Prati nas

Život

Inspiracija

Dobar čovjek: Gospodin Bezek je udomitelj bolesne djece koju nitko ne želi

Do sada je oko 80 djece prošlo kroz moju kuću. Odlazio sam u dječju bolnicu i tražio djecu koja su smrtno bolesna. Neka djeca čim se rode počnu patiti i nitko ih ne želi. Vjerujem da svako dijete ima pravo na dom i obitelj.

Objavljeno

|

Kako udomiti dijete?
Mohammad Bezek (screenshot: Gofundme)

“Vjera mi nalaže da pomažem onima u nevolji i nemoćnima”, kaže to Libijac s američkom adresom Mohammad Bezek (65), čovjek koji je život posvetio udomljavanju djece i koji pri tome zna da su djeca koju donosi doma – na samrti.

Ovaj je useljenik došao u Sjedinjene Države 1978. godine. Diplomirao je elektroniku na Držanom sveučilištu Utah. Suprugu je upoznao 1989. godine. Ona je već tada udomljavala djecu, jer su je i samu odgojili djed i baka koji su udomljavali. Zajedno su nastavili činiti dobra djela. 1995. godine odlučili su brinuti isključivo o terminalno bolesnoj djeci, onoj koju nitko nije želio.


“Do sada je oko 80 djece prošlo kroz moju kuću. Odlazio sam u dječju bolnicu i tražio djecu koja su smrtno bolesna. Neka djeca čim se rode počnu patiti i nitko ih ne želi. Vjerujem da svako dijete ima pravo na dom i obitelj.”

Mohammad se brine i o vlastitom sinu Adamu koji je rođen 1997. godine sa sindromom staklenih kostiju. “Slomio je svaku kost u tijelu. Osim toga, nizak je rastom. Sada je visine četverogodišnjeg djeteta. Najmanji je student na fakultetu. Ohrabrujem ga da postane informatičar, jer fizički ne može raditi ništa.”

2010. godine supruga mu je doživjela nesreću pa se do njene smrti 2015. godini brinuo o njoj, sinu i dvoje udomljene djece. Sam je 2016. godine preživio rak debelog crijeva. Mohammad je sada jedina osoba u okrugu Los Angelesa koja udomljava isključivo djecu na umoru. “Trudim se dati im bolji život”, kaže ovaj humanitarac koji djevojčicu o kojoj skrbi naziva kćerkom. “Ona je gluha i slijepa, nije joj se mozak razvio. Rekli su da će živjeti nekoliko tjedana, ali sad već ima 7 i pol godina”, kazuje uz smiješak. “Znam da ima dušu, osjećaje i zato uvijek razgovaram s njom. Ona zna da sam uz nju i da je volim.”

Mohammad je godinama svoju misiju obavljao tiho i skromno. U žižu javnosti dospio je kada je američki predsjednik Donald Trump potpisao akt o protjerivanju državljana nekih zemalja. Među njima je i Libija. “LA Times je napisao moju priču koja je potom obišla svijet”, kaže čovjek koji je svojevrsni lokalni junak.

“Nakon tri dana netko je pokrenuo kampanju za prikupljanje novaca za moju djecu. S tim sam obnovio kuću, popravio krov, ugradio klima uređaj. Ali puno važniji su mi bili komentari koje su ljudi napisali. Satima sam to čitao i plakao. Pisali su mi da sam im inspiracija. Neki su rekli da će i oni udomljavati djecu. Jedna učiteljica je napravila slikovnicu i nazvala ju je ‘Gospodin Bezek i njegova brada puna ljubavi’. To me je usrećilo. U svijetu je više dobra nego zla. Mi smo braća i sestre čovječanstva. Nitko ne želi biti sam, trebamo jedni druge”, zaključuje Mohammad.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP