Prati nas

Mozaik

nađite prijatelje

Četiri jednostavna načina za sklapanje novih prijateljstava nakon umirovljenja

Gorka je ironija mirovine – sad kada konačno imate vremena za bavljenje hobijima i ostalim aktivnostima, nalaženje društva s kojim ćete sve dijeliti moglo bi predstavljati problem. Nakon umirovljenja, održavanje mreže poznanstava može predstavljati veliki izazov.

Objavljeno

|

napušavanje, duvanje, ganja, trava, kanabis,
foto: BigStock

Mirovina je nešto čemu se čovjek raduje – i to ne samo zbog toga što više ne mora putovati na posao ili nositi odijelo. Mirovina može biti vrijeme za otkrivanje nečeg novog u životu. Isprobajte nove hobije, posjetite neko mjesto na kojem nikad niste bili, upoznajte nove prijatelje s kojima ćete dijeliti interese.

Evo zašto otkrivanje novih stvari i doživljaja nije samo uzbuđenje i radost – ono je nužnost, piše portal After Fifty Living.


Vrijeme je da krenete realizirati ciljeve s vaše liste „Jednog dana ću…“

Većina novopečenih umirovljenika ima dugu listu neostvarenih želja koje bi žarko željeli ispuniti. Što je na vašoj listi? Zamišljate li beskrajne dane uz bazen i večeri ispunjene koktelima i izlascima na fine večere? Jesu li to putovanja po svijetu ono što vas uzbuđuje? Veselite li se što ćete konačno imati vremena naučiti španjolski? Kakve god da planove imate za svoju mirovinu, trebate se baciti u akciju i krenuti u realizaciju svojih želja i ciljeva!

Nažalost, gorka je ironija mirovine – sad kada konačno imate vremena za bavljenje hobijima i ostalim aktivnostima, nalaženje društva s kojim ćete sve dijeliti moglo bi predstavljati problem. Nakon umirovljenja, održavanje mreže poznanstava može predstavljati veliki izazov.

Mreža poznanika može se brzo prorijediti nakon umirovljenja

Jednom kada prestanete raditi, izgubit ćete mrežu poznanika koja se sastojala od kolega i njihove rodbine. Čak i ako ste niste previše družili s kolegama izvan radnog vremena, i dalje ste s njima provodili velik dio svakog radnog dana.

Na ovaj način ispunjavali ste velik dio svojih potreba za društvenom interakcijom. Čak i ako ste vrlo društvena osoba, komunikacija s kolegama na poslu zadovoljavala je vaše društvene potrebe barem u minimalnoj mjeri. Ali jednom kad odete u mirovinu i ova društvena interakcija nestane, dani bi se mogli činiti dugima i usamljenima. Umirovljenicima koji su shvatili ovaj problem, sklapanje novih prijateljstava postaje važan životni cilj.

Društvena izolacija je loša za umirovljenike

Postoji još jedan razlog zbog kojeg bi svaki umirovljenik trebao staviti druženje na vrh svoje ljestvice prioriteta. Brojne studije su pokazale da društvena izolacija i pripadajuća samoća mogu biti pogubne za ljudsko zdravlje! Jedna od studija je otkrila da življenje u samoći ili s malo društvenih kontakata može rezultirati mnogim negativnim zdravstvenim posljedicama, uključujući pad kognitivnih sposobnosti, depresiju i povećan rizik od infekcija.

Navedeno vrijedi za sve dobne skupine, ali umirovljenici predstavljaju osobito ranjivu skupinu. Smanjenje količine društvenih interakcija nakon umirovljenja je samo početak. Kako ljudi stare, njihovi prijatelji se sele, postaju prebolesni za druženje, a u konačnici – umiru. Umirovljenje za mnoge podrazumijeva selidbu u drugi grad ili regiju. Također, tu su i pitanja zdravstvenog stanja i mobilnosti koja muče ljude u starijoj životnoj dobi. Svi ovi faktori djeluju zajedno, stvarajući pritom veliku društvenu prazninu za umirovljenike.

Sve ovo čini stariju populaciju vrlo podložnoj društvenoj izolaciji. Centar za istraživanje dugovječnosti u Stanfordu izbacio je nedavno studiju na tu temu. Upravo starije generacije imaju najveće izglede za društvenu izolaciju. Za većinu ljudi ovo ne predstavlja iznenađenje, pogotovo kad se uzme u obzir koliko je današnje društvo postalo izolirano.

Kako sklopiti nova prijateljstva?

Sada znate koje su loše vijesti. Međutim, ovdje postoji bitnija lekcija koju trebate izvući, a to su načini i metode kojima se možete izboriti protiv izolacije. Dobra je vijest da imate puno mogućnosti za upoznavanje novih prijatelja i realizaciju novih iskustava. Slijede četiri jednostavne ideje za društveni boljitak u mirovini:

1. Učlanite se u klub

Jedan od najboljih načina za stvaranje dugoročnih prijateljstava je učlanjenje u klub. Tamo ćete upoznati pregršt ljudi koji dijele vaše interese. Klubovi postoje upravo iz tog razloga i nude vam platformu da pokažete svoje znanje. Dijeliti svoje jake strane s drugima je divan način da izgradite prijateljstva s ostalim članovima kluba.

Naravno, ne morate biti stručnjak na nekom polju kako biste stekli nove prijatelje. Učlanite se u klub kako biste naučili nešto novo, i to je dobar način za upoznavanje novih ljudi. Aktivnost održava mozak u zdravom stanju i predstavlja najbolje sredstvo za borbu protiv opadanja mentalnih sposobnosti i demencije, tvrde studije.

Učlanjenje u klub ili početak bavljenja s hobijem djeluju kao mala promjena, ali vjerujte, oni mogu učiniti veliku razliku.

2. Bavite se volonterskim radom

Poklanjanje vašeg vremena i iskustva je način da učinite svijet boljim mjestom dok usput upoznajete nove prijatelje. Bez obzira da li pomažete potrebitoj djeci ili se borite protiv gladi dijeleći porcije graha u javnoj kuhinji, ne možemo smisliti bolji način da se angažirate u mirovini. Mogućnosti za volontiranje su bezbrojne i svatko može naći nešto što će se uklopiti u njegove/njezine interese.

3. Pridružite se društvenom centru

Postoje komunalni centri (centir za kulturu, otvorena učilišta, organizacije mjesnih zajednica) koji služe kao okupljališta ljudi sa svrhom druženja, dobrovoljnog rada, pohađanja tečajeva ili programa tjelovježbe. Oni vam nude obilje društvenih prilika. Ako ste smješteni u domu za starije osobe, spremni ste za akciju s obzirom da domovi najčešće uključuju neki oblik organizirane zajedničke aktivnosti. A ako živite u svojem domu, možete provjeriti što se od aktivnosti nudi u lokalnoj crkvi ili gradskoj vjećnici.

Pristupanje komunalnom centru nekima može biti velika životna promjena, a to se osobito odnosi i na vjerske zajednice. Bilo da ste odrasli u religioznom domu ili ste u potrazi za duhovnim ispušnim ventilom, vjerska zajednica možda je ono što vam treba.

4. Razmislite o tome da postanete mentor

Postoji sve veći trend među umirovljenicima koji žele ostati povezani sa svojom strukom i pružiti nešto drugima – riječ je o „mentoriranju“. Ono se sastoji od dijeljenja znanja s mlađima iz svoje branše. Mentoriranje daje umirovljenicima blagodat komuniciranja s mlađim generacijama – a to je nešto što mnogima s godinama postaje sve nedostižnije.

Mentoriranje ne mora nužno biti pomoć u karijernom putu mlade osobe, može to biti i obično zauzimanje aktivnije uloge u životu unuka.

Ovo su samo četiri ideje za sklapanje novih prijateljstava i otkrivanje novih interesa. Srećom, svijet je pun prilika i za jedno za drugo, samo trebate pogledati oko sebe. Sve što trebate je – znati koji su vaši prioriteti, imati otvoreni um i prihvatiti otkrivanje uzbudljivih novih mogućnosti!

.

Mozaik

Godinu dana nakon katastrofe: U Černobilu se osjeća život, radnici su sjajno plaćeni

Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima.

Objavljeno

|

Autor

O černobilskoj nesreći i nastavku rada atomske centrale, tj. dva njena reaktora, napisano je mnogo novinskih tekstova. U njima su stručnjaci iznijeli svoja gledišta o tome zašto je do katastrofe došlo. Ipak, mnogo je toga ostalo tajnovito i neobjašnjeno. U tim tekstovima nije bilo izjava onih koji su bili neposredno uz reaktore i koji danas tamo rade.

Zahvaljujući angažmanu Vjesnikova dopisnika iz Moskve, Branka Vlahovića – Studio objavljuje ekskluzivnu reportažu koju su za nas napisali novinari moskovskog radija, Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski. Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame… Priču objavljenu 1987. godine prenosimo u cijelosti.


Prvi susret s Černobilom zaista je šokantan. Čovjek se osjeća kao u nekom krajoliku iz znanstvene fantastike. Kamo se god okrene vidi neke čudne znakove. Velikim slovima ispisano je: „Opasno – radijacija“. Malo dalje od tog znaka, opet natpis: „Oprezno, zemlja je kontaminirana!“

U zgradi u kojoj je smještena državna komisija, koja rukovodi radovima na saniranju posljedica černobilske katastrofe, dočekuje nas Aleksandar Kovaljenko. On je načelnik odjela za informiranje. Nitko ne bi pomislio da je taj četrdesetogodišnjak “zaradio” čak 25 rendgena. On je prije bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale.

Černobil je udaljen od centrale petnaestak kilometara. Kao što je poznato, svi su stanovnici Černobila evakuirani. Ipak, u Černobilu se osjeća život. Na ulicama je mnogo automobila i različitih strojeva, ljudi se kreću na sve strane, tu su građevinari i radnici ostalih struka, kao i vojne osobe. Svi su oni privremeni stanovnici Černobila. Živjet će ovdje mjesec ili, najviše, dva.

Cestom do atomske centrale kreću se teška vozila. Prolazimo kroz pusta sela. Već cijelu godinu u tim kućama nema domaćina. Kada će se u njih vratiti ljudi? Možda će potkraj slijedećeg stoljeća na ta mjesta dovoditi ekskurzije da bi turistima pokazali kako su izgledala ukrajinska sela u prošlom stoljeću.

Petnaestak kilometara do atomske centrale prešli smo automobilom za pola sata. Što smo se više približavali odredištu, nailazili smo na sve više dalekovoda. Od listopada prošle godine, oni ponovno prenose struju. Prva dva energo-bloka opet rade, osiguravaju struju za potrebe dva milijuna stanovnika.

Stručnjak na krovu

Stigli smo do atomske centrale. Sve su zgrade bijelo-plave, jedino je na kraju – crni sarkofag. „Danas nema apsolutno nikakvog negativnog utjecaja na okolinu, zahvaljujući sarkofagu. Dakle, on ne dopušta da iz oštećenog reaktora izlazi radioaktivna prašina“, priča nam Vladimir Ščerbina, glavni stručnjak za osiguranje od radijacije. Dva dana prije našeg dolaska u Černobil, Ščerbina se popeo na krov sarkofaga i po njemu se “prošetao”. Dakako, popeo se na krov sarkofaga ne zato što je to poželio, nego da provjeri kakvo je stanje.

„Doza radijacije koju sam dobio za vrijeme šetnje po krovu u postocima iznosi 20 posto ili petinu od količine koju može dobiti radnik zaposlen u atomskoj centrali u toku jedne godine“, kaže Ščerbina.

„Odakle ta radijacija, ako je sarkofag potpuno siguran?“ pitamo Ščerbinu. Kaže nam da još nije dokraja provedena deratizacija krova atomske centrale. Sada se radi na “čišćenju” krova susjednog, trećeg reaktora.

Ščerbina kategorički tvrdi da je sa sarkofagom sve u najboljem redu, i da će se zagađenost još više smanjiti kad se očisti krov trećeg reaktora. Na tim se poslovima sada radi. Također se mora posjeći obližnja šuma i očistiti zemlja oko centrale, jer je ona zagađena. No, prije nego što se bude posjekla šuma i skinuo sloj zemlje, moraju se iskopati veliki “grobovi” gdje će se zakopati zagađeno tlo i drveće. Tamo će se zakopati i tehnika koja je korištena u saniranju nesreće.

Trenutno u černobilskoj atomskoj centrali radi oko tri i pol tisuće radnika. Velika većina njih je radila i prije u toj atomskoj centrali. Radi se po pola mjeseca. Dok jedna grupa radi petnaest dana, druga se polovina odmara sa svojim obiteljima u Kijevu.

Dok rade, energetičari žive u selu Zeleni mis (mis – u prijevodu greben). Selo je udaljeno tridesetak kilometara od atomske centrale. I ovdje je stroga kontrola. Prije svega, nitko od nezaposlenih ne može doći bez dozvole u tu zelenu enklavu. I oni koji imaju propusnicu za ulazak u selo energetičara moraju proći dozimetrijsku kontrolu.

Kad smo tamo stigli, dočekali su nas dozimetristi i pregledali od glave do nogu. Upalila se zelena lampica – sve je u redu! Oni kod kojih je prilikom pregleda upalila crvena lampica, morali su se očistiti od radijacije.

Noć otkrila isijavanje

Inače, selo su sagradili Finci. To su dvokatne kuće. Sobe su zaista komforne. Svaka ima televizor u boji, radio, lijep namještaj. U selu je i poliklinika, rehabilitacioni centar. Sve je besplatno. Bili smo u restoranu. Svatko uzima hrane koliko želi, a ona je vrlo ukusna. Mnogo je povrća. Obavezan je i desert. Dobiva se i čokolada.

U selu energetičara susreli smo i razgovarali s Vladimirom Mihajljukom. On je bravar i radi u pogonu energo-blokova. Trideset i četiri su mu godine, i već devet godina radi u černobilskoj atomskoj centrali. Njegovo kazivanje mnogo govori o tome kako su reagirali stanovnici toga kraja kad su saznali za nesreću u atomskoj centrali.

„Bio je petak, kraj radnog tjedna. Pripremao sam se da s obitelji odem na daču kako bih popravio krov. Kasno uvečer, najmlađi me sin zamolio da mu prije spavanja ispričam bajku. Zajedno smo se uspavali. Usred noći probudila me supruga. Rekla mi je: ‘Ustani! Nešto se dogodilo u centrali!’ Naš je stan na devetom katu i s prozora se vidi četvrti energo-blok. Dobro sam vidio dim i manji plamen. Nisam ni pomislio da je oštećen reaktor. Žena se bila probudila od udara koji je bio sličan potresu“, priča Vladimir Mihajljuk.

„Čule su se sirene vatrogasnih kola i Hitne pomoći. Sutradan, grad Pripjat živio je normalnim životom, kao da se katastrofa nije ni dogodila. Neki su otišli u vikendice, drugi da love ribu. Moj stariji sin krenuo je u školu“, priča Vladimir. „Sve je bilo uobičajeno, osim što je na ulicama bilo više milicije. Telefoni u atomskoj centrali nisu radili.“

„Toga dana, 26. travnja, letjelo je mnogo helikoptera nad atomskom centralom. No, u gradu nije bilo nikakave panike. Tek navečer sve je bilo potpuno jasno. I – vidljivo! Naime, danju – dok je bilo sunca – nije se ni moglo vidjeti isijavanje iz reaktora.“

„Noću sam dobro vidio sa svog prozora jaku svjetlost iz reaktora, kao neki komad rastaljenog metala. To je zračilo iz oštećenog reaktora“, nastavlja pričati Volođa. „Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima. Došla je vojska i milicija, te ispred svakog ulaza kontrolirala da netko nije ostao. Nas su evakuirali u selo Zrka.“

Mihajljuk je u svemu tome imao mnogo sreće. Naime, zbog rane na nozi koju je imao, dobio je upalu i vrlo visoku temperaturu, ali liječnici su ga uspjeli spasiti. Kasnije su sve obitelji dobile novčanu pomoć da kupe što im je potrebno za život.

„Glava obitelji, dakle – suprug, dobio je četiri tisuće rubalja, žena tri tisuće, a svaki ostali član obitelji po tisuću i pol rubalja. To je velik novac. No, trebalo se kućiti iz početka“, priča Vladimir.

Sada on kao majstor zarađuje 570 rubalja mjesečno. To je velika plaća, kad se zna da je u Sovjetskom Savezu prosječna plaća nešto manja od 200 rubalja. No, i kirurg ima plaću 200 rubalja, srednjoškolski profesor 140 rubalja. Dakle, Černobilci sada zarađuju više nego dvostruko.

Točno je da su zaposleni u Černobilu stimulirani bolje od ostalih, ali točno je i to da rade u mnogo težim uvjetima. Prije nego što smo otišli, postavili smo im pitanje koje svakoga od nas zanima: može li se nesreća ponovno dogoditi? Ne – kategorički su nam kazali sugovornici – gorka lekcija iz te velike nesreće zauvijek je naučena.

Mrtvi su snimatelji Lev Nikolajev i Aleksandar Krutov

Umrli su autori prvog dokumentarca o katastrofi u černobilskoj atomskoj centrali. Za tužnu vijest nije se još znalo kad je nedavno na našoj TV prikazan taj film u kojem smo čuli panične reakcije pilota koji je helikopterom nadlijetao mjesto nesreće. (Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski, Studio, svibanj 1987. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP