Prati nas

Život

Nanose li političari patnju umirućima uskraćujući im legalnu eutanaziju?

Objavljeno

|

gdje je dozvoljena eutanazija?
Ann i Geoff Whaley (screenshot: BBC)

Britanac koji je bolovao od neizlječive i teško bolesti napisao je poruku britanskim parlamentarcima. Pismo je objavio nekoliko trenutaka prije no što je 7. veljače popio smrtonosan koktel sedativa u Švicarskoj.

Geoff Whaley (80), umirovljeni računovođa i četverostruki djed, bolovao je od progresivne bolesti motoričkih neurona koja ga je u potpunosti prikovala za invalidska kolica. Ali nije želio patiti u posljednjoj fazi svog života. Umro je okružen obitelji i prijateljima, u naručju supruge. Trenutak prije no što je zaplovio u beskraj, optužio je britanske parlamentarne zastupnike da su ga “orobili uskraćujući mu pravo da kontrolira vlastitu smrt”. Naime, eutanazija u Velikoj Britaniji nije dopuštena.


“Otkad mi je 2016. godine postavljena dijagnoza, izgubio sam kontrolu nad sva četiri uda. Sve teže sam govorio, gutao i disao. Znao sam da umirem, ali ostao sam jak zbog obitelji. Proživio sam pun život. Ne bojim se smrti, ali bojim se odlaska. Jednostavno želim skratiti ovu patnju za nekoliko mjeseci”, napisao je.

Nakon što je dobio dozvolu u Švicarskoj, odahnuo je. A onda je anonimni pozivatelj o njegovim namjerama izvijestio socijalnu službu koja je slučaj predala policiji. Za par sati, on i supruga su bili predmetom kriminalističke istrage.

Kaže, plakao je prvi puta nakon 50 godina u trenutku kada je policija ispitivala njegovu ženu kao suučesnika u pokušaju ubojstva. “To je ogromno licemjerje”, napisao je u pismu. Naime, policija je njegovoj supruzi Ann (72) zaprijetila s 14 godina. “Kada imate hrabrog supruga, kao što je moj, morate ga podržati”, kazala je gospođa Whaley nakon 52 godine braka s Geoffom.

“Niti jedna obitelj ne bi smjela proživjeti ovo što smo mi preživjeli proteklih tjedana. Olakšava mi pomisao da će naše iskustvo doprinijeti promjenama. Nadam se da ćete stvarno poslušati našu priču i uvidjeti kakvu patnju nanosite svojim nedonošenjem zakona o legalnoj eutanaziji”, napisao je Geoff britanskim parlamentarcima.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP