‘Nemam djecu. Zbog toga osjećam i žaljenje i olakšanje’

Posljednjih mjeseci objavljeno je jako mnogo tekstova vezanih uz plodnost: od podataka o broju rođene djece, preko sve češćih priča o kasnijem majčinstvu, zatim tvrdnji da klinike za umjetnu oplodnju zloupotrebljavaju starije žene, pa sve do podataka o tome koliko umjetna oplodnja zapravo košta – i financijski i emotivno, piše za Guardian Katherine Baldwin, spisateljica i motivacijska govornica.

No među svim tim različitim mišljenjima i slučajevima jako su rijetki oni s kojima bih se ja mogla poistovijetiti, a to su priče o ženama koje su ambivalentne na mogućnost imanja djece. Riječ “ambivalentno” dolazi iz latinskog i otprilike znači “snažno privlačenje na dvije različite strane”. Tako bih nekako ja opisala i svoj stav prema majčinstvu. Provela sam svoje dvadesete i tridesete godine po svaku cijenu izbjegavajući to da postanem majkom i u međuvremenu izgradila karijeru strane dopisnice.

S 40 godina vratila sam se u London gdje je kombinacija faktora ponovno raspirila moju želju za djeteom. Moj je biološki sat otkucavao, posao me iscrpljivao, a smrt oca potakla da razmišljam o obitelji i samoći te da preispitujem svoju odluku da se posvetim karijeri umjesto djeci. Obuzela me panika i bacila sam se u potragu za djetetom. Testirala sam svoju plodnost i, s obzirom da nisam u vezi, raspitala se o mogućnostima umjetne oplodnje za neudane žene te opcije zamrzavanja jajašaca. Usput, nijedno mi se nije svidjelo.

Tražila sam vlastite odgovore i osjetila potrebu da napišem knjigu o neprilici u kojoj sam se, zajedno s još nekim prijateljima, našla: bez partnera, bez djece, pitajući se kako smo dospjeli ovamo i što nam je činiti. Kad sam u ranim četrdesetima izlazila s muškarcem koji mi se sviđao ali koji nije želio djecu, sa svojim sam dvojbama otišla terapeutu gdje sam otkrila ono što se dugo skrivalo duboko ispod površine: prema majčinstvu gajim ambivalentne osjećaje.

S jedne strane, biologija i društvo guraju me prema razmnožavanju. Moja mjesečnica, mnoštvo kolica i trudnica u mojem susjedstvu, sve više internetskih i stranica na društvenim mrežama o majčinstvu… Sve to me podsjećalo da bih se trebala priključiti tom klubu.

Također, pitala sam se imam li uopće snage za tako nešto, bez obzira na broj jajašaca. Osim toga, napokon sam naučila voljeti sebe nakon godina zanemarivanja. Bih li se mogla brinuti o djetetu? I ono najvažnije, nisam našla odgovarajućeg partnera. Istraživanja govore da je nedostatak smislene veze ključni faktor odgovoran za sve više kasnijih trudnoća ili potpuni izostanak roditeljstva.

Iskustvo moje majke naučilo me da to nisam željela napraviti sama. Zapravo, zbog njezinog iskustva pitala sam se želim li uopće djecu ili ne. Nisam imala ni najmanju želju da ponovim iskustvo moje majke: razvod braka, dvoje djece i stalna nestašica novca. Djecu sam nekako shvaćala kao kuglu na lancu, financijski izdatak i posljednji čavao u lijes bilo kakve karijere. Zato sam odabrala posao, putovanja i zabavu. Bila sam već zagazila u 40-te kad sam spoznala pozitivne strane roditeljstva.

S obzirom da radim s mnogim zaposlenim ženama, od kojih mnoge nemaju djecu, u njihovim glasovima čujem svoje vlastite dileme o majčinstvu. Čujem čežnju da se iskusi čudo rađanja, zajedno s brigama o tome kako će se djeca uklopiti u naše neovisne živote.

Čujem žudnju za ispunjenjem koje donosi majčinstvo, zajedno sa strahovima da će sve to biti užasno naporno. Čujem zabrinutost o smanjenoj razini energije i nedostatku potpore. Čujem o patnjama da se nađe odgovarajući partner kao i o želji za kvalitetnom vezom nakon svih tih godina traženja ljubavi.

Čujem žene koje osjećaju da im je duša mrtva nakon što su najbolje i najplodnije godine dale karijeri, baš kao što sam to učinila i ja, i sad osjećaju da im plodnost curi. I čujem o strahovima da će donijeti pogrešnu odluku koja će onda trajati cijeli život.

Danas možemo odlučiti želimo li postati majke ili ne, no taj izbor nije ni jednostavan ni jednoznačan. Ambivalentnost može biti prilično bolna. Neke od nas ostaju nesigurne sve dok ne postane kasno ili možda odlučimo da nećemo donijeti odluku. Jesam li i ja to napravila? Možda je to jednostavnije nego odlučiti da ne želiš imati djecu iz straha od omalovažavanja koje se događa unatoč napretku društva.

Možda sam svoju odluku donijela kad sam se pristala udati za čovjeka koji nije želio djecu. Planiramo se vjenčati u lipnju. No unatoč toj odluci, ja i sa svojih 48 godina života ostajem ambivalentna. I dalje ne znam je li moj svjesni izbor da nemam djecu, je li to podsvijest ili tek splet okolnosti.

Većinu vremena se osjećam spokojno i sretna sam što ću rasti i razvijati se uz svojega zaručnika bez stresa imanja djece. Zadovoljna sam životom i uzbuđena sam što ću dovršiti knjigu. Ali onda me iznenada obuzme silna tuga i od osjećaja gubitka jedva mogu doći do zraka.

U tim trenucima se pitam imam li uopće pravo žaliti što nemam obitelj zbog svoje ambivalenstnosti? Odgovor je – da. Baš kao i majke koje hrabro kažu da su požalile svoj izbor jer su mnogo toga izgubile. Žaljenje i olakšanje mogu postojati jedno uz drugo. U mojem slučaju, oni će morati supostojati jer ja ću uvijek istovremeno osjećati oboje.