Prati nas

Mozaik

Vjerujte u svoje rezance! Ramen!

Pastafarijanizam – jedna od najbrže rastućih religija ima sljedbenike i u Hrvatskoj

Pastafarijanizam se razlikuje od ostalih religija po tome što ne prikuplja novac od svoje sljedbe, nema hijerarhiju i fizičkih prostora za štovanje.

Objavljeno

|

Pastafarijansko pomazanje (foto: G.dallorto/Wikimedia)

Iako nemaju službenu organizaciju u Hrvatskoj, pastafarijanci i u našoj zemlji prakticiraju vjeru. Poprilično su samozatajni, no otkrivaju ih grupe i stranice na društvenim mrežama koje okupljaju nekoliko desetaka članova. Tko su oni?

Kako je F. Scott Fitzgerald jednom objasnio, inteligencija prve kategorije bila bi sposobnost da u našem umu istovremeno zadržimo dvije suprotstavljene ideje i da svejedno uspijemo dalje normalno funkcionirati. Koristeći se ovom mjerom, možemo reći da je stvaranje Pastafarijanizma krecija uma prve kategorije, piše Peter Timms za Guardian.


Postoje dva objašnjenja o tome kako je nastao Pastafarijanizam ili Crkva Letećeg Špageti Čudovišta. Prvo objašnjenje kaže da je nevidljivo čudovište koje se sastoji od dvije mesne okruglice zapetljane u veliko gnijezdo špageta stvorilo svemir nakon cjelonoćnog opijanja. Stotinama godina njegovi podanici – uglavnom gusari – poštovali su to čudovište u tajnosti. Tek nedavno je tajna o Letećem Špageti Čudovištu postala šire poznata.

Drugo objašnjenje kaže da je Bobby Henderson, mladi diplomant fizike sa Sveučilišta Oregon, 2005. pisao Odboru za školstvo Kansasa kako bi protestirao radi prijedloga da se u školama, uz evoluciju, poučava “inteligentni dizajn”. Argumenti koji govore u prilog inteligentnom dizajnu, napisao je, drže vodu koliko i teorija o tome da je svemir stvorilo Leteće Špageti Čudovište.

“Očekujem da će teorija o Letećem Špageti Čudovištu biti prihvaćena u znanstvenoj zajednici s tek minimumom očito nepotrebnih birokratskih gnjavaža poput znanstvene recenzije”, napisao je Henderson. S obzirom da ga je Odbor ignorirao, Henderson je pismo objavio na internetu te je ono uskoro postalo prava senzacija.

foto: Jamie Templeton/Unsplash

Ako je ovo prava religija, što je u međuvremenu priznalo čak i nekoliko svjetskih vlada uključujući i onu Novog Zelanda, nema razloga ne vjerovati im. Uostalom, vjerovati, primjerice, da na nebu postoji vulkan piva nije ništa smiješnije od vjerovanja da se hostija pretvara u tijelo Kristovo ili da svakog mučenika na nebu čekaju 72 djevice.

No Crkva Letećeg Špageti Čudovišta zapravo je lukava podvala i primjer “svih ludih stvari koje činimo u ime religije”. Ona uzima fundamentalističke kršćanske argumente protiv evolucije i, umjesto da ih opovrgava, lukavo ih oponaša sve dok se ne sruše uslijed vlastite težine. Ona otkriva, i to s puno humora i stila, apsurd i kontradikciju zajedničku svim religijskim argumentima protiv racionalizma.

Uzmimo, na primjer, Međunarodni dan govorenja poput gusara – jedan od omiljenih pastafarijanskih blagdana. To je, objašnjava Henderson, jako dobar primjer kako pretvaranje da si gusar utječe na vremenske pojave. Svakog 19. rujna milijuni, ako ne i tisuće, ljudi komunicira na gusarskom jeziku što je “suptilan znak Kreatoru i svjesno nastojanje da se zaustavi globalno zagrijavanje. I to vrlo uspješno! Naime, od svog nastanka prije nekoliko godina, temperature 19. rujna uvijek su niže od dana koji je izabran znanstveno slučajno, 10. srpnja. Mislite da je to samo slučajnost? Nipošto!” (Napomena, ovo ima još manje smisla na južnoj hemisferi).

Crkva Letećeg Špageti Čudovišta miješa fantaziju i stvarnost, pa je, kad razgovarate s Hendersonom teško razaznati stoji li pred vama znanstvenik ili prorok.

Pastafarijanizam se razlikuje od ostalih religija po tome što ne prikuplja novac od svoje sljedbe, nema hijerarhiju i fizičkih prostora za štovanje. Njegov dom je internet. A jedina dogma – da nema dogme. Umjesto 10 zapovijedi, predstavlja naputke tipa “radije bih da ovo ne radiš”.

Najpoznatija pastafarijanska freska (foto: Niklas Jansson/Wikimedia)

“Grupe pastafarijanaca pojavljuju se diljem svijeta”, kaže Henderson. “Te nove grupe možda traže savjet ali ne i dopuštenje za svoje postojanje. To se promijenilo u posljednjih deset godina.” Primjer za to je i usvajanje cjedila za tjesteninu kao službenog pokrivala za glavu. O tome nema ni riječi u službenom evanđelju Crkve Letećeg Špageti Čudovišta (što je jedna vrlo duhovita knjiga, kažimo usput). U originalu su jedina preporučena odjeća biti gusarski kostimi.

“Volio bih da vam mogu reći da su sve naše tradicije isplanirane”, kaže Henderson. “No mnoge su se stvari dogodile spontano i primile se.”

Ova crkva je izrazito egalitarna, iako ponešto zbunjujuća. Što više o njoj doznajete, to vam se Pastafarijanizam više sviđa. Henderson kaže: “Pogledajte scijentologiju i mormonizam. Joseph Smith je sve to izmislio, L. Ron i vanzemaljci… Pa to su sve gluposti. Ovim su se pokretima ljudi možda priključili iz drugih razloga: poligamije ili zato što su željeli poraditi na sebi, tko to zna. Međutim, ti su pokreti u međuvremenu narasli u velike institucije. Religije okupljaju ljude koji ne žele opravdavati apsurdnost svojih vjerovanja. Mormonima poručujem: U redu je što je vaše vjerovanje suludo!”

Iako je zapravo satirična, Crkva Letećeg Špageti Čudovišta nije aniti-religija. Kao što je Henderson jednom napisao: “Jedina razlika između Crkve Špageti Čudovišta i ostalih religija je u tome što smo mi u pravu, a oni nisu.” No razlika ima još. Kako članovi ove neobične crkve ističu, u ime Crkve Letećeg Špageti Čudovišta nikad se nisu vodili ratovi i pripadnici te crkve obdareni su izvanrednim smislom za humor.

Što se budućnosti tiče, Crkva Letećeg Špageti Čudovišta nastavlja s razvijanjem vlastitih rituala i mitologije. No je li to prijetnja njihovoj satiričkoj strani i pretvara li se time u pravu religiju?

“Mnogo Pastafarijanaca uopće ne zna kako je sve počelo. Jedino znaju da iz nekoga razloga postoji. Ako tu ideju njegujemo 200 godina, tko zna kako može završiti. No trebali bismo posaditi i neke pozitivne ideje dok još možemo. Na primjer, odvojiti religiju od države i školstva i zadržati novac izvan religije”, kaže Henderson.

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP