Prati nas

Mozaik

Turbo pogon

Katica (96) iz Zagreba oborila svjetski rekord dok je trčala za tramvajem

Nova svjetska rekorderka tvrdi da je osjetila čim je vidjela mjesto da je samo njezino i božje te da ga mora imati. Iz atletskog saveza poručili su da je možda oborila i rekord u skoku u dalj jer je s vrata odmah doskočila na jedino slobodno mjesto

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Babe u tramvaju
foto: Sfakianakis/Unsplash

Borba za slobodno mjesto u tramvaju ili autobusu ponekad iz umirovljenika izvuče nadljudske napore. Lakat pod rebra, vrh kišobrana u leđa ili rafalni udarci vrećicama ispod pojasa samo su neke od posljedica jurišanja penzionera na slobodna sjedala, piše satirički portal NewsBar.

Ti juriši na sjedala ponekad ostavljaju bez daha, a jutrošnji sprint zagrepčanke iz Adamoveca Katice oborio je svjetski rekord u sprintu na 100 metara. Vidjevši tramvaj koji je prolazio cestom, gospođa se namrštila kako bi skenirala ima li slobodnih mjesta, a onda je podigla obrve očito vidjevši jedno mjesto. Odgurnula je trudnicu i počela sprintati prema stanici brzinom koja nikad nije viđena, čak niti atletskim mitinzima.


Nova svjetska rekorderka tvrdi da je osjetila čim je vidjela mjesto da je samo njezino i božje te da ga mora imati. Iz atletskog saveza poručili su da je možda oborila i rekord u skoku u dalj jer je s vrata odmah doskočila na jedino slobodno mjesto.

.

Mozaik

Starost mudrost – što je zaista važno u životu?

Zastati na trenutak i čuti onog kraj sebe danas zna biti prava rijetkost. U strci često propustimo skupiti dragocjena zrnca koja u smiraj svojih života mnoge starije osobe rado podijele, čak i s potpunim neznancem na kvartovskoj klupici na jedan sasvim običan dan…

Vlatka Koren

Objavljeno

|

Autor

“Lijepa riječ i željezna vrata otvara”. Dobro je poznata uzrečica ako ste barem jednom bili u novinarskoj potrazi za pričom. A one su na svakom koraku, dovoljno je malo sluha i splet okolnosti za nabasati na pravog sugovornika.

Tog sunčanog utorka i nama se eto posrećilo, pa je gospodin Dobroslav Matić raspoloženo prekinuo čavrljanje u parkiću zbog intervjua na klupici. Trojica drugara složno su uprli prstom u svog “predsjednika” koji neće pobjeći od novinara. Oni su se malo izmakli od objektiva, no ostali dovoljno blizu da na popodnevnom suncu čuju što nam njihov prijatelj ima reći.


Dobroslavu su tek 84. I izvrsno se osjeća! Uzvraća tako na kompliment da se “odlično drži za svoje godine”. Nije nam zamjerio na toj čestoj predrasudi da se u trećoj životnoj dobi razgovori svode uglavnom na one o bolestima, a prizor ozarenog lica pojava rijetka poput lanjskog snijega. “Fala Bogu. čujte. To je on dao tako”, priča naš 84-godišnjak, rodom iz Bosne i Hercegovine. I odmah krene nabrajati što je to prema njegovoj isprobanoj formuli, tajna vitalnosti.

A tajna vitalnosti je…

“Ne pijem, ne pušim. Normalno živim. Ako ima društva, da čovjek sjedi i razgovara nešto pametno. A gluparije ne. U kafić sam eno ovdje išao, dalo mi je nešto u ono piće i jedva sam ostao živ! Morao sam na ispumpavanje u Dubravu. A to su sve ljudi naši. Lako je zlobu napravit, ali nije dobro to napravit čovjeku”, priča Dobroslav, dok sa strane do nas dopiru smijeh i upadice raspoloženih drugara.

Idući tren priča se pomalo uozbiljila. Pitamo gospodina Matića za obitelj, s kime živi. “Sam sam. Imam dva sina, bili su na ratištu sa 16 godina i 20 godina. I nemadu ništa. Oni su iz Ljubuškoga. Žena mi je umrla, ima već i deset godina. Nemam namjeru ni s kim neke probleme stvarat”, kaže zagledan u blisku budućnost. Jedan od drugara u šali mu dobacuje da “možda gospođa novinarka ima neku”.

Ne zanima to našeg sugovornika. O pokojnoj supruzi govori samo najbolje. “Dobra mi je bila. Slagali smo se lijepo. Danas sve radim sam”, kaže o mogućnosti da u jeseni života potraži srodnu dušu i podijeli samotne dane.

Zapravo, priznaje da je oduvijek živio i radio po onoj praktičnoj “uzdaj se u se i u svoje kljuse”, kako u poslu, tako i u privatnom životu. U ovim visokim godinama za potrage nije zainteresiran. Ne što je izbirljiv, jednostavno ne treba mu društvo tek tako, da čovjek ima žensko kraj sebe i na taj način s drugom osobom dočeka novi dan.

Ljubav u trećoj životnoj dobi?

Dakako, o ljubavi u poznim godinama češće od samih aktera javno govore stručnjaci – psiholozi, seksolozi dajući uvide na osnovu provedenih istraživanja i objavljenih studija. Kao ključne dobrobiti upuštanja u nove odnose nakon 60-ih i kasnije navode da su te romantične veze zrelije, otvorenije, da počivaju isključivo na emocijama, a ne na interesima zbog čega su u pravilu dugotrajnije od ljubavi u mlađim danima.

Svaka priča je, naravno, drugačija. No ako je vjerovati istraživanjima, prednosti zrelih godina i ljubavi u njima jest ta da smo općenito gledano mudriji nego u mladosti. Biramo mir umjesto istjerivanja maka na konac, dokazivanja da smo u pravu ili posve običnog vaganja tko koliko i na koji način doprinosi, u obavezama i konačnom zadovoljstvu zajedničkim životom. Većina ciljeva, snova i želja su ostvareni, ljudi znaju što hoće, s druge strane još i više što neće, pa je i prostor za ljubav jednostavniji, iskreniji i opušteniji.

“Ne znam ja, teško je to nać'”, razmišljanja je Dobroslav. Na to eno opet onaj komentator, marketinški spretno u priču dodaje još onu famoznu “ima on i dobru mirovinu”. Druga dvojica na to ponovo u smijeh, a naš junak, nimalo smeten zezanjem društva, veli snalazi se i sam.  

U mirovini je gospodin Matić već 20 godina. “Pa lijepo…dobro ste vi uživali u mirovini”, ne možemo ne primijetiti, istovremeno čestitajući i pomalo zavideći susjedu na klupici, iz ove današnje, zakonitostima globalizacije i tržišta diktirane perspektive. I odmah nam stiže nova pouka. Dobroslav je spremno dijeli s nama, za podsjetnik svima ostalima.

Ako nema ljubavi, nema ništa

“Uživam ja vazda. Da vam kažem jednu stvar. Ako čovjek nema smisla za život, možeš napravit objed kakav hoćeš, hranu i sve… Ali ako nema tu ljubavi, pa to nije ništa. Da vam kažem jednu stvar. Moja pokojna majka je nami nosila koru kruha iz Slavonskog Broda 1943. godine kad je bombardiran. Živjela je u Koraći 40 dana na otvorenom. I dovezla nam je to u Čapljinu. I nikad nije rekla ružnu riječ. A sad… danas samo psovka i prevara”, slikovito mjeri neka davna vremena naš sugovornik i ova moderna u kojoj i mladi i stari iz ruku svakodnevno najteže ispuštaju – mobitele.

Naš sugovornik ga ne nosi, može i bez njega, kaže. Dok je još radio tamo po Bosni i Hercegovini, inače po struci soboslikar, gospodin Dobroslav ju je prošao uzduž i poprijeko.

“Radio sam u Vogošću u poduzeću Tito. Tamo sam izučio zanat i živio. Okolicu Sarajeva, Bosna čitava, Banja Luka, Foča, Goražde…obišao sam sve. U Zagreb sam došao poslije rata. Ovdje imam dvije kćeri, a doli su mi djeca ovi muški”, dopunjava još obiteljske generalije.

Apel zagrebačkim vlastima: bunker u parku za drugi val

Kao i većina starijih sugrađana, i gospodin Matić u jeku novog zamaha pandemije COVID 19 nikuda ne ide bez maske. Lijepo vrijeme prije zadnjih kišnih dana iskoristio je za ritualno druženje s ekipom iz parkića u naselju Poljanice, pretresaju od velikih političkih tema, do onih svakodnevnih, životnih. Tako se na popisu gomile stvari koje bi njih četvorica promijenili i popravili, našao i prijedlog za gradske vlasti grada Zagreba.

“Gledajte vi ove tu klupe. Ovdje bi trebalo napravit’ nadstrešnicu neku, da se ljudi i po kiši mogu naći tu vani i popričati”, daje prijedlog gospodin Matić kad pitamo čime se zaokuplja tijekom dana.

U radu je spas

“Ljudi moradu nešto radit’. U radu je spas života. Bez rada pričat možeš kol’ko god hoćeš. Ako žena ne spremi objed za djecu i čovjeka, oni nemadu za sto’ sjest da valja. To je osnovni zakon ljudskog karaktera – poštivanje, red i rad”, navodi još jednu u nizu lekcija tipičnih za staru školu.

Vraćamo se još malo na COVID 19, posebna upozorenja kad je riječ o starijim osobama i apel zagrebačkoj gradskoj upravi. “Ovo ovdje za nas penzionere da malo klupe obnove, neko nešto malo bunkera da napravi ovdje. Da se more sjediti navečer i da ne moraš ić’ kući kad kiša padne. Gostione i lokali mene ne interesuju. Meni da rekne čovjek ‘evo ti sto kuna, idi sjedi tamo, ne, ne, ne. Ma kakvi”, govori gospodin Matić.

Dobrog zdravlja godini proizvodnje i koroni unatoč ne propušta za kraj još jednom usporediti, po njemu, ona zlatna vremena i ova čuda danas. “Gledajte. U ona stara vremena ljudi su se poštivali. I bili su pažljivi jedan prema drugom. Ako nije znao nešto, čovjek mu je pokazao. A danas je sve neka tehnička gluma. Imaju mobitel, imaju kompjutere. To je sve sotona i to dominira na planeti”, tako to vidi Dobroslav.

A zanimalo nas je najviše kako je naš umirovljenik proljetos doživio i proživio lockdown te što bi preporučio svojoj generaciji da lakše prebrode teškoće. “To će budućnost pokazat’. Ljudi ima naučnih koji to mogu riješit ili ne mogu. To je pitanje procesa, lijekova i obrt kapitala. Ja se ne bojim. Ja sam iš’o u dućan sam. Odem po to što trebam.”

I taman kad smo pomislili da će razgovor ugodni proći bez nje, eto politike u butigu.

“Vidite jednu stvar. Gledajući zemlje koje su uživale u kolonijalizmu, one su danas bijeda. Da li Engleska, Španija, Portugal, da li Amerika… jer to je prokleto. Ne’ko je plak’o u životu i mučio se, oni nisu. Od koga dolazi luksuz? Ne dolazi od sirotinje. Samo od ovih koji ne znaju šta će više. Pošten naš čovjek je iskorištavan stoljećima. I dan-danas. Kad sam bio dijete, u nas jest bio liječnik dr. Šefik Sadiković. Bio je Musliman. Nikakva sirotinja naša hrvatska koja je došla nikad ju nije vratio, nego je pomog’o kolko je mog’o. A on je studirao medicinu u Beču. Ali je bio ponizan i skroman. Imao je dvoje djece, liječnici su bili u Sarajevu, a jedan je bio u VMA u Beogradu. Njega je tamo sredilo… ni žene ni djece”, govori Dobroslav s knedlom u grlu.

Uz trunak globalne i riječ, dvije lokalpatriotske povijesti, s gospodinom Matićem opraštamo se ipak uz aktualnu temu – pandemiju. Pa da čujemo kako je podnio zatvaranje ovog proljeća.

‘Nije me strah, preživljavali su ljudi i gore stvari’

“Ne moram ja bit zatvoren! Izlazim van, naravno. Moraš izić’. Život čovjeka, čujte… Zavisi kakav kalem ima čovjek. Nee, nije mene strah korone. Bog će poslat poziv. Oprostite, al’ ja to ne mogu shvatit. Onda bogati ne bi nikad umirali, oni bi vazda živjeli. Ali nemere. Poziv dobiješ, nema to, da si sekretar ovome ili onome. Ti iđeš, e! Tako da ne bojim se ja ništa. Preživljavali su ljudi još gore stvari.”

Tom nas je mudrošću s kvartovske klupice ispratio naš 84-godišnji sugrađanin. Sitno zavideći na elanu poželjeli smo si pošteno i solidarno dobro zdravlje. Za ne daj Bog…  

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP