Prati nas

Mozaik

zašto vjerujemo lažima?

Želite li da laž izgleda kao istina? Ponovite je. Opet. I opet. I opet.

Koristimo samo deset posto mozga. Želite li popraviti vid, jedite puno mrkve. Vitamin C liječi prehladu. Kriminal u SAD-u je na najnižoj razini. Sve navedeno uopće nije istina. pa zašto onda uporno vjerujemo u takve stvari? Istraživanje je pokazalo da su ljudi skloni povjerovati u informacije koje su čuli više puta – koliko god one možda bile sulude.

Objavljeno

|

Laganje na facebooku
foto: Mojevrijeme.hr

Koristimo samo deset posto mozga. Želite li popraviti vid, jedite puno mrkve. Vitamin C liječi prehladu. Kriminal u SAD-u je na najnižoj razini. Ništa od ovoga nije istina.

No činjenice zapravo nisu važne. Ljudi ovakve stvari ponavljaju toliko često da ih počnu vjerovati. Dobrodošli u efekt iluzorne istine, grešku u ljudskoj psihi koja poistovjećuje ponavljanje s istinom i koju naročito vole upotrebljavati marketingaši i političari, piše portal Wired.


Predsjednik Trump je “veliki biznismen”, kako to on sam voli ponavljati. No postoje dokazi koji govore da to možda i nije istina. Ili ono kada je Trump potpisao naredbu kreiranu da zaustavi, što on uvijek voli iznova ponavljati, “visoku razinu nasilja nad pripadnicima policije”. Zvuči važno, zar ne? No istina je da su takvi zločini zapravo na najnižim granama u posljednjih nekoliko desetljeća. Efekt iluzorne istina najbolje radi ako su ljudi umorni i ometeni drugim informacijama. Kao što u posljednje vrijeme svi, zapravo, jesmo.

“Predsjednik Trump gradi posebnu borbenu jedinicu kako bi se uhvatio u koštac s trendovima koji u Americi uopće ne postoje”, rekao je Jeffery Robinson, zamjenik direktora organizacije civilnog društva Američki savez za građanske slobode. I u pravu je kad kaže da ti trendovi ne postoje, no određeni broj ljudi u njih još uvijek vjeruje. Svaki put kad predsjednik Trump objavi na Twitteru nešto diskutabilno, ljudi pohrle dokazati da to nije istina. No to ima vrlo malo efekta.

Istraživanje organizacije Pew Research pokazalo je da 57 posto Trumpovih glasača vjeruje da je stopa kriminala diljem SAD-a porasla od 2008., unatoč podacima FBI-a koji govore upravo suprotno, odnosno da je ukupan broj kriminalnih radnji pao za 20 posto.

Pa o čemu se onda radi?

“Ponavljanjem se stvari čine vjerojatnijima”, kaže Lynn Hasher, psihologinja sa Sveučilišta Toronto čiji je tim primijetio ovaj efekt još davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. “Efekt je tim snažniji što su ljudi umorniji i ometeni raznim drugim informacijama.”

Ponavljanje je i ono zbog čega funkcioniraju lažne vijesti, kako su istaknuli istraživači Sveučilišta Central Washington još 2012. godine, dakle puno prije nego je taj termin postao uvriježen. To je također i osnovna značajka političke propagande i glavni razlog zašto političari i direktori kompanija ponavljaju stvari iznova i iznova. “Slogani se moraju ponavljati tako često da i posljednja osoba shvati ideju”, citat je iz Hitlerovog Mein Kampfa.

Efekt funkcionira jer ljudi poruke koje čuju proglašavaju istinitima na temelju dvije stvari: slaže li se informacija s njihovim već formiranim mišljenjem i je li im poznata. Prvi uvjet je logičan: ljudi uspoređuju novu informaciju s onim što otprije znaju te razmatraju kredibilitet oba izvora. No znanstvenici su ustvrdili da to je li neki podatak poznat ili nije, može zamagliti racionalnost i to u tolikoj mjeri da nam se nešto što smo čuli mnogo puta može početi činiti istinitim.

“Kad informaciju čujete po drugi put, mnogo ju je lakše procesuirati. Pročitate je brže i razumijete lakše i bolje”, kaže profesorica psihologije sa Sveučilišta Vanderbilt, Lisa Fazio. “Tu brzinu i lakoću razumijevanja naš mozak interpretira kao istinitost – bez obzira je li to točno ili nije. Drugim riječima, racionalnost zna biti teška i za nju se potrebno namučiti. Našem je mozgu često lakše ravnati se po osjećaju.”

Prvi korak da osigurate da ne postanete žrtva takvih varki vlastitoga mozga je da znate da one postoje. Zato ako pročitate nešto što vam se čini u redu, no niste sigurni – provjerite. Ako vam se to čini kao pretežak zadatak, ponavljajte si: Činjenice su zabavne. Činjenice su zabavne. Činjenice su zabavne. Dok god u to ne povjerujete.

.

Mozaik

Godinu dana nakon katastrofe: U Černobilu se osjeća život, radnici su sjajno plaćeni

Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima.

Objavljeno

|

Autor

O černobilskoj nesreći i nastavku rada atomske centrale, tj. dva njena reaktora, napisano je mnogo novinskih tekstova. U njima su stručnjaci iznijeli svoja gledišta o tome zašto je do katastrofe došlo. Ipak, mnogo je toga ostalo tajnovito i neobjašnjeno. U tim tekstovima nije bilo izjava onih koji su bili neposredno uz reaktore i koji danas tamo rade.

Zahvaljujući angažmanu Vjesnikova dopisnika iz Moskve, Branka Vlahovića – Studio objavljuje ekskluzivnu reportažu koju su za nas napisali novinari moskovskog radija, Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski. Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame… Priču objavljenu 1987. godine prenosimo u cijelosti.


Prvi susret s Černobilom zaista je šokantan. Čovjek se osjeća kao u nekom krajoliku iz znanstvene fantastike. Kamo se god okrene vidi neke čudne znakove. Velikim slovima ispisano je: „Opasno – radijacija“. Malo dalje od tog znaka, opet natpis: „Oprezno, zemlja je kontaminirana!“

U zgradi u kojoj je smještena državna komisija, koja rukovodi radovima na saniranju posljedica černobilske katastrofe, dočekuje nas Aleksandar Kovaljenko. On je načelnik odjela za informiranje. Nitko ne bi pomislio da je taj četrdesetogodišnjak “zaradio” čak 25 rendgena. On je prije bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale.

Černobil je udaljen od centrale petnaestak kilometara. Kao što je poznato, svi su stanovnici Černobila evakuirani. Ipak, u Černobilu se osjeća život. Na ulicama je mnogo automobila i različitih strojeva, ljudi se kreću na sve strane, tu su građevinari i radnici ostalih struka, kao i vojne osobe. Svi su oni privremeni stanovnici Černobila. Živjet će ovdje mjesec ili, najviše, dva.

Cestom do atomske centrale kreću se teška vozila. Prolazimo kroz pusta sela. Već cijelu godinu u tim kućama nema domaćina. Kada će se u njih vratiti ljudi? Možda će potkraj slijedećeg stoljeća na ta mjesta dovoditi ekskurzije da bi turistima pokazali kako su izgledala ukrajinska sela u prošlom stoljeću.

Petnaestak kilometara do atomske centrale prešli smo automobilom za pola sata. Što smo se više približavali odredištu, nailazili smo na sve više dalekovoda. Od listopada prošle godine, oni ponovno prenose struju. Prva dva energo-bloka opet rade, osiguravaju struju za potrebe dva milijuna stanovnika.

Stručnjak na krovu

Stigli smo do atomske centrale. Sve su zgrade bijelo-plave, jedino je na kraju – crni sarkofag. „Danas nema apsolutno nikakvog negativnog utjecaja na okolinu, zahvaljujući sarkofagu. Dakle, on ne dopušta da iz oštećenog reaktora izlazi radioaktivna prašina“, priča nam Vladimir Ščerbina, glavni stručnjak za osiguranje od radijacije. Dva dana prije našeg dolaska u Černobil, Ščerbina se popeo na krov sarkofaga i po njemu se “prošetao”. Dakako, popeo se na krov sarkofaga ne zato što je to poželio, nego da provjeri kakvo je stanje.

„Doza radijacije koju sam dobio za vrijeme šetnje po krovu u postocima iznosi 20 posto ili petinu od količine koju može dobiti radnik zaposlen u atomskoj centrali u toku jedne godine“, kaže Ščerbina.

„Odakle ta radijacija, ako je sarkofag potpuno siguran?“ pitamo Ščerbinu. Kaže nam da još nije dokraja provedena deratizacija krova atomske centrale. Sada se radi na “čišćenju” krova susjednog, trećeg reaktora.

Ščerbina kategorički tvrdi da je sa sarkofagom sve u najboljem redu, i da će se zagađenost još više smanjiti kad se očisti krov trećeg reaktora. Na tim se poslovima sada radi. Također se mora posjeći obližnja šuma i očistiti zemlja oko centrale, jer je ona zagađena. No, prije nego što se bude posjekla šuma i skinuo sloj zemlje, moraju se iskopati veliki “grobovi” gdje će se zakopati zagađeno tlo i drveće. Tamo će se zakopati i tehnika koja je korištena u saniranju nesreće.

Trenutno u černobilskoj atomskoj centrali radi oko tri i pol tisuće radnika. Velika većina njih je radila i prije u toj atomskoj centrali. Radi se po pola mjeseca. Dok jedna grupa radi petnaest dana, druga se polovina odmara sa svojim obiteljima u Kijevu.

Dok rade, energetičari žive u selu Zeleni mis (mis – u prijevodu greben). Selo je udaljeno tridesetak kilometara od atomske centrale. I ovdje je stroga kontrola. Prije svega, nitko od nezaposlenih ne može doći bez dozvole u tu zelenu enklavu. I oni koji imaju propusnicu za ulazak u selo energetičara moraju proći dozimetrijsku kontrolu.

Kad smo tamo stigli, dočekali su nas dozimetristi i pregledali od glave do nogu. Upalila se zelena lampica – sve je u redu! Oni kod kojih je prilikom pregleda upalila crvena lampica, morali su se očistiti od radijacije.

Noć otkrila isijavanje

Inače, selo su sagradili Finci. To su dvokatne kuće. Sobe su zaista komforne. Svaka ima televizor u boji, radio, lijep namještaj. U selu je i poliklinika, rehabilitacioni centar. Sve je besplatno. Bili smo u restoranu. Svatko uzima hrane koliko želi, a ona je vrlo ukusna. Mnogo je povrća. Obavezan je i desert. Dobiva se i čokolada.

U selu energetičara susreli smo i razgovarali s Vladimirom Mihajljukom. On je bravar i radi u pogonu energo-blokova. Trideset i četiri su mu godine, i već devet godina radi u černobilskoj atomskoj centrali. Njegovo kazivanje mnogo govori o tome kako su reagirali stanovnici toga kraja kad su saznali za nesreću u atomskoj centrali.

„Bio je petak, kraj radnog tjedna. Pripremao sam se da s obitelji odem na daču kako bih popravio krov. Kasno uvečer, najmlađi me sin zamolio da mu prije spavanja ispričam bajku. Zajedno smo se uspavali. Usred noći probudila me supruga. Rekla mi je: ‘Ustani! Nešto se dogodilo u centrali!’ Naš je stan na devetom katu i s prozora se vidi četvrti energo-blok. Dobro sam vidio dim i manji plamen. Nisam ni pomislio da je oštećen reaktor. Žena se bila probudila od udara koji je bio sličan potresu“, priča Vladimir Mihajljuk.

„Čule su se sirene vatrogasnih kola i Hitne pomoći. Sutradan, grad Pripjat živio je normalnim životom, kao da se katastrofa nije ni dogodila. Neki su otišli u vikendice, drugi da love ribu. Moj stariji sin krenuo je u školu“, priča Vladimir. „Sve je bilo uobičajeno, osim što je na ulicama bilo više milicije. Telefoni u atomskoj centrali nisu radili.“

„Toga dana, 26. travnja, letjelo je mnogo helikoptera nad atomskom centralom. No, u gradu nije bilo nikakave panike. Tek navečer sve je bilo potpuno jasno. I – vidljivo! Naime, danju – dok je bilo sunca – nije se ni moglo vidjeti isijavanje iz reaktora.“

„Noću sam dobro vidio sa svog prozora jaku svjetlost iz reaktora, kao neki komad rastaljenog metala. To je zračilo iz oštećenog reaktora“, nastavlja pričati Volođa. „Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima. Došla je vojska i milicija, te ispred svakog ulaza kontrolirala da netko nije ostao. Nas su evakuirali u selo Zrka.“

Mihajljuk je u svemu tome imao mnogo sreće. Naime, zbog rane na nozi koju je imao, dobio je upalu i vrlo visoku temperaturu, ali liječnici su ga uspjeli spasiti. Kasnije su sve obitelji dobile novčanu pomoć da kupe što im je potrebno za život.

„Glava obitelji, dakle – suprug, dobio je četiri tisuće rubalja, žena tri tisuće, a svaki ostali član obitelji po tisuću i pol rubalja. To je velik novac. No, trebalo se kućiti iz početka“, priča Vladimir.

Sada on kao majstor zarađuje 570 rubalja mjesečno. To je velika plaća, kad se zna da je u Sovjetskom Savezu prosječna plaća nešto manja od 200 rubalja. No, i kirurg ima plaću 200 rubalja, srednjoškolski profesor 140 rubalja. Dakle, Černobilci sada zarađuju više nego dvostruko.

Točno je da su zaposleni u Černobilu stimulirani bolje od ostalih, ali točno je i to da rade u mnogo težim uvjetima. Prije nego što smo otišli, postavili smo im pitanje koje svakoga od nas zanima: može li se nesreća ponovno dogoditi? Ne – kategorički su nam kazali sugovornici – gorka lekcija iz te velike nesreće zauvijek je naučena.

Mrtvi su snimatelji Lev Nikolajev i Aleksandar Krutov

Umrli su autori prvog dokumentarca o katastrofi u černobilskoj atomskoj centrali. Za tužnu vijest nije se još znalo kad je nedavno na našoj TV prikazan taj film u kojem smo čuli panične reakcije pilota koji je helikopterom nadlijetao mjesto nesreće. (Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski, Studio, svibanj 1987. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP