Prati nas

Aktivno starenje

Pozitivno starenje

Ines Vrban, upraviteljica Zaklade Zajednički put: Moramo se pobrinuti za vlastitu starost

‘U starosti imate mirovinu koju imate. Možete ostati bez nje jedino ako država propadne, a onda propadamo svi. Ne morate više nikome polagati račune i možete se, konačno, okrenuti sebi. Ako ste iole zdravi, najveća vrijednost starenja je ta da dolazi vrijeme u kojem imate pravo biti ono što jeste.’

Siniša Bogdanić

Objavljeno

|

Ines Vrban (foto: Siniša Bogdanić)

Zaklada Zajednički put slavi desetljeće postojanja. I njena upraviteljica Ines Vrban deset je godina na čelu ove organizacije. Kaže, Zaklada je osnovana na inicijativu Matice umirovljenika Hrvatske s ciljem zaustavljanja iskorištavanja građana treće životne dobi kroz institute doživotnog i dosmrtnog ugovora te podizanja kvalitete života starijih građana.

U međuvremenu je Zajednički put, iza kojeg kao zakladnik stoji Grad Zagreb, postao sinonim za kvalitetne programe namijenjene umirovljenicima, a prepoznatljivost je gradio i zapaženim medijskim kampanjama. Među najvidljivijim projektima organizacije su Superseniori i sajam Pravo doba. Gdje je Zaklada danas i koji su izazovi pred njom saznajte u razgovoru s upraviteljicom Vrban.


Na početku ovog razgovora možda bi bilo dobro čitateljima objasniti što je to zaklada. Čini se da je ta vrsta organiziranja dosta daleka ljudima.

Ljudi ne razumiju razliku između zaklada i udruga. Zaklade su prvenstveno financijske institucije i nemaju članstvo, za razliku od udruga. Ideja je da zakladnik osniva zakladu kako bi činila opće dobro za koje se zakladnik odluči.

Grad Zagreb se, dakle, odlučio za podizanje kvalitete života osoba treće životne dobi?

Jedina smo takva zaklada u Hrvatskoj. Kad smo počeli s radom, odlučili smo da nismo organizacija za transfer gradskog novca prema korisnicima, već smo usvojili koncept prema kojem sami osmišljavamo projekte i provodimo ih. Tako smo i napravili prvu stambenu zajednicu u Hrvatskoj. To je tema o kojoj treba progovoriti.

Pa progovorimo. Što je to točno stambena zajednica?

Imamo na Jarunu 4 stana apartmanskog tipa površine od 40 do 50 kvadratnih metara. Svaki apartman je zamišljen za dvije osobe, ali mogu ih koristiti i samci. Uvjeti su bili da su stariji od 65 godina, da imaju prebivalište u Zagrebu i da su psihofizički sposobni sami živjeti, uz našu potporu. To je oblik stanovanja koji treba razvijati. Ljudi su zadovoljni i imamo liste čekanja.

To su manje stambene jedinice od onih u kojima su ranije živjeli?

Da. Ostanu sami, djeca odu, partneri umru. Imamo varijantu da zajedno žive dvije sestre, dvije prijateljice ili samci. U suradnji s Udrugom Prisutnost organizirali smo da svi oni imaju sigurnosne narukvice kojima mogu pozvati pomoć u slučaju nevolje. U Senior centru pak cjelodnevno dežuraju naše djelatnice. Da im bilo što zatreba; od dostave hrane, odvoza na pregled, društveni život do spremanja stana; mi im to možemo organizirati. Oni i dalje žive samostalno, ali u ambijentu koji im pruža dostojanstvo.

Kapaciteti su, nažalost, vrlo mali.

Da, nažalost, taj model još nije zaživio u društvu. Nema ni političke volje. Stalno se govori kako će se napraviti neko naselje za starije. Puno je bilo najava i pokušaja, ali ništa nije zaživjelo.

Zašto?

Zato što mi uopće ne osluškujemo potrebe ljudi, već stalno maštamo kako će netko izvana doći i donijeti svoje dolare i eure. Kao, riješit će tako sve naše probleme. Neće! Zaklada se pokušava okrenuti prema ovih 70-80 posto nevidljivih. To su naši umirovljenici koji žive sami u stanu od 150 kvadrata i s mirovinom od 3.000 kuna. Oni dolaze na rub siromaštva, a nisu siromašni. Imaju kapital i vrijednost koju bi trebali znati pretočiti u svoju sigurnu starost. No oni ne mogu sami. Nemamo agencije koje bi se time bavile, podršku društva, politike…

Ali imamo mentalitet da se nekretnina ne smije prodati, već da se mora ostaviti potomcima, čak i kada ti potomci ne mare pretjerano za svoje roditelje.

Da, ali puno je ljudi otišlo iz Hrvatske, puno je te djece otišlo. Uz to, puno je samačkih staračkih domaćinstava. Mnogi ni nemaju djece. Nije to kao nekad kad su živjele tri generacije zajedno pa su se mladi brinuli o starima. Ljudi moraju početi razmišljati na način da se sami pobrinu za sebe. Da, bez obzira na broj djece, sami osiguraju svoju starost. Psihologija života na ovom prostoru je takva da je privatno vlasništvo svetinja…

Ako nemate vlastiti stan ili kuću, niste uspjeli kao čovjek?

Točno. Nije uopće važno kakva vam je bila kvaliteta života, jeste li vidjeli svijeta, putovali, imali hobije… bilo što. Važna je samo ta cigla i ti kvadrati pa ih se, naravno, teško odreći. Ako su ljudi sve uložili u to, ako su se i djeca odricala zbog gradnje kuće, nije čudno to precjenjivanje.

Zbog svega ljudi su vrlo osjetljivi kada im se sugerira da aktiviraju nekretnine kako bi imali ugodnu starost. Sigurno će neki čitatelji zaključiti kako i mi sada zagovaramo iskorištavanje staraca. No stvari se, doduše sporo, mijenjaju?

Da, svaki četvrti Zagrepčanin je stariji. To je realnost. S druge strane, mladi ljudi koji ostaju ili će tek doći ovamo, svoju će egzistenciju osiguravati radeći za stare. Veliki dio poslova i usluga će biti usmjereni prema starima. Stari imaju kapital. Gledamo samo tu prosječnu mirovinu, ali gdje su kuće, vikendice i stanovi? Stariji imaju ogromnu nekretninsku štednju i to treba početi negdje ulagati. To se mora početi vrtjeti. Osim toga, srebrna ekonomija je treća po veličini u svijetu. To sve ukazuje da pitanje starenja i starosti nije samo biološki proces završne faze života. To je veliki biznis na kojem će se graditi poduzetništvo. Svako toliko me ljudi pitaju znam li nekoga pouzdanog tko može pomagati starijoj osobi, ali to je danas jako teško naći.

Ines Vrban (foto: Siniša Bogdanić)

Osim stambene zajednice, Zaklada vodi i Senior centar. Što se u njemu događa?

Na godišnjoj razini u njemu imamo preko 850 radionica; od likovnih, keramičkih, izrada nakita do zdravstvene i korektivne joge, gimnastike i nordijskog hodanja. Imamo i škole jezika. Uglavnom su zastupljeni engleski, njemački i španjolski. Ponekad, ovisno o volonterima, i talijanski. Osnovali smo i vlastiti istraživačko-edukacijski centar. Proveli smo tri velika istraživanja. Jedno od njih je istraživanje nasilja nad starim ljudima. To je prvo takvo opće istraživanje u Hrvatskoj. Obuhvatili smo 11 zagrebačkih domova, 540 korisnika i 500 djelatnika.

Što je istraživanje pokazalo?

U privatne domove ne možemo ući pa ne možemo znati što se kod njih događa. Ali pokazalo se da su korisnici domova za umirovljenike Grada Zagreba dosta sigurni i osjećaju se dobro. Ima nekih elemenata zlostavljanja, ali ti su često posljedica needuciranosti. Neophodna je edukacija djelatnika, ali treba educirati i korisnike koji često ne znaju prepoznati da je netko nasilan prema njima. Pogotovo ako su došli iz neke odgojne sredine u kojoj je normalno da ih se vrijeđa, da im netko nešto uskraćuje, da ih primorava na plaćanje nečega što ne trebaju plaćati. Ima puno stvari na razini neznanja. Ima ih i na razini srama. A s druge strane, ne ulažemo u djelatnike. Oni su pregoreni, loše plaćeni i ne znaju. Nekad, recimo, neka njegovateljica ne zna da nije u redu jako stisnuti na ruku, odgovoriti neprimjereno. Nitko s njima ne radi. Istraživanje ćemo objaviti krajem godine.

A ranija istraživanja?

Pokazala su da se ljudi u domovima osjećaju bolje nego u kućanstvima. I da se najveći oblik zlostavljanja događa u javnim prostorima i institucijama; od tramvaja, banaka do šaltera i dućana. Tu su doživjeli verbalna i psihološka zlostavljanja. Obitelj je siva zona. Pogotovo što se tiče financijskog iskorištavanja i ugovora o uzdržavanja. Najčešće se to događa unutar obitelji ili kruga bliskih ljudi.

Vratimo se radionicama koje organizirate za umirovljenike. Tko na njih dolazi? Čini mi se da je starije dosta teško aktivirati, izvući iz kuće i motivirati da naprave nešto za sebe.

I to je dio našeg mentaliteta i odgoja. Sve se jako brzo mijenja pa se mijenja i to. Teško je doći do ljudi, jer kad odu u mirovinu – imaju period prilagodbe. Neki se nađu u baka-servisu, a ovi koji tu opciju nemaju znaju postati osamljeni, upasti u anksiozna stanja pa se sve poklopi s malom mirovinom, gubitkom partnera koji ih dodatno financijski oslabi. Puno je tih elementa zbog kojih se povlače i teško ih je „izvući“.

Oni koji izlaze, vrlo su aktivni i teško ih je uloviti koliko su zauzeti. Od organiziranja izložbi do proizvodnje nakita. Ugodno me iznenade, recimo na varaždinskom Špancirfestu, kad vidim da prodaju nakit. Jedan dio njih je nezaustavljiv. Uvijek se mora naći vođa i njih pet koji drže cijelu priču.

Imam osjećaj da su i vrlo kritični. Kao da im ništa nije dovoljno dobro, a ako je nešto dobro, onda traže skrivene motive iza svega. Nisu li ljudi danas skloniji pokuditi nego pohvaliti?

To je preslika društva u kojem živimo. Skloni smo kritiziranju i nepovjerenju. U medijima je sve postalo senzacionalističko. Samo su afere, prevare, otimanja… vrlo je malo afirmativnih tekstova.

Ali iskustvo našeg portala jest to da afirmativne i takozvane “lijepe” tekstove pišemo za sebe. Ono što se kaže – za ugled. Jer ih nitko ne čita.

Ali s druge strane kad se organiziraju humanitarne akcije i treba skupiti neke novce, tu smo prvi. Moja teorija je da smo u prvobitnoj akumulacija svega. Treba biti uporan. Znam da je sve tržište. Doći će nove generacije koje će drugačije razmišljati. Cijelo društvo se na to mora pripremiti.

Dosta često u javnim nastupima ističete da su zagrebački umirovljenici privilegirani u odnosu na ostatak Hrvatske. Kako?

Da, na više razina. Zagreb ima socijalni program za građane u potrebi; od kvalitetne pučke kuhinje do stambenog zbrinjavanja; ima sve što treba starima i nemoćnima. S druge strane, Zagreb jako podržava civilno društvo i udruge. S treće, pak, u ostatku Hrvatske nema dovoljno ljudi koji bi se bavili sa staračkim stanovništvom. Čak i da se neki novac tamo pošalje, nema se tko s njima baviti. U dobrom dijelu Hrvatske su poluprazna staračka sela. To je i skupo. U Zagrebu napraviš radionicu, ljudi sjednu na tramvaj i dođu kako bi zadovoljili neke svoje potrebe. Drugdje je to nemoguće.

Za kraj, otkud vi u ovoj priči?

Pa i ja idem prema toj trećoj dobi. (smijeh) Priča me drži jer je bila jako inovativna. Kad smo krenuli sa Zakladom, nitko nije znao što bi s tim. Bila je to ideja u zraku. Ali ja sam i socijalni radnik i ne mogu pobjeći od struke. Uporna sam u ovome jer mislim da je to, čak i iz praktičnih razloga, budućnost. Starenje stanovništva je tema za naredna desetljeća, ne samo za Hrvatsku, već i za Europu. Ta tema se već bavi nama, a mi bi se trebali baviti njome.

Osim toga, ne mislim da je starost negativna. Dapače, puno puta sam vidjela da među ljudima s kojima sam radila ima puno više života i energije, nego u bitno mlađima. Starost ima i privilegiju da možete reći što želite, otvara vam neke slobode koje nemate u radnom vijeku koji vam stalno postavlja neke uvjete. U starosti imate mirovinu koju imate. Možete ostati bez nje jedino ako država propadne, a onda propadamo svi. Ne morate više nikome polagati račune i možete se, konačno, okrenuti sebi. Ako ste iole zdravi, najveća vrijednost starenja je ta da dolazi vrijeme u kojem imate pravo biti ono što jeste. To je privilegija ljudi koji dožive starost.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Aktivno starenje

Unatoč koronavirusu, programi u centrima za kulturu idu dalje

S obzirom na epidemiju COVID-19, mnogi centri za kulturu i otvorena učilišta prilagodili su svoje programe novonastaloj situaciji. Osobe treće životne dobi ove godine imaju sužen izbor, ali nešto zanimljivih programa ipak se može naći.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Ova jesen po mnogome je drugačija od ostalih jer je epidemija koronavirusa poremetila većinu planova. Novonastaloj situaciji i tom famoznom “novom normalnom” prilagođavaju se i u zagrebačkim centrima za kulturu i otvorenim učilištima pa se uobičajeni programi održavaju u manjem obimu nego inače i pod posebnim epidemiološkim mjerama.

Dobra je vrijest da programa za treću životnu dob u većini centara ipak ima, a mi smo istražili koji su i kako u njima sudjelovati na siguran način.


Centar za kulturu i informacije Maksimir

Jadranka Kerin, voditeljica programa za osobe treće životne dobi u Centru za kulturu i informacije Maksimir, kazala nam je da ove jeseni idu dalje programi dramske skupine Treći čin i kiparsko slikarske radionice za treću dob.

“Ti su programi išli i ova tri mjeseca, sve do lipnja. Naše voditeljice koje rade u Domu za starije Maksimir su uz silan trud uspjele provesti neke programe jer, kao što znate, u domove za starije ne može se ući. Likovna radionica je recimo išla tako da je voditeljica, inače apsolventica na Akademiji likovnih umjetnosti Karla Radanović, polaznicima zadavala zadatke online vezane uz to što će crtati i u kojoj tehnici, i to razgovarajući s njima pojedinačno te uz pomoć socijalnih radnika u domu. Onda su polaznici, koliko su uspjeli, preko nekog kompjutora iz doma ili preko mobitela ako su nešto malo mlađi, slali te uratke natrag. Tako se to održavalo, a tako ćemo, nažalost morati nastaviti i dalje kad je riječ o aktivnostima u domu jer voditeljica ne može do polaznika pa je dosta teško. Pokušat ćemo, kad ova čitava situacija malo popusti, napraviti izložbu tih radova”, kaže gospođa Kerin.

“Tako funkcionira i dramska radionica gdje je još interesantnije, a voditeljica, diplomirana dramatrurginja Maja Sviben, radi pojedinačno s polaznicima okosnicu za dramske likove. Polaznici onda sami trebaju taj lik osmisliti, tekstualno i na sve druge načine pa onda ona to zapisuje. Nakon toga planiramo sve te likove okupiti i jednom, možda, tu predstavu doista i izvesti”, kaže Kerin.

No, nešto programa odvija se i u samom Centru. “Ono što ćemo mi raditi ovdje u Centru od ponedjeljka, 5. listopada, su likovne radionice za starije koje će se održavati vani na otvorenom u parku Maksimir. To će tako funkcionirati dok god dozvole vremenske prilike. Radionice će ići ponedjeljkom od 10 do 12 sati. Ako su na otvorenom, polaznici mogu biti na primjerenoj razdaljini, crtati, slikati i raditi, i to sve uz voditeljicu Loru Elezović, također apsolventicu na Akademiji likovnih umjetnosti”, opisuje nam Kerin.

Ostali programi za treću dob koje su prethodnih godina organizirali, sada, nažalost, više ne idu. Ide tek ples na svili za mlađe i suvremeni ples za djecu, no što se tiče programa za starije ove godine dostupne su samo navedene radionice.

Gospođa Kerin naglašava i sljedeće: “Sve radionice organizirane su pod posebnim epidemiološkim mjerama, polaznici su na razdaljini, nose se maske, pazimo, no i mučimo se u svemu tome.”

Najteže je, kaže, polaznicima u domu jer bi oni vrlo rado imali nekakve kontakte s vanjskim svijetom, ali nažalost takva je situacija i mjere za domove su dosta stroge.

“Naši polaznici koji dolaze u Centar su molili da svako nastavimo s programima i jako im se svidjela ideja da to bude na otvorenom u parku Maksimir. Naime, u toj likovnoj grupi ih ima dosta, 10-12, a naša prostorija u kojoj se program inače održava nije dovoljno velika da bi svi mogli u njoj biti na primjerenoj udaljenosti. Naravno da mi tu napravimo i propuh, imamo dezinficijense, svi nose maske i sve, ali razmak može među polaznicima biti najviše metar – što nije dovoljno. Probat ćemo zato vani pa ćemo vidjeti kako će ići”, kaže Jadranka Kerin.

Centar za kulturu Trešnjevka

Iz Centru za kulturu Trešnjevka doznali smo dobre vijesti. Naime, ondje su u tijeku upisi u jesenske programe za umirovljenike koji se održavaju pod posebnim epidemiološkim mjerama.

“Dostupne su radionice oblikovanja keramike, zatim likovnost, ples… Svi se programi održavaju, ali pod strogim mjerama, što znači da u dvorani nikad nije previše ljudi tako da svi mogu biti na propisanom razmaku, a na ulazima imamo i dezinficijense”, kaže Lovorka Mihanović iz marketinga Cekate-a.

“Također, može se doći na koncerte, predstave i stand-up nastupe, ali držimo se mjera – posjetiteljima mjerimo temperaturu, obavezne su maske i slično. U subotu imamo akciju i festival na otvorenom ‘Tratinska se budi’ u sklopu kojega će se moći slušati koncerti”, kaže Lovorka Mihanović.

“Što se tiče programa namijenjenih trećoj dobi, tu su Start Art likovna grupa u kojoj je maksimalan broj ljudi osam, zatim radionica keramike, art terapija i dramska grupa za odrasle, a u Društvenom klubu Prečko imamo pjevanje, tečaj izrade biljnih preparata, permakulture i slično. Što se mjera tiče, svi se kod nas osjećaju sigurno. Imamo i neke programe na otvorenom, vidi se da pazimo tako da naši polaznici dolaze i dalje”, dodaje Lovorka Mihanović.

foto: Oleg Mityukhin/Pixabay

Centar za kulturu Sesvete

U Centru za kulturu Sesvete, također je sve prilagođeno epidemiološkim mjerama, rekla nam je voditeljica centra i  viša stručna suradnica za glazbenu djelatnost, Aida Vidović Krilanović.

Tečajevi za umirovljenike, a to su tečajevi jezika (engleski, njemački i talijanski), zatim tečaj informatike za početnike na kojem se uči korištenje Worda, pretraživanje interneta i korištenje elektroničke pošte te tečajevi za napredne, ali i tečajevi izrade etno nakita ili dizajnerskog nakita, održavaju se u centru pod posebnim epidemiološkim mjerama.

2Pazimo da naših polaznika ima taman toliko da u našem prostoru mogu biti na propisanoj udaljenost, a tijekom izvođenja samih programa obavezno je nošenje maski”, kaže Vidović Krilanović.

Svima su, kaže, radionice i tečajevi nedostajali i sretni su što neki programi ove jeseni ipak idu. “Naši voditelji ulažu silan trud da bi programi išli, a polaznici nam kažu da se kod nas osjećaju sigurno i rado dolaze”, govori nam Vidović Krilanović te dodaje kako se nada da će se ova po svemu izvanredna situacija ipak ubrzo smiriti.

Narodno sveučilište Dubrava

Voditeljica programa za treću životnu dob u Narodnom sveučilištu Dubrava, Vesna Špalj-Senta, kazala nam je da za ovu godinu nisu predviđeni posebni programi za osobe treće životne dobi, jer su tako preporučili epidemiolozi. No i starije osobe se mogu, ako to žele, priključiti nekim programima za odrasle.

“Preporuka epidemiologa je takva da ove godine ne radimo posebno s osobama treće životne dobi jer se radi o ugroženoj skupini. No, ipak postoji mogućnost da osobe 50 plus dođu u neku grupu za odrasle. Pritom mislim na naše mješovite grupe jutarnjeg razgibavanja, joge i korektivnog pilatesa”, kaže nam Špalj-Senta.

“Nešto starijih polaznika imamo i u grupama ručnih radova, na tečaju izrade paške čipke, crtanja, slikanja i keramike, no napominjem da se radi o našim uobičajenim grupama u kojima nema popusta za umirovljenike”, objašnjava Špalj-Senta.

foto: Rui Dias/Pexels

Pučko otvoreno učilište

U Pučkom otvorenom učilištu je u tijeku nadoknada programa od proljetnog semestra koji se nisu mogli održati zbog epidemije, govori nam tajnica POU-a, Nina Radojević.

Kako su nakon toga došli godišnji odmori i ljeti, programi se nisu stigli izvesti do kraja pa se to odrađuje sada. “Imamo sad to nešto što smo dužni našim polaznicima pa zasad nema novih upisa i tako će biti negdje do kraja mjeseca studenog dok se sve ovo ne odradi. Što se epidemioloških mjera tiče, mi se ravnamo nekako po mjerama za škole. Koristimo veće učionice, odnosno polaznike smo preselili u veće učionice tako da mogu držati preporučeni razmak, svi nose maske, na ulazima su dezinficijensi za ruke i držimo se svih epidemioloških mjera”, kaže gospođa Radojević.

“Jedan dio nastave je odražen i online, a u njemu je sudjelovao tko može i ima mogućnosti. Koristili smo Zoom, Loom, Skype i razne druge aplikacije, ovisno o tome kako je koji profesor mogao i kako se snalazi jer i među našim profesorima ima i mlađih i starijih. Programi koje sada nadoknađujemo su strani jezici, informatika i programi iz opće kulture. Po nešto od svakog područja ne snije uspjelo odraditi prije ljeta, pa to odrađujemo sada.”

Što se novih programa u studenom tiče, još se sa sigurnošću ne zna koji će to programi biti. “Vjerojatno će biti tečajeva stranih jezika, informatike i likovnih radionica, a što se tiče programa opće kulture, njih iznova kreiramo za svaki semestar i uvijek bude nečeg novog, i tema i predavača, tako da će o tome biti odlučeno naknadno”, zaključuje Nina Radojević iz Pučkog otvorenog učilišta.  

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP