Prati nas

Mozaik

Pad Jugoslavije u dužnički grob: 1985. je čak 60 posto radnika bilo na minimalcu

Krediti su preliveni u potrošnju. Umjesto na investicije, otišli su na standard. Samo da nam bude lijepo. Ili su uloženi u promašene investicije. Sve te “tvornice snova” otplaćivat će čitave generacije iz svog dohotka, na račun svoga standarda.

Objavljeno

|

Milka Planinc, predsjednica SIV-a 1982.-1986. (screenshot: Youtube)

“U posljednje dvije godine stalno se ponavlja fraza kako je, najzad, ‘skinut veo tajni sa naših dugova’. Danas se, međutim, jedino pouzdano zna da se ne zna koliko je Jugoslavija dužna, jer, zaduživao se kako je tko stizao.” Početak je to priloga koji je 1985. godine objavio beogradski časopis Dinar. Prilog prenosimo u cijelosti.

U vreme kada nam se deca po kućama igraju računarima, Narodna banka Jugoslavije nema tačnih podataka o tome koliko smo dužni. I kako potpunih zvaničnih podataka nema, ili su toliko uopšteni da nam malo govore, pojedini listovi preuzimaju ulogu detektiva, sprovode ankete, ili istražuju po svojoj dokumenataciji, ne bi li otkrili koliko je ko dužan.


Tako, saznajemo da:

  • Dug Crne Gore iznosi osam stotina pedeset miliona dolara,
  • Makedonije oko milijardu i pet stotina trideset miliona,
  • Vojvodine milijardu i četiri stotine osamdeset miliona,
  • Srbije, bez pokrajina, tri milijarde i sedam stotina deset miliona,
  • Kosova osam stotina šezdeset i šest miliona,
  • Bosne i Hercegovine milijardu i osam stotina šezdeset miliona,
  • Slovenije približno milijardu i četiri stotine osamdeset miliona (Narodna banka Slovenije ih označava kao poverljive),
  • I Hrvatske nešto iznad tri milijarde dolara (službeno ovaj iznos nije potvrđen).

Ovoj sumi, od oko četrnaest milijardi i sedam stotina četrdeset miliona dolara, treba dodati i dug federacije od oko četiri, do pet milijardi dolara. Ispada tako da smo ukupno dužni nešto preko devetnaest milijardi dolara. Šta nam ovi podaci ne govore?

A kad se dodaju kamate

Cifra od oko devetnaest milijardi dolara odnosi se, naravno, samo na glavnice. Sa kamatama, ona se opasno povećava, gotovo duplira. A sve je to dug i sve to treba vratiti. A dug nije dim da izađe kroz odžak. A i tada hoće da se vidi.

Sve republike i pokrajine primenjuju drukčije kriterijume, imaju svoje “oblande”. Međutim, kada bi sve podatke o dugovima inostranstvu davao jedan centar, po jedinstvenoj metodologiji bilo bi moguće i realnije poređenje. Ali više niko neće da prihvati taj “unitarizam” u smislu: “Gospodo, sve novčanike na jedan sto!”

Zatim, ne zna se tačno koliko je kojoj republici, ili pokrajini reprogramirano dugova. I dalje su to poverljivi podaci. Za nas u Jugoslaviji. Za bankarski svet kome smo dužni – ne! Dug federacije, koji je, pojedinačno, najveći, zapravo je dug republika i pokrajina – onaj deo reprogramiranog duga koji one nisu mogle da vrate u roku. Zna se i da mnogi vraćaju devize i koje nisu upotrebili, već prodali na deviznom tržištu, tako da dužnici nisu obavezno i korisnici deviza.

Kada stvari tako stoje, kako onda znati stvarne pojedinačne dugove? Posebno je pitanje šta nam kazuje sama suma nečijeg duga, ako ne znamo visinu dospelih otplata u odnosu na devizni priliv, ili, visinu deviznog priliva u odnosu na obim i strukturu proizvedenih roba…

Kako su trošene pare dobijene iz inostranstva

I tako, ima mnogo nepoznatih. Ali, nešto se ipak zna. Najnižu stopu zaduženosti ima Slovenija. Srbija je po stepenu zaduženosti ispod jugoslovenskog proseka, ali je po kratkoročnim kreditima najzaduženija u Jugoslaviji.

Dug Crne Gore je 2,7 puta veći od proseka u zemlji. Udeo otplata u odnosu na devizni priliv, od januara do novembra prošle godine izneo je preko 71 odsto, a prema konvertibilnom području čak i dvadeset odsto više. Samo za kursne razlike, Crna Gora treba da izdvoji četvrtinu planiranog društvenog proizvoda.

Velikim dužničkim obavezama opterećena je i privreda Makedonije. Od planiranog deviznog dohotka za ovu godinu, osamdeset šest odsto odmah ide na vraćanje duga. Ostali su tu negde, među njima. Mnogo je osetljivije pitanje od visine našeg ukupnog duga kako su trošene pare dobijene iz inostranstva.

Promašene investicije i standard na dug

Zna se, na primer, da su mnogi zajmovi preliveni u potrošnju. Umesto na investicije, otišli su na standard. Samo da nam bude lepo. Ili, uloženi su u promašene investicije. Umesto da se dobijene pare reprodukuju one su prosto ukopane. Znamo ta imena: “Feni”, “Obrovac”, “Dina” i mnogi drugi koji su, zvanično, dobili etiketu – investicionih promašaja.

A koliko je stvarnih promašaja napravljeno još se pouzdano ne zna, ili ne želi da se zna. U procene su umešani politički razlozi, umesto naučne analize. Prema jednoj proceni, ukupni promašaji u zemlji iznose između šest i sedam milijardi dolara. Ove će promašaje naravno morati neko drugi da otplati. Ne onaj ko se zadužio, jer nema toliku očevinu da bi mogao da je proda.

Mnoge vavilonske kule, sve te “fabrike snova” moraće da otplaćuju čitave generacije iz svog dohotka, na račun svoga standarda.

Ima, znamo, propalih projekata u svim privredama sveta. Ali, kako to reče jedan naš poznati ekonomista – naš problem nije u lošim fabrikama, već u lošim koncepcijama, neznanju, nestručnosti i zabludama. A pre svega, u političkim, a ne finansijskim koncepcijama.

Ogromna zaduženost Jugoslavije koja će biti i briga dece naše dece, očigledno podstiče krizu u zemlji. Iako, ona svakako nije posledica dugova inostranstvu, osnovno pitanje koje svako postavlja je zašto se dug inostranstvu, za samo šest godina, od 1975. do 1981. povećao za trinaest i po milijardi dolara.

Gde su tako naglo otišle te pare? Šta se to događalo u domaćoj ekonomiji od 1976., kada je sve pošlo naopako i “kola munjevito krenula nizbrdo”, jer, te godine je inflacija bila samo devet odsto, imali smo suficit u tekućem platnom bilansu, devizne rezerve su prelazile četiri milijarde dolara, pa i dinar je tada mogao postati deviza?

Kako još niko, javno, nije dao prave odgovore na ova i sijaset drugih pitanja – o pojedinačnoj odgovornosti, ili odgovornosti postojećeg ekonomskog sistema, posebno deviznog – to slušamo mnogobrojna stručna i ona druga mišljenja. Od laičkih, da smo živeli iznad svojih mogućnosti, da je potrošnja bila prevelika – kao da je problem u prevelikoj potrošnji, a ne premaloj proizvodnji, do ozbiljnijih analiza koje govore o potrebi velikih promena u privrednom i političkom sistemu.

Ima ekonomista koji smatraju da naša kriza nije uopšte ekonomska kriza i da bi, što se ekonomije tiče, bilo dovoljno godinu dana da se situacija normalizuje i da se vratimo na visoke stope rasta i pored svih zaduženja.

Inače, mnogi analitičari ukazuju da su za nepovoljan tok događaja u ključnom periodu od 1976. do 1980. godine “krivi” sistemski zakoni – političko odlučivanje u ekonomiji zemlje, snažno ekonomsko zatvaranje u republičke i pokrajinske granice, kako bi se što brže razvila sopstvena sredina, bez obzira na cenu. A tu cenu mi danas svi treba solidarno da platimo.

Dve hiljade dolara po glavi stanovnika

U Jugoslaviji se u poslednje vreme najviše govori i šapuće, o dugovima. Nije to više samo tema onih čiji je “posao” da se bave ekonomskim i političkim problemima zemlje, već svakodnevna briga, svake naše porodice, jer, ako uzmemo samo glavnicu duga koja po nekim podacima iznosi dvadeset i jednu milijardu dolara, onda su svaki naš građanin i dete koje se sutra rodi, zaduženi sa hiljadu dolara, što je gotovo godišnji lični dohodak jednog nekvalifikovanog radnika.

Lako je sabrati koliko to iznosi za jednu četveročlanu porodicu, ako u njoj samo jedan privređuje. A svemu još treba dodati zaduženje po ogromnim kamatama, ispašće, gotovo, dve hiljade dolara po glavi stanovnika.

Zbog otplate dugova životni standard je vraćen na vreme od pre dve decenije. Podaci govore: više od šezdeset odsto zaposlenih živi na minimalnom ličnom dohotku. Od 1979. godine realni rashodi u radničkim porodicama sa jednim zaposlenim članom i većim brojem dece, drastično su smanjeni: za ishranu 34,4 odsto, odeću i obuću 39,4 odsto, stan 20,1 odsto, pokućstvo 76,1 odsto, higijenu 32 odsto, obrazovanje 21,3 i za saobraćaj 52,3 odsto.

Ko su najveći dužnici

Najveći deo slovenačkog duga odlazi na energetiku. Prva na spisku dužnika je nuklearna elektrana Krško. Hrvatsku će samo Fabrika glinice u Obrovcu koštati trideset milijardi dinara.

Gotovo polovina duga Bosne i Hercegovine odnosi se na razvoj energetike, rudnika uglja i železa, izgradnju saobraćajnica i železničkih pruga.

Najveći vojvođanski dužnik je HIP “Pančevo” – sto dvadeset šest miliona dolara i nešto više. Zatim SOUR “Naftagas” sto deset miiiona dolara. Slede “Zorka” u Subotici, “Matroz” u Sremskoj Mitrovici i još neki drugi.

Kosovska elektroprivreda će morati u ovoj godini da otplati sedamdeset i sedam miliona dolara, Trepča trideset i tri miiiona, a “Feronikl” koji je nedavno startovao, dvadeset i jedan milion dolara.

Polovina dugova Srbije otpada na osam najvećih dužnika. Među njima vodeće mesto ima Metalurški kombinat Smederevo, RTB Bor, zatim energetika sa združenom elektroprivredom Srbije. Tu je i saobraćaj sa celom putnom privredom. U ovo društvo ulaze i Zavodi “Crvena zastava” iz Kragujevca i “Zorka” iz Šapca.

Rekorderi u zaduženosti u Crnoj Gori su: Kombinat aluminijuma koji u ukupnom dugu republike učestvuje sa sedamnaest i po odsto. Željezara “Boris Kidrič” sa četrnaest i po odsto. Barska luka sa gotovo sedam odsto. Nešto manje duguje ŽTO Titograd, Agrokombinat “13. jul” i drugi.

U Makedoniji je najveći dužnik Kombinat za proizvodnju feronikla “Feni”, za koji ukupno, posmrtno, treba da se otplati tri stotina i pedeset miliona dolara. Među velikim dužnicima je i Stopanska banka, koja duguje tri stotine jedanaest miliona dolara. Zatim Železničko-transportna organizacija, sa ukupnim dugom od šezdeset i četiri miliona, Elektro-privreda sa dugom od četrdeset devet miliona dolara i rudnik “Bučim” u Radovišu, sa dugom od četrdeset miliona dolara. (Zona Stevanović / Dinar, 1985. / Yugopapir)

.

Stil i ljepota

Kako sam zavoljela second hand shopove

Bila sam iznenađena da se takva stvar može pronaći u dućanu s rabljenom odjećom, a još veći šok je uslijedio kad sam doznala cijenu. Naime, haljina koja bi u regularnoj trgovini stajala najmanje 700 kuna, u second handu je koštala tek 70 kuna.

Objavljeno

|

Otvorila sam jedan dan ormar i ustanovila da nemam što obući. Stigle su ljetne vrućine, a meni se dogodilo da mi je moja omiljena ljetna odjeća ili premala, ili poderana, ili mi više nije omiljena. To može značiti samo jedno: Vrijeme je za šoping! Otišla sam do najdraže trgovine i kupila dvoje hlača, suknju, tri košulje, šest majica, svileni šal i torbu. I sve to platila – 250 kuna!

Pitate se kako? Moj odgovor je – second hand shop.


Idete li u second hand shopove ili trgovine s rabljenom robom? Moram priznati da sam se ja dugo tome opirala. Ne znam. Bilo mi je nečeg odbojnog u nošenju stare odjeće koju je netko nosio prije mene. Činilo mi se da se tamo oblače samo ljudi s krajnjeg dna društvene ljestvice, a ja sam mislila da još uvijek financijski stojim dovoljno dobro da ne moram pribjegavati tako nečemu.

No onda sam na jednoj prijateljici primijetila fenomenalnu haljinu. Siva, do koljena, načinjena od nekakve svile i s jako zanimljivom kragnom. Pitala sam je gdje ju je kupila, a ona mi odgovorila: U second hand shopu!”

Bila sam iznenađena da se takva stvar može pronaći u dućanu s rabljenom odjećom, a još veći šok je uslijedio kad sam doznala cijenu. Naime, haljina koja bi u regularnoj trgovini stajala najmanje 700 kuna, u second handu je koštala tek 70 kuna.

“Ma ja ti se tamo stalno oblačim”, rekla mi je ta moja, inače uvijek vrlo dotjerana prijateljica. “Izbor je dosta dobar i stalno dolaze nove stvari. Istina, čovjek si treba dati malo truda i prekopati po stvarima, no gotovo uvijek se može naći nešto zanimljivo. A ono što je najvažnije, cijene su takve da doista ne moraš razmišljati možeš li si nešto priuštiti ili ne.”

Tako sam odlučila i ja trgovini rabljenom odjećom dati šansu. Nakon ove zadnje financijske krize, u našoj su državi procvjetale tri vrste lokala: kladionice, pekare i second hand shopovi. I dok od prvog dvoje baš i nema neke koristi, trgovine s rabljenom robom pokazale su se dosta interesantnima. Odabrala sam jedan takav dućan, uzela si vremena i krenula u potragu.

Dućan u koji sam došla bio je dosta prostran tako da roba nije bila nagruvana i nabacana već lijepo složena kao i u običnoj trgovini. Bio je radni dan prijepodne i u trgovini nije bila gužva. Bilo je tek nekoliko drugih kupaca, među kojima i dvije mlade, vrlo otkačeno odjevene cure koje sigurno nisu došle u second hand shop u potrazi za povoljnim cijenama, već za neobičnim komadima odjeće.

Odjeća je bila složena po vrsti: na jednom stalku traperice, na drugom hlače od drugih materijala, zatim suknje, pa onda debele veste, pa posebno majice od tanjih materija,a pa onda majice kratkih rukava i na kraju sportska odjeća. Razlika u odnosu na običnu trgovinu je u tome da od svakog komada odjeće imate samo jedan jedini primjerak umjesto da na stalku stoji deset istih haljina kao u običnom butiku.

Pregledala sam što se nudi i na kraju izabrala jednu sivu majicu od tanke vune s dugim rukavima. Platila sam je – sjećam se još i sada – 20 kuna. Tek kasnije ću ustanoviti da je to prilično visoka cijena za majicu iz second hand shopa. No važno je reći da mi je ta majica ubrzo postala omiljena jer paše na sve i sa svim se slaže. Samo joj dodate neki fora šal ili maramu, sve to skupa podignete dobrom torbom i obučeni ste za pet, a platili ste toliko da je cijenu nepotrebno i spominjati.

foto: Artem Beliaikin @belart84/Pexels

Second hand shopovi su mi ubrzo postali omiljene trgovine za nabavku odjeće jer se čovjek vrlo brzo navikne na to da o novcu ne mora razmišljati. Osim toga, ono što kupite u second handu, sasvim sigurno je jedinstveno i nećete istu halljinu pronaći na još pola grada. Otada svima savjetujem da kupuju rabljenu odjeću. S vremenom mi se iskristaliziralo i nekoliko najvažnijih razloga za to:

1. Cijena

Nema se tu što posebno reći. Dođeš u trgovinu, uzmeš baš sve što ti se svidi i platiš koliko bi u običnoj trgovini platio možda tek jedan komad odjeće. Dakle, što se cijene tiče, second hand shop jednostavno nema konkurenciju.

2. Izbor

Sigurno ste i vi ovo primijetili: kad je nešto u modi, onda svi butici imaju to isto. Kad su u modi uske traperice, onda svi butici nude uske traperice. Kad su u modi trapez traperice, onda svi butici nude trapez traperice. Ali ako želite kupiti trapez traperice onda kad su u modi uske, nemate nikakve šanse da ih nađete. Osim, naravno, u second hand shopu gdje istovremeno možete pronaći sve vrste odjeće neovisno o tome što se trenutno nosi.

3. I još jednom – izbor

Odjeća iz second hand shopa uglavnom dolazi izvana, pa je izbor doista širok. To je zapravo jedini način da u našoj zemlji kupite stvari koje nitko ne uvozi.

4. Zašto uopće bacati robu?

Na svijetu se svakoga dana baci ogromna količina savršeno dobre i upotrebljive garderobe. Takav odnos prema bilo kojem materijalnom dobru naprosto je neodrživ i ljudi će se prije ili kasnije morati suočiti s time. Recikliranje svega, pa tako i odjeće, morat će postati svakodnevni dio naših života ili ćemo svi skupa propasti.

5. Koliko zaista košta jeftina (nova) roba iz butika?

Za ovo svi znate ali se pravite da ne znate. Vašu novu haljinu iz poznatih butika napravila je neka sirota žena ili dijete u nekoj nerazvijenoj zemlji za što su bili plaćeni smiješno (ili bolje rečeno tragično) malo.

6. Je li to sve čisto?

Ukratko – da. Sva roba koja se nudi u second hand shopu kemijski je očišćena, no novi ćete komad odjeće ionako oprati prije nego ga prvi put obučete, bez obzira na to jeste li ga nabavili u trgovini rabljenom odjećom ili običnom butiku.

7. Ipak ima nekih ograničenja

Iako volim kupovati u second hand shopovima, ne kupujem isključivo ondje i ne kupujem baš sva artikle. Nikad, recimo, ne bih u trgovini rabljenom robom kupila cipele, donje rublje i kupaće kostime, no sa suknjama, majicama i šalovima nemam problema.

Također, nisam posve izbacila iz upotrebe obične butike pa rado kombiniram stvar iz second hand shopa s nekim skupljim komadom odjeće. I, vjerujte, nema boljeg osjećaja nego kad ti netko udijeli kompliment za to kako ste odjeveni i pritom posebno pohvali upravo najjeftiniji komad odjeće koji imate na sebi.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP