Prati nas

Mozaik

Želim ih, ali ih zapravo ne želim

‘Nemam djecu. Zbog toga osjećam i žaljenje i olakšanje’

Riječ ‘ambivalentno’ dolazi iz latinskog i otprilike znači ‘snažno privlačenje na dvije različite strane’. Tako bih nekako ja opisala i svoj stav prema majčinstvu. S jedne strane, biologija i društvo guraju me prema razmnožavanju. S druge strane, napokon sam naučila voljeti sebe nakon godina zanemarivanja. Bih li se mogla brinuti o djetetu?

Objavljeno

|

foto: linkedin/Pexels

Posljednjih mjeseci objavljeno je jako mnogo tekstova vezanih uz plodnost: od podataka o broju rođene djece, preko sve češćih priča o kasnijem majčinstvu, zatim tvrdnji da klinike za umjetnu oplodnju zloupotrebljavaju starije žene, pa sve do podataka o tome koliko umjetna oplodnja zapravo košta – i financijski i emotivno, piše za Guardian Katherine Baldwin, spisateljica i motivacijska govornica.

No među svim tim različitim mišljenjima i slučajevima jako su rijetki oni s kojima bih se ja mogla poistovijetiti, a to su priče o ženama koje su ambivalentne na mogućnost imanja djece. Riječ “ambivalentno” dolazi iz latinskog i otprilike znači “snažno privlačenje na dvije različite strane”. Tako bih nekako ja opisala i svoj stav prema majčinstvu. Provela sam svoje dvadesete i tridesete godine po svaku cijenu izbjegavajući to da postanem majkom i u međuvremenu izgradila karijeru strane dopisnice.



S 40 godina vratila sam se u London gdje je kombinacija faktora ponovno raspirila moju želju za djeteom. Moj je biološki sat otkucavao, posao me iscrpljivao, a smrt oca potakla da razmišljam o obitelji i samoći te da preispitujem svoju odluku da se posvetim karijeri umjesto djeci. Obuzela me panika i bacila sam se u potragu za djetetom. Testirala sam svoju plodnost i, s obzirom da nisam u vezi, raspitala se o mogućnostima umjetne oplodnje za neudane žene te opcije zamrzavanja jajašaca. Usput, nijedno mi se nije svidjelo.

Tražila sam vlastite odgovore i osjetila potrebu da napišem knjigu o neprilici u kojoj sam se, zajedno s još nekim prijateljima, našla: bez partnera, bez djece, pitajući se kako smo dospjeli ovamo i što nam je činiti. Kad sam u ranim četrdesetima izlazila s muškarcem koji mi se sviđao ali koji nije želio djecu, sa svojim sam dvojbama otišla terapeutu gdje sam otkrila ono što se dugo skrivalo duboko ispod površine: prema majčinstvu gajim ambivalentne osjećaje.

S jedne strane, biologija i društvo guraju me prema razmnožavanju. Moja mjesečnica, mnoštvo kolica i trudnica u mojem susjedstvu, sve više internetskih i stranica na društvenim mrežama o majčinstvu… Sve to me podsjećalo da bih se trebala priključiti tom klubu.

Također, pitala sam se imam li uopće snage za tako nešto, bez obzira na broj jajašaca. Osim toga, napokon sam naučila voljeti sebe nakon godina zanemarivanja. Bih li se mogla brinuti o djetetu? I ono najvažnije, nisam našla odgovarajućeg partnera. Istraživanja govore da je nedostatak smislene veze ključni faktor odgovoran za sve više kasnijih trudnoća ili potpuni izostanak roditeljstva.

Iskustvo moje majke naučilo me da to nisam željela napraviti sama. Zapravo, zbog njezinog iskustva pitala sam se želim li uopće djecu ili ne. Nisam imala ni najmanju želju da ponovim iskustvo moje majke: razvod braka, dvoje djece i stalna nestašica novca. Djecu sam nekako shvaćala kao kuglu na lancu, financijski izdatak i posljednji čavao u lijes bilo kakve karijere. Zato sam odabrala posao, putovanja i zabavu. Bila sam već zagazila u 40-te kad sam spoznala pozitivne strane roditeljstva.

S obzirom da radim s mnogim zaposlenim ženama, od kojih mnoge nemaju djecu, u njihovim glasovima čujem svoje vlastite dileme o majčinstvu. Čujem čežnju da se iskusi čudo rađanja, zajedno s brigama o tome kako će se djeca uklopiti u naše neovisne živote.

Čujem žudnju za ispunjenjem koje donosi majčinstvo, zajedno sa strahovima da će sve to biti užasno naporno. Čujem zabrinutost o smanjenoj razini energije i nedostatku potpore. Čujem o patnjama da se nađe odgovarajući partner kao i o želji za kvalitetnom vezom nakon svih tih godina traženja ljubavi.

Čujem žene koje osjećaju da im je duša mrtva nakon što su najbolje i najplodnije godine dale karijeri, baš kao što sam to učinila i ja, i sad osjećaju da im plodnost curi. I čujem o strahovima da će donijeti pogrešnu odluku koja će onda trajati cijeli život.

Danas možemo odlučiti želimo li postati majke ili ne, no taj izbor nije ni jednostavan ni jednoznačan. Ambivalentnost može biti prilično bolna. Neke od nas ostaju nesigurne sve dok ne postane kasno ili možda odlučimo da nećemo donijeti odluku. Jesam li i ja to napravila? Možda je to jednostavnije nego odlučiti da ne želiš imati djecu iz straha od omalovažavanja koje se događa unatoč napretku društva.

Možda sam svoju odluku donijela kad sam se pristala udati za čovjeka koji nije želio djecu. Planiramo se vjenčati u lipnju. No unatoč toj odluci, ja i sa svojih 48 godina života ostajem ambivalentna. I dalje ne znam je li moj svjesni izbor da nemam djecu, je li to podsvijest ili tek splet okolnosti.

Većinu vremena se osjećam spokojno i sretna sam što ću rasti i razvijati se uz svojega zaručnika bez stresa imanja djece. Zadovoljna sam životom i uzbuđena sam što ću dovršiti knjigu. Ali onda me iznenada obuzme silna tuga i od osjećaja gubitka jedva mogu doći do zraka.

U tim trenucima se pitam imam li uopće pravo žaliti što nemam obitelj zbog svoje ambivalenstnosti? Odgovor je – da. Baš kao i majke koje hrabro kažu da su požalile svoj izbor jer su mnogo toga izgubile. Žaljenje i olakšanje mogu postojati jedno uz drugo. U mojem slučaju, oni će morati supostojati jer ja ću uvijek istovremeno osjećati oboje.

.

Mozaik

Jesu li žene same sebi neprijateljice? Oslobodimo se anti-ageing demona!

‘Koliko ste mladosti potrošili brinući se što će biti kad je više ne bude? Kako smo, bez obzira na sve dokaze protiv, progutale udicu da naša vrijednost nestaje zajedno s reproduktivnom sposobnošću? Druženjem s ljudima raznih godišta lakše ćemo izaći iz tog začaranog kruga negoranja starosti i početi razmišljati o njezinim prednostima.’

Objavljeno

|

Prije nekoliko godina doživjela sam prosvjetljujuć trenutak, piše u New York Timesu Ashton Applewhite. Toliko mnogo žena boji svoju kosu kako bi prikrile sijede. Mnoge žale tog truda i troška, a to je ujedno i glavni način kako same sebe, kao starije žene, činimo nevidljivima.

Kad je čitava grupa nevidljiva, nevidljivi su i problemi koji je more. Zamislite da svijet vidi koliko nas ima, i kako smo predivne, i zabavne. Zamislite da se okupimo i sve zajedno pustimo sijede vlasi. To bi doista bila velika promjena.



Ovu ideju objavila sam na svojoj Facebook stranici i dobila mnoštvo reakcija, ne nužno dobrih. No to sam i zaslužila. “Ti prva pusti sijede”, glasio je jedan od komentara. To sam i učinila i čitavu kosu obojila i sivo, čak i one smeđe dijelove jer mi se činilo da ionako nitko neće vjerovati da mi je to prirodna boja. Naučila sam i važnu lekciju: Tko sam ja da govorim ženama kako bi trebale izgledati i što bi trebale raditi? Svaka ima pravo na vlastite odluke. Svaka ima pravo starjeti na način koji njoj najbolje odgovara.

Mladost # moć # ljepota

No o jednome se možemo složiti: Starenje je ženama teže. Mi nosimo teret izjednačavanja ljepote s mladošću i mladosti s moći – to je dvostruki spoj dobizma i seksizma. A kako se s time nosimo? Utapamo se u anti-ageing proizvodima. Lažemo o svojim godinama. Izgladnjujemo se, vježbamo, podvrgavamo se estetskim zahvatima.

Ove strategije mogu biti vrlo uspješne pa nije ni čudo što se toliko žena njima služi. Ne osuđujem, kunem se – ali kad se starija osoba izdaje za mlađu, to je kao da se homoseksualac predstavlja kao heteroseksualac, a crnac kao bijelac. Ovakva ponašanja imaju svoj korijen u osjećaju srama u vezi nečega u vezi s čime ne bi trebalo osjećati sram. Osim toga, takve stvari podržavaju istu tu diskriminaciju koja ih je i potakla.

Žene hrane seksizam i ageizam

Izgled je važan. Divljenje godi. No opsjednutost društva sa ženskim izgledom manje je vezano uz samu ljepotu, a više uz potčinjavanje i moć. Kad se žene natječu koja će izgledati mlađe, one zapravo podupiru dobizam, seksizam, izgled-izam i patrijarhat. Oko još nečega se možemo složiti: sve je to prilično veliko opterećenje. Ljestvica je postavljena tako visoko da smo osuđene na neuspjeh. Osim toga, takve nas stvari okreću jedne protiv drugih i zbog takvih su stvari najsiromašnije od najsiromašnijih upravo – starije žene nebjelkinje.

Prigrlite stigmatizirano

I što da žene rade? Ujedine se protiv dobizma baš kao što su se ujedinile protiv seksizma u 60-ima i 70-ima. Da bi neki pokreti bili snažni, članovi pokreta moraju prigrliti upravo ono što je stigmatizirano bez obzira radi li se o određenoj boji kože, ljubavi prema istom spolu ili starenju. To zapravo znači napraviti pomak od nijekanja dobi prema njezinu prihvaćanju.

No puno je to za tražiti. Otvorite li bilo koji ženski časopis, zasut će vas stotine članaka i oglasa tipa: “Ne možete očekivati da ćete biti željene ako se zapustite”. U toj stigmi nema baš ništa prirodno. No promjena ipak stiže. Magazin Allure zabranio je upotrebu pojma “anti-ageing” te umjesto toga prigrlio opise poput “dugoočekivano i neophodno potrebno slavljenje same sebe – zajedno s borama i svim ostalim”. Ako modna industrija može napraviti ovakav zaokret, možemo i mi. Moramo promijeniti načina na koji gledamo same sebe i druge. Evo kako krenuti:

Starenje nas obogaćuje

Tko doista misli da je neka starija gospođa manje zanimljiva, manje zabavna i manje vrijedna od žene koja je bila prije? Ako je to doista tako, odakle dolaze takve poruke i koja im je svrha? Naravno, starenje donosi i prilične gubitke, ali i autentičnost, samopouzdanje, perspektivu, samospoznaju. Moja mama čak kaže i da joj noge sada izgledaju bolje nego prije. Prioriteti su jasniji. Lakše se nosimo s osjećajima. Želimo manje. Manje nam je bitno što ljudi misle što u svakom slučaju oslobađa. Za mnoge žene je kasnija faza života ujedno i ona najbolje.

Naučimo gledati jedni na druge – ali i na sebe – velikodušnije

Umjesto da gledajući se u zrcalo mrmljamo: “Pa što se to, dovraga, dogodilo?”, prisjetimo se doista nekih stvari koje su se dogodile i koliko su divne bile. Ona bora koja ide od nosa do usana? Glumica Frances McDormand kaže da je u njenom slučaju ta bora rezultat toga što je godinama svojemu sinu govorila “Wow!” ili “Oh, kako zanimljivo!” Frances svoje lice naziva mapom, odbija estetske zahvate koji bi s njenog lica izbrisali prošlost. Nezadovoljstvo je ono što pogoni više milijardi dolara vrijednu industriju ljepote. Samopouzdanje je afrodizijak. Koji od vaših prijatelja su seksualno najaktivniji? Ne oni najljepši, niti oni najmršaviji. Niti oni najmlađi, nego oni koji misle da su njihovi ljubavnici pravi sretnici.

Odbacite način razmišljanja koji suprotstavlja mladost i starost

Predrasude nas okreću jedne protiv drugih. Kao što se mame koje rade stalno svade s mamama koje su doma, umjesto da se ujedine u borbi za iste plaće kao muškarci. Razlog zbog kojeg se žene tako srčano natječu za radna mjesta je taj što na određenim pozicijama za žene doista ima manje mjesta. Ne radi se o tome da žena ima previše, nego o tome da je za žene otvoreno manje pozicija. Stalno sukobljavanje ne samo da utvrđuje trenutnu raspodjelu moći već nas onemogućuje da budemo otvoreni i velikodušni.

Okupimo se svi zajedno, bez obzira na dob, i razgovarajmo o ovim stvarima

Svaka generacija mora za sebe naučiti kako je uzaludno i štetno pribojavati se starenja. Koliko ste mladosti potrošili brinući se što će biti kad je više ne bude? Kako smo, bez obzira na sve dokaze protiv, progutale udicu da naša vrijednost nestaje zajedno s reproduktivnom sposobnošću? Druženjem s ljudima raznih godišta lakše ćemo izaći iz tog začaranog kruga negoranja starosti i početi razmišljati o njezinim prednostima.

Imamo izbor: možemo kopati još dublju rupu ili možemo odbaciti tu prokletu lopatu. Ako imamo želju, volju i viziju, možemo se od natjecanja pomaknuti ka suradnji. Možemo umjesto o strahu, razgovarati o osnaživanju. I tu promjenu možemo donijeti svijetu. Ženski pokreti naučili su nas da se moramo izboriti za naša prava i moć, a pro-aging pokreti će nas naučiti da od te moći ne odustanemo.

Nastavi čitati