljudi koji izražavaju podršku, potiču drugu osobu da im više govori o sebi i nastavi priču. U zadnje vrijeme pokušavam biti više podrška, a manje narcis. Pokušavam postavljati pitanja koja će potaknuti osobu da govori dalje. također, ulažem svjesni napor da više slušam, a manje govorim.

Nedavno sam vodila dug razgovor s prijateljicom koja se rastaje. Provele smo gotovo 40 minuta na telefonu, a ja gotovo da nisam progovorila niti riječi. na kraju razgovora mi je rekla: „Hvala ti za tvoj savjet. Stvarno si mi pomogla riješiti neke stvari.“

Istina je da joj zapravo nisam ponudila nikakav savjet. Jedino sam povremeno na nešto što je ona rekla odgovorila: “To zvuči teško. Žao mi je što ti se to događa.” Ona nije trebala moj savjet niti ikakve moje priče. Samo joj je trebao netko da je sasluša.

.

Stil i ljepota

Kako sam zavoljela second hand shopove

Bila sam iznenađena da se takva stvar može pronaći u dućanu s rabljenom odjećom, a još veći šok je uslijedio kad sam doznala cijenu. Naime, haljina koja bi u regularnoj trgovini stajala najmanje 700 kuna, u second handu je koštala tek 70 kuna.

Objavljeno

|

Otvorila sam jedan dan ormar i ustanovila da nemam što obući. Stigle su ljetne vrućine, a meni se dogodilo da mi je moja omiljena ljetna odjeća ili premala, ili poderana, ili mi više nije omiljena. To može značiti samo jedno: Vrijeme je za šoping! Otišla sam do najdraže trgovine i kupila dvoje hlača, suknju, tri košulje, šest majica, svileni šal i torbu. I sve to platila – 250 kuna!

Pitate se kako? Moj odgovor je – second hand shop.


Idete li u second hand shopove ili trgovine s rabljenom robom? Moram priznati da sam se ja dugo tome opirala. Ne znam. Bilo mi je nečeg odbojnog u nošenju stare odjeće koju je netko nosio prije mene. Činilo mi se da se tamo oblače samo ljudi s krajnjeg dna društvene ljestvice, a ja sam mislila da još uvijek financijski stojim dovoljno dobro da ne moram pribjegavati tako nečemu.

No onda sam na jednoj prijateljici primijetila fenomenalnu haljinu. Siva, do koljena, načinjena od nekakve svile i s jako zanimljivom kragnom. Pitala sam je gdje ju je kupila, a ona mi odgovorila: U second hand shopu!”

Bila sam iznenađena da se takva stvar može pronaći u dućanu s rabljenom odjećom, a još veći šok je uslijedio kad sam doznala cijenu. Naime, haljina koja bi u regularnoj trgovini stajala najmanje 700 kuna, u second handu je koštala tek 70 kuna.

“Ma ja ti se tamo stalno oblačim”, rekla mi je ta moja, inače uvijek vrlo dotjerana prijateljica. “Izbor je dosta dobar i stalno dolaze nove stvari. Istina, čovjek si treba dati malo truda i prekopati po stvarima, no gotovo uvijek se može naći nešto zanimljivo. A ono što je najvažnije, cijene su takve da doista ne moraš razmišljati možeš li si nešto priuštiti ili ne.”

Tako sam odlučila i ja trgovini rabljenom odjećom dati šansu. Nakon ove zadnje financijske krize, u našoj su državi procvjetale tri vrste lokala: kladionice, pekare i second hand shopovi. I dok od prvog dvoje baš i nema neke koristi, trgovine s rabljenom robom pokazale su se dosta interesantnima. Odabrala sam jedan takav dućan, uzela si vremena i krenula u potragu.

Dućan u koji sam došla bio je dosta prostran tako da roba nije bila nagruvana i nabacana već lijepo složena kao i u običnoj trgovini. Bio je radni dan prijepodne i u trgovini nije bila gužva. Bilo je tek nekoliko drugih kupaca, među kojima i dvije mlade, vrlo otkačeno odjevene cure koje sigurno nisu došle u second hand shop u potrazi za povoljnim cijenama, već za neobičnim komadima odjeće.

Odjeća je bila složena po vrsti: na jednom stalku traperice, na drugom hlače od drugih materijala, zatim suknje, pa onda debele veste, pa posebno majice od tanjih materija,a pa onda majice kratkih rukava i na kraju sportska odjeća. Razlika u odnosu na običnu trgovinu je u tome da od svakog komada odjeće imate samo jedan jedini primjerak umjesto da na stalku stoji deset istih haljina kao u običnom butiku.

Pregledala sam što se nudi i na kraju izabrala jednu sivu majicu od tanke vune s dugim rukavima. Platila sam je – sjećam se još i sada – 20 kuna. Tek kasnije ću ustanoviti da je to prilično visoka cijena za majicu iz second hand shopa. No važno je reći da mi je ta majica ubrzo postala omiljena jer paše na sve i sa svim se slaže. Samo joj dodate neki fora šal ili maramu, sve to skupa podignete dobrom torbom i obučeni ste za pet, a platili ste toliko da je cijenu nepotrebno i spominjati.

foto: Artem Beliaikin @belart84/Pexels

Second hand shopovi su mi ubrzo postali omiljene trgovine za nabavku odjeće jer se čovjek vrlo brzo navikne na to da o novcu ne mora razmišljati. Osim toga, ono što kupite u second handu, sasvim sigurno je jedinstveno i nećete istu halljinu pronaći na još pola grada. Otada svima savjetujem da kupuju rabljenu odjeću. S vremenom mi se iskristaliziralo i nekoliko najvažnijih razloga za to:

1. Cijena

Nema se tu što posebno reći. Dođeš u trgovinu, uzmeš baš sve što ti se svidi i platiš koliko bi u običnoj trgovini platio možda tek jedan komad odjeće. Dakle, što se cijene tiče, second hand shop jednostavno nema konkurenciju.

2. Izbor

Sigurno ste i vi ovo primijetili: kad je nešto u modi, onda svi butici imaju to isto. Kad su u modi uske traperice, onda svi butici nude uske traperice. Kad su u modi trapez traperice, onda svi butici nude trapez traperice. Ali ako želite kupiti trapez traperice onda kad su u modi uske, nemate nikakve šanse da ih nađete. Osim, naravno, u second hand shopu gdje istovremeno možete pronaći sve vrste odjeće neovisno o tome što se trenutno nosi.

3. I još jednom – izbor

Odjeća iz second hand shopa uglavnom dolazi izvana, pa je izbor doista širok. To je zapravo jedini način da u našoj zemlji kupite stvari koje nitko ne uvozi.

4. Zašto uopće bacati robu?

Na svijetu se svakoga dana baci ogromna količina savršeno dobre i upotrebljive garderobe. Takav odnos prema bilo kojem materijalnom dobru naprosto je neodrživ i ljudi će se prije ili kasnije morati suočiti s time. Recikliranje svega, pa tako i odjeće, morat će postati svakodnevni dio naših života ili ćemo svi skupa propasti.

5. Koliko zaista košta jeftina (nova) roba iz butika?

Za ovo svi znate ali se pravite da ne znate. Vašu novu haljinu iz poznatih butika napravila je neka sirota žena ili dijete u nekoj nerazvijenoj zemlji za što su bili plaćeni smiješno (ili bolje rečeno tragično) malo.

6. Je li to sve čisto?

Ukratko – da. Sva roba koja se nudi u second hand shopu kemijski je očišćena, no novi ćete komad odjeće ionako oprati prije nego ga prvi put obučete, bez obzira na to jeste li ga nabavili u trgovini rabljenom odjećom ili običnom butiku.

7. Ipak ima nekih ograničenja

Iako volim kupovati u second hand shopovima, ne kupujem isključivo ondje i ne kupujem baš sva artikle. Nikad, recimo, ne bih u trgovini rabljenom robom kupila cipele, donje rublje i kupaće kostime, no sa suknjama, majicama i šalovima nemam problema.

Također, nisam posve izbacila iz upotrebe obične butike pa rado kombiniram stvar iz second hand shopa s nekim skupljim komadom odjeće. I, vjerujte, nema boljeg osjećaja nego kad ti netko udijeli kompliment za to kako ste odjeveni i pritom posebno pohvali upravo najjeftiniji komad odjeće koji imate na sebi.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP