Prati nas

Mozaik

Trikovi za odgoj uspješnih ljudi

‘Odgojila sam dvije direktorice i liječnicu. Evo kako mi je to uspjelo’

Svi mi želimo da naša djeca budu sretna, osnažena i strastvena. To je ista želja koja ujedinjuje sve ljude na ovome svijetu, iz raznih zemalja i raznih kultura. Ono što svi žele je znati kako pomoći svojoj djeci da žive dobar život – da budu sretni i uspješni i da iskoriste svoje talente kao bi ovaj svijet učinili boljim mjestom.

Objavljeno

|

Ilustracija (foto: Vladislav Vasnetsov/Pexels)

Kad sam rodila svoju prvu kćer, Susan, babica ju je umotala u malu roza dekicu i stavila joj pletenu kapicu na glavu. Stan, moj muž, sjedio je pored mene. Oboje smo bili umorni ali uzbuđeni i u tom trenutku sve nam je bilo jasno: voljela sam svoju kćer od prvog trenutka kad sam ju vidjela i osjećala sam iskonsku želju da ju zaštitim, da joj omogućim najbolji mogući život i učinim sve što je u mojoj moći da joj pomognem uspjeti, piše u magazinu Time Esther Wojcicki, autorica hit priručnika ‘Kako odgojiti uspješne ljude: Jednostavne lekcije za nevjerojatne rezultate’.

No uskoro su se počela prikradati pitanja i sumnje. Svi mi želimo da naša djeca budu sretna, osnažena i strastvena. To sam osjećala prema Susan čim sam je ugledala, a kasnije i prema druge dvije kćeri, Janet i Anne. To je ista želja koja ujedinjuje sve ljude na ovome svijetu, iz raznih zemalja i raznih kultura. Ono što svi žele je znati kako pomoći svojoj djeci da žive dobar život – da budu sretna i uspješna i da iskoriste svoje talente kao bi ovaj svijet učinila boljim mjestom.



No čini se da nitko nema odgovor na to pitanje. Stručnjaci za odgoj fokusiraju se na važne aspekte podizanja djece poput spavanja, hranjenja, povezivanja, discipline, no savjeti koje nude uglavnom su uski i propisujući. Ono što stvarno trebamo nije neka ograničena informacija o njezi i hranjenju, koliko god to važno bilo. Ono što najviše trebamo je doznati kako da našoj djeci damo one vrijednosti i vještine koje će im pomoći da uspiju kao odrasli. Također, moramo se suočiti s ogromnom kulturološkom promjenom koja se dogodila posljednjih godina  – posebno onom vezanom uz tehnološke promjene i kako te promjene utječu na naše roditeljstvo. Kako da naša djeca uspiju u svijetu robota i umjetne inteligencije? Kako da prosperiraju tijekom tehnološke revolucije? Ova pitanja muče roditelje širom svijeta.

Kao mlada majka, prihvaćala sam ono malo savjeta što sam ih mogla naći, no uglavnom sam se oslanjala na svoju vlastitu procjenu. Možda je u pitanju moje iskustvo istraživačke novinarke ili moje nepovjerenje u autoritet koje vučem još iz djetinjstva, no bila sam odlučna u namjeri da sama nađem vlastite odgovore. Imala sam vlastite ideje o tome što djeca trebaju i držala sam se toga bez obzira na što ljudi mislili. Rezultat je bio, u očima mnogih, krajnje neobičan.

Sa svojim sam kćerima od prvoga dana razgovarala kao s odraslim osobama. Većina majki se djeci obraća onim bebi-govorom pri čemu rabe viši glas i jednostavnije riječi. No ne i ja. Ja sam im vjerovala i oni su vjerovali meni. Nikad ih nisam dovodila u opasnost, ali im nikad nisam ni uskraćivala da uče iz vlastitog iskustva ili da ulaze u proračunati rizik.

Kad smo živjeli u Ženevi, poslala sam svoje kćeri Susan i Janet da same odu do trgovine po kruh. Tad su imale četiri i pet godina. Od samih početaka sam poštovala njihovu individualnost. Moja teorija je bila da su najvažnije godine za učenje od nula do pet. Najvažnije mi je bilo da od njih napravim neovisnu djecu, a nakon toga snažne i neovisne odrasle ljude. Smatrala sam da ako budu sami mogli donositi zrele odluke, moći će se nositi s bilo kojim izazovom s kojim se suoče. Nisam ni slutila da će s vremenom razna istraživanja potvrditi da su moji izbori bili ispravni. Vodila sam se vlastitom intuicijom, slijedila vlastite vrijednosti i onime što sam kao učiteljica vidjela u učionici.

Neobičan je osjećaj biti “slavan” roditelj i vidjeti svoju obiteljsku fotografiju na naslovnici magazina. Uopće se ne smatram zaslužnom za sva njihova postignuća kao odraslih ljudi, no sve tri kćeri su postale uspješne, brižne i kompletne odrasle osobe.

Susan je direktorica u Youtubeu, Janet predaje kolegij pedijatrije na Sveučilištu Kalifornija, a Anne je osnivačica i direktorica tvrtke 23andMe. Sve tri su se probile u sam vrh izrazito kompetitivnih i uglavnom muških profesija, a to su postigle slijedeći svoje strasti i razmišljajući same za sebe. Gledanje svojih kćeri kako plove svijetom s borbenošću i integritetom je jedna od najvećih nagrada u mojem životu. Naročito me impresionira kako se natječu i surađuju i ne fokusiraju samo na to da su počesto jedine žene u prostoriji, već iznalaze rješenja za probleme s kojima se suočavaju.

Roditelji me stalno pitaju za savjet – ponekad čak i preklinju da im odam strategiju koju sam koristila sa svojim kćerima kako bi istu mogli primijeniti na svojoj djeci. Učitelji rade slično stalno se pitajući kako da ne budu samo oni koji discipliniraju već oni koji pomažu učenicima da otkriju i slijede svoje strasti.

Iako to nisam namjeravala, počela sam s ljudima debatirati o odgoju djece i obrazovanju koje im je potrebno da postanu kvalitetni ljudi. Ono što nudim i u čemu su se našli brojni ljudi s kojima sam razgovarala je protuotrov za naše roditeljske i učiteljske probleme, način na koji se boriti protiv tjeskobe, problemi s disciplinom, pitanja moći, suočavanje sa stresom i strah od tehnologije koji zamagljuje našu prosudbu i šteti našoj djeci.

Kroz više desetljeća iskustva kao roditelja, bake i obrazovnog djelatnika, pronašla sam pet temeljnih vrijednosti koje nam mogu pomoći da odgojimo sposobne, uspješne ljude. Da bi ih lakše zapamtili, nazvala sam ih “trikovima”. Povjerenje, poštovanje, neovisnost, suradnja i ljubaznost

Povjerenje

Naš svijet se nalazi u krizi povjerenja. Roditelji se boje, a zbog toga se boje i naša djeca, da budu ono što jesu, da riskiraju i usprotive se nepravdi. Povjerenje treba početi s nama. Kad smo kao roditelji sigurni u vlastite izbore, onda vjerujemo da će i naša djeca učiniti sve neophodne korake prema osnaživanju i neovisnosti.

Poštovanje

Temeljni osjećaj poštovanja koji trebamo pokazati djeci je onaj prema njihovoj vlastitoj autonomiji i individualnosti. Svako dijete je za nešto nadareno i taj je njihov dar zapravo dar svijetu. Naša odgovornost kao roditelja je da njegujemo taj dar, o čemu god se radilo. To je upravo suprotno od objašnjavanja djeci što i tko bi trebali biti, koju profesiju da odaberu i kako bi njihov život trebao izgledati. Umjesto toga, valja ih podržavati i pomoći im da pronađu vlastiti put i cilj.

Neovisnost

Leži na čvrstim temeljima povjerenja i poštovanja. Djeca koja rano u životu nauče samokontrolu i odgovornost, mnogo su bolje opremljena za izazove odrasle dobi te imaju vještine potrebne za inovacije i kreativnost. Doista neovisna djeca su sposobna nositi se s nedaćama, preprekama i dosadom koji su neizostavni dio života. Osjećaju da imaju kontrolu čak i kad su stvari oko njih u kaosu.

Suradnja

Suradnja predstavlja zajednički rad u obitelji, učionici ili na poslu. Za roditelje to znači poticati djecu da sudjeluju u raspravama, odlukama pa i discipliniranju. U 20. stoljeću u kojem je slijediti pravila bila jedna od najvažnijih vještina, roditelji su imali potpunu kontrolu. No u 21. stoljeću to više ne funkcionira. Ne bismo trebali govoriti našoj djeci što da rade, već ih pitati koje su njihove ideje i raditi zajedno na pronalasku rješenja.

Ljubaznost

Neobično je ali istinito da počesto nama najbliže ljude ne tretiramo istom ljubaznošću kao strance. Roditelji vole svoju djecu, no toliko su im bliski da često ljubaznost uzimaju zdravo za gotovo. Stvarna ljubaznost uključuje zahvalnost i oprost, uslužnost prema drugima i svijest o svijetu izvan nas. Važno je pokazati djeci da je jedno od najvećih zadovoljstava učiniti život nekog drugog boljim.

Konačni cilj trebao bi biti odgajanje odgovornih ljudi u odgovornom svijetu. To je ono što trebamo činiti kao roditelji, učitelji i poslodavci. Ne samo brinuti o vlastitim obiteljima, učionicama i tvrtkama, već graditi temelje za budućnost svijeta. Ljudska svijest se razvija i to mnogo brže nago prije. Vi ste roditelji koje vaše dijete treba i s vašim povjerenjem i poštovanjem vaše će dijete postati točno onakva osoba kakva treba postati.

.

Mozaik

Jesu li žene same sebi neprijateljice? Oslobodimo se anti-ageing demona!

‘Koliko ste mladosti potrošili brinući se što će biti kad je više ne bude? Kako smo, bez obzira na sve dokaze protiv, progutale udicu da naša vrijednost nestaje zajedno s reproduktivnom sposobnošću? Druženjem s ljudima raznih godišta lakše ćemo izaći iz tog začaranog kruga negoranja starosti i početi razmišljati o njezinim prednostima.’

Objavljeno

|

Prije nekoliko godina doživjela sam prosvjetljujuć trenutak, piše u New York Timesu Ashton Applewhite. Toliko mnogo žena boji svoju kosu kako bi prikrile sijede. Mnoge žale tog truda i troška, a to je ujedno i glavni način kako same sebe, kao starije žene, činimo nevidljivima.

Kad je čitava grupa nevidljiva, nevidljivi su i problemi koji je more. Zamislite da svijet vidi koliko nas ima, i kako smo predivne, i zabavne. Zamislite da se okupimo i sve zajedno pustimo sijede vlasi. To bi doista bila velika promjena.



Ovu ideju objavila sam na svojoj Facebook stranici i dobila mnoštvo reakcija, ne nužno dobrih. No to sam i zaslužila. “Ti prva pusti sijede”, glasio je jedan od komentara. To sam i učinila i čitavu kosu obojila i sivo, čak i one smeđe dijelove jer mi se činilo da ionako nitko neće vjerovati da mi je to prirodna boja. Naučila sam i važnu lekciju: Tko sam ja da govorim ženama kako bi trebale izgledati i što bi trebale raditi? Svaka ima pravo na vlastite odluke. Svaka ima pravo starjeti na način koji njoj najbolje odgovara.

Mladost # moć # ljepota

No o jednome se možemo složiti: Starenje je ženama teže. Mi nosimo teret izjednačavanja ljepote s mladošću i mladosti s moći – to je dvostruki spoj dobizma i seksizma. A kako se s time nosimo? Utapamo se u anti-ageing proizvodima. Lažemo o svojim godinama. Izgladnjujemo se, vježbamo, podvrgavamo se estetskim zahvatima.

Ove strategije mogu biti vrlo uspješne pa nije ni čudo što se toliko žena njima služi. Ne osuđujem, kunem se – ali kad se starija osoba izdaje za mlađu, to je kao da se homoseksualac predstavlja kao heteroseksualac, a crnac kao bijelac. Ovakva ponašanja imaju svoj korijen u osjećaju srama u vezi nečega u vezi s čime ne bi trebalo osjećati sram. Osim toga, takve stvari podržavaju istu tu diskriminaciju koja ih je i potakla.

Žene hrane seksizam i ageizam

Izgled je važan. Divljenje godi. No opsjednutost društva sa ženskim izgledom manje je vezano uz samu ljepotu, a više uz potčinjavanje i moć. Kad se žene natječu koja će izgledati mlađe, one zapravo podupiru dobizam, seksizam, izgled-izam i patrijarhat. Oko još nečega se možemo složiti: sve je to prilično veliko opterećenje. Ljestvica je postavljena tako visoko da smo osuđene na neuspjeh. Osim toga, takve nas stvari okreću jedne protiv drugih i zbog takvih su stvari najsiromašnije od najsiromašnijih upravo – starije žene nebjelkinje.

Prigrlite stigmatizirano

I što da žene rade? Ujedine se protiv dobizma baš kao što su se ujedinile protiv seksizma u 60-ima i 70-ima. Da bi neki pokreti bili snažni, članovi pokreta moraju prigrliti upravo ono što je stigmatizirano bez obzira radi li se o određenoj boji kože, ljubavi prema istom spolu ili starenju. To zapravo znači napraviti pomak od nijekanja dobi prema njezinu prihvaćanju.

No puno je to za tražiti. Otvorite li bilo koji ženski časopis, zasut će vas stotine članaka i oglasa tipa: “Ne možete očekivati da ćete biti željene ako se zapustite”. U toj stigmi nema baš ništa prirodno. No promjena ipak stiže. Magazin Allure zabranio je upotrebu pojma “anti-ageing” te umjesto toga prigrlio opise poput “dugoočekivano i neophodno potrebno slavljenje same sebe – zajedno s borama i svim ostalim”. Ako modna industrija može napraviti ovakav zaokret, možemo i mi. Moramo promijeniti načina na koji gledamo same sebe i druge. Evo kako krenuti:

Starenje nas obogaćuje

Tko doista misli da je neka starija gospođa manje zanimljiva, manje zabavna i manje vrijedna od žene koja je bila prije? Ako je to doista tako, odakle dolaze takve poruke i koja im je svrha? Naravno, starenje donosi i prilične gubitke, ali i autentičnost, samopouzdanje, perspektivu, samospoznaju. Moja mama čak kaže i da joj noge sada izgledaju bolje nego prije. Prioriteti su jasniji. Lakše se nosimo s osjećajima. Želimo manje. Manje nam je bitno što ljudi misle što u svakom slučaju oslobađa. Za mnoge žene je kasnija faza života ujedno i ona najbolje.

Naučimo gledati jedni na druge – ali i na sebe – velikodušnije

Umjesto da gledajući se u zrcalo mrmljamo: “Pa što se to, dovraga, dogodilo?”, prisjetimo se doista nekih stvari koje su se dogodile i koliko su divne bile. Ona bora koja ide od nosa do usana? Glumica Frances McDormand kaže da je u njenom slučaju ta bora rezultat toga što je godinama svojemu sinu govorila “Wow!” ili “Oh, kako zanimljivo!” Frances svoje lice naziva mapom, odbija estetske zahvate koji bi s njenog lica izbrisali prošlost. Nezadovoljstvo je ono što pogoni više milijardi dolara vrijednu industriju ljepote. Samopouzdanje je afrodizijak. Koji od vaših prijatelja su seksualno najaktivniji? Ne oni najljepši, niti oni najmršaviji. Niti oni najmlađi, nego oni koji misle da su njihovi ljubavnici pravi sretnici.

Odbacite način razmišljanja koji suprotstavlja mladost i starost

Predrasude nas okreću jedne protiv drugih. Kao što se mame koje rade stalno svade s mamama koje su doma, umjesto da se ujedine u borbi za iste plaće kao muškarci. Razlog zbog kojeg se žene tako srčano natječu za radna mjesta je taj što na određenim pozicijama za žene doista ima manje mjesta. Ne radi se o tome da žena ima previše, nego o tome da je za žene otvoreno manje pozicija. Stalno sukobljavanje ne samo da utvrđuje trenutnu raspodjelu moći već nas onemogućuje da budemo otvoreni i velikodušni.

Okupimo se svi zajedno, bez obzira na dob, i razgovarajmo o ovim stvarima

Svaka generacija mora za sebe naučiti kako je uzaludno i štetno pribojavati se starenja. Koliko ste mladosti potrošili brinući se što će biti kad je više ne bude? Kako smo, bez obzira na sve dokaze protiv, progutale udicu da naša vrijednost nestaje zajedno s reproduktivnom sposobnošću? Druženjem s ljudima raznih godišta lakše ćemo izaći iz tog začaranog kruga negoranja starosti i početi razmišljati o njezinim prednostima.

Imamo izbor: možemo kopati još dublju rupu ili možemo odbaciti tu prokletu lopatu. Ako imamo želju, volju i viziju, možemo se od natjecanja pomaknuti ka suradnji. Možemo umjesto o strahu, razgovarati o osnaživanju. I tu promjenu možemo donijeti svijetu. Ženski pokreti naučili su nas da se moramo izboriti za naša prava i moć, a pro-aging pokreti će nas naučiti da od te moći ne odustanemo.

Nastavi čitati