Prati nas

Mozaik

Vau, vau, vau!

Razgovarate sa svojim psom? To znači da ste pametni

Prepoznavanje uma ili lica drugog ljudskog bića zahtijeva iste psihološke procese kao i prepoznavanje uma ili lica kod neke životinje, boga, pa čak i predmeta. To je refleksija jedne od najznačajnijih sposobnosti našega mozga, a ne znak da smo glupi i djetinjasti.

Objavljeno

|

Gdje pokopati kućnog ljubimca?
foto: Pixabay

Vođenje ozbiljnih razgovora s vlastitim psom može se činiti pomalo ludo, no znanost kaže da su ljudi koji to čine zapravo jako pametni, piše portal 9gag. Ako imate ili ste ikada imali kućnog ljubimca, vjerojatno ste i sami ponekad porazgovarali s njim. Iako ste potpuno svjesni da vas vaš ljubimac ne razumije i da vam ne može odgovoriti, svejedno ste to činili.

Kad razgovaramo s ljubimcima, podsvjesno stvaramo ljudsku vezu s neljudskim stvorenjima. Na taj način više ćemo se povezati sa stvorenjima koja nisu kao mi ali ih svejedno takvima doživljavamo. Razgovaranje s kućnim ljubimcima (pa čak i s posve statičnim stvarima poput kućnih biljaka) dio je antropomorfizma, odnosno pridavanja ljudskih obilježja ne-ljudskim stvarima i bićima. Kad to čine djeca, to nam izgleda slatko jer djeca su takva – slatka i nezrela.


No prema mišljenju profesora Nicholasa Epleya sa Sveučilišta Chicago, inače biheviorista i stručnjaka za antropomorfizam, obraćanje životinjama ali i neživim objektima znak je inteligentne društvene spoznaje. Ljudi su vrlo društvena bića, pa su naši mozgovi ugođeni tako da vide lica i pretpostavljaju razum u gotovo svemu. Epley kaže da antropomorfiziramo predmete i bića koje volima, dok to ne činimo za objekte i bića do kojih nam nije stalo. Što nam je do nečega više stalo, više se želimo povezati s umom toga nečega – pa čak i ako to nešto uopće nema um.

“Povijesno gledano, antropomorfizam se smatrao djetinjastim ili glupim, no to je u stvari prirodni nusproizvod tendencije koja ljude čini najpametnijim bićima na planeti. Ni jedna druga vrsta nema tu tendenciju”, kaže Epley. “Stoljećima je sposobnost da se vide lica i prepoznaju umovi u neživim stvarima, smatrana glupom, djetinjastom ili dijelom praznovjerja i nečim što su ljudi već trebali prerasti. No to je mišljenje istovremeno i netočno i nesretno”, objašnjava dalje Epley.

“Prepoznavanje uma ili lica drugog ljudskog bića zahtijeva iste psihološke procese kao i prepoznavanje uma ili lica kod neke životinje, boga, pa čak i predmeta. To je refleksija jedne od najznačajnijih sposobnosti našega mozga, a ne znak da smo glupi i djetinjasti.”

Epley vjeruje da postoji snažna veza između antropomorfnih tendencija i društvene inteligencije. Što češće ulazimo u interakciju s drugim osobama i što točnije čitamo njihove namjere, postajemo više društveno inteligentni.

.

Stil i ljepota

Kako sam zavoljela second hand shopove

Bila sam iznenađena da se takva stvar može pronaći u dućanu s rabljenom odjećom, a još veći šok je uslijedio kad sam doznala cijenu. Naime, haljina koja bi u regularnoj trgovini stajala najmanje 700 kuna, u second handu je koštala tek 70 kuna.

Objavljeno

|

Otvorila sam jedan dan ormar i ustanovila da nemam što obući. Stigle su ljetne vrućine, a meni se dogodilo da mi je moja omiljena ljetna odjeća ili premala, ili poderana, ili mi više nije omiljena. To može značiti samo jedno: Vrijeme je za šoping! Otišla sam do najdraže trgovine i kupila dvoje hlača, suknju, tri košulje, šest majica, svileni šal i torbu. I sve to platila – 250 kuna!

Pitate se kako? Moj odgovor je – second hand shop.


Idete li u second hand shopove ili trgovine s rabljenom robom? Moram priznati da sam se ja dugo tome opirala. Ne znam. Bilo mi je nečeg odbojnog u nošenju stare odjeće koju je netko nosio prije mene. Činilo mi se da se tamo oblače samo ljudi s krajnjeg dna društvene ljestvice, a ja sam mislila da još uvijek financijski stojim dovoljno dobro da ne moram pribjegavati tako nečemu.

No onda sam na jednoj prijateljici primijetila fenomenalnu haljinu. Siva, do koljena, načinjena od nekakve svile i s jako zanimljivom kragnom. Pitala sam je gdje ju je kupila, a ona mi odgovorila: U second hand shopu!”

Bila sam iznenađena da se takva stvar može pronaći u dućanu s rabljenom odjećom, a još veći šok je uslijedio kad sam doznala cijenu. Naime, haljina koja bi u regularnoj trgovini stajala najmanje 700 kuna, u second handu je koštala tek 70 kuna.

“Ma ja ti se tamo stalno oblačim”, rekla mi je ta moja, inače uvijek vrlo dotjerana prijateljica. “Izbor je dosta dobar i stalno dolaze nove stvari. Istina, čovjek si treba dati malo truda i prekopati po stvarima, no gotovo uvijek se može naći nešto zanimljivo. A ono što je najvažnije, cijene su takve da doista ne moraš razmišljati možeš li si nešto priuštiti ili ne.”

Tako sam odlučila i ja trgovini rabljenom odjećom dati šansu. Nakon ove zadnje financijske krize, u našoj su državi procvjetale tri vrste lokala: kladionice, pekare i second hand shopovi. I dok od prvog dvoje baš i nema neke koristi, trgovine s rabljenom robom pokazale su se dosta interesantnima. Odabrala sam jedan takav dućan, uzela si vremena i krenula u potragu.

Dućan u koji sam došla bio je dosta prostran tako da roba nije bila nagruvana i nabacana već lijepo složena kao i u običnoj trgovini. Bio je radni dan prijepodne i u trgovini nije bila gužva. Bilo je tek nekoliko drugih kupaca, među kojima i dvije mlade, vrlo otkačeno odjevene cure koje sigurno nisu došle u second hand shop u potrazi za povoljnim cijenama, već za neobičnim komadima odjeće.

Odjeća je bila složena po vrsti: na jednom stalku traperice, na drugom hlače od drugih materijala, zatim suknje, pa onda debele veste, pa posebno majice od tanjih materija,a pa onda majice kratkih rukava i na kraju sportska odjeća. Razlika u odnosu na običnu trgovinu je u tome da od svakog komada odjeće imate samo jedan jedini primjerak umjesto da na stalku stoji deset istih haljina kao u običnom butiku.

Pregledala sam što se nudi i na kraju izabrala jednu sivu majicu od tanke vune s dugim rukavima. Platila sam je – sjećam se još i sada – 20 kuna. Tek kasnije ću ustanoviti da je to prilično visoka cijena za majicu iz second hand shopa. No važno je reći da mi je ta majica ubrzo postala omiljena jer paše na sve i sa svim se slaže. Samo joj dodate neki fora šal ili maramu, sve to skupa podignete dobrom torbom i obučeni ste za pet, a platili ste toliko da je cijenu nepotrebno i spominjati.

foto: Artem Beliaikin @belart84/Pexels

Second hand shopovi su mi ubrzo postali omiljene trgovine za nabavku odjeće jer se čovjek vrlo brzo navikne na to da o novcu ne mora razmišljati. Osim toga, ono što kupite u second handu, sasvim sigurno je jedinstveno i nećete istu halljinu pronaći na još pola grada. Otada svima savjetujem da kupuju rabljenu odjeću. S vremenom mi se iskristaliziralo i nekoliko najvažnijih razloga za to:

1. Cijena

Nema se tu što posebno reći. Dođeš u trgovinu, uzmeš baš sve što ti se svidi i platiš koliko bi u običnoj trgovini platio možda tek jedan komad odjeće. Dakle, što se cijene tiče, second hand shop jednostavno nema konkurenciju.

2. Izbor

Sigurno ste i vi ovo primijetili: kad je nešto u modi, onda svi butici imaju to isto. Kad su u modi uske traperice, onda svi butici nude uske traperice. Kad su u modi trapez traperice, onda svi butici nude trapez traperice. Ali ako želite kupiti trapez traperice onda kad su u modi uske, nemate nikakve šanse da ih nađete. Osim, naravno, u second hand shopu gdje istovremeno možete pronaći sve vrste odjeće neovisno o tome što se trenutno nosi.

3. I još jednom – izbor

Odjeća iz second hand shopa uglavnom dolazi izvana, pa je izbor doista širok. To je zapravo jedini način da u našoj zemlji kupite stvari koje nitko ne uvozi.

4. Zašto uopće bacati robu?

Na svijetu se svakoga dana baci ogromna količina savršeno dobre i upotrebljive garderobe. Takav odnos prema bilo kojem materijalnom dobru naprosto je neodrživ i ljudi će se prije ili kasnije morati suočiti s time. Recikliranje svega, pa tako i odjeće, morat će postati svakodnevni dio naših života ili ćemo svi skupa propasti.

5. Koliko zaista košta jeftina (nova) roba iz butika?

Za ovo svi znate ali se pravite da ne znate. Vašu novu haljinu iz poznatih butika napravila je neka sirota žena ili dijete u nekoj nerazvijenoj zemlji za što su bili plaćeni smiješno (ili bolje rečeno tragično) malo.

6. Je li to sve čisto?

Ukratko – da. Sva roba koja se nudi u second hand shopu kemijski je očišćena, no novi ćete komad odjeće ionako oprati prije nego ga prvi put obučete, bez obzira na to jeste li ga nabavili u trgovini rabljenom odjećom ili običnom butiku.

7. Ipak ima nekih ograničenja

Iako volim kupovati u second hand shopovima, ne kupujem isključivo ondje i ne kupujem baš sva artikle. Nikad, recimo, ne bih u trgovini rabljenom robom kupila cipele, donje rublje i kupaće kostime, no sa suknjama, majicama i šalovima nemam problema.

Također, nisam posve izbacila iz upotrebe obične butike pa rado kombiniram stvar iz second hand shopa s nekim skupljim komadom odjeće. I, vjerujte, nema boljeg osjećaja nego kad ti netko udijeli kompliment za to kako ste odjeveni i pritom posebno pohvali upravo najjeftiniji komad odjeće koji imate na sebi.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP