Prati nas

Život

Inspiracija

Dobar čovjek: Gospodin Bezek je udomitelj bolesne djece koju nitko ne želi

Do sada je oko 80 djece prošlo kroz moju kuću. Odlazio sam u dječju bolnicu i tražio djecu koja su smrtno bolesna. Neka djeca čim se rode počnu patiti i nitko ih ne želi. Vjerujem da svako dijete ima pravo na dom i obitelj.

Objavljeno

|

Kako udomiti dijete?
Mohammad Bezek (screenshot: Gofundme)

“Vjera mi nalaže da pomažem onima u nevolji i nemoćnima”, kaže to Libijac s američkom adresom Mohammad Bezek (65), čovjek koji je život posvetio udomljavanju djece i koji pri tome zna da su djeca koju donosi doma – na samrti.

Ovaj je useljenik došao u Sjedinjene Države 1978. godine. Diplomirao je elektroniku na Držanom sveučilištu Utah. Suprugu je upoznao 1989. godine. Ona je već tada udomljavala djecu, jer su je i samu odgojili djed i baka koji su udomljavali. Zajedno su nastavili činiti dobra djela. 1995. godine odlučili su brinuti isključivo o terminalno bolesnoj djeci, onoj koju nitko nije želio.


“Do sada je oko 80 djece prošlo kroz moju kuću. Odlazio sam u dječju bolnicu i tražio djecu koja su smrtno bolesna. Neka djeca čim se rode počnu patiti i nitko ih ne želi. Vjerujem da svako dijete ima pravo na dom i obitelj.”

Mohammad se brine i o vlastitom sinu Adamu koji je rođen 1997. godine sa sindromom staklenih kostiju. “Slomio je svaku kost u tijelu. Osim toga, nizak je rastom. Sada je visine četverogodišnjeg djeteta. Najmanji je student na fakultetu. Ohrabrujem ga da postane informatičar, jer fizički ne može raditi ništa.”

2010. godine supruga mu je doživjela nesreću pa se do njene smrti 2015. godini brinuo o njoj, sinu i dvoje udomljene djece. Sam je 2016. godine preživio rak debelog crijeva. Mohammad je sada jedina osoba u okrugu Los Angelesa koja udomljava isključivo djecu na umoru. “Trudim se dati im bolji život”, kaže ovaj humanitarac koji djevojčicu o kojoj skrbi naziva kćerkom. “Ona je gluha i slijepa, nije joj se mozak razvio. Rekli su da će živjeti nekoliko tjedana, ali sad već ima 7 i pol godina”, kazuje uz smiješak. “Znam da ima dušu, osjećaje i zato uvijek razgovaram s njom. Ona zna da sam uz nju i da je volim.”

Mohammad je godinama svoju misiju obavljao tiho i skromno. U žižu javnosti dospio je kada je američki predsjednik Donald Trump potpisao akt o protjerivanju državljana nekih zemalja. Među njima je i Libija. “LA Times je napisao moju priču koja je potom obišla svijet”, kaže čovjek koji je svojevrsni lokalni junak.

“Nakon tri dana netko je pokrenuo kampanju za prikupljanje novaca za moju djecu. S tim sam obnovio kuću, popravio krov, ugradio klima uređaj. Ali puno važniji su mi bili komentari koje su ljudi napisali. Satima sam to čitao i plakao. Pisali su mi da sam im inspiracija. Neki su rekli da će i oni udomljavati djecu. Jedna učiteljica je napravila slikovnicu i nazvala ju je ‘Gospodin Bezek i njegova brada puna ljubavi’. To me je usrećilo. U svijetu je više dobra nego zla. Mi smo braća i sestre čovječanstva. Nitko ne želi biti sam, trebamo jedni druge”, zaključuje Mohammad.

.

Život

Ova medicinska sestra vodi hospicij za pse. Zadnje dane života ispunjava im srećom

Njeni štićenici dobiju i propisno rođendansko slavlje, čak i kada ne zna kada su točno došli na ovaj svijet. Osjećajna Nicola, naime, vjeruje da svaki pas zaslužuje barem jedan proslavljeni rođendan u životu.

Objavljeno

|

Autor

Psi po mnogo čemu nalikuju ljudima. Između ostalog, u starosti ih muče brojne degenerativne bolesti, baš kao i ljude. Neizlječiva i bolna stanja razlog su zašto se neki ljudi odlučuju na eutanaziranje ljubimaca. Za njih je to pošteda od muka same životinje, ali i pošteda od iscrpljujuće brige za starog ljubimca.

Nažalost, postoje i oni koji bolesnu i staru životinju jednostavno izbace na ulicu ili ostave u azilu. Neki treći pak misle da životinji treba pružiti sve kako bi, što je moguće sretnija, dočekala svoj prirodni kraj. Među njima je jedna Engleskinja koja se odlučila brinuti se o smrtno bolesnim psima.


Naime, kako se ljudi općenito teško nose sa smrtnom bolešću i starošću ljubimca, u priču uskače Nicola Coyle i njen The Grey Muzzle hospicij. Poslanje joj je zadnje dane bolesnog psa učiniti sretnima. Coyle je nekada radila kao medicinska sestra, a sada je svoj dom u Mansfieldu pretvorila u hospicij za pse kojima je preostalo manje od šest mjeseci života. Pse preuzima od veterinara i, u pravilu, skrbi od dva psa istovremeno. Više, kaže, ne bi mogla, s obzirom da se zaista trudi olakšati im bol i učiniti ih sretnima.

A dok se brine o njima, Coyle ih vodi i na omiljene obroke; u lokalni pub gdje im poslužuju odreske ili čak u McDonalds. Njeni štićenici dobiju i propisno rođendansko slavlje, čak i kada ne zna kada su točno došli na ovaj svijet. Osjećajna Nicola vjeruje da svaki pas zaslužuje barem jedan proslavljeni rođendan u životu. Kada ih vodi na plažu, kupuje im ribice, krumpiriće i sladoled.

Dakako, niti jedan rastanak nije lak. S nekim psima provede mjesece, a s nekima tek tjedne. “Tugovanje za svakim od njih je teško, ali oni su heroji”, kaže Coyle i dodaje da ju psi koji su otišli inspiriraju da učini sretnima neke druge napuštene i teško bolesne pse.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP