Prati nas

Život

‘Želio sam šetati još nekoga kao što sam šetao svoju Jozicu’

Dirljiva priča o barba Šimi s otoka Ugljana razgalila nam je srce. Nakon smrti svoje supruge koja je bila u bolnici radi demencije, Šime je odlučio volontirati u toj istoj bolnici i pomoći nekome baš kao što je pomagao svojoj pokojnoj supruzi.

Objavljeno

|

foto: Facebook

Nitko ne voli bolnice, no iz jedne od njih – one psihijatrijske na otoku Ugljanu – stiže vrlo dirljiva i lijepa priča. Kako je na svojem Facebook profilu podijelila jedna od medicinskih sestara zaposlenih ondje, a prenio Jutarnji list, ta bolnica ima vrlo posebnog volontera. Pročitajte njezin status:

“Ovo je barba Šime. Ima 86 godina i njegova supruga Jozica bila je naša pacijentica do prije mjesec dana kad je, nažalost, preminula. Jozica je bolovala od Alzheimerove demencije i često puta nije prepoznavala svoga Šimu, iako ga je često spominjala.



To barba Šimu nije sprječavalo da svaki dan dođe k njoj u posjetu, da je poljubi na dolasku i odlasku, tepa joj, prošeta je, nahrani i provede vrijeme s njom. Sjećam se jednom kad je došao, a Jozici je pozlilo, vitalni znakovi bili su joj nemjerljivi, a on plače ispred vrata k’o malo dijete i čeka da mu kažemo hoće li ona biti dobro. Tad smo skoro svi plakali s njim od sreće jer se Jozica izvukla, a njezine prve riječi kad je došla k sebi bile su: ‘Di je Šime?’…

Kad gledate dvoje ljudi od 80-ak godina kako se vole i kako joj on govori ‘dobro jutro, ljubavi’ svaki put kad dođe, spoznate što je to prava ljubav. Nažalost, Jozica je umrla prošli mjesec, a Šimu je to svakako pogodilo. Svima nam je bilo teško, ponajviše zbog njega i kako će on to podnijeti.

Nekidan netko zvoni na odjel, kad ono barba Šime! Došao se prijaviti za volontiranje kod nas na odjelu! Kaže da nam želi pomoći, dosadno mu je samom kod kuće, a nama će dobro doći da prošeta još neku pacijenticu kao što je šetao svoju Jozicu. Svaka čast i kapa do poda našem ‘volonteru’! Ugledajmo se na barba Šimu!”, napisala je medicinska sestra Matija Knežević.

.

Život

Višnja(50): Otišla sam zbog neimaštine, primitivizma, korupcije, nepotizma…

Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.

Objavljeno

|

Autor

50-godišnja Šibenčanka Višnja Drmić, majka triju kćeri, spakirala je kofere i s obitelji se preselila u Veliku Britaniju. Zašto je odlučila drugo poluvrijeme života započeti u stranoj zemlji, objasnila je za Slobodnu Dalmaciju.

„Tri godine smo izdržale, radila sam i tri posla, obiteljski i još dodatna dva, najstarija kćer je pomagala u obiteljskom biznisu, njih dvije su predano učile a ljeti radile, srednja čak i tijekom nastave na faksu i pri polaganju ispita je konobarila. Početkom četvrte, zadnje godine školovanja, pokušala sam napraviti financijski plan za cijelu godinu. Svladao me očaj. Naš mali biznis bio je dovoljan za jednu osobu s obzirom na prihode, ali nipošto za sve nas.“ Višnja se u Šibeniku bavila izradom dekoracija od balona za sve prigode, događanja, rođendane i vjenčanja.



„Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari, ali nije išlo. I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu.“

A onda joj se kći prijavila na britansko sveučilište i dobila pozitivan odgovor. „To pismo i način na koji su se oni obraćali mom djetetu, bio je fascinantan. Pomislila sam da je država s takvim šansama, s takvim poštovanjem prema obrazovanju, mladim ljudima i talentu, mjesto gdje sam možda trebala živjeti? To je bilo to. A ostalo se samo od sebe posložilo.“

U Veliko Britaniji Višnja radi posao njegovatelja. Naravno, nakon stručnog osposobljavanja. Sada živi u Salisburyju, gradiću s 40 tisuća stanovnika. Kaže, došla je s predrasudama o skupoći. „Hrana je ista, cijena, čak i jeftinija nego u Hrvatskoj. Ponuda velika. Ako kuhate sami, u svom stanu, manje potrošite nego u Hrvatskoj. Stanovi jesu skupi, no u manjim gradovima cijene su niže.“

Na pitanje što joj je smetalo u Hrvatskoj odgovara: „Mržnja, rasizam, primitivizam, nasilje, netolerancija, korupcija, nepotizam, osuđivanje drukčijih i slabijih, institucije koje ne rade svoj posao, uhljebi, nepravda, kvazi poduzetnici, visoka davanja, male plaće, truli sustav, politički usmjerene institucije, manjak građanske hrabrosti, intelektualci u svojoj zoni komfora, netolerantni akademici, siromaštvo, turizam baziran na prijevari, “fake news”… jesam li nešto zaboravila?“

Planira li se vratiti? „Ovaj posao ne planiram dugo raditi. Ne radi toga što mi se ne sviđa ili ga ne cijenim, već što mislim da je cijela životna istina stala u rečenicu, koju je moj tata meni govorio a ja mojoj djeci: ako želiš biti sretna, radi posao koji voliš. Kada moja drugorođena završi faks, a trećerođena srednju, pokušat ću ostvariti svoj san i raditi opet s balonima. Do mirovine. Ovdje. U zemlji u kojoj vrijedi biti čovjek. “I hope” (nadam se)“, kaže Višnja u opširnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Nastavi čitati