Prati nas

Mozaik

Rješenje, a ne problem

Ah ti grozni novinari! Priručnik za čitatelje koji misle da znaju sve o medijima

Kad god pročitamo nešto što nam nije po volji, okrivimo novinare. Čitamo li o pljački ili ubojstvu, lakše je mrziti novinara koji nam je donio lošu vijest, nego počinitelja zločina. Zašto je to tako i što se najviše zamjera novinarima?

Objavljeno

|

Lažu li novinari? Teorije urote
Grafit u Zagrebu (foto: Siniša Bogdanić)

Na novinare se najlakše ljutiti. Oni su donosioci loših vijesti, naporni su i dosadni, ne daju ljudima živjeti i bave se žutilom. Sve navedeno je ponekad točno. A ponekad nije. No bez obzira na sve, novinari su dežurni krivci. Sakupili smo nekoliko najčešćih prigovora i na njih odgovorili. Pročitajte kako sve to izgleda iz perspektive novinara. Možda promijenite mišljenje.

1. “Vi samo prepisujete vijesti! Ovo što ste sad objavili, pročitala sam jučer na jednom britanskom portalu.”

Vi ste to možda pročitali na britanskom portalu, no većina naših čitatelja ne prati portale na drugim jezicima. Trebaju li oni zbog toga ostati uskraćeni za informaciju? Ili to znači da o jednom događaju smije izvijestiti samo jedan medij?



Koliko se svaki dan na svijetu dogodi stvari koje zaslužuju svoje mjesto u novinama, ne može se niti pretpostaviti. Očekivati da bi svaka redakcija trebala poslati svog čovjeka da uživo prati baš sve događaje na svijetu i o njima izvještava, nije baš realno.

Zato su tu agencije i drugi portali koji objave neku vijest, a druge redakcije to onda prenesu od njih. To se tako radi i na taj način je jedino moguće popratiti sve važne događaje u svijetu. Isto vrijedi i u obrnutom smjeru. Kad se u našoj zemlji dogodi nešto zanimljivo, o tome će pisati naši mediji, a strani mediji će tu vijest prenijeti i prilagoditi svojim čitateljima.

Nije vjerojatno (niti moguće) da će se, na primjer, radi povratka rode Klepetana, u Hrvatsku sjatiti predstavnici baš svih medijskih kuća na svijetu, zar ne? A opet, zahvaljujući prenošenju vijesti, svi na svijetu će moći doznati da se Klepetan vratio.

2. “Prvo ste rekli da je ubojica susjed, sad kažete da je ujak, a sutra ćete tvrditi nešto sasvim treće. Zašto objavljujete laži?”

Vijesti se objavljuju onako kako stižu. Pa ako je policija objavila da za neko ubojstvo sumnjiči susjeda, mediji će to tako prenijeti. Kad daljnja istraga pokaže da je krivac zapravo ujak, mediji će to opet objaviti i obrazložiti zašto se ranije sumnjalo na susjeda.

Mediji objavljuju informacije koje su u tom trenutku dostupne i to što će se s vremenom možda pokazati da je prva informacija bila netočna, ne znači da su mediji svjesno lagali. Ovakvi slučajevi ne spadaju u tzv. fake news već u objavljivanje trenutno dostupnih informacija. Fake news ili lažne vijesti su vijesti koje neki neodgovorni mediji svjesno objavljuju znajući da je u pitanju laž.

3. “Najbolje mi je kad pročitam da su nešto utvrdili znanstvenici. Pa oni stalno mijenjaju mišljenje.”

Da, znanstvenici mijenjaju mišljenje kad god su suočeni s novim dokazima. To je bit znanstvenog dokazivanja. Evo primjera: Prvo se mislilo da su određene masnoće jako štetne, no kasnije se novim pokusima ustanovilo da su korisne. Znanost nije dogmatska i mijenja se s obzirom na nove spoznaje. Upravo zbog toga znanstvenicima vjerujemo, jer su spremni nadograditi i korigirati zastarjelo znanje.

Ne mislite valjda da su mediji dovijeka trebali objavljivati članke o štetnosti masnoća unatoč novim znanstvenim saznanjima? Također, neke stvari (npr. oblik Zemlje) definitivno su utvrđene kao točne i oko njih više neće biti spora. O drugim stvarima znanstvenici će još raspravljati i, eventualno, mijenjati mišljenje.

4. „To nije istina! Novinari lažu! Moje iskustvo pokazuje da je to laž!“

Ovakve komentare čitamo ispod tekstova koji, najčešće, govore o nekim istraživanjima. Recimo, objavimo nove spoznaje o štetnosti pušenja po dugovječnost, a netko odgovori da je njegova ujna pušila svaki dan kutiju Drine i živjela 100 godina.

Znači li to da je pušenje zdravo? Ili da je spomenuta ujna tek manji dio široke slike koji odstupa od većine kojoj pušenje skraćuje život? Ne bi li ujna živjela još duže da nije pušila?

Ovakva istraživanja se provode upravo s tom namjerom da se utvrdi utjecaj nečega na većinu i zato se rizici objavljuju u postocima i omjerima. Poželite li osporiti rezultate nekog istraživanja, ne napadajte novinare. Proučite izvor, utvrdite grešku i kontaktirajte znanstvenike koji iza njega stoje.

5. “Opet nas zatrpavate vijestima o tim osrednjim pjevačicama koje nikome nisu važne? Tko to čita?”

Na veliku žalost, prije svega novinara, ljudi naviše čitaju baš takve “žute” vijesti. Pitate li bilo kojeg novinara, potvrdit će vam da je uvijek vijest o novom Severininom skandalu čitanija od vijesti o tome koje se knjige najviše posuđuju u knjižnicama.

Gotovo svi mediji ovise o svojim oglašivačima koji se u pravilu žele oglašavati na medijima koji su čitani pa je prema tome razumljivo zašto novinari objavljuju popularne “žute” vijesti. Ukratko, da publika više čita vijesti iz kulture ili znanosti, takvih bi vijesti bilo više. S obzirom da ljudi najviše klikaju šund, takvih je stvari u medijima više. Želite li to promijeniti, drugi put kliknite na članak o lansiranju sonde na Jupiter, a ne na vijest o boji gaćica neke pjevačice. Ne ljutite se na novinare što su vam dali pretežno ono što upravo vi najviše čitate, pokušavajući u to “podvaliti” i neki kvalitetniji sadržaj.

6. “Zašto ne pišete o ovome ili onome? Samo gluposti moramo čitati.”

Ova je kritika suštinski povezana s prethodnom. Postoji izlaz iz ove situacije, a zove se: naplata informacije. Baš kao što su nekada svaku dobivenu informaciju čitatelji, gledatelji i slušatelji plaćali; kupovanjem novina ili plaćanjem pretplate. Taj su novac izdavači ulagali u novinarski rad u skladu sa segmentom publike koji su pokrivali. I svatko je imao medij po svojoj mjeri.

No koliko nas je spremno kupovati novine ili plaćati pretplatu na portale? Nove tehnologije dovele su do toga da čitatelj potpuno besplatno koristi informaciju i pri tome misli da ima pravo zahtijevati bolje, više i u skladu s njegovim afinitetima. S druge strane, izdavači moraju pronaći najbolju strategiju kako bi privukli što više čitatelja, a to, vjerujte nam govore sve statistike čitanosti, nisu prilozi o lijepoj književnosti ili filozofski ogledi. A izdavači novinarima moraju isplatiti plaće, jer i novinari moraju jesti.

7. „Zašto uopće pišete o tome? To nas sigurno neće izvući iz krize pa da bolje živimo!“

I ova kritika ulazi u kategoriju “Hrvatska – zemlja s najmanje 2 milijuna urednika”. Iako su politika i gospodarstvo teme s kojima se novinari intenzivno bave, nije posao novinara “izvlačenje iz krize i bolji život”, niti novinari to mogu. Novinare niste birali na izborima, niti ste im svojim neizlaskom na biralište osigurali mandat. Uz to, novinarstvo se sastoji od puno komponenti; od strašno ozbiljnih preko servisnih do zabavnih. Zabava je zdrava i potrebna. Isto kao što je potrebno ponekad i osvijetliti prošlost da bismo bolje vidjeli budućnost. Nisu zabavni tekstovi uzrok krize, kao što ni kriza ne bi prestala, ako bi se prestali pisati zabavni tekstovi.

8. “Zašto se uopće piše o tome, ako je sve po zakonu?”

Često, pogotovo kada pišemo o povlasticama koje stekne određena skupina građana, neki čitatelji budu iznimno nezadovoljni. Pogotovo ako su sami u toj skupini ili je u njoj netko iz njihove obitelji. Zbog toga su skloni čak i objavu najogoljenije informacije izašle iz, recimo, nekog ministarstva protumačiti senzacionalizmom. Pa pitaju: „Komu je to važno, ako je sve po zakonu? I zašto se to objavljuje?“ Odgovor je: „Zato što je to javni interes.“ Neizgovorena istina je da bi nezadovoljni čitatelji svoj probitak voljeli sakriti od javnosti koja ga, najčešće, financira.

9. “Novinari su obična njuškala i piskarala! Stalno zabadaju nos gdje im nije mjesto!”

Još jednom ćemo naglasiti rečeno u prethodnim odgovorima. Novinari pišu ono što je važno i što publika želi čitati. Iako ima svakakvih novinara, i etičnih i manje etičnih, svima je zajedničko da pišu o onome što publiku zanima. Novinari su ogledalo društva, a kad se ljudima ne sviđa vlastiti odraz u tom ogledalu, lakše im je ljutiti se na novinare nego na sebe.

Podsjećamo i na to da su upravo novinari otkrili sve afere u Hrvatskoj koje su rezultirale kasnijim optužnicama i sudskim procesima. Zar smatrate da u slučajevima kriminala, korupcije ili pronevjere novinari nisu trebali “zabadati svoj nos”?

Da nije novinara, Agrokorovi savjetnici dobili bi još 214 milijuna kuna, ne biste znali koliko neki ministri “vole stiropor”, a bivši ministar Crnoja još bi “živio u straćari”, napisalo je ovih dana i Hrvatsko novinarsko društvo. Da nije novinara, ne bismo se mogli boriti za zlostavljanje i obespravljene, za bolesnu djecu koja trebaju skupe lijekove, za žene kojima se uskraćuje anestezija na ginekološkim zahvatima, a romska djeca bila bi izbačena iz vladina akcijskog plana. Ili, kako je to danas u sabornici rekao saborski zastupnik Bojan Glavašević: “Novinari nisu problem, oni su rješenje.”

.

Mozaik

Menopauza? Da, ali s 50 sam privlačnija nego s 20

‘Menopauza nije za svakoga ispunjena samo znojem i suzama. Ima ih različitih. Iznutra se osjećam bolje nego ikada.’

Objavljeno

|

Nova sam pedesetogodišnjakinja i čekam da se dogodi taj trenutak: trenutak u kojem ću nestati bez traga, piše u Guardianu komičarka i spisatejica Cally Beaton.

Moja 51. godina počela je viješću da je francuski pisac i redatelj Yann Moix kazao kako su žene nakon pedesete za njega nevidljive. (Zgodan podatak za usput: nakon te izjave žene su ga obasule fotografijama svojih tijela kojima dokazuju kako su još uvijek u jako dobroj formi. Jadan Yann)



Kako je objasnio, on preferira nevjerojatna tijela 25-godišnjakinja. No stvar je u tome što znam da sam 50 objektivno atraktivnija nego kad sam bila u dvadesetima, kad sam bila nesretna, nesigurna, s viškom kilograma i ne baš previše privlačna. Sada sam privlačnija i nego kad sam bila u tridesetima, kad sam podizala djecu, žonglirala poslovne i obiteljske obaveze i prolazila kroz bolan razvod. Privlačnija sam i nego kad sam bila u četrdesetima i prolazila kroz perimenopauzu, imala stalne promjene raspoloženja i bila zbunjena.

Tek u kasnim četrdesetima počela sam samu sebe vidjeti jasno. Napustila sam posao, a djeca su napustila mene (odselili su se i osnovali svoje obitelji). Tad sam započela novu karijeru stand-up komičarke. Sve je bilo novo i uzbudljivo, a nastupi na televiziji, radiju i pozornici učinili su me najvidljivijom ikad.

Nakon pet desetljeća trudnoće, napokon sam rodila krasan zavežljaj samopouzdanja.

Već je puno toga rečeno o krivulji sreće koja raste oko pedesete godine, no ne slažem se u potpunosti s tvrdnjama da je to nekako povezano s gubitkom tjelesne ljepote. Naime, ne vidim ništa kontradiktorno u ideji žene od 50 godina koja je još uvijek lijepa, privlačna i osjetljiva na modu. I ja se tako osjećam i ne očekujem da će taj osjećaj prestati u šezdesetoj ili sedamdesetoj godini.

Sjajan monolog Belinde, lika kojeg tumači Kristin Scott Thomas u seriji “Fleabag” o menopauzi kao o razdoblju konačnog oslobođenja žena koje bi trebalo slaviti jer više nisi tek “mašina s dijelovima”, sigurno će s vremenom postati općepriznata mantra.

No ja i dalje uživam u tome da me stranci smatraju lijepom i u tome da mi traperice dobro stoje. Također, i dalje se brinem da će mi karijera ugasnuti zajedno s jajnicima. Da ne brinem o tim stvarima, vjerojatno bih bila još slobodnija. No za tu vrstu slobode vjerojatno bih trebala prestati biti feministica. No istina je da se sada ipak osjećam slobodnije nego prije.

To što mi je pedeset i što sam sama, ne znači da sam prestala izlaziti sa zanimljivim ljudima. Nadam se da i oni za mene misle da sam zanimljiva. Menopauza nije za svakoga ispunjena samo znojem i suzama. Ima ih različitih. Iznutra se osjećam bolje nego ikada. Ok, i dalje sam jedan ogroman nered, ali nešto manji nego ranije. Također, zadovoljnija sam izgledom, koliko god to čudno zvučalo.

Stoga ne donosite pogrešne zaključke o ženama iznad pedesete, niti o njihovoj nevidljivosti. Možda je jedina stvar koju ne možete vidjeti to koliko su stvari sada bolje. Osim toga, nije li nevidljivost jedna od najželjenijih super-moći?

Nastavi čitati