Prati nas

Život

Veliko srce

Otišla je Maritsa (90), baka koja je uz more čekala i hranila izbjegličku djecu

Sjedila bi satima, čak i za studenih dana, na klupi pored naših vrata. Nudila je hranu, presvlačila bebe, hranila djecu, tješila prestrašene majke i dijelila dekice koje je sama isplela.

Objavljeno

|

Tri bake s Lezbosa (screenshot: Ode To Lesvos/Youtube)

Grčka tuguje za Maritsom Mavrapidi koja je u srijedu umrla u dobi od 90 godina. Riječ je o jednoj od “tri bake s Lezbosa”. Maritsa je bila simbol solidarnost s izbjeglicama koje su izmučene pristizale na kopno nedaleko njene kuće. Zajedno s grupom otočana, bila je nominirana za Nobelovu nagradu za mir 2016. godine.

Nakon što su rijeke očajnika 2015. godine pristale uz Lezbos, novinari su je pitali zašto im pomaže. Odgovorila je jednostavnim protupitanjem: “Ako mogu nešto učiniti, zašto im ne bi pomogla?”



Od bake Maritse dirljivom se objavom na Facebooku oprostio humanitarac i liječnik iz adventističke misije Michael-John Von Hörsten. “Tužan sam jer sam saznao za smrt moje drage prijateljice Maritse, 90-godišnje bake iz sela Skala Sykamineas na grčkom Lezbosu.

Njena kuća bila je nekoliko metara od mora na jednom od najprometnijih pristajališta izbjegličkih brodova, odmah pored naše klinike. Sjedila bi satima, čak i za studenih dana, na klupi pored naših vrata. Nudila je hranu, presvlačila bebe, hranila djecu, tješila prestrašene majke i dijelila dekice koje je sama isplela.

Za nas je njena kuća postala utočište. Proveo sam sate i sate sjedeći na njenom trijemu među mačkama, gledajući fotografije njenog djetinjstva i roditelja koji su također bili izbjeglice, pijući čaj i jedući njene kekse s pekmezom od dunja. Nije znala ni riječi engleskog, a ja nisam znao grčki. Ali, bože, kako smo mi dobro razgovarali! Dragocjene su to uspomene.

Fotografija nje i ostale dvije gospođe, na kojima hrane djecu ispred naše klinike, obišla je svijet i rezultirala je nominacijom za Nobelovu nagradu.

Otišla je, ali pamtit ćemo njen blagi smijeh, tople ruke, bezuvjetnu velikodušnost i beskrajnu ljubav prema djeci. Usprkos svom tom kaosu, hvala ti Maritsa za to što si nam pokazala da je svijet još uvijek lijep. Počivaj u miru.“

.

Život

Višnja(50): Otišla sam zbog neimaštine, primitivizma, korupcije, nepotizma…

Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.

Objavljeno

|

Autor

50-godišnja Šibenčanka Višnja Drmić, majka triju kćeri, spakirala je kofere i s obitelji se preselila u Veliku Britaniju. Zašto je odlučila drugo poluvrijeme života započeti u stranoj zemlji, objasnila je za Slobodnu Dalmaciju.

„Tri godine smo izdržale, radila sam i tri posla, obiteljski i još dodatna dva, najstarija kćer je pomagala u obiteljskom biznisu, njih dvije su predano učile a ljeti radile, srednja čak i tijekom nastave na faksu i pri polaganju ispita je konobarila. Početkom četvrte, zadnje godine školovanja, pokušala sam napraviti financijski plan za cijelu godinu. Svladao me očaj. Naš mali biznis bio je dovoljan za jednu osobu s obzirom na prihode, ali nipošto za sve nas.“ Višnja se u Šibeniku bavila izradom dekoracija od balona za sve prigode, događanja, rođendane i vjenčanja.



„Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.“

A onda joj se kći prijavila na britansko sveučilište i dobila pozitivan odgovor. „To pismo i način na koji su se oni obraćali mom djetetu, bio je fascinantan. Pomislila sam da je država s takvim šansama, s takvim poštovanjem prema obrazovanju, mladim ljudima i talentu, mjesto gdje sam možda trebala živjeti? To je bilo to. A ostalo se samo od sebe posložilo.“

U Veliko Britaniji Višnja radi posao njegovatelja. Naravno, nakon stručnog osposobljavanja. Sada živi u Salisburyju, gradiću s 40 tisuća stanovnika. Kaže, došla je s predrasudama o skupoći. „Hrana je ista, cijena, čak i jeftinija nego u Hrvatskoj. Ponuda velika. Ako kuhate sami, u svom stanu, manje potrošite nego u Hrvatskoj. Stanovi jesu skupi, no u manjim gradovima cijene su niže.“

Na pitanje što joj je smetalo u Hrvatskoj odgovara: „Mržnja, rasizam, primitivizam, nasilje, netolerancija, korupcija, nepotizam, osuđivanje drukčijih i slabijih, institucije koje ne rade svoj posao, uhljebi, nepravda, kvazi poduzetnici, visoka davanja, male plaće, truli sustav, politički usmjerene institucije, manjak građanske hrabrosti, intelektualci u svojoj zoni komfora, netolerantni akademici, siromaštvo, turizam baziran na prijevari, “fake news”… jesam li nešto zaboravila?“

Planira li se vratiti? „Ovaj posao ne planiram dugo raditi. Ne radi toga što mi se ne sviđa ili ga ne cijenim, već što mislim da je cijela životna istina stala u rečenicu, koju je moj tata meni govorio a ja mojoj djeci: ako želiš biti sretna, radi posao koji voliš. Kada moja drugorođena završi faks, a trećerođena srednju, pokušat ću ostvariti svoj san i raditi opet s balonima. Do mirovine. Ovdje. U zemlji u kojoj vrijedi biti čovjek. “I hope” (nadam se)“, kaže Višnja u opširnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Nastavi čitati