Prati nas

Mozaik

Pad Jugoslavije u dužnički grob: 1985. je čak 60 posto radnika bilo na minimalcu

Krediti su preliveni u potrošnju. Umjesto na investicije, otišli su na standard. Samo da nam bude lijepo. Ili su uloženi u promašene investicije. Sve te “tvornice snova” otplaćivat će čitave generacije iz svog dohotka, na račun svoga standarda.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Milka Planinc, predsjednica SIV-a 1982.-1986. (screenshot: Youtube)

“U posljednje dvije godine stalno se ponavlja fraza kako je, najzad, ‘skinut veo tajni sa naših dugova’. Danas se, međutim, jedino pouzdano zna da se ne zna koliko je Jugoslavija dužna, jer, zaduživao se kako je tko stizao.” Početak je to priloga koji je 1985. godine objavio beogradski časopis Dinar. Prilog prenosimo u cijelosti.

U vreme kada nam se deca po kućama igraju računarima, Narodna banka Jugoslavije nema tačnih podataka o tome koliko smo dužni. I kako potpunih zvaničnih podataka nema, ili su toliko uopšteni da nam malo govore, pojedini listovi preuzimaju ulogu detektiva, sprovode ankete, ili istražuju po svojoj dokumenataciji, ne bi li otkrili koliko je ko dužan.


Tako, saznajemo da:

  • Dug Crne Gore iznosi osam stotina pedeset miliona dolara,
  • Makedonije oko milijardu i pet stotina trideset miliona,
  • Vojvodine milijardu i četiri stotine osamdeset miliona,
  • Srbije, bez pokrajina, tri milijarde i sedam stotina deset miliona,
  • Kosova osam stotina šezdeset i šest miliona,
  • Bosne i Hercegovine milijardu i osam stotina šezdeset miliona,
  • Slovenije približno milijardu i četiri stotine osamdeset miliona (Narodna banka Slovenije ih označava kao poverljive),
  • I Hrvatske nešto iznad tri milijarde dolara (službeno ovaj iznos nije potvrđen).

Ovoj sumi, od oko četrnaest milijardi i sedam stotina četrdeset miliona dolara, treba dodati i dug federacije od oko četiri, do pet milijardi dolara. Ispada tako da smo ukupno dužni nešto preko devetnaest milijardi dolara. Šta nam ovi podaci ne govore?

A kad se dodaju kamate

Cifra od oko devetnaest milijardi dolara odnosi se, naravno, samo na glavnice. Sa kamatama, ona se opasno povećava, gotovo duplira. A sve je to dug i sve to treba vratiti. A dug nije dim da izađe kroz odžak. A i tada hoće da se vidi.

Sve republike i pokrajine primenjuju drukčije kriterijume, imaju svoje “oblande”. Međutim, kada bi sve podatke o dugovima inostranstvu davao jedan centar, po jedinstvenoj metodologiji bilo bi moguće i realnije poređenje. Ali više niko neće da prihvati taj “unitarizam” u smislu: “Gospodo, sve novčanike na jedan sto!”

Zatim, ne zna se tačno koliko je kojoj republici, ili pokrajini reprogramirano dugova. I dalje su to poverljivi podaci. Za nas u Jugoslaviji. Za bankarski svet kome smo dužni – ne! Dug federacije, koji je, pojedinačno, najveći, zapravo je dug republika i pokrajina – onaj deo reprogramiranog duga koji one nisu mogle da vrate u roku. Zna se i da mnogi vraćaju devize i koje nisu upotrebili, već prodali na deviznom tržištu, tako da dužnici nisu obavezno i korisnici deviza.

Kada stvari tako stoje, kako onda znati stvarne pojedinačne dugove? Posebno je pitanje šta nam kazuje sama suma nečijeg duga, ako ne znamo visinu dospelih otplata u odnosu na devizni priliv, ili, visinu deviznog priliva u odnosu na obim i strukturu proizvedenih roba…

Kako su trošene pare dobijene iz inostranstva

I tako, ima mnogo nepoznatih. Ali, nešto se ipak zna. Najnižu stopu zaduženosti ima Slovenija. Srbija je po stepenu zaduženosti ispod jugoslovenskog proseka, ali je po kratkoročnim kreditima najzaduženija u Jugoslaviji.

Dug Crne Gore je 2,7 puta veći od proseka u zemlji. Udeo otplata u odnosu na devizni priliv, od januara do novembra prošle godine izneo je preko 71 odsto, a prema konvertibilnom području čak i dvadeset odsto više. Samo za kursne razlike, Crna Gora treba da izdvoji četvrtinu planiranog društvenog proizvoda.

Velikim dužničkim obavezama opterećena je i privreda Makedonije. Od planiranog deviznog dohotka za ovu godinu, osamdeset šest odsto odmah ide na vraćanje duga. Ostali su tu negde, među njima. Mnogo je osetljivije pitanje od visine našeg ukupnog duga kako su trošene pare dobijene iz inostranstva.

Promašene investicije i standard na dug

Zna se, na primer, da su mnogi zajmovi preliveni u potrošnju. Umesto na investicije, otišli su na standard. Samo da nam bude lepo. Ili, uloženi su u promašene investicije. Umesto da se dobijene pare reprodukuju one su prosto ukopane. Znamo ta imena: “Feni”, “Obrovac”, “Dina” i mnogi drugi koji su, zvanično, dobili etiketu – investicionih promašaja.

A koliko je stvarnih promašaja napravljeno još se pouzdano ne zna, ili ne želi da se zna. U procene su umešani politički razlozi, umesto naučne analize. Prema jednoj proceni, ukupni promašaji u zemlji iznose između šest i sedam milijardi dolara. Ove će promašaje naravno morati neko drugi da otplati. Ne onaj ko se zadužio, jer nema toliku očevinu da bi mogao da je proda.

Mnoge vavilonske kule, sve te “fabrike snova” moraće da otplaćuju čitave generacije iz svog dohotka, na račun svoga standarda.

Ima, znamo, propalih projekata u svim privredama sveta. Ali, kako to reče jedan naš poznati ekonomista – naš problem nije u lošim fabrikama, već u lošim koncepcijama, neznanju, nestručnosti i zabludama. A pre svega, u političkim, a ne finansijskim koncepcijama.

Ogromna zaduženost Jugoslavije koja će biti i briga dece naše dece, očigledno podstiče krizu u zemlji. Iako, ona svakako nije posledica dugova inostranstvu, osnovno pitanje koje svako postavlja je zašto se dug inostranstvu, za samo šest godina, od 1975. do 1981. povećao za trinaest i po milijardi dolara.

Gde su tako naglo otišle te pare? Šta se to događalo u domaćoj ekonomiji od 1976., kada je sve pošlo naopako i “kola munjevito krenula nizbrdo”, jer, te godine je inflacija bila samo devet odsto, imali smo suficit u tekućem platnom bilansu, devizne rezerve su prelazile četiri milijarde dolara, pa i dinar je tada mogao postati deviza?

Kako još niko, javno, nije dao prave odgovore na ova i sijaset drugih pitanja – o pojedinačnoj odgovornosti, ili odgovornosti postojećeg ekonomskog sistema, posebno deviznog – to slušamo mnogobrojna stručna i ona druga mišljenja. Od laičkih, da smo živeli iznad svojih mogućnosti, da je potrošnja bila prevelika – kao da je problem u prevelikoj potrošnji, a ne premaloj proizvodnji, do ozbiljnijih analiza koje govore o potrebi velikih promena u privrednom i političkom sistemu.

Ima ekonomista koji smatraju da naša kriza nije uopšte ekonomska kriza i da bi, što se ekonomije tiče, bilo dovoljno godinu dana da se situacija normalizuje i da se vratimo na visoke stope rasta i pored svih zaduženja.

Inače, mnogi analitičari ukazuju da su za nepovoljan tok događaja u ključnom periodu od 1976. do 1980. godine “krivi” sistemski zakoni – političko odlučivanje u ekonomiji zemlje, snažno ekonomsko zatvaranje u republičke i pokrajinske granice, kako bi se što brže razvila sopstvena sredina, bez obzira na cenu. A tu cenu mi danas svi treba solidarno da platimo.

Dve hiljade dolara po glavi stanovnika

U Jugoslaviji se u poslednje vreme najviše govori i šapuće, o dugovima. Nije to više samo tema onih čiji je “posao” da se bave ekonomskim i političkim problemima zemlje, već svakodnevna briga, svake naše porodice, jer, ako uzmemo samo glavnicu duga koja po nekim podacima iznosi dvadeset i jednu milijardu dolara, onda su svaki naš građanin i dete koje se sutra rodi, zaduženi sa hiljadu dolara, što je gotovo godišnji lični dohodak jednog nekvalifikovanog radnika.

Lako je sabrati koliko to iznosi za jednu četveročlanu porodicu, ako u njoj samo jedan privređuje. A svemu još treba dodati zaduženje po ogromnim kamatama, ispašće, gotovo, dve hiljade dolara po glavi stanovnika.

Zbog otplate dugova životni standard je vraćen na vreme od pre dve decenije. Podaci govore: više od šezdeset odsto zaposlenih živi na minimalnom ličnom dohotku. Od 1979. godine realni rashodi u radničkim porodicama sa jednim zaposlenim članom i većim brojem dece, drastično su smanjeni: za ishranu 34,4 odsto, odeću i obuću 39,4 odsto, stan 20,1 odsto, pokućstvo 76,1 odsto, higijenu 32 odsto, obrazovanje 21,3 i za saobraćaj 52,3 odsto.

Ko su najveći dužnici

Najveći deo slovenačkog duga odlazi na energetiku. Prva na spisku dužnika je nuklearna elektrana Krško. Hrvatsku će samo Fabrika glinice u Obrovcu koštati trideset milijardi dinara.

Gotovo polovina duga Bosne i Hercegovine odnosi se na razvoj energetike, rudnika uglja i železa, izgradnju saobraćajnica i železničkih pruga.

Najveći vojvođanski dužnik je HIP “Pančevo” – sto dvadeset šest miliona dolara i nešto više. Zatim SOUR “Naftagas” sto deset miiiona dolara. Slede “Zorka” u Subotici, “Matroz” u Sremskoj Mitrovici i još neki drugi.

Kosovska elektroprivreda će morati u ovoj godini da otplati sedamdeset i sedam miliona dolara, Trepča trideset i tri miiiona, a “Feronikl” koji je nedavno startovao, dvadeset i jedan milion dolara.

Polovina dugova Srbije otpada na osam najvećih dužnika. Među njima vodeće mesto ima Metalurški kombinat Smederevo, RTB Bor, zatim energetika sa združenom elektroprivredom Srbije. Tu je i saobraćaj sa celom putnom privredom. U ovo društvo ulaze i Zavodi “Crvena zastava” iz Kragujevca i “Zorka” iz Šapca.

Rekorderi u zaduženosti u Crnoj Gori su: Kombinat aluminijuma koji u ukupnom dugu republike učestvuje sa sedamnaest i po odsto. Željezara “Boris Kidrič” sa četrnaest i po odsto. Barska luka sa gotovo sedam odsto. Nešto manje duguje ŽTO Titograd, Agrokombinat “13. jul” i drugi.

U Makedoniji je najveći dužnik Kombinat za proizvodnju feronikla “Feni”, za koji ukupno, posmrtno, treba da se otplati tri stotina i pedeset miliona dolara. Među velikim dužnicima je i Stopanska banka, koja duguje tri stotine jedanaest miliona dolara. Zatim Železničko-transportna organizacija, sa ukupnim dugom od šezdeset i četiri miliona, Elektro-privreda sa dugom od četrdeset devet miliona dolara i rudnik “Bučim” u Radovišu, sa dugom od četrdeset miliona dolara. (Zona Stevanović / Dinar, 1985. / Yugopapir)

.

Mozaik

Lewisia – kamena djevica kojoj ćete se veseliti iz godine u godinu

Lewisia je otporna biljka kojoj je siromašan kamenjar prirodno okruženje. Može se uzgajati na ekstremno ocjeditim položajima, ali i u loncima.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

Kada bismo mogli križati čuvarkuću i jaglac, vjerojatno bismo dobili biljku nalik lewisiji, cvjetnici koja polako, ali sigurno, osvaja hrvatske vrtove i balkone. Priča o njoj, barem onaj dio poznat zapadnoj civilizaciji, počela je paralelno s najvećom američkom avanturom – ekspedicijom koja je pod vodstvom Meriwethera Lewisa i Williama Clarka istražila do tada nepoznat zapad Amerike.

Meriwether Lewis, vojnik i javni službenik, ali i prirodoslovac, kraj potoka Lolo u današnjoj saveznoj državi Montani 1. srpnja 1806. godine otkrio je biljčicu koja je kasnije po njemu dobila ime – Lewisia rediviva.


Indijanski crni lijek

Ova skromna biljka navikla na škrte kamenjare ranije je bila poznata američkim domorocima koji su je zvali gorkim korijenom ili crnim lijekom, a koristili su je kao rijetku delikatesu. Legenda kaže da su za bisage pune gorkog korijena davali konja.

Postoji čak i mit prema kojem je jedan dio biljke iz originalnog Lewisovog herbara oživljen naknadno i to nekoliko godina nakon što je biljka prikupljenja. Ono što je sasma sigurno je da se Lewis iz višegodišnje ekspedicije vratio s barem jednim živim i zdravim primjerkom lewisije.

Kamena djevica

Iako se i danas L. rediviva sa svojim velikim ružičastim cvijetom rado uzgaja po znalačkim vrtovima, po popularnosti ju je pretekla bliska rođaka Lewisia cotyledon koja cvijeta više puta godišnje; od ranog proljeća do kasne jeseni. Zovu je još i Siskiyou lewisia ili kamena djevica.

I kod ove vrste lišće dugo do 9 centimetara raspoređeno je čvrsto rozetasto. A na stapkama dugim do 30 centimetara, štitasto su zbijeni cvjetovi koji dolaze u puno boja; od čisto bijele preko ružičaste, narančaste i crvene do potpuno žute. Mnogima su najzanimljivije hippie varijante s prugastim cvjetovima. Rod Lewisia, za sada, bilježi 19 vrsta smještenih u botaničku porodicu Montiaceae.

Lewisia cotyledon (foto: Sandro Bura)

Gdje uzgajati?

Lewisia je otporna biljka kojoj je siromašan kamenjar prirodno okruženje. Može se uzgajati na ekstremno ocjeditim položajima, ali i u loncima. Kada se uzgaja kao lončanica, valja joj osigurati hladno prezimljavanje u svijetlim i negrijanim prostorijama. Uspjeh je zagarantiran kada se biljka zimi, zbog kontroliranja vlage, može držati u negrijanom stakleniku.

Pozicija i temperatura

Samim tim što potječe iz američkih stjenjaka jasno ne da Lewisia podnosi ekstremne raspone temperature i sušu. Lewisia traži puno svjetla. Uspijevati će na punom suncu, ali i na zapadnoj ekspoziciji.

Supstrat

Biljku valja posaditi u ocjedito, siromašno i po mogućnosti kiselo tlo. Idealne su za kamenjar i sadnju u kamene zidove. Kada se uzgaja kao lončanica, dobar recept za supstrat je jedna trećina kvarcnog (riječnog) pijeska na dvije trećine komercijalne tresetne mješavine za uzgoj lončanica.

Kada zalijevati

Ekstremno je osjetljiva na višak vlage. U takvim uvjetima vrlo lako dođe do truljenja “mrkvastog” korijena. Stoga se voda u podlošku nikada ne smije zadržavati, a biljku valja zaliti tek kada se supstrat u potpunosti osušio.

Kako prihranjivati

Iako je lewisia “programirana” za škrte uvjete, možete je tijekom ljeta gnojiti na dvotjednoj bazi komercijalnim gnojivima za cvatuće biljke.

Kako razmnožavati

Odvajanjem postranih izboja i sjemenom.

Ubiranje sjemena lewisije

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP