Prati nas

Mozaik

Mamina i tatina dječica

‘Halo, ja sam Goranova mama’ Jeste li ikada zvali šefa svog odraslog djeteta?

Djeca rastu, no roditeljski posao nikako da prestane. Tako bismo mogli sažeti sadržaj ovoga teksta. Naime, nedavno je istraživanje pokazalo da jako visok postotak roditelja svojoj već odrasloj djeci rješava svakodnevne probleme.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kako razgovarati s odraslom djecom? Što kad djeca odrastu?
foto: BigStock

Nedavni skandal vezan uz slavne i bogate roditelje koji su potplaćivali uprave prestižnih fakulteta u SAD-u kako bi svojoj djeci osigurali upis, pokazali su dokle su nadobudni mame i tate spremni ići a da svojim najdražima pruže najbolje.

No ima toga još. Naime, kako je pokazala nedavna studija Morning Consulta koju je naručio The New York Times, pokazuju dokle seže briga nekih roditelja. Studija provedena među roditeljima djece stare između 18 i 28 godina pokazala je neke vrlo neobične stvari što se posebno odnosi na dvije posljednje točke.


Što sve roditelji čine za djecu?

76 posto roditelja podsjeća svoju djecu na obaveze poput redovitog plaćanja računa ili obaveza vezanih uz obrazovanje.

74 posto roditelja pomaže djeci oko naručivanja na liječnički pregled.

22 posto roditelja pomaže svojoj djeci oko pisanja životopisa i prijava za posao.

15 posto roditelja pomaže djeci napisati zadaćnicu ili neki drugi tekst za školu.

11 posto zove šefa svog odraslog djeteta kako bi s njim raspravili neki problem na poslu.

8 posto roditelja nazvalo je djetetovog profesora ili ravnatelja škole kako bi raspravljali o ocjenama.

Za roditelje su uvijek bebe

I dok se u nekim od ovih stvari prosječni roditelj još i može pronaći, zvanje šefa svog odraslog djeteta radi nekog problema na poslu stvarno je previše. Osim što na taj način to već odraslo dijete nikad neće naučiti voditi svoje vlastite bitke, takvo ponašanje teško da će omekšati nekog problematičnog šefa. Štoviše, nakon takve intervencije, pomladak bi na poslu mogao imati još samo više problema.

“Trebali bi dijete pripremiti za put, umjesto da put pripremate za dijete”, kaže Julie Lythcott-Haims, bivša dekanica prestižnog Sveučilišta Stanford i autorica priručnika “Kako odgojiti odraslog čovjeka: Oslobodite se zamki pretjeranog roditeljstva”.

Prema Lythcott-Haims, cilj ne bi trebao biti spriječiti dijete da ikad počini pogrešku, već da imaju određenu otpornost kad pogriješe.

.

Mozaik

Kažete da su mjere prestroge? A koga ste spremni žrtvovati?

Ako je broj umrlih zapravo beznačajan (a broj od skoro 55.000 diljem svijeta to svakako nije!), koga si spremna žrtvovati? Svoju mamu, možda? Pa gledaj, ako gospođa ima već preko 70 godina, naživjela se, svašta je u životu prošla. Možda ne bi imala ništa protiv da je lijepo zamoliš da napusti ovaj svijet malo ranije od predviđenog tako da se naši životi čim prije vrate u normalu.

Ksenija Habunek

Objavljeno

|

Piše neki dan jedna prijateljica na Facebooku: “Mislim stvarno, zatvoriti čitavu zemlju zbog obične gripe! Pa to je suludo! Svake godine od gripe umre više ljudi nego je dosad umrlo od ove, kak ti, jako opasne bolesti. A gdje su tek svi oni koji umru od infarkta, možda nog udara, raka i ostalih bolesti? Stvarno, ljudi – probudite se! Ne budite tolike ovce! Sve je ovo smišljeno!”

Već sam odavno naučila da prepiranje preko društvenih mreža ne vodi nikamo. Nisam joj zato ništa odgovorila, već joj samo zalijepila link na članak u kojem svjetski priznati epidemiolozi (još jednom: e-pi-de-mi-o-lo-zi) pojašnjavaju da se doista radi o opasnoj bolesti, da je epidemija – štoviše, pandemija – stvarna, da se takve stvari događaju u svijetu s vremena na vrijeme pa smo tako već imali i SARS i MERS i hongkonšku gripu i španjolsku gripu i štošta drugo i da je mnogo ljudi umrlo, a oni koji nisu – nisu isključivo radi pravodobne reakcije stručnjaka, da su zdravstveni sustavi Italije, Španjolske, a doskora i SAD-a, pred kolapsom i da je situacija ozbiljna.


Ona je, naravno, odgovorila da je “to plaćeni članak” i tako je naša rasprava završila i prije nego je počela. Razumijem ja njezinu ljutnju. Ona radi u turizmu i prihodi su joj pali na nulu i upitno je kada će se stvari vratiti u normalu.

No da mi se dalo raspravljati i da mislim da ima neke svrhe objašnjavati ponovno ljudima sve ono što su silni svjetski stručnjaci već sto puta pojasnili, pitala bih je ovo:

Ako je broj umrlih zapravo beznačajan (a broj od skoro 55.000 diljem svijeta, unatoč činjenici da je pola svijeta u karanteni, to svakako nije!), koga si spremna žrtvovati? Svoju mamu, možda? Pa gledaj, ako gospođa ima već preko 70 godina, naživjela se, svašta je u životu prošla. Možda ne bi imala ništa protiv da je lijepo zamoliš da napusti ovaj svijet malo ranije od predviđenog tako da se naši životi čim prije vrate u normalu.

Aha, nisi mislila na svoju mamu. Nego na čiju? Možda na moju?

Znaš, svi ti ljudi koji su umrli nečiji su roditelji, nečije bake i djedovi, strine i tetke. Ali ne umiru samo stari. Podacima stručnjaka možeš ili ne moraš vjerovati, ali mrtve ne možeš zanemariti.

A i kad već spominjem stručnjake…

Znaš, sveznajuća moja prijateljice, studij medicine traje pet godina, specijalizacija još najmanje toliko, onda stažiranje pa rad u bolnici tijekom kojega neprestano učiš. I zamisli sad čitavu epidemiološku zajednicu neke zemlje, pa to pomnoži s brojem država na svijetu i dobit ćeš nevjerojatno velik broj stručnjaka specijaliziranih upravo za ovo usko područje. I svi oni – da, baš svi! – kažu da je virus opasan, da su mjere nužne i da se moramo strpiti. Ponovit ću – svi stručnjaci na svijetu!

Odakle ti samopouzdanje da ideš tvrditi nešto što je u direktnoj suprotnosti s mišljenjem čitave svjetske znanstvene zajednice? Podsjeti me, koje je ono tvoje područje? U čemu si ti stručna?

Zar te baš nimalo ne smeta što niti teoretski nije moguće da baš nitko od svih stručnjaka na svijetu nije primijetio da je virus ‘tek nešto malo jača prehlada’? Ah, pa što nisu tebe pitali! Da se tebe pitalo, sjedili bi sad na kavi i uživali u proljetnom suncu, a za virus nitko ne bi niti znao.

Točno, umirali bi ljudi po prekrcanim bolnicama, a nitko ne bi znao zašto i od čega, ni da ih je moguće spasiti. Ali ako hrpa ljudi umre od gripe i od srčanog udara, pa što je onda još nekoliko tisuća umrlih od korone? To nije ništa i to ti ne znači ništa jer nije u pitanju nitko tvoj.

A što ako ipak oboli netko iz tvoje obitelji? Hoćeš li se tada ispričati?

Ma da. Nisam ni mislila.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP