Prati nas

Aktivno starenje

Pozitivno starenje

Ines Vrban, upraviteljica Zaklade Zajednički put: Moramo se pobrinuti za vlastitu starost

‘U starosti imate mirovinu koju imate. Možete ostati bez nje jedino ako država propadne, a onda propadamo svi. Ne morate više nikome polagati račune i možete se, konačno, okrenuti sebi. Ako ste iole zdravi, najveća vrijednost starenja je ta da dolazi vrijeme u kojem imate pravo biti ono što jeste.’

Objavljeno

|

Ines Vrban (foto: Siniša Bogdanić)

Zaklada Zajednički put slavi desetljeće postojanja. I njena upraviteljica Ines Vrban deset je godina na čelu ove organizacije. Kaže, Zaklada je osnovana na inicijativu Matice umirovljenika Hrvatske s ciljem zaustavljanja iskorištavanja građana treće životne dobi kroz institute doživotnog i dosmrtnog ugovora te podizanja kvalitete života starijih građana.

U međuvremenu je Zajednički put, iza kojeg kao zakladnik stoji Grad Zagreb, postao sinonim za kvalitetne programe namijenjene umirovljenicima, a prepoznatljivost je gradio i zapaženim medijskim kampanjama. Među najvidljivijim projektima organizacije su Superseniori i sajam Pravo doba. Gdje je Zaklada danas i koji su izazovi pred njom saznajte u razgovoru s upraviteljicom Vrban.


Na početku ovog razgovora možda bi bilo dobro čitateljima objasniti što je to zaklada. Čini se da je ta vrsta organiziranja dosta daleka ljudima.

Ljudi ne razumiju razliku između zaklada i udruga. Zaklade su prvenstveno financijske institucije i nemaju članstvo, za razliku od udruga. Ideja je da zakladnik osniva zakladu kako bi činila opće dobro za koje se zakladnik odluči.

Grad Zagreb se, dakle, odlučio za podizanje kvalitete života osoba treće životne dobi?

Jedina smo takva zaklada u Hrvatskoj. Kad smo počeli s radom, odlučili smo da nismo organizacija za transfer gradskog novca prema korisnicima, već smo usvojili koncept prema kojem sami osmišljavamo projekte i provodimo ih. Tako smo i napravili prvu stambenu zajednicu u Hrvatskoj. To je tema o kojoj treba progovoriti.

Pa progovorimo. Što je to točno stambena zajednica?

Imamo na Jarunu 4 stana apartmanskog tipa površine od 40 do 50 kvadratnih metara. Svaki apartman je zamišljen za dvije osobe, ali mogu ih koristiti i samci. Uvjeti su bili da su stariji od 65 godina, da imaju prebivalište u Zagrebu i da su psihofizički sposobni sami živjeti, uz našu potporu. To je oblik stanovanja koji treba razvijati. Ljudi su zadovoljni i imamo liste čekanja.

To su manje stambene jedinice od onih u kojima su ranije živjeli?

Da. Ostanu sami, djeca odu, partneri umru. Imamo varijantu da zajedno žive dvije sestre, dvije prijateljice ili samci. U suradnji s Udrugom Prisutnost organizirali smo da svi oni imaju sigurnosne narukvice kojima mogu pozvati pomoć u slučaju nevolje. U Senior centru pak cjelodnevno dežuraju naše djelatnice. Da im bilo što zatreba; od dostave hrane, odvoza na pregled, društveni život do spremanja stana; mi im to možemo organizirati. Oni i dalje žive samostalno, ali u ambijentu koji im pruža dostojanstvo.

Kapaciteti su, nažalost, vrlo mali.

Da, nažalost, taj model još nije zaživio u društvu. Nema ni političke volje. Stalno se govori kako će se napraviti neko naselje za starije. Puno je bilo najava i pokušaja, ali ništa nije zaživjelo.

Zašto?

Zato što mi uopće ne osluškujemo potrebe ljudi, već stalno maštamo kako će netko izvana doći i donijeti svoje dolare i eure. Kao, riješit će tako sve naše probleme. Neće! Zaklada se pokušava okrenuti prema ovih 70-80 posto nevidljivih. To su naši umirovljenici koji žive sami u stanu od 150 kvadrata i s mirovinom od 3.000 kuna. Oni dolaze na rub siromaštva, a nisu siromašni. Imaju kapital i vrijednost koju bi trebali znati pretočiti u svoju sigurnu starost. No oni ne mogu sami. Nemamo agencije koje bi se time bavile, podršku društva, politike…

Ali imamo mentalitet da se nekretnina ne smije prodati, već da se mora ostaviti potomcima, čak i kada ti potomci ne mare pretjerano za svoje roditelje.

Da, ali puno je ljudi otišlo iz Hrvatske, puno je te djece otišlo. Uz to, puno je samačkih staračkih domaćinstava. Mnogi ni nemaju djece. Nije to kao nekad kad su živjele tri generacije zajedno pa su se mladi brinuli o starima. Ljudi moraju početi razmišljati na način da se sami pobrinu za sebe. Da, bez obzira na broj djece, sami osiguraju svoju starost. Psihologija života na ovom prostoru je takva da je privatno vlasništvo svetinja…

Ako nemate vlastiti stan ili kuću, niste uspjeli kao čovjek?

Točno. Nije uopće važno kakva vam je bila kvaliteta života, jeste li vidjeli svijeta, putovali, imali hobije… bilo što. Važna je samo ta cigla i ti kvadrati pa ih se, naravno, teško odreći. Ako su ljudi sve uložili u to, ako su se i djeca odricala zbog gradnje kuće, nije čudno to precjenjivanje.

Zbog svega ljudi su vrlo osjetljivi kada im se sugerira da aktiviraju nekretnine kako bi imali ugodnu starost. Sigurno će neki čitatelji zaključiti kako i mi sada zagovaramo iskorištavanje staraca. No stvari se, doduše sporo, mijenjaju?

Da, svaki četvrti Zagrepčanin je stariji. To je realnost. S druge strane, mladi ljudi koji ostaju ili će tek doći ovamo, svoju će egzistenciju osiguravati radeći za stare. Veliki dio poslova i usluga će biti usmjereni prema starima. Stari imaju kapital. Gledamo samo tu prosječnu mirovinu, ali gdje su kuće, vikendice i stanovi? Stariji imaju ogromnu nekretninsku štednju i to treba početi negdje ulagati. To se mora početi vrtjeti. Osim toga, srebrna ekonomija je treća po veličini u svijetu. To sve ukazuje da pitanje starenja i starosti nije samo biološki proces završne faze života. To je veliki biznis na kojem će se graditi poduzetništvo. Svako toliko me ljudi pitaju znam li nekoga pouzdanog tko može pomagati starijoj osobi, ali to je danas jako teško naći.

Ines Vrban (foto: Siniša Bogdanić)

Osim stambene zajednice, Zaklada vodi i Senior centar. Što se u njemu događa?

Na godišnjoj razini u njemu imamo preko 850 radionica; od likovnih, keramičkih, izrada nakita do zdravstvene i korektivne joge, gimnastike i nordijskog hodanja. Imamo i škole jezika. Uglavnom su zastupljeni engleski, njemački i španjolski. Ponekad, ovisno o volonterima, i talijanski. Osnovali smo i vlastiti istraživačko-edukacijski centar. Proveli smo tri velika istraživanja. Jedno od njih je istraživanje nasilja nad starim ljudima. To je prvo takvo opće istraživanje u Hrvatskoj. Obuhvatili smo 11 zagrebačkih domova, 540 korisnika i 500 djelatnika.

Što je istraživanje pokazalo?

U privatne domove ne možemo ući pa ne možemo znati što se kod njih događa. Ali pokazalo se da su korisnici domova za umirovljenike Grada Zagreba dosta sigurni i osjećaju se dobro. Ima nekih elemenata zlostavljanja, ali ti su često posljedica needuciranosti. Neophodna je edukacija djelatnika, ali treba educirati i korisnike koji često ne znaju prepoznati da je netko nasilan prema njima. Pogotovo ako su došli iz neke odgojne sredine u kojoj je normalno da ih se vrijeđa, da im netko nešto uskraćuje, da ih primorava na plaćanje nečega što ne trebaju plaćati. Ima puno stvari na razini neznanja. Ima ih i na razini srama. A s druge strane, ne ulažemo u djelatnike. Oni su pregoreni, loše plaćeni i ne znaju. Nekad, recimo, neka njegovateljica ne zna da nije u redu jako stisnuti na ruku, odgovoriti neprimjereno. Nitko s njima ne radi. Istraživanje ćemo objaviti krajem godine.

A ranija istraživanja?

Pokazala su da se ljudi u domovima osjećaju bolje nego u kućanstvima. I da se najveći oblik zlostavljanja događa u javnim prostorima i institucijama; od tramvaja, banaka do šaltera i dućana. Tu su doživjeli verbalna i psihološka zlostavljanja. Obitelj je siva zona. Pogotovo što se tiče financijskog iskorištavanja i ugovora o uzdržavanja. Najčešće se to događa unutar obitelji ili kruga bliskih ljudi.

Vratimo se radionicama koje organizirate za umirovljenike. Tko na njih dolazi? Čini mi se da je starije dosta teško aktivirati, izvući iz kuće i motivirati da naprave nešto za sebe.

I to je dio našeg mentaliteta i odgoja. Sve se jako brzo mijenja pa se mijenja i to. Teško je doći do ljudi, jer kad odu u mirovinu – imaju period prilagodbe. Neki se nađu u baka-servisu, a ovi koji tu opciju nemaju znaju postati osamljeni, upasti u anksiozna stanja pa se sve poklopi s malom mirovinom, gubitkom partnera koji ih dodatno financijski oslabi. Puno je tih elementa zbog kojih se povlače i teško ih je „izvući“.

Oni koji izlaze, vrlo su aktivni i teško ih je uloviti koliko su zauzeti. Od organiziranja izložbi do proizvodnje nakita. Ugodno me iznenade, recimo na varaždinskom Špancirfestu, kad vidim da prodaju nakit. Jedan dio njih je nezaustavljiv. Uvijek se mora naći vođa i njih pet koji drže cijelu priču.

Imam osjećaj da su i vrlo kritični. Kao da im ništa nije dovoljno dobro, a ako je nešto dobro, onda traže skrivene motive iza svega. Nisu li ljudi danas skloniji pokuditi nego pohvaliti?

To je preslika društva u kojem živimo. Skloni smo kritiziranju i nepovjerenju. U medijima je sve postalo senzacionalističko. Samo su afere, prevare, otimanja… vrlo je malo afirmativnih tekstova.

Ali iskustvo našeg portala jest to da afirmativne i takozvane “lijepe” tekstove pišemo za sebe. Ono što se kaže – za ugled. Jer ih nitko ne čita.

Ali s druge strane kad se organiziraju humanitarne akcije i treba skupiti neke novce, tu smo prvi. Moja teorija je da smo u prvobitnoj akumulacija svega. Treba biti uporan. Znam da je sve tržište. Doći će nove generacije koje će drugačije razmišljati. Cijelo društvo se na to mora pripremiti.

Dosta često u javnim nastupima ističete da su zagrebački umirovljenici privilegirani u odnosu na ostatak Hrvatske. Kako?

Da, na više razina. Zagreb ima socijalni program za građane u potrebi; od kvalitetne pučke kuhinje do stambenog zbrinjavanja; ima sve što treba starima i nemoćnima. S druge strane, Zagreb jako podržava civilno društvo i udruge. S treće, pak, u ostatku Hrvatske nema dovoljno ljudi koji bi se bavili sa staračkim stanovništvom. Čak i da se neki novac tamo pošalje, nema se tko s njima baviti. U dobrom dijelu Hrvatske su poluprazna staračka sela. To je i skupo. U Zagrebu napraviš radionicu, ljudi sjednu na tramvaj i dođu kako bi zadovoljili neke svoje potrebe. Drugdje je to nemoguće.

Za kraj, otkud vi u ovoj priči?

Pa i ja idem prema toj trećoj dobi. (smijeh) Priča me drži jer je bila jako inovativna. Kad smo krenuli sa Zakladom, nitko nije znao što bi s tim. Bila je to ideja u zraku. Ali ja sam i socijalni radnik i ne mogu pobjeći od struke. Uporna sam u ovome jer mislim da je to, čak i iz praktičnih razloga, budućnost. Starenje stanovništva je tema za naredna desetljeća, ne samo za Hrvatsku, već i za Europu. Ta tema se već bavi nama, a mi bi se trebali baviti njome.

Osim toga, ne mislim da je starost negativna. Dapače, puno puta sam vidjela da među ljudima s kojima sam radila ima puno više života i energije, nego u bitno mlađima. Starost ima i privilegiju da možete reći što želite, otvara vam neke slobode koje nemate u radnom vijeku koji vam stalno postavlja neke uvjete. U starosti imate mirovinu koju imate. Možete ostati bez nje jedino ako država propadne, a onda propadamo svi. Ne morate više nikome polagati račune i možete se, konačno, okrenuti sebi. Ako ste iole zdravi, najveća vrijednost starenja je ta da dolazi vrijeme u kojem imate pravo biti ono što jeste. To je privilegija ljudi koji dožive starost.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Aktivno starenje

Hrvati previše kukaju, a suprotno očekivanom – najsretniji smo pod stare dane

‘Sve studije koje se bave istraživanjem dobi i sreće pokazuju tu ‘U’ krivulju: Mladi su sretni što je normalno, onda sreća polako pada, najniža je od 35. do 50. godine i onda nakon 50. počne opet rasti i raste do samog kraja. Mogli bismo se našaliti pa reći da se pod stare dane vraćamo u mladost, kao da podjetinjimo.’

Objavljeno

|

“Najsretniji sam sada i ne bih se mijenjao za nekog mlađeg. Iako imam već puno godina i kraj je relativno blizu, najzadovoljniji sam upravo sada.” Pitate li nekog starijeg u kojem se razdoblju života najbolje osjećao i bio najsretniji, vrlo vjerojatno ćete dobiti upravo ovakav ili sličan odgovor.

Bez obzira na ono što bismo možda na prvu pomislili i unatoč svim bolestima i problemima koje donosi starost, čini se da su ljudi najzadovoljniji baš pod stare dane. Čini se neobičnim, ali to ima svoje razloge. O tome kad su ljudi najsretniji, o čemu ovisi sreća i kako se ona uopće istražuje, razgovarali smo s dr. sc. Ljiljanom Kaliterna-Lipovčan s Instituta društvenih istražiavnja “Ivo Pilar”.


Svi oduvijek teže ka sreći, no sreća se kao pojava ne istražuje baš dugo, zar ne?

To je točno. Sredinom devedesetih nastao je taj preokret u psihologiji kad se uvidjelo da se kompletna psihologija već stoljećima bavi samo problemima. Onda je jedan američki istraživač Seligman pokušao to preokrenuti. Zapravo, krenuo je analizirati koliko je znanstvenih članaka objavljeno na temu loših životnih ishoda, problema, nesreće, bolesti i sličnog, a koliko na temu nečeg pozitivnog. Ustanovio je da je disproporcija nevjerojatna i da se svega desetak posto znanstvenih radova bavi pozitivnim stvarima. Tako je nastao taj pokret pozitivne psihologije i svojevrsni zaokret u paradigmi istraživanja kad su znanstvenici ustanovili da se istraživanju sreće ne posvećuje dovoljna pažnja. Tako se počela istraživati sreća i životno zadovoljstvo te je to sad postalo uobičajeno.

Jer ljudi nisu baš uvijek nesretni…

Točno. Štoviše, češće su sretni. Sreća se mjeri ljestvicom od jedan do deset po kojoj bi pet bilo neutralno. No istraživanja pokazuju da je većina ljudi šest. Dakako, valja napomenuti da se ovakva istraživanje uvijek odnose na razvijene zemlje. Kad se ispituje sreća, jedno od standardnih pitanja je i koliko često doživljavate određene emocije. U tjedan dana, koliko ste puta doživjeli sreću, veselje, radost, a koliko ste puta doživjeli bijes, žalost, ljutnju. Sva istraživanja pokazuju da pozitivne emocije doživljavamo daleko češće. Tako da smo mi sretniji nego što zapravo mislimo. Postoji još jedan činjenica koja je biološka, a ta je da mi bolje pamtimo negativne događaje. Zato treba ljudima osvijestiti sreću. Nesreću ne treba osvijestiti jer nas ona teško pogađa i biološki su negativne emocije puno jače od pozitivnih. Kad osjetite srdžbu i fiziološki se sve pokreće. A kad osjetite radost, to se ne događa.

Za to postoji dobar razlog. Naime, negativne nas emocije štite i omogućuju nam preživljavanje. Kad osjetite strah, to je pozitivno jer se organizam priprema za obranu. Zato su negativne emocije jače. To je bilo važno kroz našu čitavu povijest. Kad vidite da vam se približava neka opasna životinja, za vas je bolje da osjetite strah ili srdžbu, nego radost pa da krenete prema njoj. No u današnje doba nema više razloga doživljavati tako jake negativne emocije, ali svejedno one su tu. Zbog toga sreću treba osvijestiti.

Ljiljana Kaliterna-Lipovčan (foto: Silvija Novak)

No kako se uopće istražuje sreća s obzirom da se radi o subjektivnom dojmu neke osobe?

Upravo je pri kraju jedno naše istraživanje koje je trajalo četiri godine. Riječ je o Hrvatskom longitudinalnom istraživanju dobrobiti u kojem nam je cilj bio istražiti kako životni događaji utječu na sreću ljudi, odnosno utječu li životni događaji na sreću, ili sretni ljudi proizvode sretne životne događaje.

Pratili smo naše ispitanike kroz velike životne događaje poput vjenčanja, završetka fakulteta i slično. Ponudili smo ispitanicima listu od 25 pozitivnih i 25 negativnih događaja, a oni su odgovarali što im se dogodilo u te protekle 4 godine i procjenjivali koliko je događaj bio pozitivan ili negativan.

U svakom slučaju, naši ispitanici, a to je 5000 hrvatskih građana, doživjeli su u prosjeku u godini dana šest pozitivnih i dva negativna događaja. Svima nam se u životu događa puno više dobrih nego loših stvari ali toga nismo svjesni. Činjenica je da se lijepe stvari događaju. Kad sam predavala na fakultetu, ovako sam to objašnjavala studentima: “Kad čekate tramvaj i bijesni topćete jer tramvaj kasni, promislite li o tome koliko je puta došao na vrijeme? A kad tramvaj dođe na vrijeme onda ne skačete ekstatično od sreće, ali kad ne dođe, onda te preplavi bijes. Ili ako je prodavačica u dućanu neljubazna, to ćeš primijetiti. No ako je ljubazna, to ti je normalno.” To je također biološki uvjetovano da sreću ne primjećujemo, a nesreću itekako.

Što je točno pokazalo istraživanje?

Još nije gotovo, ali već sada ima naznaka da doista sretni ljudi proizvode sretne događaje. Naime, ljudima koji su 2017. kad smo ih prvi put ispitivali rekli da su sretni, i nakon godinu dana dogodilo se više pozitivnih, a manje negativnih događaja, nego onima koji su kazali da su nesretni. Ne radi se o tome da ovi primjećuju više pozitivnih događaja, jer su događaji takvi kakvi jesu, definirani unaprijed. Radi se zapravo o vodećoj teoriji koja vlada u pozitivnoj psihologiji, a to je da pozitivne emocije izazivaju uzlaznu spiralu sreće. Što se bolje osjećate, to vam se bolje stvari događaju. Onda se zbog toga osjećate još bolje pa vam se događaju još bolje stvari. To je spirala sreće.

No postoji i negativna spirala. Kad se uglavite u neku nevolju, onda vam je sve gore i gore. Postoje američka istraživanja koja prate studente kroz dugi niz godina i oni koji su kao studenti bili sretni, kasnije su imali bolje poslove i veće plaće. Vjerojatno su baš zbog svog optimizma i pozitivnog stava u životu bolje prošli. Ljudi vole biti okruženi sretnim ljudima pa više volimo one koji su vedri, pričaju viceve i slično, nego one koji su mrgudi.

Zanimljiva je distribucija sreće kroz životna razdoblja. Unatoč tome što bismo mogli prvo pomisliti, ljudi su najsretniji upravo kasnije u životu.

Sve studije koje se bave istraživanjem dobi i sreće pokazuju tu “U” krivulju: Mladi su sretni, što je normalno. Onda sreća polako pada. Najniža je od 35. do 50. godine i onda nakon 50. počne opet rasti i raste do samog kraja. Mogli bismo se našaliti pa reći da se pod stare dane vraćamo u mladost, kao da podjetinjimo. No za to postoje objašnjenja… Jedno od najbanalnijih je da smo u srednjoj dobi najopterećeniji, najviše brinemo o poslu, kreditima, djeci… To je doba s najviše stresa. A kad se riješimo svega toga, djeca odu iz kuće, u penziji smo, sreća opet počinje rasti, jer sad konačno radimo ono što želimo.

Posebno je zanimljivo da su najsretnije upravo najstarije dobne skupine. Postoji jedna socioemocionalna teorija starenja koja objašnjava kako to da stariji ljudi kod kojih je odlazak vrlo blizu, zapravo najsretniji. Naime, oni više nemaju vremena biti nesretni, ništa drugo im ne preostaje nego biti sretni. To je još jedno od objašnjenja zašto kod starijih sreća raste. Ali to vrijedi za ove dobne skupine iznad 75 ili 80 godina.

Kod mlađih sreća, naravno raste, zato što smo se riješili briga, ali kod ovih doista starih ljudi, sreća raste jer smo počeli maksimalizirati ono pozitivno. Jedno istraživanje je pokazalo da negativni događaji smanjuju sreću u mlađoj i srednjoj dobi, no na najstariju dobnu skupinu uopće ne utječu. Pozitivni povećavaju sreću (recimo vjenčanje unuka), no negativni događaji neće smanjiti sreću starijih. To smo objasnili upravo tom teorijom socio-emocionalne regulacije.Jako stari ljudi naprosto maksimaliziraju pozitivno.

Svi smo u potrazi za srećom. Može li se sreća nekako uvježbati?

Pa teško da se može uvježbati nekim vježbama, ali ako čovjek osvijesti da doista nema oko čega biti nesretan i prigovarati, onda se slika svijeta može promijeniti. Na primjer, da svaki dan zapišete tri dobre stvari koje su vam se toga dana dogodile, da se natjerate da se sjetite dobrih stvari, jer ljudi imaju tendenciju dobro zaboraviti. Tako se možete natjerati da mislite pozitivnije. Mislim da možda čak ima nešto i u onim vježbama i grupama smijanja, jer smijeh čisto fiziološki pozitivno djeluje, zarazan je i dobro se osjećamo. No važno je osvijestiti da nam je dobro.

Važna je i tzv. samoregulacija emocija odnosno što sve činimo kako bi se osjećali bolje. Pokazalo se da su efikasni načini izlaska iz lošeg raspoloženja distrakcija, tj. baviti se nečim drugim. Uvijek se savjetuje da izađete van s prijateljima. Sigurno će vam biti bolje. Sve te aktivne strategije izlazaka iz lošeg raspoloženja su uspješne i efikasne. No razmišljanje o uzroku problema ili piće i droge – tu nikakve koristi nema.

Kolegica i ja radile smo istraživanje o strategijama regulacija emocija. Jedna od tih strategija je da si pomisliš kako je nekome drugome teže pa će tebi biti lakše. Kod nas niti jedan posto ispitanih zamišljanje tuđe nevolje nije zaokružio kao mogućnost, a Amerikancima je baš taj način samoregulacije emocija bio najčešći. Amerikanci su više individualni, vrlo su izražene te kulturološke razlike.

Bez obzira što nam možda i nije baš tako loše, čini li se i vama da Hrvati jako puno kukaju?

Mislim da Hrvati i nisu baš toliko depresivni koliko nam se možda čini, no što se kukanja i prigovaranja tiče, čini mi se da je to stvarno jako prisutno. Ne znam ima li istraživanja koja su baš to proučavala i uspoređivala različite zemlje, no uvjerena sam da mi previše kukamo. A zapravo nam je bolje nego što mislilmo. Ponekad kao da inzistiramo da tome da je sve loše, a kad nas netko pokuša uvjeriti u suprotno, naljutimo se na njih. Kao da nam oduzimaju pravo na kuknjavu što nas ljuti.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP