Prati nas

Život

Nanose li političari patnju umirućima uskraćujući im legalnu eutanaziju?

Objavljeno

|

gdje je dozvoljena eutanazija?
Ann i Geoff Whaley (screenshot: BBC)

Britanac koji je bolovao od neizlječive i teško bolesti napisao je poruku britanskim parlamentarcima. Pismo je objavio nekoliko trenutaka prije no što je 7. veljače popio smrtonosan koktel sedativa u Švicarskoj.

Geoff Whaley (80), umirovljeni računovođa i četverostruki djed, bolovao je od progresivne bolesti motoričkih neurona koja ga je u potpunosti prikovala za invalidska kolica. Ali nije želio patiti u posljednjoj fazi svog života. Umro je okružen obitelji i prijateljima, u naručju supruge. Trenutak prije no što je zaplovio u beskraj, optužio je britanske parlamentarne zastupnike da su ga “orobili uskraćujući mu pravo da kontrolira vlastitu smrt”. Naime, eutanazija u Velikoj Britaniji nije dopuštena.



“Otkad mi je 2016. godine postavljena dijagnoza, izgubio sam kontrolu nad sva četiri uda. Sve teže sam govorio, gutao i disao. Znao sam da umirem, ali ostao sam jak zbog obitelji. Proživio sam pun život. Ne bojim se smrti, ali bojim se odlaska. Jednostavno želim skratiti ovu patnju za nekoliko mjeseci”, napisao je.

Nakon što je dobio dozvolu u Švicarskoj, odahnuo je. A onda je anonimni pozivatelj o njegovim namjerama izvijestio socijalnu službu koja je slučaj predala policiji. Za par sati, on i supruga su bili predmetom kriminalističke istrage.

Kaže, plakao je prvi puta nakon 50 godina u trenutku kada je policija ispitivala njegovu ženu kao suučesnika u pokušaju ubojstva. “To je ogromno licemjerje”, napisao je u pismu. Naime, policija je njegovoj supruzi Ann (72) zaprijetila s 14 godina. “Kada imate hrabrog supruga, kao što je moj, morate ga podržati”, kazala je gospođa Whaley nakon 52 godine braka s Geoffom.

“Niti jedna obitelj ne bi smjela proživjeti ovo što smo mi preživjeli proteklih tjedana. Olakšava mi pomisao da će naše iskustvo doprinijeti promjenama. Nadam se da ćete stvarno poslušati našu priču i uvidjeti kakvu patnju nanosite svojim nedonošenjem zakona o legalnoj eutanaziji”, napisao je Geoff britanskim parlamentarcima.

.

Život

Višnja(50): Otišla sam zbog neimaštine, primitivizma, korupcije, nepotizma…

Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.

Objavljeno

|

Autor

50-godišnja Šibenčanka Višnja Drmić, majka triju kćeri, spakirala je kofere i s obitelji se preselila u Veliku Britaniju. Zašto je odlučila drugo poluvrijeme života započeti u stranoj zemlji, objasnila je za Slobodnu Dalmaciju.

„Tri godine smo izdržale, radila sam i tri posla, obiteljski i još dodatna dva, najstarija kćer je pomagala u obiteljskom biznisu, njih dvije su predano učile a ljeti radile, srednja čak i tijekom nastave na faksu i pri polaganju ispita je konobarila. Početkom četvrte, zadnje godine školovanja, pokušala sam napraviti financijski plan za cijelu godinu. Svladao me očaj. Naš mali biznis bio je dovoljan za jednu osobu s obzirom na prihode, ali nipošto za sve nas.“ Višnja se u Šibeniku bavila izradom dekoracija od balona za sve prigode, događanja, rođendane i vjenčanja.



„Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.“

A onda joj se kći prijavila na britansko sveučilište i dobila pozitivan odgovor. „To pismo i način na koji su se oni obraćali mom djetetu, bio je fascinantan. Pomislila sam da je država s takvim šansama, s takvim poštovanjem prema obrazovanju, mladim ljudima i talentu, mjesto gdje sam možda trebala živjeti? To je bilo to. A ostalo se samo od sebe posložilo.“

U Veliko Britaniji Višnja radi posao njegovatelja. Naravno, nakon stručnog osposobljavanja. Sada živi u Salisburyju, gradiću s 40 tisuća stanovnika. Kaže, došla je s predrasudama o skupoći. „Hrana je ista, cijena, čak i jeftinija nego u Hrvatskoj. Ponuda velika. Ako kuhate sami, u svom stanu, manje potrošite nego u Hrvatskoj. Stanovi jesu skupi, no u manjim gradovima cijene su niže.“

Na pitanje što joj je smetalo u Hrvatskoj odgovara: „Mržnja, rasizam, primitivizam, nasilje, netolerancija, korupcija, nepotizam, osuđivanje drukčijih i slabijih, institucije koje ne rade svoj posao, uhljebi, nepravda, kvazi poduzetnici, visoka davanja, male plaće, truli sustav, politički usmjerene institucije, manjak građanske hrabrosti, intelektualci u svojoj zoni komfora, netolerantni akademici, siromaštvo, turizam baziran na prijevari, “fake news”… jesam li nešto zaboravila?“

Planira li se vratiti? „Ovaj posao ne planiram dugo raditi. Ne radi toga što mi se ne sviđa ili ga ne cijenim, već što mislim da je cijela životna istina stala u rečenicu, koju je moj tata meni govorio a ja mojoj djeci: ako želiš biti sretna, radi posao koji voliš. Kada moja drugorođena završi faks, a trećerođena srednju, pokušat ću ostvariti svoj san i raditi opet s balonima. Do mirovine. Ovdje. U zemlji u kojoj vrijedi biti čovjek. “I hope” (nadam se)“, kaže Višnja u opširnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Nastavi čitati