Prati nas

Mozaik

Trikovi za odgoj uspješnih ljudi

‘Odgojila sam dvije direktorice i liječnicu. Evo kako mi je to uspjelo’

Svi mi želimo da naša djeca budu sretna, osnažena i strastvena. To je ista želja koja ujedinjuje sve ljude na ovome svijetu, iz raznih zemalja i raznih kultura. Ono što svi žele je znati kako pomoći svojoj djeci da žive dobar život – da budu sretni i uspješni i da iskoriste svoje talente kao bi ovaj svijet učinili boljim mjestom.

Objavljeno

|

Ilustracija (foto: Vladislav Vasnetsov/Pexels)

Kad sam rodila svoju prvu kćer, Susan, babica ju je umotala u malu roza dekicu i stavila joj pletenu kapicu na glavu. Stan, moj muž, sjedio je pored mene. Oboje smo bili umorni ali uzbuđeni i u tom trenutku sve nam je bilo jasno: voljela sam svoju kćer od prvog trenutka kad sam ju vidjela i osjećala sam iskonsku želju da ju zaštitim, da joj omogućim najbolji mogući život i učinim sve što je u mojoj moći da joj pomognem uspjeti, piše u magazinu Time Esther Wojcicki, autorica hit priručnika ‘Kako odgojiti uspješne ljude: Jednostavne lekcije za nevjerojatne rezultate’.

No uskoro su se počela prikradati pitanja i sumnje. Svi mi želimo da naša djeca budu sretna, osnažena i strastvena. To sam osjećala prema Susan čim sam je ugledala, a kasnije i prema druge dvije kćeri, Janet i Anne. To je ista želja koja ujedinjuje sve ljude na ovome svijetu, iz raznih zemalja i raznih kultura. Ono što svi žele je znati kako pomoći svojoj djeci da žive dobar život – da budu sretna i uspješna i da iskoriste svoje talente kao bi ovaj svijet učinila boljim mjestom.


No čini se da nitko nema odgovor na to pitanje. Stručnjaci za odgoj fokusiraju se na važne aspekte podizanja djece poput spavanja, hranjenja, povezivanja, discipline, no savjeti koje nude uglavnom su uski i propisujući. Ono što stvarno trebamo nije neka ograničena informacija o njezi i hranjenju, koliko god to važno bilo. Ono što najviše trebamo je doznati kako da našoj djeci damo one vrijednosti i vještine koje će im pomoći da uspiju kao odrasli. Također, moramo se suočiti s ogromnom kulturološkom promjenom koja se dogodila posljednjih godina  – posebno onom vezanom uz tehnološke promjene i kako te promjene utječu na naše roditeljstvo. Kako da naša djeca uspiju u svijetu robota i umjetne inteligencije? Kako da prosperiraju tijekom tehnološke revolucije? Ova pitanja muče roditelje širom svijeta.

Kao mlada majka, prihvaćala sam ono malo savjeta što sam ih mogla naći, no uglavnom sam se oslanjala na svoju vlastitu procjenu. Možda je u pitanju moje iskustvo istraživačke novinarke ili moje nepovjerenje u autoritet koje vučem još iz djetinjstva, no bila sam odlučna u namjeri da sama nađem vlastite odgovore. Imala sam vlastite ideje o tome što djeca trebaju i držala sam se toga bez obzira na što ljudi mislili. Rezultat je bio, u očima mnogih, krajnje neobičan.

Sa svojim sam kćerima od prvoga dana razgovarala kao s odraslim osobama. Većina majki se djeci obraća onim bebi-govorom pri čemu rabe viši glas i jednostavnije riječi. No ne i ja. Ja sam im vjerovala i oni su vjerovali meni. Nikad ih nisam dovodila u opasnost, ali im nikad nisam ni uskraćivala da uče iz vlastitog iskustva ili da ulaze u proračunati rizik.

Kad smo živjeli u Ženevi, poslala sam svoje kćeri Susan i Janet da same odu do trgovine po kruh. Tad su imale četiri i pet godina. Od samih početaka sam poštovala njihovu individualnost. Moja teorija je bila da su najvažnije godine za učenje od nula do pet. Najvažnije mi je bilo da od njih napravim neovisnu djecu, a nakon toga snažne i neovisne odrasle ljude. Smatrala sam da ako budu sami mogli donositi zrele odluke, moći će se nositi s bilo kojim izazovom s kojim se suoče. Nisam ni slutila da će s vremenom razna istraživanja potvrditi da su moji izbori bili ispravni. Vodila sam se vlastitom intuicijom, slijedila vlastite vrijednosti i onime što sam kao učiteljica vidjela u učionici.

Neobičan je osjećaj biti “slavan” roditelj i vidjeti svoju obiteljsku fotografiju na naslovnici magazina. Uopće se ne smatram zaslužnom za sva njihova postignuća kao odraslih ljudi, no sve tri kćeri su postale uspješne, brižne i kompletne odrasle osobe.

Susan je direktorica u Youtubeu, Janet predaje kolegij pedijatrije na Sveučilištu Kalifornija, a Anne je osnivačica i direktorica tvrtke 23andMe. Sve tri su se probile u sam vrh izrazito kompetitivnih i uglavnom muških profesija, a to su postigle slijedeći svoje strasti i razmišljajući same za sebe. Gledanje svojih kćeri kako plove svijetom s borbenošću i integritetom je jedna od najvećih nagrada u mojem životu. Naročito me impresionira kako se natječu i surađuju i ne fokusiraju samo na to da su počesto jedine žene u prostoriji, već iznalaze rješenja za probleme s kojima se suočavaju.

Roditelji me stalno pitaju za savjet – ponekad čak i preklinju da im odam strategiju koju sam koristila sa svojim kćerima kako bi istu mogli primijeniti na svojoj djeci. Učitelji rade slično stalno se pitajući kako da ne budu samo oni koji discipliniraju već oni koji pomažu učenicima da otkriju i slijede svoje strasti.

Iako to nisam namjeravala, počela sam s ljudima debatirati o odgoju djece i obrazovanju koje im je potrebno da postanu kvalitetni ljudi. Ono što nudim i u čemu su se našli brojni ljudi s kojima sam razgovarala je protuotrov za naše roditeljske i učiteljske probleme, način na koji se boriti protiv tjeskobe, problemi s disciplinom, pitanja moći, suočavanje sa stresom i strah od tehnologije koji zamagljuje našu prosudbu i šteti našoj djeci.

Kroz više desetljeća iskustva kao roditelja, bake i obrazovnog djelatnika, pronašla sam pet temeljnih vrijednosti koje nam mogu pomoći da odgojimo sposobne, uspješne ljude. Da bi ih lakše zapamtili, nazvala sam ih “trikovima”. Povjerenje, poštovanje, neovisnost, suradnja i ljubaznost

Povjerenje

Naš svijet se nalazi u krizi povjerenja. Roditelji se boje, a zbog toga se boje i naša djeca, da budu ono što jesu, da riskiraju i usprotive se nepravdi. Povjerenje treba početi s nama. Kad smo kao roditelji sigurni u vlastite izbore, onda vjerujemo da će i naša djeca učiniti sve neophodne korake prema osnaživanju i neovisnosti.

Poštovanje

Temeljni osjećaj poštovanja koji trebamo pokazati djeci je onaj prema njihovoj vlastitoj autonomiji i individualnosti. Svako dijete je za nešto nadareno i taj je njihov dar zapravo dar svijetu. Naša odgovornost kao roditelja je da njegujemo taj dar, o čemu god se radilo. To je upravo suprotno od objašnjavanja djeci što i tko bi trebali biti, koju profesiju da odaberu i kako bi njihov život trebao izgledati. Umjesto toga, valja ih podržavati i pomoći im da pronađu vlastiti put i cilj.

Neovisnost

Leži na čvrstim temeljima povjerenja i poštovanja. Djeca koja rano u životu nauče samokontrolu i odgovornost, mnogo su bolje opremljena za izazove odrasle dobi te imaju vještine potrebne za inovacije i kreativnost. Doista neovisna djeca su sposobna nositi se s nedaćama, preprekama i dosadom koji su neizostavni dio života. Osjećaju da imaju kontrolu čak i kad su stvari oko njih u kaosu.

Suradnja

Suradnja predstavlja zajednički rad u obitelji, učionici ili na poslu. Za roditelje to znači poticati djecu da sudjeluju u raspravama, odlukama pa i discipliniranju. U 20. stoljeću u kojem je slijediti pravila bila jedna od najvažnijih vještina, roditelji su imali potpunu kontrolu. No u 21. stoljeću to više ne funkcionira. Ne bismo trebali govoriti našoj djeci što da rade, već ih pitati koje su njihove ideje i raditi zajedno na pronalasku rješenja.

Ljubaznost

Neobično je ali istinito da počesto nama najbliže ljude ne tretiramo istom ljubaznošću kao strance. Roditelji vole svoju djecu, no toliko su im bliski da često ljubaznost uzimaju zdravo za gotovo. Stvarna ljubaznost uključuje zahvalnost i oprost, uslužnost prema drugima i svijest o svijetu izvan nas. Važno je pokazati djeci da je jedno od najvećih zadovoljstava učiniti život nekog drugog boljim.

Konačni cilj trebao bi biti odgajanje odgovornih ljudi u odgovornom svijetu. To je ono što trebamo činiti kao roditelji, učitelji i poslodavci. Ne samo brinuti o vlastitim obiteljima, učionicama i tvrtkama, već graditi temelje za budućnost svijeta. Ljudska svijest se razvija i to mnogo brže nago prije. Vi ste roditelji koje vaše dijete treba i s vašim povjerenjem i poštovanjem vaše će dijete postati točno onakva osoba kakva treba postati.

.

Mozaik

I kad se odmara, milicioner radi! Čudnovate zgode drugova u plavom

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti.

Objavljeno

|

Autor

“Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze…” Uvod je to o u priču o opasnom milicionerskom životu koju je 1971. godine objavila zagrebačka Arena. Prenosimo je u cijelosti.

Ovo nisu priče dramatičnih obrata, nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe, nasilje.


Ovdje nećemo govoriti o dramama što ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode, što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona, dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.

Profesionalnost i efikasnost

Milicioner zapravo u svakom trenutku mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne vidimo.

I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.

Milicioner Željko otporan je na golo žensko tijelo

A događa se zaista svašta. U Stanici milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.

Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile. “I znate što je učinila”, kaže nam dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. “Potpuno se svukla!”

Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu, pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano, kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.

Milicioner Mirko na meti Zagrepčana

Zagrebačkom milicioneru Mirku Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.

I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač – milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: “Držite ga”! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio: “Znamo mi takve ptičice, koji se izdaju za milicionere!”

Srećom, nisu ga tukli. Građani su pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna. Oni su se s “napadačom” rukovali. Građani su se začuđeno razišli.

Milicionar Sabid spasio je napušteno dijete

Mirkov i Željkov kolega iz milicijske Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana, dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i panično pobjegao.

Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti. Kasnije se sve objasnilo: roditelji su mališana napustili prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se otpacima.

Milicioner Stipe na tračnicama

U naš razgovor umiješali su se i milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio. Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i dalje nije micao.

Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.

Milicioner Rade proglašen ustašom!

A milicioner Rade Bogun iz Prijedora doživio je u zagrebačkoj “Nami” jednu tešku i zaista neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan – ustaša!

Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.

Milicioner Slobodan i lice s potjernice

Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.

Slobodan Vukasović, među drugovima, prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22 godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne reportažu nego – kako nam rekoše njegovi drugovi – čitavu knjigu. Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme odmora.

Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.

Inače Vukasovo iskustvo je toliko da je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja, u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.

Milicioner Anđelko je riješio sve predmet

Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve planira, dobro promišlja, točno određuje.

Kao početniku prošle godine povjerili su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način: u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!

Milicioner Dime bori se riječima

Naša dopisnica Ranka Čičak iz Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju kriminalci.

A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju! Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu, toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila. Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to znao.

I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.

Mnogo takvih slučajeva može Dime navesti. “Psihologija me zanima više od svega”, kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi, potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.

Dime je završio kurseve džudo-vještine, ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine: po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.

“I sad recite”, piše Ranka Čičak, “da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda i željezna vrata otvara”.

Eto, u ovom zapisu htjeli smo podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što ga režira prijestupnik.

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru: “I kad se odmara, pozornik milicioner je u službi.” (autori: Stipe Mijić, Ćamil Krehić, Ranka Čičak, Luka Horvat / Arena, 1971. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP